Evo što može roditeljska ljubav. Boreći se za bolesnu kći bivši je vaterpolski reprezentativac Vedran Jerković prvo skupio novac za izgradnju lifta u zgradi u kojoj obitelj živi. Potom je učinio sve što je bilo potrebno za postavljanje manje platforme u kćerinoj osnovnoj školi. Nakon ustrajnog hrvanja sa sustavom dizalo je dobila i X. gimnazija.
Hibridno rješenje
Koji je bio Vaš prvi korak u nastojanju da se izgradi lift?
Odgovor na ovo pitanje je vrlo dugačak i potrebno je objasniti problematiku zgrade u kojoj se nalaze X. gimnazija i I. tehnička škola Tesla. U zgradi škole postoji dizalo, na čemu svakako treba čestitati ravnateljici X. gimnazije, profesorici Željki Frković, i sada bivšem ravnatelju I. tehničke škole Tesla, profesoru Vjekoslavu Ditrihu. Međutim, kako se zgrada škole nalazi na zemljištu zajedno sa zgradama u kojoj se nalaze tri fakulteta, Arhitektonski, Građevinski i Geodetski, a navedene ustanove su u dugogodišnjem sporu oko zemljišta za koji je pitanje hoće li ikada biti okončan, tako je srednjoj školi bilo teško napraviti suvisao prilaz u zgradu za osobe s invaliditetom. Nekakvo hibridno rješenje je bilo da osobe s invaliditetom ulaze u zgradu škole kroz parkiralište koje koriste fakulteti, pa kroz učionicu u podrumu dolaze do lifta.
Nadrealne, a tako lako rješive situacije
Kad je moja Tonka 2022. krenula u X. gimnaziju, iz dana u dan sam postajao sve više svjestan ozbiljnih rupa koje ima taj dogovor. Da bih uopće ušao autom na parkiralište fakulteta i došao do stražnjih vrata, koja vode u navedenu učionicu srednje škole, morao sam zvoniti na ulazu portiru na fakultetu. Često portira na porti ne bi bilo. Zaista je bilo nevjerojatnih situacija. Stojim na kiši, zvonim, nitko ne odgovara. Ne mogu se vratiti u auto jer moram portiru, ako i kad se javi, reći tko sam i zašto ulazim… Uglavnom, nadrealne situacije u 21. stoljeću. Tako lako rješive, a zapravo tako dobro sažimaju sve čemu svjedočimo u Hrvatskoj kad je javni sektor u pitanju.
Pravi problemi su nastali kad su zgrade fakulteta u proljeće 2023. godine krenule u protupotresnu obnovu. Tad mi je pristup do škole i dizala postao nemoguć, a jedino je rješenje bilo svaki dan, dva puta dnevno, navlačiti Tonku u invalidskim kolicima po nemalih tridesetak stepenica na glavnom ulazu u zgradu. I to mučenje, ponajprije Tonke, svaki dan dva puta, je bila kap koja mi je prelila čašu i zato sam rekao da ću sve pokušati da se napravi lift na ulazu. I tu zapravo sve počinje.
Podrška je tu, ali pravi problemi tek slijede
Komu ste se prvo obratili i koja je bila prva reakcija?
Prvo sam se obratio mojem puncu, arhitektu i profesoru u mirovini. On dobro poznaje struku, problematiku, zakonodavni okvir… Već smo imali iskustvo ugradnje manje platforme u Tonkinoj osnovnoj školi, koja je isto bilo neprilagođena za osobe s invaliditetom, kao i ugradnje dizala u zgradu u kojoj živimo. Naravno da je moj punac pokazao maksimalnu spremnost da pomogne. Uz njegovu je pomoć obavljen razgovor s dogradonačelnikom Zagreba, gospodinom Lukom Korlaetom, koji je odmah pokazao spremnost i razumijevanje da se problem riješi. Iako sam gospodinu Korlaetu već osobno zahvalio na maksimalnoj podršci ovom projektu, želim to učiniti još jednom ovako javno. I tu zapravo sve počinje. Postoji razumijevanje i podrška, ali pravi problemi i zavrzlame tek slijede.
Javnosektoraški mindset
Što je bila najveća prepreka i kako ste je svladali?
Što se tiče prepreka, najbolje je sve sumirati u jednu riječ – sustav. Prepreke, sustav sam savladao tako što, kako je projekt sve više odmicao, na neki „suludi” način jednostavno nisam odustajao. A bilo je dana i trenutaka kad sam sve htio poslati znate već gdje. Shvatio sam zašto u Hrvatskoj sve traje toliko dugo. Toliko nedorečenosti propisa, nelogičnosti, kompliciranosti, rigidnosti poput one koja se tiče zaštite spomenika kulture i prirode, javna nabava, nesređenosti vlasništva uslijed dugotrajnih sporova… Čovjek se u nekom trenutku zapita je li cijeli taj kaos možda nekome u interesu, jer ne postoji logično objašnjenje zašto je to tako. Kad na sve to dodate javnosektoraški mindset, koji u pravilu funkcionira po principu odustajanja kad naiđe prva prepreka i po onoj brigo moja, prijeđi na drugoga, mislim da je svima jasno kroz kakve sam frustracije prolazio. Jer, da sam sve pustio sustavu i proceduri, da nisam doslovno svakodnevno bio dosadan i uporan, lifta tamo još dugo ne bi bilo. Ako i ikad.
Žena ključna za projekt želi ostati anonimna
Tko je sve, u kojoj fazi, i kako, pomogao?
Svakako moram spomenuti predivnu ženu iz gradske uprave, koja me molila da ostane anonimna. Bila je ključna za ovaj projekt. Cijelo je vrijeme i u svim fazama uvijek odgovarala na moje brojne telefonske pozive i poruke kad bi projekt negdje zapeo. Puna razumijevanja, pragmatičnosti, poznavanja zakona i pravilnika, kao i iskrene želje da pomogne. Njezini su savjeti mnogo puta bili neprocjenjivi. Iskreno, da nije bilo nje i da mi je Bog nije stavio na put, zaista nisam siguran bih li imao snage i živaca izgurati sve ovo do kraja. Problem je, međutim, što je ova predivna žena iznimka, umjesto da je cijeli sustav, neovisno državni ili lokalni, ovako ljubazan, jednostavan i pristupačan. Jer mi ovdje pričamo o osobama s invaliditetom, a postoje brojni ljudi koje sam susretao u sustavu kod kojih ne postoji ni gram empatije kad je u pitanju pomoć djetetu u invalidskim kolicima i da se nešto odradi brzo i logično.
Svi zajedno imamo ozbiljan problem
Koliko je cijeli proces trajao?
Sve skupa je, od prve ideje do dizala spremnog za upotrebu, trajalo godinu i četiri mjeseca. Želim da to dizalo ostane trajni simbol, podsjetnik da su osobe s invaliditetom jedina ozbiljno ugrožena manjina u ovom društvu i koliko je nužno svaki dan podizati svijest o toj žalosnoj činjenici. Želim i da se svi u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, bilo nacionalno ili s lokalne razine, ozbiljno upitaju neke stvari. Jer, ako za gradnju jednog običnog dizala na ulazu u srednju školu u glavnom gradu zemlje članice EU u 21. stoljeću treba godina i četiri mjeseca, onda svi zajedno imamo ozbiljan problem. U cijeloj toj priči nešto duboko ne štima.
Moramo ozbiljno preispitati kako živimo
Nakon pobjede, smatrate li da bi u sličnim akcijama i za slične potrebe bilo više uspjeha, samo da ljudi nisu malodušni, cinici, nihilisti kojima je važnije da je netko kriv nego da postignu rezultat?
Ovaj projekt ne smatram svojim uspjehom ili pobjedom, već dodatnim osvještavanjem koliko kao društvo moramo biti sve više zabrinuti i ozbiljno preispitati kako živimo, i koje su to vrijednosti za koje se zalažemo. Neke stvari koje ću sada reći možda će zazvučati šokantno, ali potrebno ih je izgovoriti i nemam problem s tim. Mi kao nacija imamo vrlo visoko mišljenje o nama samima. Realnost koju živim već devet godina, otkad je moja Tonka ostala u invalidskim kolicima, govori nešto sasvim drugo. Nažalost, ali to je tako. Dominantne su osobine modernog društva postale egoizam i vlastiti komfor. Zbog nekih situacija koje doživljavam s Tonkom, određene bi se zdravstvene institucije trebale baviti s mnogim pojedincima u ovom društvu. I dok se to ne promijeni, a nisam siguran da će se promijeniti, uspjeh ovakvih projekata će i dalje ovisiti o „ludosti” i upornosti nas roditelja.
“Besplatno” zdravstvo
O politikama neću puno trošiti riječi. Ako obitelj poput moje, nakon što dijete uslijed dijagnosticirane rijetke bolesti doživi dva moždana udara i ostane u invalidskim kolicima, sto posto ovisna o tuđoj pomoći, nakon devet godina ima na grbači četiri kredita i 150 000 eura troškova, a sve u državi koja sebe naziva socijalnom i u kojoj je zdravstvo „besplatno”, onda s tim politikama nešto očito nije u redu. Dok istovremeno svake godine te iste politike imaju na raspolaganju desetke milijuna eura za „ugrožene” manjine, raznorazne udruge i tko zna za što sve ne. Zapravo, možda i bolje da ne znamo.
