Da netko od stotina tisuća ljudi koji su izgovorili najteže kritike (ili najveće gadarije) o Zlatku Daliću svojim bijesom ili tugom počne psihoterapiju, jedan od dobrih puteva za terapeuta bilo bi pitanje – ta emocija, to što osjećaš zbog Dalića, odakle ti je to poznato? Rijetki bi od prve, a većina bi nakon X seansi uvidjela da je to zbog mame ili tate, u tek 3 posto slučajeva zbog nekog trećeg lika iz života. Mnogi bi uvidjeli da to što su rekli o Daliću misle o sebi. Tu bi počeo preporod. Daljnjim bi radom na sebi uvidjeli da glas osude nije njihov. Bolje bi, kvalitetnije bi voljeli i sebe i druge.

Zlato u blato

Činjenice. Nakon ’98. većina je smatrala da Hrvatska za njihova života, a vjerojatno nikad, neće opet biti treća na svijetu. Onda je Dalićeva reprezentacija u Rusiji bila druga. Ista je velika većina razumno rezonirala da je uspjeh 2018. čudo koje se neće ponoviti idućih dvadeset godina. Vjerojatno nikada. A isti je taj Dalić četiri godine kasnije sa svojim dečkima bio treći. Da Hrvatsku sudac u polufinalu nije pokrao, može se reći i stručno masakrirao, igrala bi za zlato. Previše je love u igri. Čak ne Argentina, Messi je morao osvojiti naslov. Mašinerija koja je radila za jednog jedinog čovjeka, Messija, nije viđena valjda od Legende o jeseni i Brada Pitta.

Dalić je na dva Svjetska prvenstva i u Ligi nacija osvojio tri medalje. I sad stotine tisuća u svojim profesijama ni blizu realiziranih kao Dalić u nogometu skupljaju lajkove jednako neuspješnih govoreći da je neznalica, da je samo imao sreće, da bi s tim igračima oni dva puta osvojili svjetski naslov, prošetali bi se do zlata, da je neuki katolički taliban, praznovjerna budala, Modrić mu određuje tko igra…

Utjecaj djetinjstva na odnos prema Daliću

Dijete ne može preživjeti bez roditelja. Roditelj mora biti bijel. Međutim, ma kako odrastao čovjek branio roditelja, ma kako racionalizirao da je roditelj bio super, nakupljene frustracije negdje moraju izaći van. Iako mu to ne piše u ugovoru, Dalićev je posao i primanje “udaraca” pogrešno adresiranih i zadanih njemu, koje jesu ili nisu zaslužili drugi. I Ivaniševićev, i Maradonin, i Madonnin. Poneki je takav “udarac” moja psihoterapeutica Marina Nardin primila od mene. “Udaramo” ili ljude koji su nam pri ruci, jezivo je koliko često stradaju najbliži, ili pod reflektorima.

Mnogi koji su htjeli biti Dalić, Jobs, Taylor Swift, Nikola Vudrag, ili makar Livaja ili Petković, ma, ako ništa drugo, influenserica koja je slavu stekla ližući dasku WC-a, a ne mogu podnijeti sebe, sve što misle o sebi projicirat će na Dalića, Jobsa, Taylor Swift, Nikolu Vudraga, Livaju, Petkovića, ili makar influensericu koja je slavu stekla ližući dasku WC-a.

Utjecaj djetinjstva na odnos prema sebi

Slušajući tuđi glas, odavno usađen u svaku stanicu tijela, mnogi će “udariti” ili “udarati i udarati” sebe. To često rezultira teškim bolestima.

Na edukaciji u Centru Snaga namjere uvidio sam (uvidio je bolja riječ od naučio): ako sam pretjerano reagirao, nije do onog drugog, do mene je. Banalan primjer. Mog su pokojnog starog u djetinjstvu često kritizirali. Pa je i on mene. Kuham, najdobronamjernije mi kažeš da smanjim vatru na štednjaku, i ja – pretjerana reakcija – planem. Ispalim na tebe. Zapravo ispalim na starog. Rad na sebi je zaslužan da moje bračne svađe, koje su nekad trajale i dva tjedna, danas najčešće traju dvije minute. Stotine tisuća reakcija na Dalića su nesvjesno ispaljivanje na nekog drugog. Nije do njega. Do kritizera je.

(Fotografija Veljka Martinovića ljubaznošću Mate Prlića, Dalmatinski portal)