slobodan-kuvalja-cybex-centar

Slobodan Kuvalja: Otkako mi je gospon Joža rekao da mi u Cybexu ausvinkel vraćamo pod vinkel i u vaservagu, prvo to kažem studentima, pa tek onda crtam vektore sila i krivulje snaga

Što je Cybex saznao sam vidjevši izraz lica Chucka Atkinsa, tada potencijalnog igrača Cibone koji je još samo trebao proći liječnički. Dotad sam se već nagledao raznih, ha, podcjenjivanja Amerikanaca i Europljana. Atkins se zabrinuo shvativši da će mu mišiće testirati na Cybexu. Točno si mu na faci vidio zebnju da bi tehnologija koju u Hrvatskoj nije očekivao mogla otkriti što ni sam o sebi ne zna.
Kasnije sam upoznao i doktora Slobodana Kuvalju, osnivača Cybex centra za izokinetička mjerenja i vježbe. Još kasnije smo se i sprijateljili. A godinama kasnije sam mu, jer sam nestručno mršavjevši, umjesto sala si gladovanjem otopivši mišiće, oštetivši si zbog toga koljeno i kuk, došao kao pacijent. Više invalid nego običan pacijent. Da bih iz Cybexa izašao ne kao solidan rekreativac, nego doslovce kao sportaš. Najviše Kuvaljinom zaslugom idem na Camino, probati uživati u osamsto kilometara hoda…

Gledano po godišnjim dobima, sezonama, kad ljudi dolaze u Cybex, a kad bi trebali doći da se ne ozlijede na zimovanju ili ljetovanju?
Ma, i profesionalni sportaši dođu prekasno, a kamoli rekreativci. Često ratujem s trenerima ili onima koji bi navodno trebali brinuti o zdravlju sportaša u klubovima. Zovu tri ili pet dana prije odlaska na pripreme. Ovaj nam nešto nije u redu, dajte vi to vidite. Ako je sportaš ozlijeđen, a najčešće zovu zbog ozljeda, za sitnice se i ne javljaju, a trebali bi, zbog prevencije, pogledamo li ga dva dana prije odlaska na pripreme, što možemo popraviti? On bi na pripremama trebao biti u punom pogonu, a ne ozlijeđen. Sportaši bi na pregled trebali doći mjesec dana ranije, kako bismo ih stigli pripremiti za pripreme. Da svi mogu raditi jednako, a ne da se neki liječe na pripremama.
Skijaši bi se trebali javiti u rujnu, da se na miru napravi dijagnostika, i da, ako je nešto potrebno korigirati, imamo vremena isplanirati deset do petnaest dana terapije. Da nakon terapije ima vremena za dva do tri tjedna odmora, za otkiseljavanje. Dakle, mišići se umore od intenzivnog vježbanja. Potrebno je nekoliko dana da se nakupljena mliječna kiselina ispere. Mišići se odmore, ali zadrže snagu. Čovjek počne koristiti nove resurse, koje još tijelo treba prepoznati u novom ambijentu. Usporedba. Sportaš dođe – nikakav. Teško se kreće, bio je ozlijeđen. Dovedemo ga u red. Došao je kao Fićo, sad je Ferrari. Ali, kad izađe na teren, mora prvo voziti Fiću, pa polako prijeći na Ferrari. Jer krene li odmah žestokim tempom, a tijelo mu to nudi jer sad ima snage, može se opet ozlijediti. Tijelo ima fine receptore, osjetljive senzore, za koordinaciju, koji se moraju opet uigrati s novim sposobnostima koje je vratio, sa snagom, brzinom. Orkestar se mora usvirati.
Ljudi će se baviti nekakvom rekreacijom. Računaju li da će krenuti na teren od svibnja ili lipnja, trebali bi doći na pregled već u ožujku. Zimi, dok se ne mogu kretati, mišići oslabe, sposobnost padne. Plus, ošteti ih i ergonomija. Od prošlog ljeta uglavnom su sjedili. Zarađivali su. U ožujku su u minusu. Važno je shvatiti da će se rekreativac naći na terenu na kojem se tijelo nije naviklo kretati. Čovjek noću ustaje i ide na WC. Po mraku prođe kroz stan, jer zna gdje se što nalazi. Ni svjetlo ne mora upaliti. Tijelo je sve popamtilo. E, sad je čovjek promijenio ambijent. Nove stepenice, kamenje po putu… Mora mišiće i zglobove, tijelo, istrenirati na novu konfiguraciju. Uigrati orkestar za novi ambijent. Tu se ljudi ozljeđuju. Mnogi će se sjetiti da ih je na godišnjem nešto počelo boljeti. Koljeno, kuk, zasmetalo je na moru, u vikendici, na imanju… Zato što je čovjek raštiman ili neprilagođen ušao u novi ambijent. Generalno, bez obzira hoće li se netko rekreativno baviti sportom, ide li na more, ili će iz hobija raditi u vinogradu, pecati, čuvati unuke i trčati za njima, ne znam što raditi, promjena ambijenta je put u ozljedu.
Ljudi koji se namjeravaju baviti sportom pogotovo trebaju provjeriti u kakvom su im stanju mišići i zglobovi. Čovjek misli da je odbojka na pijesku bezazlena zabava, a zapravo je vrlo opasan sport. Nije to skakutanje na plaži.

Kako se ljudi ozljeđuju plivajući?
Rehabilitirali smo čovjeku kralježnicu zbog bolova u  križima prije pet godina. Jer je bio raštiman preporučeno mu je kontrolno testiranje za cca dvije godine. Po običaju je poslije slušao razne savjete, pa su mu rekli da što više pliva leđno. Navalio je plivati leđno, da ga je na kraju ukočilo. Uvijek je uputa za ljude koji imaju tegobe ili oštećene zglobove da testove treba ponoviti, opet doći na tehnički pregled, najkasnije za dvije godine. Jer će se tijelo, kao i glazbeni instrument, opet raštimati. Pacijent mi je tamburaš. Bio je kod nas u centru prije četiri godine, i sad se problemi počinju vraćati. Kažem mu da moramo ponoviti dijagnostiku, i potom terapiju. Pita me zašto. Jer se raštimao. On na to, pa to smo radili prije četiri godine. Pitao sam ga što radi prvo kad dođe u gostionicu na gažu. Svaku večer štima tamburu. Tako je, otprilike, i s tijelom. Mora ga se s vremenom uštimavati.

Jesu li žene iskompleksirane jer se uspoređuju s fotošopiranim komadima s naslovnica, a muškarci na rekreaciji stradavaju jer pokušavaju dostići nametnute ideale isklesanih profesionalnih sportaša?
Ima toga. Problem je što je opći trend da treba vježbati. Slažem se. Ali hajdemo definirati što je vježbanje. I, važna je strategija učestalosti i intenziteta vježbanja. Neću propisivati, ali. Čovjek stotinama tisuća godina živi da bi se kretao. Nije tu da bi skijao, ili igrao tenis, skvoš ili badminton. Najbolje je pogledati statistiku. Koja zanimanja dolaze u Cybex na pregled i rehabilitaciju? Među napravljenih cca 130.000  izokinetičkih pregleda, testiranja unatrag skoro 24 godine rada, najmanje je seljaka muškaraca. Dođu ako ih je zgazio traktor ili kombi. S druge strane, ljudi iz banaka ili financijkog sektora, odvjetnici, informatičari, gradska djeca, muškarci od trideset i pet ili četrdeset godina… odlaze u teretane, igraju tenis, razne sportove, a ipak su puni problema. Zašto? Jer su u ekstremima. Stres je tu strašno važan. Dok su ti ljudi bili studenti, ležerniji, nije bilo velikih problema. Student je učio, ali nije imao egzistencijalnih problema, a kamoli kredit u švicarcima. Roditelji su mu oprali gaće i skuhali. Pojma nije imao kako mu je dobro u životu. Trčao je s dečkima. Onda krene karijera. Sedam, osam godina čovjek stvara poziciju. Po putu se oženi, dobije djecu. Počnu egzistencijalne brige. Stres na poslu, stres u obitelji. I manje se kreće. Kao student nije hodao po teretanama. S dečkima je haklao. A to je odlično. Sad čita po portalima da treba vježbati, ići u teretane. Nakon sedam, osam godina shvati da je omlohavio. Nešto ga malo muči u križima. Nigdje nije prava boleštima. Čak, i snimi li se rentgenski, ništa se još ne vidi. Naprezanje materijala je tek krenulo, na slikama će se, ne poduzme li nešto, to vidjeti tek za dvije godine. Odluči ići u teretanu tri, četiri, pet puta tjedno! Krene voziti bicikl ko lud. Onda ga opet stisne posao, pa ne stigne. Atak na lokomotorni sustav, ne samo na mišiće, nego i na ligamente, zglobove i sve ostalo, je ekstreman. Nema finog ulaska i izlaska iz aktivnosti. Po mom iskustvu, neusporedivo je važniji kontinuitet nego intenzitet. S tim da intenzitet može biti i štetan. Mišić treba naviknuti na aktivnost. Jako je opasno sinergijsko spajanje negativnih faktora. Kvaliteta materijala se mijenja s dobi, a s druge strane aktivnosti je manje. I onda čovjek naglo krene u teretanu, ili bi se za skijanje prpremio za samo sedam dana. I onda na skijanju luduje. Pa opet mjesecima ništa. To je katastrofa. Čovjek bi si morao naći aktivnost i kontinuirano vježbati. Da se ne misli da sam ja protiv rada u teretani, ali ja sam protiv bedastog pristupa radu u teretani, bez objektivno utvrđenog stanja što to treba učiniti da bi se vratili u optimalnu funkciju. Izokinetičkim testom i, što je važno, detaljnim analizama testova se rizici krivog vježbanja svode na minimum.

ciro-blazevic-cybex-centar

Ćiro Blažević na rehabilitaciji u Cybex centru

Ispada da bi najpametnije bilo otići na pregled i za početak utvrditi čime se čovjek smije baviti.
Iskustvo, znanje i logika upravo to sugeriraju. Došao mi je krojač iznimne tehničke inteligencije. Nakon ugradnje proteze kuka. Brzo shvaća. Čuo je od prijatelja koji je bio u Cybexu da bismo mu mogli pomoći. To što je čuo bilo mu je logično. Šepa, ima protezu… Uvijek nastojim dati primjer blizak pacijentovoj struci. Vi ste šnajder? Da. Mi prvo mjerimo, onda krojimo, pa šivamo. To je to. Ne pada ti na pamet da ćeš imati odijelo prije nego što ti je šnajder uzeo mjeru. A padne ti na pamet otići u teretanu, štepati ko lud nemajući pojma gdje ti je mjera, i onda se čudiš što si se potrgao. Nema osobnog trenera koji te može izmjeriti bolje od tehnologije.

Kako najlakše shvatiti vaš pristup korištenja izokinetike u rehabilitaciji ozlijeđenih ljudi?
Gospodin Joža je iz okolice Laduča kod Zaprešića. Došao je na pregled radi bolova u križima, koljenima i kukovima. Nakon što sam napravio kompletnu dijagnostiku i analize testova terapeuti su proveli ciljani program izokinetičkih vježbi. Na odlasku se u mojoj ordinaciji pojavljuje gopsodin Joža, da bi se pozdravili. Kaže, ali skužil sam ja kaj vi tu u stvari delate. Na pitanje da mi objasni što mi tu delamo, kaže Joža, ja sam bil ausvinkel, a vi ste to sad vratili pod vinkel i vaservagu i zato sad to sve dela kak urica.  Od tada na predavanjima za studente ili edukaciji za liječnike prvo spominjem Jožu, a tek poslije toga crtam vektore sila i krivulje snaga.

Čime bi se čovjek mogao baviti s najmanjim rizikom od ozljede, ako baš neće na testiranje?
Moj ujak je najbolji primjer. Cijeli život je radio na imanju, ko zvijer. Studentima to pričam. Ujutro ustane, oko pet ili šest, popije rakijicu, kavu, i ide u staju čistiti ili nešto sitno odraditi. Dok on to odradi žena spremi doručak. Sjedne, popuši cigaretu, doručkuje. Neka jaja, sir, vrhnje, nešto. Nakon toga ide raditi u polje. Nekad su to bili konji, sad je traktor. Tovari alate na kola, odlazi u polje, intenzivno se radi do jedan. I on i konji bijeli od znoja, tako se intenzivno radilo. Onda je ručak. Poslije ručka pola sata odmori, ubije oko. Probavi hranu. Popuši, i ide odraditi drugu rundu. Predvečer se vrati kući, i pije kavu. I opet ide nešto odraditi u štalu. Pojede nešto, i ide spavati. I tako cijeli život. On kad je pao s traktora, malo ga je nateglo. Gradski čovjek da je pao s iste visine, sav bi se polomio, ali ovaj radeći zapravo trenira cijeli život, njega je samo malo nateglo.
I sad, što da radi moj prosječni pacijent? Dva to tri puta tjedno bi se trebao kretati, ali uvijek različito. Jedan dan hodati pet ili šest kilometara, pa drugi dan otplivati, a treći odigrati malo tenisa. Zašto različito? Baviš li se istom aktivnošću, radiš iste pokrete, cijeli sustav se prilagodi samo tome.

Dva puta godišnje idem zubaru, na pregled. Rezultat je da ili nemam nikakvih problema, kaže mi da su svi zubi zdravi, ili su sitnice, za pola godine se ništa gadno ne stigne razviti, pa je sve brzo gotovo. Koliko često treba pregledati mišiće?
Nema li nekakvih problema, meni trebaju doći svake dvije do tri godine. Kod ozbiljnih oštećenja na pregled treba dolaziti svake godine. No, što je važno. Ako nije bilo nikakvih problema, vrijeme za prvi tehnički pregled je s trideset, hajde, trideset i pet godina. Mi iz poremećaja odnosa sila vidimo najmanje dvije godine ranije da se pojedini dijelovi troše. Ti se poremećaji ne mogu otkriti ni rentgenom, ni CT-om, ni magnetom. Ne mora boljeti, jer zaboli tek kad se ošteti tkivo, kad ga prodere, a mi vidimo prije, i odmah korigiramo. Ne dopustimo da se tkivo ošteti. Nažalost, najviše liječimo i pomažemo ljudima čiji su zglobovi ili mišići već oštećeni, ali na sreću tu naš pristup i ogromno iskustvo pokazuju najbolje rezultate. Kako god, dođe li čovjek na pregled, a prije je imao nekakvih problema, i bude sve u redu, miran je dvije godine. Nije li bilo problema, a pregled dobro prođe, najčešće takvi pacijenti nikakvih problema nemaju četiri godine. Moje pravilo je da me svaki pacijent može nezvati i besplatno se konzultirati prije bilo kakvih konkretnih postupaka.

Tko su najčešći pacijenti Cybexa?
Ljudi koji se na posao moraju vratiti što prije. Cybex izokinetičkim protokolima koje smo u suradnji sa stručnjacima za biomehaniku sami razvili oporavlja mišiće, a time i funkciju zglobova cca četiri puta brže od drugih metoda, i održava funkciju nekoliko godina. HZZO dugo nije shvaćao, ali sad ima pomaka. Uspjeli smo za sada izokinetiku uvrstiti na listu postupaka. Krivo su napisali, pa su me zamolili da definiram što to jest i tko to može raditi. Nažalost, HZZO liječenje pokriva samo ako nije uspjela rehabilitacija drugim metodama, a i to uz neprimjereno i nerealno niske cijene. Uz niz detalja koje bi tu još trebalo riješti, kao što je i pitanje educiranosti timova za rad na izokinetici, trebalo bi se ugledati na Sloveniju, gdje za istu vrstu usluge bez ekspertiza osiguranje plaća sedam puta višu cijenu. Realnijim pristupom bi se moglo bitno smanjiti ukupne troškove liječenja i invalidnosti, tim više što sam pomogao već pet državnih bolnica da osnuju centre i educirao njihove timove za rad na Cybexovim izokinetičkim sustavima.
Godinama tražim da mi daju dva predana ekonomista koji znaju procijeniti benefite u odnosu na investiciju. Cost/benefit. Da napravimo studiju. Ljudi kojima je o glavu da se što prije vrate na posao moji su najčešći pacijenti. Testirajući se i rehabilitirajući se u Cybexu uštede grdne pare. Računica je jednostavna. Koliko košta čovjek mjesec dana na bolovanju, a koliko košta testiranje i rehabilitacija na Cybexu? I to je to. Dalje, vratiš čovjeka na posao, ali eto njega za mjesec ili dva opet u problemu. Nastaje daljnja šteta. I na kraju čovjek dobije status invalida, doživotno je na teret poreznih obveznika. A može se spriječiti.

Je li se Cybex uspio riješiti etikete centra za sportaše?
Još ne. Mediji su za to krivi, jer su medijima sportaši uvijek zanimljiviji od bake koja ima devedeset i pet godina. Bila je kod mene prije devet godina, kad je dobila umjetni kuk. Sredili smo to, super je bilo. Onda joj je umro muž, pa se malo ulijenila, pa je dobila i drugi umjetni kuk. Leži u krevetu, gleda sapunice, gricka kikiriki i čita ljubiće. Ali, sad je toliko oslabila da joj slabost ide na živce, treba joj štap, a zna da mi to možemo popraviti. Ponavljam, gospođa ima devedeset i pet godina. Rastura na aparatima, na testu. Neki dan zove, dobila temperaturu, pa dok to ne riješi neće vježbati. Sljedeći dan eto je. Prošla temperatura. Od nas je otišla šetati u Opatiju. Da, mi ne liječimo samo sportaše, nego sve od sedam do 95 godina. Naš zaštitni znak je holistički pristup. Uzimamo u obzir sve životne i medicinske okolnosti. Perspektivu u budućnosti. Nema štreberaja. Dubinski ulazimo u problem svakog pacijenta.
Došla nam je pacijentica, kasne četrdesete. Treba me, a ne voli me. Uvijek pitam za ergonomiju. Ona svira u simfonijskom orkestru. Kaže mi da su sve priče OK, ali postoji izokinetika i drugdje. Malo me, onako, pogodi. Rekao sam joj da ću joj objasniti gdje, tko i što radi od Beča do Cipra. Pa i u Fojnici ili Novom Sadu. Pa mi je spomenula centar koji se tek otvorio. Radi se o centru koji su mi nudili, da ga vodim, ekipa je kod mene trebala raditi diplomski. Duga priča. Nezgodno da joj sve to objašnjavam. Pitao sam je, kad čovjek umre, treba ga pokopati, netko treba svirati na grobu, koga se angažira. Orkestar. A gdje vi ono svirate? U simfonijskom orkestru. E, vidite, izokinetika je i tamo i ovdje, ali različitu muziku sviramo. A vi morate odabrati koju muziku hoćete. I onda smo išli raditi.

Imamo pet nobelovaca za stolom. Sva petorica za ostalu četvoricu kažu da koji im je idiot dao diplomu, a kamoli Nobela. Kako da se laik snađe?
Javni nastup. Radio, televizija, predavanje. Najbolje ako je predavanje javno, u auditoriju su i struka i laici. Po broju pitanja publike, koliko dugo će te držati, koliko dugo te neće pustiti da odeš, vidjet ćeš jesi li s tim ljudima uspostavio vezu. A kako ćeš uspostaviti vezu? Ako apsolutno barataš materijom, ljudi to osjete. Imaju nevjerojatan osjećaj da si riba u vodi. Maradonu svaka baba prepozna. Helga Vlahović mi je rekla da sam valjda jedini doktor kojeg nije morala pripremati za emisiju. Razumije me struka, razumiju me obični ljudi. Seljak te mora razumjeti, onda je to to. Potrudim se da svaki pacijent razumije zašto će nešto raditi da bi mu bilo bolje. Predavao sam studentima. I nisu me puštali. Onda sam zainteresirane pozvao da se nađemo u Cybexu, da navrate u neku subotu prije podne kod mene na Šalatu, neformalno, da dođe tko hoće. Od njih stotinu i šest, svih sto i šest je došlo. Nisu svi stali u centar. I, najvažnije je da se ljudi ne sustežu nazvati doktora i jednostavno objasniti svoj problem i pitati za savjet. Ne mora sve koštati.

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

1 komentar

  1. Na sreću , nisam bio u potrebi za uslugama dr. Kuvalje, ali sam ga upoznao kao vrlo dragu osobu, otvoren, jednostavan,veliki humanista , a po svjedočenju mnogih prijatelja i vrhunski stručnjak. Samo riječi hvale!

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *