Medicina je ljudima mistična. Medicina je tu kad se rađamo, sudjeluje u našim životima, a tu je i kad umiremo. Strah od smrti jedan je od najvećih ljudskih strahova. U cijeloj povijesti ljudima su doktori nešto posebno. Doktor je nešto kao vrač koji spašava i produžava život. Rješava nas bolesti, oslobađa patnje i tako dalje.

Liječnici su, posebno u austrougarskom modelu obrazovanja, svoje zanimanje uzdigli na pijedestal. Tko je stariji, uvijek je pametniji. Kako ćete svom profesoru reći da bolje znate mozak, jetru, to jest nekirurška znanja? U kirurgiji, ako ste i mlađi, s vremenom možete postati bolji od svojih učitelja. Ali, u konzervativnim strukama teško možete reći da ste bolji od svog učitelja. Dakle, austrougarski sustav obrazovanja prozvodi podložne ljude, taj je sustav gotovo vojnički, hijerarhijski. Čovjek na vrhu piramide određuje što će biti sa svima ostalima u piramidi. Ljudi na vrhu piramide čuvaju monopol znanja. Monopol na novac, materijalna sredstva, ali i društveni status.

Da bi sačuvali monopol, dakle i bogatstvo i status, ljudi selektivno educiraju ljude, mlađe doktore. Ne morate se školovati koliko se danas ljudi školuju da biste savršeno operirali oko. Siguran sam da čovjeka koji nikad ništa nije znao o medicini mogu naučiti da operira oko u roku godinu dana, najviše dvije godine.

Nedavno smo, a povod je bila hitna služba, svjedočili raspravi. Jesu li sestra ili tehničar u stanju dati lijek koji će spasiti ljudski život? Naravno da jesu. Ali ona ili on to ne smiju napraviti bez doktorovog dopuštenja. A zašto u Americi smiju? Američki medicinski sustav je sasvim drugačiji. Doktori imaju asistente. Operacija oka… Radi li se o normanoj, jednostavnoj operaciji, mladi asistent, koji uopće ne mora biti doktor, pogleda pacijenta. Doktora zove samo ako se radi o nekoj komplikaciji. Dakle, u Americi postoji podjela rada. U austrougarskom sustavu asistent, tehničar, ne smije uopće pogledati pacijenta, uopće ne smije davati lijekove, iako bi tu razinu mogao riješiti.

Pitanje je hoćemo li u budućnosti imati dovoljno doktora. Hoće li ljudi koji imaju monopol na liječenje ljudi biti dovoljno? Smatram da je medicini potrebna reforma, kojom ćemo osposobiti, ne srednjoškolce, ali ljude koji su završili više škole, da preuzmu dio doktorskih poslova.
Radiolog je nekad sve radio sam. Danas pacijenta snimaju inženjeri radiologije, i čak bi znali protumačiti neke jednostavnije stvari, ali doktor je taj koji potpisuje nalaz. To vrijedi i za fizioterapeute. Fizikalna medicina… Doktor određuje, ali fizioterapeut provodi terapiju. Tu se miješaju poslovi. Hrvatska ima oftamologe, ali nema optometriste. Optometristi vani, na zapadu, određuju dioptrije, ordiniraju kontaktne leće, ali ne operiraju.
Određeni broj zahvata može se predati niže obrazovanoj strukturi od liječničke, da bi pacijenti bili zadovoljniji, a da se doktori više posvete složenijim stvarima i pacijentima.

Novac je doktorima toliko sladak, da to ne puštaju iz svojih ruku. Novac i status. Boje se čovjeka koji se srušio na cesti prepustiti nekome nižeg obrazovanja, da mu snimi EKG i da odredi treba li mu dati aminofilin ili adrenalin. Jer tad više ne bi doktor bio bog, nego bi bog bio netko nižeg obrazovanja. Moramo postati svjesni da sva znanja koja ima doktor mora predati drugoj strukturi u zdravstvenom sustavu, koja će rješavati jednostavnije slučajeve, jer mi više nećemo imati dovoljno doktora.

Biti doktor više nije tako atraktivno. Zbog dugotrajnog školovanja, i zato što se veliki novac brže može zaraditi u drugim zanimanjima. Plus, veliki se novac u drugim djelatnostima može zaraditi i bez formalnog obrazovanja. Iz garaže.

Doktori se nekad bili waspovci, white anglo-saxon protestants. Danas, pri čemu nemam nikakvu predrasudu, šezdeset posto američkih doktora nisu bijelci. Dolaze iz Indije, Kine, Pakistana… jer djeca bogatih waspovaca, djeca iz viših društvenih slojeva, ne žele studirati dvadeset godina. Idu gdje se novac zarađuje brže, gdje se pozicije osvajaju brže. Dakle, da bi se medicina mogla reformirati, dio znanja do sad namijenjenih isključivo liječnicima moramo predati medicinskim tehničarima, ili višim medicinskim tehničarima, višim medicinskim sestrama, paramedikusima, koji mogu spašavati ljude i tako osigurati da kvaliteta medicine bude dobra, da što više ljudi preživi i živi kvalitetnije.

U Americi sam naučio da doktor ne radi pretrage. To mu radi tehničar. Ultrazvuk, pretragu vidnog polja, CT… Radi li doktor pretrage, može raditi dva pacijenta na sat. Ima li tehničara, može raditi četiri pacijenta.

Cijena zdravstvene usluge teško će se smanjiti. Osim ako se smanji cijena rada. No, zašto bih kao očni kirurg određivao naočale i kontakne leće? Danas moj ceh ne priznaje optometriste, jer im ne želi pustiti da se bave segmentom oftamologije kojim bi se mogli baviti sa svojom razinom obrazovanja. Cijena usluge može pasti samo ako obrazovanje bude jeftinije, pa će onda i cijena rada biti manja. A to će biti samo zato što neće biti dovoljno doktora.

(Fotografija ljubaznošću Ivana Lovrića)