iva-uscumlic-autorica-romana-duhovi-omara

Iva Ušćumlić: Influenser ili faca na Facebooku postaje se iskrenošću

Dogovorio kavu da je snimim za Rafineriju. Znao sam da je neću snimiti. Brbljat ćemo, a onda će joj početi sastanak. Nisam je snimio. Odgađali smo, nova tema, odgađali, nova tema, došla je klijentica.
I bolje da nisam snimao. Autorica Duhova i Omare, Iva Ušćumlić, došla je neispavana, očito kronično umorna. Kao u doba Vjesnika i drugih medija.
Rekoh joj, znaš, nakon što dovršim tri knjige možda na red dođe roman o medijima. Ti bi mogla poslužiti kao model za idealnu junakinja. Ne zanimaju me ljudi koji i prijelazu s papira na digitaliju nalikuju nesuđenim maradonama ili makar mlinarićima. Trener ih nije volio, uništio ih menadžer. Vrijeme ih ne voli. Nitko ne priznaje njihovu genijalnost. Druge je digitalija uništila, ti od digitalije živiš.
Iva Ušćumlić si je našla publiku i u novom svijetu. Ili je publika ostala ista, samo je kanal komunikacije nov. Neke je Google dotukao, ona od Googlea živi.
Na ti smo jer smo oboje bili vjesnikovci, a neko vrijeme i cimeri.

Na promociji Omare si prodala, koliko ono knjiga? Blizu sto i pedeset? Najprodavanija Durieuxova autorica na promociji ikad?
Nisam ti sigurna za broj, to treba pitati ljude u kući. Prodano je nešto, ne znam fakat koliko. Nisam pitala, pitala sam ih jedino u nekom trenu jesu se pokrili. U smislu, jesmo prošli break even, da ih nisam odvela u minus. I rekli su da jesu. Ja sretna.

Od kojih si sve faca na promociji prodala više komada?
Vjerovao ti meni ili ne, ali ja sam tek neke dvije godine nakon što su izašli Duhovi pitala izdavača koliko je prodano na promociji. I to zato što me u nekom društvu spisateljica uvjeravala da sam prodala sedamdeset i četiri knjige na promociji. Nisam imala pojma, ali ta mi je brojka bila tako specifična da sam nazvala izdavača i pitala, e koliko smo knjiga prodali? Ispalo je stvarno sedamdeset i četiri. Inače svi moji urednici i izdavači imaju zabranu govoriti mi te brojeve. Pitam samo jesmo u plusu?, ono, je l’ knjiga pokrila sebe? Jesmo. Okej, dalje me ne zanima. I ne znam za druge. Ne znam koliko im je ljudi došlo na promociju. Pitam ljude s kojima sam dobra kako im je bilo, jesu zadovoljni, što se zbiva s knjigom. I to ti je to. Mislim da sve više od toga ide u sferu uspoređivanja, a to meni, ovako anksioznoj i neurotičnoj, stvarno ne treba. Iskreno. Treba imati mehanizme samokontrole i treba samog sebe držati u klinču. Mislim, ja moram, ne znam za ostale. Ali ako želim pisati onako kako je meni važno, da to doista bude najbolje od mene, najiskrenije od mene, najčišće… onda nema drugih, nema brojeva, nema tržišta, nema promocija, nema tapšanja po ramenu. Samo ja i papir. Pa kom obojci, kom opanci.

“Ako pišeš komercijalni tekst, poslušaj Google. Ako pišeš za sebe i zbog sebe, fućkaš i Google i sva pravila” – Iva Ušćumlić

Što u tvom slučaju znači rasprodano izdanje?
Duhova više nema, Omara je mislim dvaput išla u dotisak. Triput? Ne znam. To valjda.

Koliko je to komada?
Ne znam! Je l’ puno odgovor?

Danko Stefanović, poznatiji kao Špic, zna sve. Muzičar, menadžer, čovjek koji je publiku vidio s pozornice, a bendove iz kancelarije. Prije dvadesetak godina mi je rekao da su bendovi prvo išli u Japan. Tamo bi stvorili inicijalnu bazu fanova. Ti si značajan broj primjeraka romana prodala prije nego što si počela pisati roman. Zanimljiv biznis model koji to i nije, jer nije bilo s predumišljajem. Na Facebooku ne vidim koliko prijatelja imaš, no koliko god da ih je, kad su ti postali nešto više od prijatelja, kupci?
Mislim da kupac nije iznad prijatelja, a nisu mi svi ljudi na Facebooku prijatelji. Dakle ekipa s Facebooka… gle, nemam pojma. Ja sam kronično netalentirana za samopromociju. Sve vezano uz Duhove kao prvi ozbiljan iskorak od mojeg pisanja doma u ćušpajz krenulo je od pravih prijateljstava i od ljudi koji su me poznavali i vjerovali u mene. Čudno se to dogodilo. Imala sam roman u glavi godinama, i odjednom sam imala osjećaj da to mora van, baš biti ili ne biti. Bez drame, bez mistificiranja, jednostavno sam ga morala napisati. A kad nešto jako dugo odgađaš jer misliš da nisi dovoljno… ne znam, dobar?, onda to povuče za sobom godine sumnji i strahova i svega. Tako da sam neizmjerno zahvalna tim ljudima, pravim prijateljima i znancima mimo društvenih mreža, koji su me uvjerili da to mora van. Što sam očekivala? Ništa. Ima danas tona knjiga, u toj toni ima sjajnih autora, među tim sjajnim autorima ima divnih pisaca koji se bave sličnim temama kao i ja. Mislila sam da će to pročitati par ljudi. I to je to. Život koji su Duhovi dobili prilično me iznenadio. A mislim da su ljudi s kojima eto ćaskam na društvenim mrežama nekako prepoznali ili osjetili, ne znam, koliko je meni to važno i koliko sam se mučila sama sa sobom, pa su podržali. Nije tu bilo nikakvog predumišljaja, nikakvog plana. Jednostavno je roman izašao, ispostavilo se da je dobar, i ljudi su prihvatili da eto, ja pišem. Ljudi koji me poznaju privatno i koji su i prije Duhova znali da pišem prihvatili su to kao neki normalni slijed, eto, odvažila se. Nisam sigurna da sam ti odgovorila.

Da savjetuješ nekoga tko na Facebooku želi postati influenser, ili makar faca, što bi mu rekla? Kako se stječe reputacija?
Ako mene pitaš, iskrenošću. Radiš ono nešto što voliš, što god to bilo, i iskren si. Sve ostalo je poslovni odnos.

Moja definicija popa je autor malo bolji od publike, a ipak publici nedostižan. Što od tvog vječnog nadmudrivanja s ekipom na Facebooku ulazi u moju definiciju popa?
Ja bih rekla da su moja nadmudrivanja na Facebooku prije turbo folk. I sve se manje time bavim. Ne mogu promijeniti tuđe stavove i mišljenja. Mogu podijeliti glazbu koju volim i koju smatram sjajnom, mogu podijeliti umjetnost, mogu preporučiti predstavu, mogu pisati o iskustvima, mogu dijeliti fotografije nečeg lijepog što me inspiriralo tog dana. Ali to je to.

Iz tvog iskustva, jesi li veći utjecaj na ljude imala zbog bloga ili zida na Facebooku?
Ma koji utjecaj. Najviše sam utjecala na ljude kad sam počela trčati. Ono, u tridesetima, nakon teške bolesti koja je i kronična i zadana – genetika je nevolja – s previše kila, generalno umrtvljena i zalegla na kauč na jako dugo… ujutro krenem trčati. I počinjem trčati u pola šest ujutro i trčim cijelu zimu. Sama, svako jutro. Ekipa misli da sam poludjela. Ali kreću i oni, pitaju pomalo, i dan-danas mi se ljudi jave kad počinju trčati i pitaju, ej a kako si ti to počela? To ti je to od utjecaja. Blog je bio vježbanje ruke, Facebook je način da introvertirani anksiozni depresivci ipak komuniciraju s ostatkom svijeta, trčanje je životna linija.

Ne računajući na postojanje facom, je li tvoja aktivnost na internetu dala neki konkretan, možda čak društveno značajan rezultat?
A zapravo je. Kad su bile poplave, onaj prvi dan, bio je potpuni kaos. I sad, radiš što možeš, ali čini ti se malo. I pušim ja pred firmom i mislim si, ma k vragu i to, idem ja tamo. Stavim post na Fejsu, e ekipa, ja odo za Slavoniju, odnijet ću kaj stane u auto od hrane i stvari, javite se ak imate nešto da odnesem. Fast forward isti dan, deset navečer, frendica i ja imamo dva kombija i još puni kamion koji kreće dan poslije, ja imam ekselicu s imenima i prezimenima i brojevima telefona, imam pet punktova u Zagrebu, imam nekih tristo ljudi više na listi, imam ekipu koja se organizirala po Zagrebu i skuplja stvari i fura ih na Lanište. Kad su krenuli migranti, prijateljica Milena Zajović i ja smo u tri dana skupile ogromnu lovu. I još smo odlučno to držale privatno, ono, nikakvi javni pozivi, ništa, otišle tamo, nakupovale stvari za napuniti pet auta. Iz te je inicijative nastao Are You Syrious i svaka im čast, danas su važniji nego ikad prije jer je u ovo mračno najvažnije doba zadržati humanost. To nam je posljednja obrana od barbara, a ne mislim da su ovi migranti koji se smrzavaju na granici barbari. Ne mislim ni da su anđeli, mislim da su samo ljudi.

Da se malo zafrkavam, na Caminu sam za knjigu pitao ljude odakle su, što rade u životu i zašto hodaju? Što se zarade od knjige tiče, pisce pitam što zapravo rade u životu. Što ti zapravo radiš? Firma, zanimanje, izvori prihoda?
Ja vodim digitalni odjel u Media Valu. Zapravo. Po zanimanju sam nesvršena profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Živim od toga da pričam priče, samo u ozbiljnom, poslovnom svijetu.

Koja si sve znanja promocije, kojima si ozbiljnim firmama pravila pare, primijenila da bi poboljšala prodaju svojih romana?
Niti jednu jedinu. Kad je o meni riječ, pokazujem neviđenu tupost. Opirem se promocijama i jedva odradim jednu, iako uvijek dođem kad me zovu. Ali promocije… jedva su me nagovorili na promociju Omare. Kad su Duhovi izašli, pitala sam frenda, e, kaj misliš, trebam ja otvoriti stranicu na Fejsu? Otvorila sam je, ali je grozno zanemarujem. Ne želim samu sebe promovirati, ne želim ulagati energiju u samopromociju. To je onda nekako krivo, ne znam. Moram pisati radi sebe, moram čuti onaj glas u glavi koji mi slaže priče, koji me upoznaje s tim mojim likovima, moram moći kopati po sebi, po svojim traumama, po svojim strahovima. Ne želim biti sama svoj projekt. To je legitimno, ali nije za mene. Tko me želi naći, naći će me, ako me netko želi reklamirati, puno mu hvala, ali samopromocija… hvala ne.

Koliko je Google u pravu što forsira rečenice s najviše dvadeset riječi?
Ako pišeš komercijalni tekst, poslušaj Google. Ako pišeš za sebe i zbog sebe, fućkaš i Google i sva pravila.

Zašto pišeš?
Jer nemam još sve odgovore.

Snimio Robert Gojević, fotografija ljubaznošću Ive Ušćumlić

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *