Kad zamišljamo scenarije koji se odvijaju u takozvanom “lošem, traumatskom djetinjstvu”, najčešće razmišljamo o djeci koja su fizički napadana – koju su roditelji tukli, nedovoljno hranili, seksualno zlostavljali ili pak tretirali s nekom vrstom aktivnog i sustavnog omalovažavanja. Na koju su vrištali, okrivljavali ih, ponižavali, ismijavali, posramljivali i mučili na slične načine. Ove slike nam uglavnom daju odobrenje za psihoterapiju. Mislimo da osobe, koje su ovako bile oštećene u djetinjstvu, imaju razloga da pokušaju zacijeliti emocionalne rane.

Nesvjesni emocionalnog oštećenja

Međutim, postoji i drugačiji, mnogo suptilniji načini na koje možemo biti emocionalno oštećeni, a da toga nismo svjesni. Često nam se u terapeutskoj praksi Centra Snaga namjere pojavljuju klijenti koji nemaju slike ovakvog nasilja u djetinjstvu, no i dalje imaju potrebu krenuti u psihoterapijski proces jer nisu u životu funkcionalni koliko bi to željeli. Za razliku od djece kod koje je nasilje bilo direktno, agresivno i kaotično, njihove su slike djetinjstva uglavnom mirne i tihe. Često se mnogo toga niti ne sjećaju.

Pa u čemu je onda stvar? Što je u njihovom djetinjstvu krenulo po zlu?

Mirno i privilegirano, ali nesretno djetinjstvo

Strašne slike nasilja većinom nam otežavaju zamisliti da bi mogao postojati drugi, na mnogo načina rasprostranjeniji, ali jednako štetan oblik nasilja kojem smo kao djeca mogli biti izloženi. U tom suptilnom načinu nema fizičkog nasilja, nema ruganja ili vike. Dapače, na prvi pogled izgleda kao da je u našem djetinjstvu sve bilo u redu. No, ako povjerujemo u tu priču, mogli bismo propustiti posebnu vrstu emocionalne ranjenosti – “emocionalnim zanemarivanjem”.

Toliko smo se navikli fokusirati na zlostavljanje koje proizlaze iz aktivnog djelovanja, da često zaboravljamo vrstu zlostavljanja koje jednako bolno, a proizlazi iz odsutnosti roditelja. Na emocionalno zanemarenu djecu se ne vrišti i ne udara ih se. Ne zaključava ih se u kupaonicu i ne ismijava. Samo ih se – vrlo često i vrlo suptilno – zanemaruje. Roditelji im se ne smiješe često. Nikada nemaju vremena da pogledaju crtež koji su upravo napravili ili pročitaju priču koju su upravo napisali. Nitko ne zna imena njihovih najdražih plišanih životinja. Nitko ne primjećuje kada izgledaju tužno i da im je prvi dan u vrtiću ili školi mogao biti vrlo težak.

Uvijek je nešto ili netko drugi bitniji

Njihovi roditelji uvijek moraju raditi nešto puno bitnije od toga da s njima provedu neko vrijeme. Uvijek je nešto ili netko drugi bitniji. Posao, ručak, spremanje stana ili potrebe njihove sestre, drugog roditelja ili čak obiteljskih prijatelja. Nikad ne dođe vrijeme za njih. Izgleda da njihovi roditelji ni na koji način nisu zainteresirani za njih. Za njih ne postoji maženje ili raščešljavanje kose, nema nadimaka niti izraza simpatije. Njihovi rođendani se ne slave. Njihove suze se ne suše niti se njihova mala tijela primaju u toplo krilo i tješe. Roditelji ih ne gledaju u oči. Mogli bi, nedugo nakon rođenja, otići živjeti u drugi dom. Njihovi roditelji bi se možda osjećali krivim, ali nikome ne bi istinski nedostajali.

“Imao sam sve što mi je trebalo”

Kada ljudi počnu istraživati i prisjećati se djetinjstva, na prvi pogled ništa od ovoga ne djeluje posebno loše. Tako je zato što je ova vrsta emocionalnog zanemarivanja djeci uglavnom nevidljiva. Ako promatramo svoje djetinjstvo iz perspektive odrasle osobe, često ćemo, ako dolazimo iz ovakve obitelji reći:
“Ali ništa mi u djetinjstvu nije falilo. Imao sam sve što mi je trebalo. Živio sam u lijepom domu, mama je dobro kuhala. Svaki vikend smo jeli kolače.”
“Imala sam prekrasnu ružičastu sobu, sa zavjesama koje je mama posebno dala sašiti za mene. Vozili su me u školu svaki dan, nikada nisam morala pješačiti. Imala sam dadilje koje su me čuvale, nikada nisam bila sama.”
“Provodili smo obiteljske godišnje odmore na moru i putovali smo svugdje. Odsjedali smo u najboljim hotelima. Uvijek su me super odijevali, završio sam privatnu školu i platili su mi najbolji fakultet. Uvijek su mi plaćali instrukcije kada mi je trebala pomoć.”

Emocionalno zanemarena djeca, kao odrasli ljudi, opisuju sve vrste vanjskih znakova zdravog obiteljskog života. Sve može izgledati vrlo razumno i privilegirano. No to ne znači da emocionalna šteta nije napravljena.

(Tekst Ana Katarina Sansević, ljubaznošću Centra Snaga namjere,
fotografija Light photo created by user18526052 – www.freepik.com)