feda-gavrilovic

Feđa Gavrilović: Tržište umjetnosti je sistem arbitrarnih vrijednosti, i zato naše ljude može spasiti samo zakon koji stimulira mecenat

Vlasnik sredstava za proizvodnju američkog sna prilazi slikaru ili kiparu. Ima medije, ima galerije, on određuje tko će postati slavan, to jest bogat. Na sretnom slikaru ili kiparu je da dvjesto ili tristo djela ustupi tvornici američkog sna, pa će se njegova djela možda prodavati i za deset milijuna dolara makar to bili snapshoti koje može okinuti petogodišnjak. Možeš reći da je to kretenarija, ali čovjek kupi nešto za osam i proda za petnaest milijuna. To – radi.
Sugovornik je Feđa Gavrilović, kritičar, povjesničar umjetnosti i galerist, voditelj Galerije Forum u zagrebačkom Kulturno informativnom centru.

Što u takvom svijetu mogu učiniti recimo Paulina Jazvić, Vitold Košir ili Leon Zakrajšek?
Apsolutno ništa. Tržište umjetnosti je sistem arbitrarnih vrijednosti, zapravo sistem čistog marketinga koji postoji otkad postoji modernizam, koji je uveo ideju individualnog ukusa. Naši ljudi ne mogu uraditi ništa zato što kultura kaska za zapadom, gdje je uspostavljen sistem vrijednosti. Nedavno je umro Trokut. Tko može reći koliko vrijede njegova djela? Vrijedi li to, kako je on govorio, milijune, ili skoro pa ništa? Je li to samo smeće s Hrelića koje vrijedi koliko vrijedi sama sirovina, ili vrijednost treba mjeriti kao kuriozitet nekog vremena? Naše tržište je neregulirano jer ga nismo počeli regulirati u devetnaestom stoljeću, kada su ga počele regulirati zapadne zemlje.

Kako se regulira?
Do devetnaestog stoljeća je postojao sistem hijerarhije. U osamnaestom stoljeću čak su žanrovi hijerarhizirani. Slike su vrednovane u odnosu na to što prikazaju. Tad je sistem hijerarhije doveden do apsurda. Određivali su ga kraljevi i crkva, vlast, oni koji su bili glavni u društvu. Kasnije je došla akademija, kao skup ljudskog znanja o konkretnom području. U devetnaestom stoljeću su došli građani, i građani su rekli: Ne, ne mora mi biti dobro što mi kralj kaže da je dobro, ni crkva, niti što mi profesor na akademiji kaže da je dobro, dobro je što je meni dobro.

Ispada da problemi za umjetnike poput spomenutih junaka ili antijunaka počinju sa spuštanjem kapitala, viška vrijednosti, u mase. Kad je višak vrijednosti masa počeo arbitrirati.
Moć odlučivanja se “spustila” na građanstvo. Kao što je kapitalizam sistem čiste individualnosti, u kojem svaki čovjek teoretski može biti poduzetnik, svaki čovjek je krojač svoje sreće, tako je svaki čovjek i krojač i kovač svoje estetike. Kapitalist, ili dobrostojeći građanin, ne mora biti jako bogat, svoj će novac usmjeriti kamo želi, a to ne mora biti umjetnost propisana državom, crkvom ili akademijom. Tako je nastao eksperiment moderne umjetnosti, a to je svijet u kojem živimo do danas. Centri ekonomske moći su na zapadu, centri kulturne industrije su na zapadu.

I dobro, kako se umjetnici mogu iščupati iz algoritma u kojem vlasnici sredstava za proizvodnju američkog sna određuju čija se slika prodaje za deset milijuna dolara, a čija ne vrijedi ništa?
Nikako. To se tako radi. Moraš živjeti na zapadu. Odrasti u tom sistemu.

Kako je Bakiću uspjelo?
Nije mu uspjelo. Postoji puno mitova i mistifikacija koje si mi govorimo o golemom priznanju naših umjetnika u inozemstvu. I on i Augustinčić i još njih nekoliko imali su iza sebe politiku koja ih je furala. Bakića je spomenuo Herbert Read u Povijesti moderne skulpture 1959. A u kojem pregledu suvremene umjetnosti su Bakić i Augustinčić? Koliko je srednjoeuropskih i istočnoeuropskih kipara koji su bili vrlo popularni i čak u fundusu velikih muzeja poput MoMA-e.

No, lova. Bakićeve skice ljudi nude po deset, dvanaest tisuća eura.
Hajde odite u London ili New York, u Sotheby’s, probajte tamo prodati istu ti skicu. Neće ići. Mora postojati neka priča. Knifer, naš umjetnik koji najbolje kotira, dostiže i sto tisuća eura, što je jako dobra cijena. Od šezdeset, do sto dvadeset, pa čak i više. Ali, pitanje je tko kupuje. Pitanje je kupuju li ga po tim cijenama Hrvati, ili u inozemstvu. Često se skriva je li kupac iz Hrvatske ili inozemstva. Šutejeva djela su također u fundusu MoMA. Probajte njega prodati. Čak i u Zagrebu.

Je li rješenje otići u Ikeu? Recimo, vidio sam u stanu top menadžerice Bakićevog Bika. Krasno izgleda na polici. Ne znam po koliko se prodaje…
… Tridesetak somova kuna. Sad možda i više, četrdeset tisuća.

OK, ideja je otići u Ikeu, koja bi ga opalila u velikoj seriji. Zašto ga na polici ne bi imalo sto tisuća, ili milijun ljudi? Pa bi se na Biku po petsto kuna komad možda zaradilo koji milijun ili deset milijuna eura. Je li to rješenje za mladog umjetnika, početnika, ili i za autora čije je djelo priznala akademija, ali ga ne priznaje tržište?
To je pitanje otvoreno krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, pitanje odnosa dizajna i umjetnosti. Koliko dizajn obezvrjeđuje umjetnost, a koliko je čini dostupnom svima? Secesija, arts & crafts movement, zatim bauhaus, svi su se bavili tim pitanjem. Koliko umjetnost mora biti pod navodnicima elitna da bi imala vrijednost, a koliko mora biti svima dostupna. Nemam odgovor. Time se ljudi bave sto pedeset godina i još nemaju odgovor. Želim li da se dizajn popularizira, onda da. Ali moram biti svjestan da će izgubiti neku vrijednost svoje aure, koja ga čini umjetničkim djelom. Bit će dostupan svakome, a umjetničko djelo ima auru upravo zato što je rijetko i može se vidjeti samo na određenim mjestima. Na nekoliko mjesta, što je elitno i to ga čini umjetničkim djelom i djeluje na naš mozak, na našu perceptivnu i receptivnu sposobnost da na nas djeluje estetski.

Vještak za likovnu umjetnost nije mi htio reći koji naš tajkun ima impresivnu zbirku falsifikata. Izvrsnih krivotvorina. Mislio je da ima originale. Koja je metoda za odgojiti nekoliko tajkuna reda veličine Todorić, Vlahović, Tedeschi… da sponzoriraju umjetnost?
Nemamo zakon koji to podržava. Tajkuni trebaju dobiti značajne porezne olakšice za financiranje umjetnosti. To je temelj za procvat umjetnosti. Poticanje filantropije, mecenatskog sustava. To je prvi korak. Drugi korak je edukacija. Tom tajkunu je neki moj kolega, cijenjeni i ugledni povjesničar umjetnosti, potpisao da ima originale. Tu treba raditi na moralnoj osnovici.

Po kojem kriteriju birate tko ulazi u vašu galeriju?
Biram što smatram kvalitetnim, zanimljivim, bitnim.

OK, vi nemate prodajnu djelatnost, ali, što znate, po koliko se prodaju djela izložena u Forumu?
Kako tko. Od petsto do pet tisuća eura. Čak i petnaest tisuća eura. Ovisi o imenu. Novajlije teško prodaju ulja velikih formata, poznati lako prodaju i crteže. Name recognition.

Koliko je godina ili desetina godina potrebno za obrazovanje publike do mjere da može s autoritetom odbaciti mišljenje kritičara? Onih iz tvornica američkih snova. Da publika ne ovisi o osvrtima. Da se umjetnine ne prodaju baš po istom obrascu kao hlače ili telefoni.
Kao prvo, mi nemamo kritiku. Da sad upišete osnovnu školu, koliko bi vam vremena trebalo da dođete do razine na kojoj ste sad? Kritika u Hrvatskoj tek bi trebala upisati osnovnu školu. Hajde, recimo da je zapad neki model. Koji mi slijedimo, a mi smo abortus tog modela. Čak ni na zapadu publika nije neovisna o kritici. Kritika stvara umjetnost. Marketing, mediji, propaganda.

Postoji li igdje publika koja je nadglasala kritiku, naprosto bila dovoljno svjesna da ne prihvati da je snapshop umjetnost?
S ovom tezom se ne slažem potpuno, ali teza kaže da svaki put kad nešto iskoči iz tadašnjeg estetskog sustava, marketing to razglasi zbog njegove neobičnosti i vrijednosti šoka, stvar dobije veliki medijski i društveni odjek, estetika se tome prilagodi. Kritika se prilagodi novoj paradigmi. Primjer je Andy Warhol.

Grrrrrr. Prosvjedujem. Valjda je s njim počelo preseravanje.
A nije. On je samo krajnji cilj, plod drva modernizma, drva relativizma koje je zasađeno na početku devetnaestog stoljeća. Što je OK, to je naša civilizacija, individualno relativistička. To je tako.

Je li zapravo krajnji domet, najbolje što umjetnici u Hrvatskoj mogu učiniti, imati posao od kojeg žive, a hobistički malo slikati ili kipariti?
To je ciničan stav koji je u Hrvatskoj mnogo ljudi ponovilo. Svima je nama cilj da ne bude tako. Za početak, treba izglasati zakon o sponzoriranju umjetnosti.

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *