Život dijelim na na prije i poslije spoznaje što me pokreće. Radio sam na sebi u Centru Snaga namjere, čije su osnivačice Marina Nardin i Tihana Ilić.

Ima ta biblijska priča, Bog je ljudima pobrkao, pomiješao jezike. Pa se više nisu razumjeli. Aaaa, koji dribling. Govorim li ja hrvatski, ti kineski, mi nemamo problem jer smo svjesni da se ne razumijemo. Problem je što je jezika koliko je ljudi na kugli zemaljskoj, sedam i pol je milijardi jezika. Recimo da pet milijuna ljudi govori hrvatski. Zvrčka je u tome da pet milijuna ljudi ne govori istim, nego pet milijuna ljudi govori pet milijuna srodnih jezika, toliko sličnih da su uvjereni da govore isti jezik, i zato oni samo misle da se međusobno razumiju, ili se čude kako ih netko ne razumije. Iste riječi i rečenice imaju isto značenje, ali sasvim drugo zračenje. Poimanje ljubavi je jezik.
Kažemo da govorimo hrvatski, engleski ili ruski, no zapravo govorimo jezikom našeg poimanja ljubavi. A to su naše misli, djela, propusti, a onda i riječi. Lakše je shvatiti uvedemo li u priču boje. Čovjek s crvenim filterom na naočalama svijet vidi drukčije od žene s plavim filterom. Napredak počinje kad shvatiš da te onaj drugi ne razumije samo zato što svijet gleda kroz filter druge boje, govori materinjim jezikom ljubavi koji je on naučio u djetinjstvu. Samo se zato ne razumijete, i sukobljavate. Samo zato je za nekoga dostava ruže skoro svaki dan ili tjedan ljubav, za drugoga jad vrijedan prijezira, za trećega neizdrživo nasilje zbog kojeg prekine vezu. Taj mi je uvid, među ostalim, pomogao da se u ljubavi znam izboriti za sebe, ali i da čujem svoju dragu. Zato bračne svađe traju kratko.

“Sve je preporuka. Ljudi dolaze po preporuci, a to znači po rezultatu. Prije dvadeset godina, kad smo nas dvije krenule raditi na sebi, većina mojih prijatelja i ljudi koje znam nam se smijala. Izrugivala nam se. Veći dio njih sad je na radionicama, ili se čak bavi ovim poslom” – Marina Nardin, Centar Snaga namjere; snimio Antun Cerovečki, Prvi korak

“Edukacija Snaga namjere osmišljena je prvenstveno da čovjek radi na sebi. Da poboljša svoj život. Da bolje može osjetiti svoje impulse, potrebe i da ih realizira kao odrastao čovjek, a ne više zarobljen u djetetu. Edukacija traje tri godine. U prvoj se osnažuje osjećaj sebe i vlastitog sustava. Čisti se od negativnih stavova, principa, blokada. Na drugoj godini se istražuje kakav je čovjek u odnosima s partnerom, djecom, roditeljima i slično. Na trećoj se radi na razvoju osobne strasti i svega u čemu je dobar. Da se u tom smislu čovjeka podrži, da se on izrazi na najbolji mogući način”, kaže Marina.

Prije nešto više od godinu dana napisao sam tekst Zbog Tesline i Einsteinove slutnje da “tu” ima nešto više Barbara Brennan je napustila NASA-u. Po “to” idem u školu tjelesno orijentirane terapije Snage namjere.
Osvijestio sam da je osjećanje vrjednije od znanja. Emocionalna spoznaja je iznad kognitivne.
Promijenio sam se toliko da su neki prijatelji zbog moje promjene počeli raditi na sebi.
Recimo, garsonjeru sam renovirao jer sam izgradio samopoštovanje. Osvijestio sam korelaciju vlastite vrijednosti i uređenosti, ljepote životnog prostora. Promjena energije prostora u kojem živim za posljedicu je imala korekciju odnosa s ljudima iz moje okoline.
Svaki put kad proradim neku emociju, cijeli se svijet oko mene korigira za tu proradu.
Odnose s nekim ljudima riješio sam u terapijskom prostoru. Radio sam u polju, s emocijama, s energijama. Oni bi promijenili ponašanje prema meni iako izvan terapijskog prostora riječ s njima o nekoj temi nisam progovorio. U terapijskom prostoru bih ih nešto pitao, izašao bih sa seanse, a na mobitelu su me čekale poruke s odgovorima.
Naučio sam da nezacijeljena emocionalna rana postaje fizička bolest. Neke sam fizičke tegobe riješio tjelesno orijentiranom terapijom.

“Naši prijatelji Kanađani, koji su s nama išli u školu u Francuskoj, priznati su kao psihoterapeuti, i rade. U Kanadi, kad čovjek ima prometnu nesreću, njegovo osiguranje plati deset terapija. Za rad s traumom. Naš prijatelj je prvo radio to. Prijateljica je odmah dobila posao u Agency For Sexual Abused Children. Upravo zbog tjelesno orijentiranog pristupa. S djecom se kognitivno ne radi. U Austriji terapije koje mi radimo plaća država” – Tihana Ilić, Centar Snaga namjere; snimio Antun Cerovečki, Prvi korak

“Wilhelm Reich je inzistirao na tjelesnosti i tjelesno orijentiranoj psihoterapiji, a ne samo kognitivnoj. Prije se favorizirala kognitivna terapija. Favorizirao se racio. Intuicija se zatomljavala. Emocije su se zatomljavale. Tijelo je bilo samo kao neki stroj za sport, seks, za rađanje novih bića. Sada znanost ide ukorak s Reichovim, Lowenovim i metodama drugih učitelja. Tijelo, različiti dijelovi tijela povezuju se s osjećajima i mislima. Tako da se crijeva zovu drugim mozgom. Fascia se proučava sve više, koji titraj ona prenosi cijelim tijelom. To je bitno zato što se povratkom u tijelo omogućuje cjelovitiji život. Učimo se živjeti kompletnije, u našem hramu, a to je tijelo. To je naš dom”, kaže Tihana.

Prijatelj kirurg je u Hrvatsku uveo novu metodu. U početku je on gledao vrata ordinacije, a vrata su gledala njega. Nije imao pacijenata. Danas radi u nekoliko država. Isti razvoj prognoziram tjelesno orijentiranoj terapiji.
Gledajući broj ljudi na radionicama, rekao bih da zanimanje za tjelesno orijentiranu terapiju raste eksponencijalno. Na radionici Somatic Experience po Levineu bilo je četrdeset ljudi. Dolazili su čak iz Bosne i Srbije. Zapravo, moja je prognoza da će se za nekih godina radom na sebi, tjelesno orijentiranom terapijom, baviti jednako ljudi koliko danas koristi pastu za zube.
Potražnja za tjelesno orijentiranim terapeutima danas je tolika da i mi stari klijenti nekad moramo čekati termin. Dođi mi za dva mjeseca. Pun sam, nemam termina. Ljudi iskuse metodu, vide da napreduju, preporučuju prijateljima, kolegama, znancima. I to je to.

“Sve je preporuka. Ljudi dolaze po preporuci, a to znači po rezultatu”, kaže Marina. “Prije dvadeset godina, kad smo nas dvije krenule raditi na sebi, većina mojih prijatelja i ljudi koje znam nam se smijala. Izrugivala nam se. Veći dio njih sad je na radionicama, ili se čak bavi ovim poslom.”

Odlučio sam nakon tri godine edukacije upisati još dvije, kako bih postao terapeut.
Od zemlje do zemlje, metoda s više ili manje napora svladava barijere i ulazi u mainstream.
“Naši prijatelji Kanađani, koji su s nama išli u školu u Francuskoj, priznati su kao psihoterapeuti, i rade. U Kanadi, kad čovjek ima prometnu nesreću, njegovo osiguranje plati deset terapija. Za rad s traumom. Naš prijatelj je prvo radio to”, priča Tihana. “Prijateljica je odmah dobila posao u Agency For Sexual Abused Children. Upravo zbog tjelesno orijentiranog pristupa. S djecom se kognitivno ne radi. U Sjedinjenim Američkim Državama je već drukčija priča. Tamo tjelesno orijentirani terapeuti imaju drugačiji status. U Austriji terapije koje mi radimo plaća država.”