srecko-vukov-via-adriatica

Srećko Vukov: Via Adriatica će postati jači brend od Plitvica i Dubrovnika

Srećko Vukov je na dobrom putu da postane Vladimir Horvat naše generacije. Horvat je od 1946. do 1953. svojim rukama izgradio petsto kamenih stuba na tada nepristupačnom dijelu Medvednice. Horvatove stube su najimpresivnija divota na Medvednici izrađena ljudskom rukom. Vukov i prijatelji iz AktivNature prehodali su i markirali 1070 kilometara; stotinu vrhova, visinska razlika 41 tisuću metara. Koristili su GPS, pa je moguće preuzeti GPS trag. Njihovo životno djelo je Via Adriatica.

Tko financira Via Adriaticu? To jest, koliko ste vi i članovi AktivNature potrošili svoje love, a koliko su pomogli sponzori?
Via Adriaticu ne sponzorira još nitko. Sve što je utrošeno na hodanje stazom zbog snimanja GPS tragova i foto materijala financirali smo sami. Evo, baš sam jučer imao dvanaestu foto-prezentaciju. Put do Križevaca i nazad financirao sam sam, ali to ionako gledam kao strast i ljubav prema ideji čiji sam začetnik. Za neke prezentacije su mi organizatori pokrili troškove puta, ali ne inzistiram na tome. Nadam se da će u budućnosti početi pristizati novac iz fondova Europske unije, od sponzora pa možda čak i iz državnog proračuna.

Koliko je ljudi, gradova, sela, općina, planinarskih domova… prepoznalo ekonomski interes?
Teško je reći kvantitativno, ali ogroman je broj ljudi koji su uvidjeli sve potencijale ovakve staze, pa tako i ekonomski potencijal. Pogotovo iznajmljivači privatnog smještaja. Odazvali su se našem pozivu da nam pošalju svoje podatke kako bismo ih mogli objaviti na webu Via Adriatice, da imaju dodatnu korist od staze.

Od državne do lokalne razine, tko vam je najbolji partner? Ne tražim kritiku loših, nego samo primjere konkretne pomoći radi bilo kojeg interesa države, županija, općina, gradova, sela, bilo ljubavi.
Trenutno najbolje partnere imam u “običnim” ljudima, ljubiteljima prirodnih ljepota Hrvatske i prirode općenito. Mnogo mi znači i logistička podrška članova HGSS-a. Pomogli su kad sam na terenu snimao GPS tragove. Mnogo mi znači i velika podrška lokalaca. Ugostili bi nas i sugerirali kojim stazama je najbolje povući Via Adriaticu, a često su nas i vodili njima.

Na Sljemenu sretoh markaciste. Rekoše mi da sam jedini koji im je ikad zahvalio na markiranju staza? Koliko je ljudi vama zahvalilo?
Izravno nitko, ali indirektno su svima nama koji radimo na realizaciji ideje Via Adriatica zahvalni ljudi koji nas prate na društvenim mrežama. Svi koji dolaze na moja predavanja i koji me pozivaju da predajem. Tako ja to doživljavam.

Pitao sam markaciste smijem li osvježiti izbljedjele markacije. Rekoše mi da ne smijem, da je to dopušteno samo ovlaštenima, koji su položili ispit. Zašto je tako? I, od koga ste dobili dopuštenje da markirate stazu logotipom, znakom Via Adriatice?
Tako je, Hrvatski planinarski savez ima svoje markaciste  i standardizirane oznake staza koje održavaju. Na tome smo im svi zahvalni. Šezdesetak posto Via Adriatice ide upravo tim označenim stazama. Ipak, Via Adriatica je brend i kao takav mora imati svoj vizualni identitet. Kako u predstavljanju, tako i na terenu. Oznake su rijetke jer je za hodanje na Via Adriatici obavezno korištenje GPS tehnologije, ali smatram da je svaka oznaka na terenu izvrsna prevencija da se hodači ne gube. Dobrodošla je i kao vizualna potvrda da ste na dobrom putu.
Dozvole nismo tražili, jer kad god smo pokušali saznati koga tražiti nismo dobivali odgovor tko je uopće nadležan za izdavanje dozvola. Sve dugometražne staze po svijetu imaju svoje oznake na stazi, bitno je da ne uništavaju okoliš i da ne narušavaju ljepotu prirode.

Hodajući Camino rekoh da je u redu da svećenik koji je u moderno doba opet pokrenuo stvar ima muzeje i spomenike duž staze, ali da jednako spomenika i muzeja zaslužuje ekipa koja je pokupila lovu fondova Europske unije i ponovo oživjela masu mrtvih sela, a ojačala ekonomiju nekoliko gradova. Kakav potencijal u tom smislu vidite za Via Adriaticu?
Via Adriatica nesumnjivo ima ogroman potencijal na najvišoj razini. Via Adriatica može i hoće postati brend jači od Plitvica i Dubrovnika. Jer nije samo jedan park prirode ili jedna kulturno-povijesna znamenitost, već objedinjuje neizmjerno mnogo toga. Tri nacionalna parka, tri parka prirode, šest  značajnih krajobraza, tri posebna rezervata i bogatstvo kulturno-povijesne baštine. No, na lokalnoj razini koristi će imati svi. Turističke zajednice, općine, iznajmljivači, kampovi, ugostiteljski objekti….

Proćakulao sam s Prpom o Via Adraitici. Kaže da ne vidi infrastrukturu za mega stazu. Vidite li je vi? Domove, kuće? Ponudu hrane? Kad?
Vidim ono što trenutno imamo, a to su skloništa otvorenog tipa na trideset posto staze. Velebit od Oltara do Dušica je zadovoljavajuće pokriven. Dinara od Knina do brane Peruća je školski primjer kako opremiti planinu infrastrukturom. Preostaje sanjati o postavljanju još četrdesetak skloništa duž Via Adriatice, opremljenih solarnim panelima i rezervoarima s vodom. To je proces dug nekoliko godina, ili desetljeća, ali moramo sanjati. Dotad koristiti ono što postoji, plus apartmane i kampove tamo gdje Via Adriatica prolazi blizu civilizacije. A i šator na leđima nije ništa strano za pustolove, pogotovo one koji se zapute na stazu ovog tipa. Ponuda hrane i pića tamo gdje je civilizacija već i postoji, a u divljini je rješenje veliki ruksak i dobro planiranje.

Je li Hrvatska premala za dva long traila, Via Adraticu i Croatian Long Distance Trail? Povećava li konkurencija šanse oba, hoće li preživjeti samo jedan, ili zbog fajta neće opstati ni jedan?
Apsolutno nije premala! Moramo spomenuti i Via Dinaricu, koja Hrvatskom prolazi u dužini od šestotinjak kilometara. Imamo resurse i zanimljivosti za još desetak trailova. Bitno je da svaki bude originalan, da priča neku svoju priču i predstavlja neke nove dijelove Hrvatske. Opstat će oni koji su istinski građeni na časnim namjerama, bez hipoteke ega i financijske koristi, bez svađa i negativnih tonova u nastajanju. Za Via Adriaticu kažu da je okupila najbolje ljude koji rade na njenoj realizaciji i promociji. Drugima želimo sreću, ali usredotočeni smo na Via Adriaticu.

Kako ste na tolikim kilometrima pronašli put koji neće biti opasan?
Kako bismo se uvjerili da je staza sigurna za prolazak najveći dio puta prošli smo i sami. Za dijelove Via Adriatice u minski sumnjivim područjima komunicirao sam s Hrvatskim centrom za razminiranje i s njima usuglasio sigurne putanje i koridore. Na Via Adriatici treba još mnogo raditi. Kako bi Via Adriatica svugdje bila jednako prohodna, očišćena i donekle označena, poželjno je da se uključe lokalna planinarska društva. Još je mnogo posla pred nama.

Camino, vidio sam na svoje oči, mogu svladati mala djeca. Vrlo mala djeca. Je li i Via Adriatica cijelom stazom prohodna i za vrlo malo djecu?
Nije u cijeloj dužini, ali, po slobodnoj procjeni sedamdeset posto Via Adriatice je moguće proći i s malom djecom. Dijelovi Velebita i Biokova, primjerice, nisu primjereni za najmlađe planinare.

Kako zapravo namjeravate prodati Via Adriaticu?
U svakom slučaju zasad ne vidimo niti priželjkujemo nikakvu financijsku korist od Via Adriatice. Najiskrenije i najimtimnije, moja ideja je bila predstaviti i uobličiti ideju i dati je zajednici da je razvije, a ja ću umrijeti sretan jer sam začeo nešto što će ostati ljudima još dugo nakon što me neće biti i sretan jer će moji sinovi biti ponosni na oca. Slava me ne zanima, kao ni novac, bitno mi je da gledam kako Via Adriatica raste, kako ljudi po njoj hodaju i kako se svi ponose tom ljepoticom.

Sjećam se vaše rečenice iz pivnice u kojoj se okuplja AktivNatura, da je nekoliko ljudi steklo gotovo božanski status među planinarima, a da je možda veća stvar poticati djecu da zavole prirodu. Koliko je djece, a koliko odraslih, AktivNatura privukla prirodi?
Istina, mene ne impresioniraju ljudi koji rade kojekakve “ekspedicije”, jer to rade isključivo za sebe, bez ikakve koristi za širu društvenu zajednicu. Okružio sam se ljudima koji grade skloništa, trasiraju nove i održavaju postojeće staze, ljudima koji motiviraju i vode druge ljude u prirodu. Fotografijama koje dijelim unazad desetak godina, stotinama izleta koje sam organizirao s kolegama iz AktivNature, stotine sam ljudi, a indirektno i tisuće, doveo u prirodu i vječno ih učinio “ovisnima” o prirodi. Od djece do odraslih. Svakodnevno vidim nove pobornike aktivnog boravka u prirodi, i to me ispunjava zadovoljstvom.

“Najiskrenije i najimtimnije, moja ideja je bila predstaviti i uobličiti ideju i dati je zajednici da je razvije, a ja ću umrijeti sretan jer sam začeo nešto što će ostati ljudima još dugo nakon što me neće biti i sretan jer će moji sinovi biti ponosni na oca” – Srećko Vukov

Fotografije ljubaznošću Srećka Vukova i AktivNature

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *