Tihana Ilić: Plačući od bola pitala sam se što mi tijelo govori. Odgovor je bio iza barijere misli. Ogorčenost. Čim sam prihvatila ogorčenost, bol je prestala

Prvi dan kolovoza 1991. poginuo je čovjek kojeg sam jako voljela i s kojim sam živjela i htjela živjeti cijeli život. Bila sam s njim u automobilu kad se to dogodilo. Kamion se okrenuo na našu stranu, sjećam se te slike i onda buuuum, ničega više. Prva slika iza toga je strop u bolničkom hodniku, gdje su me gurali na kolicima. Bila sam teško ozlijeđena i u nesvijesti oko pet sati, međutim to je sve postalo nevažno kad sam čula da je on poginuo.
Taj užas, besmisao i tupa dugotrajna bol su me pretvorili u drugo ljudsko biće.
Uz moju nevoljkost da uopće živim, besmislu je pridonosio i početak rata. Sjećam se te jeseni, glavobolja, uzbuna i očaja što sam ja živa.
Kažu vrijeme liječi bol. Prolazile su godine… ja nisam bila dobro. Trebalo je biti bolje, ali nekako nije bilo bolje.
Radila sam sumanuto, to bi me dovoljno umorilo da zaspem. Živjela sam u snovima.
Nakon pet, šest godina počela sam uviđati da nešto nije u redu. Ne mogu reći da je bol bila istog intenziteta. Nije. Ali ja sam postala trajno napeta, nervozna i nestrpljiva. Htjela sam van, izaći iz tog okvira. Nisam znala što i kako. Kralježnica me nesnosno boljela. Uvijek sam imala dobro opravdanje, stradala je u prometnoj nesreći. Imala sam teške glavobolje, ali i izuzetno jak potres mozga.
Moja snažna volja i silno razmišljanje nisu me znali izvesti iz začaranih puteva. Počela sam intenzivno moliti za pomoć. Moje molitve su bile vapaj za pomoć, i pomogle su.

U to vrijeme nisam znala baš ništa o tjelesno orijentiranim terapijama, nisam znala ništa o traumama i kako “one otmu veliki dio nas”. Rat je tek završio, još ni branitelji nisu bili svjesni svojih trauma i koliko je onda sužen kapacitet za življenje.
Ali čula sam poziv i zaista sam trebala pomoć. Kao slučajno, do mene je došla informacija o tjelesno orijentiranoj psihoterapiji, energetskom radu, o nečemu što ti mijenja život iznutra.
Krenula sam na četverogodišnje istraživanje sebe na jug Francuske, u školu koja se zvala Snowlion. U toj školi, nas osamdesetak iz cijele Europe smo iskustveno, na mnogo vježbi, predavanja iz nekih novih područja i uz mnogo grupnog rada otkrivali tko smo zaista i što je sve pohranjeno u našim sistemima. Ja sam bila iznenađena i oduševljena. Nisam više računala isključivo na svoj mozak i njegove procjene, počela sam uključivati unutarnjeg promatrača, povezivala sam tijelo i emocije. Otkrila sam cijeli novi svijet.
Bila je 1999. godina, i kao da sam konačno nekud iskoračivala iz suženog životarenja. Izvana se ništa nije mijenjalo, ali iznutra kao da je “crno-bijeli film bez zvuka” dobivao boje, zvuk i na kraju okus. Iz užasne stisnutosti moj se život proširio u veći užitak bivanja u tijelu, kontakta s drugima i prepuštanja “onome što jest”. Umjesto nastojanja da pobjegnem iz života i tijela počela sam voljeti biti tu i sada.
Svake godine bilo je sve zanimljivije i zanimljivije. Upoznavala sam sebe, spoznavala kako sam stvorila neke obrasce u životu, kako sam ih usvojila kao dio sebe, shvaćala polako da ne moram tako živjeti. Pomagale su individualne terapije gdje sam s druge strane imala svjesnog svjedoka, terapeuta koji bi, prisutan, meni pomagao da umirim nervni sistem i propustim mnoge smrznute emocionalne blokove, koji su nekada bili previše. Počela sam integrirati svoje različite dimenzije: tijelo, emocije, misao i unutarnjeg promatrača koji je kroz svjesnost doticao sve. Biti potpuniji je prekrasno iskustvo, jer je onda moguće živjeti i radost i neugodne i neželjene trenutke. I zahtjevni trenuci dio su mojega života i neće nestati samo zato što ih ja ne želim.
Kralježnica me i dalje boljela, ali glavobolje su potpuno nestale. Bez lijekova. Zauvijek.
Kad je završio četverogodišnji Snowlion, moj se interes za sve skriveno iza barijera misli samo pojačao. Krenula sam dalje na trening Core Evolution, pa još dalje, Center for Intentional Living. Upoznala sam predivne učitelje i, najvažnije od svega, mnogo bolje sam upoznala sebe.

Sjećam se, ne znam koji me je put u kralježnici uklješteni živac bolio toliko da mi je tjerao suze na oči, no počela sam se naglas pitati Što mi moje tijelo zapravo govori?. Priča je bila već davno otvorena, ali nisam je do kraja čula. Povezivala sam bol u sakralnim kralješcima ne samo s udarcem u prometnoj nesreći, nego i emocionalnom boli gubitka supruga, sa svim mojim nedovršenim planovima i željama… A onda se negdje duboko u mom tijelu otvorilo da na tom mjestu čuvam – ogorčenost. Prije terapija i upoznavanja sebe tvrdila bih da nikako nisam ogorčena. Taj je dio mene bio tako skriven, da ga nisam bila svjesna.
Nekad davno, davno, davno odlučila sam, bio je to nagon za preživljavanjem, odlučila sam, bez razumijevanja iz odraslog mozga, da ću biti snažnija od drugih, da neću biti “slaba i jadna”. Tako sam preživjela to što je bilo previše u ranom djetinjstvu. Izgubila sam dodir s malom Tihanom, koja je bila preplašena i slaba. Ostavila sam ju negdje po putu i razvijala samo snažnu i “neranjivu”. I onda buuuum, svi zamrznuti dijelovi su se uzburkali.
Jer ja sam mnogo više od misli i moje tijelo je temelj mog života na Zemlji. Tijelom, svakom stanicom tijela ja komuniciram sa svime što me okružuje od početka života, još otkad sam bila u maminoj maternici. Sve što je nekada bilo previše negdje je ostalo zapisano. Mnogo malih trauma moglo je odvojiti male dijelove mene u neki paralelni svijet. Velike traume, poput prometne nesreće u kojoj sam izgubila muža, odvojile su veliki dio mene. Tada se nisam mogla nositi s tom količinom užasa i boli. Sada znam da se s tim može raditi na drugi način, oslobađajući nervni sustav onoga što je tada odvojeno da bi me spasilo.
I kada sam prihvatila svoj ogorčeni dio, prigrlila ga i dala mu dovoljno vremena da osjeti da sam ja odrasla tu, kada sam bila s “malom Tihanom” i mojom učiteljicom Judith u bezvremenskoj kapsuli sigurnog utočišta svjedočenja – prestala me boljeti kralježnica. Prestali su me boljeti otekli zglobovi na rukama i nogama. Dogodilo se ono što, nakon skoro šesnaest godina boli, nisam vjerovala da je moguće.

Zato duboko iz svog bića vjerujem da naše tijelo samo prati vibracije s drugih razina, a to su emocije, misli i vjerovanja.
Dugo nisam mislila da ću se ikada sama baviti time. Išla sam po pomoć i dobila ju u izobilju.
No nakon dosta vremena poželjela sam dijeliti to što sam dobila. Počela sam raditi u Centru za integrativni razvoj i tamo ostala punih dvanaest godina, prateći generacije ljudi koji su kroz svoje iskustvo upoznavali sebe kao cjelovitije biće. Bilo je to važno iskustvo.
Zadnje tri godine sam zajedno s prijateljicom Marinom Nardin pokrenula Centar Snaga namjere. Izgleda da sam zaista došla doma. Kanim živjeti svoj život u predivnom domu i dijeliti gušt i strast za povratkom domu svog tijela i cjelovitog bića sa svima koje interesira taj put.

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *