ana-vilenica-duet-za-jednog

Ana Vilenica: I wanna make a difference. Kultura bi trebala promišljati da i zarađuje, a ne samo da uzima i siše

Nadigrala je Sladoled, i tekst i predstavu, i cijeli koncept služenja Gavranu. Gavran je tekst. Mrvicu vulgarno rečeno, na skali od jedan do deset, nikad ne ide ispod pet, žanr ne može dobaciti više od sedam, ali čovjek tako dobro osjeća i razumije publiku za koju piše, da emociju, što god je potrebno, može pogoditi do u treću decimalu. Tonči Huljić kazališta. Da ne bude zabune, nije kritika, nije omalovažavanje. Radim u tabloidu. I kad god izlazim iz publike, a Gavran stoji na izlazu, čestitam, a pružena ruka znači vrhunac produkcije!, tako se to radi. No, nisu li glumci izvrsni, da i ne igraju, da samo čitaju tekst, ne bi se previše izgubilo. I onda Ana Vilenica odigra očaj prevarene žene koja ne želi da muž sazna da zna da je vara, jer sve dok ne zna da ona zna neće je ostaviti, osjetiš prigušeni očaj pola publike, i shvatiš kolika je moć predrasude, u ovom slučaju nastale površnim gledanjem nekoliko njenih uloga u sapunicama.
Duet za jednog sam gledao da bih vidio što žena može u ulozi i predstavi koju je izmislila za sebe. Gdje ona kontrolira cijeli proces.
Sad, gledanje je relativno. U Centru mladih Ribnjak samo publika u prvom redu sigurno vidi scenu. U drugom redu možda, ali samo možda. Zato se prvih pola minute čulo nesnosno škripanje meškoljenja nas iz trećeg i ostalih redova. Pokušavali smo pronaći poziciju iz koje ćemo bar nešto vidjeti. Sa svog sjedala vidio sam njeno lice, a Tomislava Krstanovića samo kad bi ustajao. Međutim, energija izvedbe, koja po prirodi stvari postaje energija cijele kutije, bila je malo čudo. Kako se na Sceni Ribnjak sjedi s dvije strane, uvjetno rečeno, pozornice, nagledao sam se lica publike. Dosad ne osjetih i ne vidjeh da itko tako ima publiku, kao Vilenica u Duetu za jednog. I to ne emocionalno uniformiranu publiku, nego drži svakog pojedinačno u emociji i fabuli njegove borbe s njegovim demonom, njena veza sa svakim pojedinačno iz publike bila je fascinantni unikat. Promatrajući face i govor tijela, a svako lice i tijelo je u korelaciji s njenom izvedbom ispisivalo cijeli roman, bilo mi je malo žao što ne vidim i izraz svog lica, i govor svog tijela.
Iz publike, ne iz kritike, budi mi dopušteno reći da je moj prvi zahtjev od kazališta da mi otkrije što sam o sebi ne znam. Duet za jednog nije, vjerojatno zato što sam proradio neke stvari tijelo ni jednom nije reagiralo, ali ću zbog njene uloge predstavu pogledati još jednom.

ana-vilenica

Zašto vam je, kako ste naglasili u nekoliko razgovora, trebala hrabrost za Duet za jednog?
Stvar samopouzdanja. Kad napraviš tako nešto, ne možeš se sakriti iza nekoga ili nečega. U većini slučajeva nisam zadovoljna onime što gledam na kazališnoj sceni u Hrvatskoj. Meni tu nedostaje energije, života, emocija, šarma. Nedostaje mi da me netko uvuče u predstavu, da bude wow. Zadnja predstava koja mi je bila wow je Kolovoz u okrugu Osage. Jer je tekst fantastičan. Kod nas, između ostalog, nedostaje fantastičnih tekstova. Bila sam nezadovoljna. Htjela sam napraviti nešto svoje. Dugo nisam napravila nešto što me baš jako ispunilo. Razmišljala sam, jebem mu miša, gluma je tvoj izbor, tvoj poziv, a na kraju se pretvorio maltene u posao. I, mislila sam si, pa ima li to smisla? Dugo sam bila nezadovoljna i, mislila sam si, hajde ti nešto napravi. Hajde da te vidim! Najlakše se žaliti. Tražila sam tekst. Shvatila sam da ću raditi Duet za jednog, ali bojala sam se. Što ako ispadne grozno? Kritiziraš uokolo, ali što ako ispadne grozno? Nemaš se gdje sakriti. Ne možeš reći redatelj je kriv, redatelj nas je tako vodio, jer si izabrala redatelja. Ne možeš reći da je tekst bio loš, jer si izabrala tekst, a sama si izabrala i partnere. Sve si izabrala. I onda je malo bila frkica. Agent Toma Kempinskog je pogurao stvar. Ovdje su mi svi s nezavisne scene pričali jao, ta autorska prava, to je jako skupo. To ovo, to ono…
Koliko su koštala autorska prava? Da usporedimo kazalište i publicistiku, moj kolega i ja smo prava za vjerojatno najbolju knjigu ikad napisanu o investiranju, Greenblattovu Malu knjigu koja i dalje pobjeđuje tržište, platili tisuću dolara.
Petsto funti. Od trenutka kad krene prodaja šest posto ide njemu. Dok ne skupimo petsto funti. Uglavnom, potpisala sam ugovor i krenula. Kako ja radim? Davno, 2008. u Engleskoj sam producirala i čak i režirala kratki film. Krenula sam projekt raditi tek kad sam uključila druge ljude, zato što sam se osjetila odgovorna prema njima. Tako je bilo i sad. Uključila sam neke ljude, oni su počeli raditi i rekla sam, sad nema nazad. (smijeh)

ana-vileinica-duet-za-jednog

Jeste li kopali po sebi? Zašto vas je baš multipla skleroza tako takla?
Takla me je tema depresije, u kojoj sam neko vrijeme i sama bila. To je mene razbilo. Unutarnji okidač je bila depresija. Zapravo više rad na sebi. U životu mi se zaredalo nekoliko ne baš lijepih situacija, a čak su mi neki bliski ljudi napravili neke stvari koje sam osjetila kao izdaju. To me jako pogodilo. Jako. Nisam znala zašto. Prema ljudima sam uvijek bila otvorena i htjela sam najbolje. I za zajednicu i za ljude. Nisam razumjela. Shvatila sam da nikad nije do drugih ljudi. Uvijek je do nas, i do izbora koje radimo u životu. Do toga da radimo na sebi želimo li nešto promijeniti. Ne smijemo dopustiti da se te stvari ponove. Stradala sam iz neznanja.
Izdaja o kojoj govorite, odakle vam je poznata?
Uvijek bude nešto kad si bio mali.
Što je bilo kad ste bili mali?
Ne mogu o tome. Cijeli je niz situacija i percepcija svijeta za koje zapravo nitko nije kriv, nego je bitno kako sam ih ja vidjela. Odgoj, okolina. Ali to su intimne stvari, pa bih to preskočila.
Fair enough.
Ali, šusnuo me taj komad, zato što psihijatar to i kaže. Svi mi možemo biti u velikoj ili maloj tragediji, ali moramo raditi na sebi.
No, lik koji ste razvili je pobijedio depresiju.
Da. Kraj komada je zapravo početak njenog liječenja. To mi je u tekstu bilo super. To me i jako dirnulo. Generalno, ljudi nisu sretni. Zato što je sustav poremećen. Jer nema više referentnih vrjednosnih točki. Zato što nam se nameću određeni stavovi.
Što kažete na ideju da nisu sretni jer ne znaju kako gledati u sebe?
Zato, naravno, da! To je pretpostavka broj jedan. Ali, pretpostavka broj dva je da nas sustav ne podržava da gledamo u sebe. Sustav odvraća od gledanja u sebe. Nagovara nas da telefon čija je proizvodna cijena šesto platimo šest tisuća dolara. Sustav nam kaže da radimo, radimo, radimo, i da smo u stresu. Zašto sam ja u stresu? U New Yorku ljudi u prometu ne žure i ne trube kao u Zagrebu. Mislim si, gdje žure ovi ljudi?

ana-vilenica

Jedan od vrhunaca predstave, izgovarate replike o Bogu i glazbi. Grozan trenutak, ona više nikad neće svirati.
Užas.
Gledam ljude u publici, svatko ima nešto što više nikad neće imati. Mislite li, iz svoje prakse, da će najjači okidač u predstavi potaknuti ljude da gledaju u sebe, ili će ih to držati kao novogodišnja odluka, nekoliko dana?
Ne znam. Moj cilj je da gledaju u sebe. Neki oboljeli od multiple skleroze su mi rekli ja sam prvi put vidio kako izgledam. Čim si toga svjestan, na putu si da mali dio toga riješiš. Prvi korak je tu, dalje je na njima. Bila sam jako uporna, i mislim da mi se isplatilo. Mislim da se svakom može isplatiti. Mislim da će se u ovom tekstu prepoznati svi ljudi koji imaju neki problem i ne znaju kako izaći iz njega. Od banalnog, ne mogu pronaći parking mjesto. Do groznih stvari. Nekom je problem teška bolest. Mislim da se u tom tekstu može prepoznati baš svaki čovjek. Koji god njegov problem bio. Ja sam to napravila upravo sa željom da ljudi pogledaju u sebe. Da ne bude stalno kriv je ovaj ili onaj. Hajdemo malo stati. Hajdemo ne dopustiti sustavu da nas poždere.
Velika promjena u mom je životu nastupila kad sam osvijestio potrebu malog dječaka, koja nije bila zadovoljena. Pa sam se odrasli ja pobrinuo za sebe malog dječaka.
To bih ja voljela proći jer baš sad rješavam mali dio… Točno znam što pričate.
Zaštitivši dječaka postao sam sposoban zaštititi sebe odraslog. Znači, više se ne mora netko drugi brinuti za dječaka. Sad je odrastao. Sad može sam.
To je jako veliki moment. Jako važan.
E, sad. Iz vaše prakse, može li kazalište okinuti toliko jako, da prebaci ljude u gledanje u sebe?
Da, da, da. Ja vjerujem da može.
Koliko često ste to doživjeli?
Vrlo rijetko. Radili smo diplomsku predstavu Murlin Murlo, Nikolaja Vladimiroviča Koljade, i znam da je imala nevjerojatan utjecaj na ljude. Osjetila sam to. Ljudi su ostali baš paf. Mislim, kad tako ošamariš publiku, tako jako, bum, ali s emocijom, odnosom, s energijom, to onda utječe na ljude. Ali to nije često.
Odgledao sam cijelu brdo predstava koje samo cementiraju postojeće stanje.
Daaaaa, točno to! Nitko ne nudi rješenje!
Koliko puta ste u publici vidjeli ponuđeno rješenje ili ga ponudili na sceni? Imate li ikakve povratne informacije da je ponuđeno rješenje stvarno dalo rezultat?
Postoji li jedna jedina misao koja te potakne, to je već dobro. Moj tekst baš govori rad je rješenje. A ti sad pristani na to ili ne. Gledala sam predstavu Pine Bausch, u Londonu. Plesna predstava, Palermo, Palermo. Nikad neću zaboraviti tu predstavu, jer su na kraju plesači plesali neki suludi pokret. Blesav. Ona je predstavu izgradila tako da su na kraju ljudi, i ja među njima, ne znajući zašto, plakali na čistu apstrakciju. Suze su mi krenule. Zašto ja to sad plačem? Od ljepote.
Ha! Postoje dva jezika. Govorni, hrvatski, engleski, koji već. I jezik emocije, metafizički. Mi sad razgovaramo na hrvatskom, ali to je negdje deset posto komunikacije. Intenzivnije komuniciramo neverbalno.
Točno. I to je taj jezik koji bih voljela gledati na sceni, i raditi ga u kazalištu. Jedino to ima smisla. Mene je ta predstava osvijestila. Ne može svatko raditi ljepotu na sceni, ali tome treba težiti. Tome mi služimo. Čovjek osjeti ljepotu i plemenitiji je za još jedan sloj, za još jednu stepenicu. Ja bih to voljela raditi.

ana-vilenica-duet-za-jednog

Odakle dolazi interpretacija?
Iz iskustva. Sretna sam što završila Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. U to doba se Akademija u Sarajevu bazirala na konkretnoj radnji i glagolu. Što radiš i što želiš na sceni? Tamo sam naučila jako puno genijalnih stvari, koje sam tek sad počela primjenjivati. Na Sarajevski filmski festival došla je Glenn Close. Ona i deset glumica čitale su tekst o silovanim ženama. One su, naravno, odmah htjele velikoj Glenn Close pokazati sve što znaju. I sve su ridale. Ona ih je mirno gledala i rekla je: Think, emotions will come. Misli, emocije će doći same po sebi. Vi sad da pomislite na težak događaj u svom životu, ne morate igrati emocije, one će same doći, jer smo mi ljudi takvi. Dakle, prvo je škola. Moja baza je drugačija i sretna sam zbog te baze. Drugo, mnogo sam naučila radeći s Mladenom Gavran. Ona je fantastična glumica, koja bi mogla biti puno više iskorištena. Ima dijapazon emocija, i komičarskog dara. Koliko god mi koji put ide na živce kad mi soli pamet poput mame, kasnije joj budem zahvalna jer učim od nje. Na ulozi uvijek krećem od osobnog stava, a to je bio moj odnos depresije i rada na sebi. Onda sam se upoznala s oboljelima, saznala što ta bolest može donijeti. Zvučat će grozno, ali, izvedbeno, ta bolest je jako zahvalna. Fantastična suradnica mi je bila Sandra Perić. Ona mi je genijalna. Davala mi je indikacije na razini bolesti, i još mi daje. S muzičke strane, imala sam nevjerojatnu sreću da je s nama violinistica Dunja Delač. Ona mi je također davala indikacije. Redateljica Iva Srnec je jako dobra psihologinja. Znala je lagano, suptilno, ne previše agresivno izvući što je htjela. Molim Boga da mi pošalje još ovakvih uloga, koje mogu duboko graditi. Tek sam sad spoznala koliko je važno, a čitala sam o praksi nekih svjetskih glumaca, nekad ulogu pripremati godinama. Četiri godine sam promišljala o ulozi, i vidi se razlika.
Kako se igra nešto što niste proživjeli?
Supstitucijom. Redatelj mi je rekao, a tad to nisam razumjela, ničija tragedija nije veća od druge. Super rečenica. Kako igrati silovanu ženu? Silovanoj ženi je netko oduzeo dostojanstvo bivanja. Pokušam se sjetiti kad je meni netko oduzeo dostojanstvo ili kad sam ja dopustila da mi dostojanstvo bude oduzeto. Pokušavam se sjetiti tog osjećaja i onda ga vraćam. Meni je Stephanie Abrahams životinjica u panici, uhvaćena u kavezu. U velikoj je panici. Ne zna što joj se događa. Njen identitet nešto oduzima. Bolest. Mogu se poistovijetiti s osjećajem kad ti netko oduzima ono što osjećaš da je tvoje. Iz tog osjećaja sam gradila velik dio uloge, a dalje je sve pitanje intenziteta. To sam govorila i svom kolegi, pojačaj. Uvijek je dobro pojačati. Lako je spustiti intenzitet, ali teško ga je podići.
Anja Matković mi je rekla da se svaka uloga može odigrati disanjem, pa mi je to i demonstrirala. Sjedimo na kavi, pitam je može li se sad rasplakati, i ona se disanjem u roku keks dovela do suza.
Možeš. Da. To su fizički mehanizmi. Disanje je fantastična stvar. Više se baziram na tekst, mislim da je tekst ishodište svega. Emotivni aparat sam naučila s Mladenom. Neki ljudi su otvoreniji. Genijalni su, sve mogu, jer su otvoreniji. Ali to se može i naučiti. U emotivnom pogledu, Mladena mi je počela govoriti o okidačima. Što je tvoj trigger za nešto? Ona je na tome radila. Rekla sam joj da to mora predavati na akademiji, u školama. Bila sam emotivno blokirana. Mislila sam da razne stvari ne mogu. Pa se isfrustriraš kako netko to može. To je sve stvar samopouzdanja. Onda sam radila s njom. Prvo sam to počela raditi na Sladoledu. S njom, jer mi je ona sigurna zona, jer sam se s njom dobro osjećala. Imala sam petnaest godina iskustva, a nitko mi nije rekao to s triggerima. To morate trenirati. To je ludo. Počela sam, svaki put kad bi mi došla neka emocija, puštati emociju. Neki put i u životu, da se ne sramim, jer to je moj alat. Gledala sam Juliete Binoche. Talent campus u Sarajevu. Pričala nam je neko iskustvo sa snimanja. Odjednom, ganuta, plače. U tom trenutku, iz moje predrasude, mislim si je li luda. Što sad ona plače pred nama? Neki su govorili kako je divna. Onda skužim. Čekaj malo! Ona i sad trenira svoj emotivni aparat. Ona ga zagrijava. Ti to moraš zagrijavati.

ana-vilenica

Kako ste okupili cijelu ekipu koja je pristala investirati sebe i raditi projekt bez novca iz proračuna?
Mislim da imam jaku pokretačku energiju. Iz potrebe da se nešto kaže i napravi.
Odgledavši Duet za jednog pomislio sam, zašto ova žena nije u HNK ili Gavelli?
Ja mislim baš zato.
Točno to. Odmah sam se korigirao, pa što ti je, budalo, zašto bi zdravu gurao među bolesne? Ideja je da se vaš koncept razvije toliko da si sami sagradite kazalište.
Daaaa! Ja sam sebe često pitala, pogotovo otkad imam dijete i teže mi je biti slobodnjak nego prije, zašto nisam dio nekog ansambla. Nudili su mi. Ali, ta sloboda u slobodnjaštvu! Mislim da je prava razmjena moguća samo ako uvijek radiš s novim ljudima. Genijalno bi bilo biti dio neke trupe u kojoj se svi razumiju i stvaraš čudesa. Ljudi se nađu. U ansamblima toga nema. Nakon par godina slijedi zamor. Dosada, pa ljudi počnu cugati… Magija je vrlo rijetka. Izabrala sam slobodnjaštvo. Shvatila sam da je magija rijetka i u slobodnjaštvu. A moraš raditi. Montažstroj mi je bio genijalan, Sladoled je bio genijalan, i Duet.
No, ako sam dobro shvatio, nitko od ekipe Dueta nema zajamčen honorar, nego ste se dogovorili da ćete podijeliti što zaradite.
Tako je. Kulturnjaci će me ubiti, ali reći ću, kultura bi trebala promišljati da i zarađuje, a ne samo da uzima i siše. Na kraju krajeva, to je novac moje mame, i moj. Stara moja, radi sa svojim novcem, pa da vidim kako ćeš raditi.
Koliko je koštala vaša predstava? Pitam da vidim koliko biste predstava mogli producirati da imate osam milijuna kuna, koliko je, pisalo je po medijima, koštalo Delbonovo Evanđelje.
Muka mi je. Ovako. Uložila sam svoj novac za prava. Emmezeta nam je donirala scenografiju. Zatim su nam malu donaciju dali dm, Jamnica i Auto Hrvatska, i od tog novca smo platili izvršnu producenticu Anu Miljanić, koja je ginula. Dobila je gastritis, bila je u bolnici, sve je radila i učila. Pitala me znam li nekoga tko bi je uzeo na filmski set. Nema akademiju, pa je nitko neće, a samo bi učila. Rekla sam joj, stara, ja ću producirati film, i ti ćeš biti tamo prva. Nešto svog novca uložila je Umjetnička organizacija Točka na I. Printanje nam je bilo besplatno jer nam je dm dao kontakt s pritaonicom. U konačnici, napravili smo predstavu s puno dobre volje ljudi i nekih dvadesetak tisuća kuna, što nije ni desetina honorara koje bih voljela platiti suradnicima. Ali, dijelimo što imamo.
Jeste li kostime izrađivali, ili na sceni nosite što inače nosite?
Uložila sam svoj novac i za kostime. Radila sam sapunicu da bih mogla napraviti ovo. Radit ću i druge komercijalne projekte, da bih mogla raditi nešto drugo što volim. Mislim da moj život tako ima smisla. I baš sam ponosna. I jako sam sretna zbog toga.

ana-vilenica-duet-za-jednog

Dalje, mainstream mediji zasad ne objavljuju osvrte na Duet.
A bilo je kritičara na premijeri.
U isto vrijeme, piše se o Frljiću, na sto načina. No, namjeravate li prodrijeti u mainstream medije, ili je taktika dopirati do publike bez mainstream medija?
Do publike, do publike! To je fora. Mi živimo u takvoj malograđanskoj provinciji da to nije normalno. Ovdje ima toliko pokondirenih tikava, da to stvarno nije normalno. Ljudi, hajdemo raditi!
Na Ribnjaku stane oko sto ljudi.
Sto i dvadeset.
OK, uzmimo minimalističku, konzervativnu procjenu, sto ljudi, puta sedamdeset kuna po ulaznici, sedam tisuća kuna. Kako se dočepati većeg prostora, publike od bar četristo ljudi?
Ne bih ovu predstavu igrala pred četristo ljudi. Mislim da je ovo jako intimna predstava. U vrh glave da bude dvjesto ljudi. Kamerni teatar 55 bi bio idealan za to. Kazalište koje prima dvjestotinjak ljudi, ili malo više, ali je intimno. Jer upravo intimnost prostora omogućava malo tiše, ljepše igranje, na višoj razini.
Nikad reklama nije jače djelovala na mase nego što djeluje danas. Svi se kunu da kritičari ne utječu na publiku, da kritika u Hrvatskoj ionako ne postoji, a u praksi se ispostavlja da ipak djeluju. Netko te ljude ipak upućuje kamo ih upućuje, a nema tko usmjeriti četristo ili osamsto ljudi na Duet za jednog. Što namjeravate učiniti da se na kraju dočepate zaslužene dvorane i bez medijske pomoći koju imaju velika kazališta?
Igrati, igrati, igrati, igrati, igrati.
Znači, mislite grijati publiku?
Da. A stvari će onda doći, ili neće. Mnogo puta sam išla glavom kroz zid. Umorna sam. Želim da stvari dođu meni. Ne mogu više živjeti u očekivanjima. Na tome sam isto radila. Bit ću tako sretna ako u Centar mladih Ribnjak krenu horde ljudi. Baš tamo.
Ali tamo horda ne stane.
Ma znam. Ali, genijalno bi bilo da procvjeta novo mjesto.
U kojim bi kvadratima igrali navali li doista horda na Ribnjak?
Ne znam.
Je li to Lisinski?
Wow! Lisinski bi bio prekrasan. Jako volim igrati u Lisinskom. Kad završimo predstavu, imam osjećaj kao da sam negdje drugdje. Dolaze uljuđeni, atmosfera je jako fina. Piće prije, sjedneš i poslije predstave. Ali Lisinski košta.
Koliko košta najam Lisinskog?
Mislim tisuću eura?
Ako bih htio investirati tisuću eura u Duet za jednog, biste li me vi i Točka na I prihvatili za partnera?
Za Duet? (Jedanaest godina nisam čuo da se netko tako sretno smije.) Moram pitati svoju Ivu. (Smijeh.) Jeste vi normalni?
Ozbiljan sam. Pada mi na pamet da povedem na predstavu nekoliko sličnih sebi, uvjerenih u koncept privatne inicijative u kulturi, pa da eventualno podijelimo rizik. Ove sekunde vam nisam ponudio pare, ali razmišljam. Da sjednemo, promislimo kako možemo oglašavati predstavu, procijenimo rizik, pa, zaključimo li da možemo puniti Lisinski
(Smijeh.) Reći ću Ivi. Je l’ vi vidite što mi se događa? Stalno mi se takve stvari događaju s ovim projektom.
Mislim da ste prešli crtu nakon koje nema povratka. Znajući scenu, mislim da ste produkcijom bez proračunske love stekli više neprijatelja i zavisti nego što biste ih navukli osvajanjem Oscara. Rekao bih da vam nema druge nego nastaviti tjerati svoj film. Ideja je da dobar proizvod prije ili poslije privuče kapital.
Moj dragi je napisao fantastičnu dramsku seriju. I to je moj sljedeći projekt.
Producirat ćete seriju?
Da. Producirat ću seriju. I wanna make a difference.

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *