Kako je uz Mikija Manojlovića i Ozrena Prohića Ivan Salečić uredio moja Četiri ručka, njegovu Glavu lava, možda najiščekivaniji roman generacije, čitao sam prije nego je objavljena. Mi srednjih godina, i nešto stariji, mladoliki stari konji između četrdeset i recimo pedeset i pet godina dugo nismo čekali neko djelo kao Glavu lava. Neizmjerno talentirani kolega konačno objavljuje. Očekivalo se da će objaviti prije dvadeset ili trideset godina. Malo se odužilo.
Komplimentirao sam frendu da fantastično piše. Da se vidi da je gladan pisanja, da uživa, ali da me podsjeća na Maradonu koji je umjesto da zabije gol odlučio tehnicirati i driblati. Jednu od najvećih ikad napisanih rečenica o nogometu napisao je Zvonimir Magdić. Amigo. Išupajte golove iz trave, i tad ćete vidjeti tko najbolje igra. To je Salečić napravio u svom romanu. Rekoh mu da bih kratio najmanje za trećinu i da se ništa ne bi izgubilo. Čak ni užitak u njegovom tehniciranju, demonstraciji vještine. Zafrkavao sam ga da je sve s čim se ne može suočiti natovario Gunduliću i da mora da će ga žena u bračnim svađama oslovljavati s Gunduliću. Ono, Čuj ti, Gunduliću. Smijao se.
Po mom ukusu, izdavač je malo pretjerao s promocijom u HNK. Tekst nije velik baš za HNK. Ali dobro, Salečić je, premijerna publika, bolji od mnogih koji su u HNK ušli kazališta radi, daaaaleeeko bolji od ogromne većine pripuštenih u HNK poradi drugih poslova. Neka bude.

Zanima me koliko je Glava lava dobacila, na najrazličitije načine. Za početak, koliko je prodano?
Ne znam. Namjerno se ne raspitujem o prodaji. Mislim da se lako može dogoditi da se ona spoji s mnoštom praktičnih problema – poput problema s naplatom i distribucijom – koji te u slučaju dobrih rezultata mogu samo frustrirati. Znam da je roman ušao u neke lance i u izdvojene knjižare u Hrvatskoj i dosta ljudi mi je reklo da ga je kupilo. Ne znam što to znači u ukupnim brojevima. Nemam mnogo iskustva i ne znam kako to funkcionira s autorima koji imaju veći kontinuitet u radu, ali iz ove moje pozicije zbilja mi ne izgleda da se tržišni uspjeh ili neupjeh nužno prelijeva u prihod autora. A ako se ideja o prihodu ne podrazumijeva, onda ne vidim ni cause da se raspitujem za stanje na tržištu. Umjesto toga radije povremeno pogledam stanje u knjižnicama. Vidim da se posuđuje, to mi je super. Naravno, nadam se da ga ti koji ga posude onda i čitaju.

Čiji kompliment ti je najdraži? Odakle su uopće dolazili komplimenti? Tko čita?
Čitaju sve dobne skupine. Žene nešto više nego muškarci, barem je takav moj dojam. Znaš kako je s komplimentima, svi su mi podjednako dragi. Zbog specifičnog sadržaja romana jako su mi puno značile povratne informacije Dubrovčana, o načinu na koji se obrađuje faktografija, kako se kako se koristi jezik, kakvo je cijelo ozračje koje nosi Grad. Pritom to kako je Dubrovnik predstavljen u romanu, barem ja, zaista nisam sretao u drugim djelima koja ga opisuju, pa sam se pitao i što će biti s tim. Ali prošao sam odlično, daleko bolje nego sam mislio. Drugi koji su me iznenadili su ljudi iz redakcija i agencija, dakle oni koji pripadaju miljeu u kojem se zbiva radnja romana, pa ne mogu reći da sam se iznenadio što među njima ima čitatelja, ali iznenadila me bezuvjetnost podrške. Treće su profe hrvatskog, koje su me zbilja rastopile. Za neke znam da su ga i preporučile učenicima. Zatim moja obitelj, supruga, kćerka, roditelji, čija je podrška bila presudna, iako im je ta moja zamisao samo iskomplicirala život. Last but not least, mediji. To je stvarno bio fantastičan response, novine i televizija i radio i web, nacionalni i lokalni dubrovački mediji, kojima sam svima više nego zahvalan.

Mi iz medija gotovo da ne poznajemo ishod koji bi nas iznenadio. Je li te neka reakcija iznenadila?
Iznenadile su me usporedbe s nekim stvarno super piscima. Harukijem Murakamijem, Frenzenom, Zadie Smith. To mi je bilo nevjerojatno. Dok sam pisao, čitao sam Davida Mitchella, Frederica Beigbedera, druge autore, pa sam mislio da ako netko nađe neku usporedbu, to će biti prije prema ovima koje sam čitao. Ali ne, to je bila neka posve druga lista, a jednako impresivna.

Pisci romana, osobito u Hrvatskoj, podsjećaju na zanimanja koja izumiru. Recimo na urare. Zašto uopće pišeš? Što si uopće želio postići? A da odgovor nije citiranje MacGowana, da je pisanje kao i pišanje, prirodna tjelesna potreba.
Ne krijem da je ovaj roman proizišao iz moje osobne psihoterapije, zbog dugotrajne ukočenosti u stanju anksioznosti, opsesivno kompulzivnog poremećaja, hiperiritabilnosti, pa čak i određene paranoje, da ne nabrajam dalje, s kojima sam izišao iz devedestih i svih bolesnih i odvratnih zbivanja koje su obilježile to razdoblje. Ta cijela gomila stanja kod mene je kočila jedno drugo, i na kraju je taj stuckness postao još i – depresija. Psihoterapijom sam uopće došao do toga da osvijestim neku svoju potrebu, i ta ideja o pisanju literarnog teksta se zapravo pojavila spontano, iako je zapravo, kako sam ga zamislio u početku, roman trebao biti mnogo kraći, brži i laganiji, i također kao neki usputni posao, kakve sam i inače radio. Nisam ja znao u što će se to pretvoriti. Međutim, onda sam ga nekako pretvorio u intimniji susret sa sobom. Kad se to dogodilo, odlučio sam to pustiti, napravio sam nešto što kao urednik ne volim raditi – ne znači da i ne radim – promijenio sam koncept u hodu. Rekao sam OK, trebat će sada neko vrijeme i neki prostor i to si hoću dati. U kontaktu sa samim sobom, za koji mislim da mi je falio, da je tijekom dugog razdoblja bio više kao neki junk nego pravi kontakt, pojavila se neka potreba koju sam poželio ispuniti. I onda mi je, vjerujem, taj roman je postao taj kontakt i taj kontakt je postao taj roman. Vjerojatno sam ipak imao intenciju za pisanjem koja je u nekom času bila prekinuta. Prije dvadeset, ili trideset godina, obavljivao sam u Quorumu, Godinama, tadašnjim časopisima za književnost. Onda sam prestao. Jednostavno su mi se promijenile životne okolnosti. Počeo sam raditi, nisam imao vremena i nisam više o tome niti mislio.

Po obimu Glava lava mi izgleda kao posljedica puštanja psa s lanca nakon trideset godina.
(Smijeh.) Da. U tom smislu roman je za mene zatvaranje davno započetog kruga. Kad je roman bio gotov, doživio sam neko olakšanje koje je… veliko, veće nego što sam mislio da će biti. Povezao sam to u glavi sa starom intencijom, koja je bila pregažena. Možda je to samo moj dojam, ali osjećam taj neki zatvoreni krug.

Pretpostavljam da se ne bi htio razotkriti više nego što si se, onima koji znaju čitati, razotkrio u romanu.
Za one koji znaju čitati. (Smijeh.) U stvari, potpuno sam se razotkrio, daleko više nego što sam mislio na početku. Mislim, razotkrio sam stvari za koje ni sam nisam imao pojma da postoje. Pri čemu ne želim reći da su moja osobna iskustva jedan kroz jedan opisana u romanu. Neki put je radnja nešto što se baš nije dogodilo.

Ha! Glavu lava čitam kao roman s univerzalnim, a ne individualnim ključem. Tko kuži psihologiju, mnogo će pročitati. Tko ne kuži, mogao bi se izgubiti u traženju individualnh ključeva.
Da. Da, da, da. Kao što ni taj moj paralelni osobni proces nije bio linearan i kauzalan, nije bio od točke A do točke B, nego je bio integrativan, tako je slično i s romanom.

Oslovljava li te žena u svađama s Gunduliću? 
Ne. (Smijeh.) Ne, ne, ne.

Žena se godinama bavila dekorativnom likovnošću. Nakon što se dočepala primjene likovnosti u terapiji, malo karikirano rečeno, zagovornica je teze da je bilo koji umjetnički izraz, ne pomaže li čovjeku da bolje pogleda u sebe, bačen u vjetar. Ne nazovem li svoje pisanje terapijom, recimo da bi najsretnija riječ bila prorada, pisanjem prorađujem emocije. A najsretniji sam pomognem li ikome da bolje pogleda u sebe, da se bolje osjeti. Što misliš o tome?
Mislim da je to super. Kada se uđe u neki proces, bilo kakvog stvaranja, to postaje dosta imanentno. Da ne tražim bolju riječ. Umjetničke, kreativne i ekspresivne tehnike legitimni su psihoterapijski pristup. Ja sam već nekoliko godina bio u psihoterapiji kad sam počeo pisati, a u jedan od možda bizarnih, ali za mene zapravo dosta logičnih closurea, spada i to da sam po završetku osobne psihoterapije upisao četverogodišnju specijalizaciju iz psihoterapije, koju sam nedavno apsolvirao. Ne znam ima li to veze s romanom, ali… Za mene je jedan od važnih momenata u psihoterapiji transformacija deficita u resurse. Ovdje se transformacija odvila na način koji mi je donio promjenu u životu u najdoslovnijem smislu. Radim psihoterapiju s klijentima, imam licencu profesionalne udruge, napustio sam medijsku industriju, o čemu sam maštao godinama. Šta da ti kažem – novi život, umjesto života koji je već bio ad acta. I roman ima svoje mjesto u tome.

Nakon Hinkemanna točno se osjećalo da su ljudi u Gavellu došli vidjeti što je Torbica napravio s Pričama iz Bečke šume. Nevažno koliko ih je, ali nešto ljudi jedva čeka tvoju iduću knjigu. Znamo što može, da vidimo što će iduće napraviti sa svojim sposobostima. Kamo tebe vuče?
Moram se vratiti na kontekst, koji u mom slučaju traje desetljećima. Roman je… debeo. Pisao sam ga na mahove. Ukupan broj sati koliko sam ga pisao nije velik, ali razvuklo se na dugo vremena. Još imam jako snažan osjećaj closurea. Kako je to za mene vrlo nov osjećaj, stalno sam imao neku ideju da nešto trebam, da nešto nije zatvoreno, sada naprosto želim neko vrijeme uživati u tom za mene novom osjećaju. Dok ti ovo pričam svjestan sam kako nemam potrebu za pisanjem, upravo sam to dablčekirao, i želim to pustiti da traje. U psihologiji se to zove akcija i povlačenje. Kod mene je to dugo vremena bilo poremećeno. Akcija je bila prekinuta. Sad je makar u tom jednom segmentu kompletirana, nastupilo je povlačenje. Stvarno mi je potrebno da doživim osjećaj kompletnosti. U teoriji, da uopće dobiješ pravu potrebu za sljedećim projektom, dakle potrebu, ne želju ili osjećaj da bi nešto trebao, potrebno je da se ta integracija, koja se događa kroz povlačenje, dovede do kraja. Život nije takav da si to možemo priuštiti, ali ako se tako postavimo i u ovim stvarima u kojima možemo, fakat nismo fer prema sebi.

Nekad je pisac mogao pokrenuti revoluciju, a danas da spojiš utjecaj pedeset najjačih pisaca na kugli zemaljskoj, oni ne mogu nadjačati utjecaj memova Kim Kardashian ili, da malo apgrejdamo, prosječne glumice, to jest bilo koga tko ima dvjesto milijuna followera na Instagramu, Twitteru ili Facebooku. Razgovaram s tobom, a tvoja kćer vjerojatno ima više followera na Instagramu nego ti čitatelja?
Ima sigurno! Apsolutno sigurno.

Je li ti palo na pamet prebaciti se u neki od žanrova u kojem bi lakše dolazio do publike?
Ma ja sam bio u tim žanrovima, imam to iskustvo, kao i ti, da novinska rotacija visoka tri etaže vrti dvjesta tisuća primjeraka naslovnice na kojoj je tvoja tema. To je čisti adrenalin i drago mi je da sam to doživio, i zato da to imam kao iskustvo, ali također i zato da to nemam kao imperativ. Za Glavu lava tako nešto mi nije bilo nakraj pameti. Dapače, bojim se da sam se odlučio za nešto tako, ne bi bilo closurea, povlačenja, ni ičeg od toga, ni mene kakav sam danas.

Pitam jer i sam dvojim trebam li se prilagoditi publici koja ne čita rečenice duže od dvadeset riječi, nastojeći sve što imam za reći napisati i po tim pravilima, ili pisati dugačke rečenice, za publiku koja u tome uživa ili joj makar ne smeta. Na Rafineriji namjerno ostavljam kobasičaste rečenice, maštam da postoji publika koja to voli.
S užasno puno strana čujem taj recept da tekst bude kratak, ekonomičan, sažet, komprimiran. To je legitimni pristup, mnogo pisaca u intervjuima je reklo da to tako radi. Ja sam se tu malo opustio i ne mislim da postoji univerzalno pravilo, bilo minimalističko, bilo… barokno, da tako kažem. Vjerujem u narativne i umjetničke postupke koji su, kako se nekad znalo reći, u funkciji radnje. Mislim da je OK pustiti da se radnja priča. S druge strane, radeći u medijima, i kao copywriter, skoro dvadeset godina proveo sam u licencnim magazinima u kojima često nemaš slobodu da sam odabereš naslov koji će funkcionirati, nego je logika posve suprotna. Dobiješ stranice na kojima je za naslov bilo predviđeno, recimo – pet slovnih znakova. Možeš to produžiti na šest slova, ali sedam, to je već frka. Ili na raspolaganju imaš dvije riječi. I to su ti granice unutar kojih moraš naći rješenje. Tako da mislim da sam jako istreniran u komprimiranju, u svim oblicima minimalizacije i isključivanja, kroz to pisanje apela, blurbova, copyja, velikih poruka s malo riječi. To sam radio profesionalno gotovo dva desetljeća, kao cover lines writer gotovo svih vodećih licencnih magazina u Hrvatskoj, a i mnogih nelicencnih. Rekord mi je bio kad sam u jednom danu pisao četiri naslovnice, za Elle, Elle Decoration i dva magazina koja danas više ne postoje, Insider i In&Out, koji je bio suplement Poslovnog dnevnika. Ti sad na raspolaganju imaš pet znakova za headline koji treba prezentirati rad cijelog tima koji stoji iza medija i dozvati čitatelja da ničim izazvan za to na kiosku da lovu. Što sve treba stati u tih pet znakova? Nakon svega toga što mi se dogodilo u životu, meni je taj ultimativni princip sažimanja za roman bio – dosadan. Naprosto sam si priuštio drugi diskurs, za koji mislim da je i fleksibilniji. Ne znači da neki dijelovi romana nisu ekstra sažeti, da neke dijalog liste ne izgledaju kao da su ispale iz filma 48 Hours Waltera Hilla, prosto neproširene rečenice, pri čemo ovo prosto znači i da su gramatički jednostavne i da se u njima psuje. (Smijeh.) Kada sam osjećao da treba kratiti, kratio sam, ali kada bih osjećao da treba pustiti, pustio sam. Nisam slijedio nikakvo zadano pravilo, nego sam se pouzdavao u svoje unutarnje baždarenje i to mi je na kraju bilo OK. Nisam se aktivno referirao na uredničko, kopirajtersko ili novinarsko iskustvo, ali nakon drila svih tih godina mislim da je ono za mene naprosto imanentno i da je za mene korak naprijed da u tom području eksperimentiram, a ne da tome, i dalje, robujem. Još jedna sloboda koja mi sad pada na pamet u kontekstu romana o slobodi, koju nisam očektivao. Strašno mnogo ljudi mi je reklo da im se sviđa da je priča iz grada. Ne Grada, veliko početno slovo, Dubrovnika, nego malo početno slovo, iz grada, iz urbane sredine. S jedne strane čitam da je sad trend povratka prirodi, povratka na selo, ruralnih tema. Moje iskustvo s publikom je eto okrenuto za sto osamdeset stupnjeva. Sretan sam da sam si mogao priuštiti da Glava lava bude protiv svakog trenda. Svjetonazorski, po diskursu, tematski, po načinu pisanja, po glavnom junaku.

(Fotografiju Ivana Salečića snimio Jasmin Krpan)