Izgovorio sam da je emocija nadmoćna razumu, a Filip Križan je počeo odgovor ne dočekavši kraj rečenice. Htio sam dovršiti pitanje. Reagirao je jednako. Kao da je jedva čekao.
No… Htio sam razgovarati s njim još dok ni Siniša Popović nije znao tko će mu biti partner u komadu koji je htio igrati u ateljeu svog prijatelja. Najavio ga je off the record nakon intervjua u kojem je kazao da je budućnost kazališta minimalizam. Dva glumca, mala scena, i emocije.
Čuvši od Popovića da u Studiju Exit on i Križan igraju upravo tu predstavu, zamolio sam ga da me preporuči mlađem kolegi, praktički da mi sredi intervju, i odmah kupio ulaznicu.
Grupica ljudi u dvorištu čeka da ih se pusti u kazalište. Improvizirana garderoba. Divni minimalizam prije minimalističke scenografije. Prvi trenutak nelagode, pogled na Križana i Popovića u zadnjem redu dok publika zauzima svoja mjesta. Čim su se otac i sin našli na sceni ogromna je nelagoda ispunila prostorijicu. Grozna napetost. Tjeskoba. Publika je u dnevnom boravku u kojem razgovaraju otac i sin.

Je li komad našao vas ili vi komad?
Javili su mi se kad su već bili duboko u procesu. Siniša, Nina i Matko. Pročitao sam tekst i… zanimalo me. Cijela ta problematika baš me interesirala.

Kako vam je tijelo reagiralo dok ste prvi put čitali tekst?
Imao sam osjećaj kao da me netko zgrabio za srce. Jer to su ipak identiteti koje svatko od nas ima. Svi smo sinovi, kćeri, očevi. Susret komunicira sa svima koji ga gledaju ili čitaju. Nije se teško zrcaliti u tome. Uz neke manje specifičnosti, to je kod svih više-manje isto.

Gluma je pitanje odnosa

Tko vam je prišao? Imenom i prezimenom?
Kontaktirao me Matko Raguž. Nina je razgovarala s njim, a mislim da je Nini rekao Siniša. Oni su prije toga radili to s drugim glumcem. Tako da je Siniša duboko bio u materiji.

Svatko od nas u sebi nosi tekst, sa svojim ocem. Koliko ste se pripremali za ulogu, a koliko ste samo donijeli sebe?
Pa, trebao sam naći neke dijelove sebe koji nisu baš slični liku iz djela. Ali u principu na probe pokušavam doći čist, otvoren, bez nekih ideja što bi to trebalo biti i kako bi to trebalo igrati. U odnosu s ljudima s kojima radim pokušavam pronaći nešto. Nešto naše, posebno. U ovome što mi radimo, glumi, to je teško doma, sam. Jednostavno, gluma je prije svega pitanje odnosa. Sve zadanosti, koliko lik ima godina, koje je klase… padaju u vodu kad počnemo slušati tekst. Lik koji igram u Susretu užasno je receptivan.

Dakle, imamo osjećanje lika u čitanju teksta, pa čitaće probe…
… Nismo imali previse čitaćih proba.

Snaga neizgovorenih rečenica

Kako je tijelo reagirao na malobrojnim čitaćim probama?
Vidio sam da tekst radi. Kad se zaroni u to da osjećaj traje i da te negdje prirodno vodi. Do kraja. Onda smo ga počeli cjepkati na manje komade.

Kamo vas je tekst odveo?
Ha, likovi ne govore do kraja što misle. Mislim da je to bio pogodak, jer smo to vidjeli, prepoznali.

Najveća snaga teksta je u neizgovorenim rečenicama? Koje se ni otac ni sin ne usude izgovoriti da odnos ne rasture do kraja?
Jasno! I kad misliš o svojoj trudnoj djevojci koja te čeka doma, a zapravo pričaš o tatinoj ljubavnici. To nije do kraja osviješten proces. Mi najčešće govorimo jedno, a mislimo nešto drugo. U nama operiraju nesvjesni procesi koje je Nina sjajno prepoznala. I malo je tamo mjesta, izuzev kraja, u kojima se otvoreno govori. To su neke zadatosti koje svatko od nas nosi. Možda čak neki obrambeni mehanizmi. Nekad nas na otvorenost natjera svijest da više nema vremena. Na otvorenost nas prisili strah da ovo neće dovijeka. Tužno je to. Ljudi prožive cijeli život, a da se nikad ne sretnu. Da nikad nisu otvoreno razgovarali. Teško je razbiti te obrasce komunikacije koji obitavaju u početku komada. To su neke naučene skripte. Teško je razviti kapacitet da bi pravi odnos bio moguć.

Uvijek ćeš govoriti iz ja

Jeste li istraživali odnose očeva i djece ili majki i djece? Možda išli kod psihologa po istraživanja i iskustva?
Neee. Nekako me prate uloge sinova koji bi htjeli znati više i razriješiti neke stvari. Generalno me zanima psihologija. Kao neka vrata do ljubavi. Ali nisam imao potrebe za psihologom. Mislim da mi jedni drugima možemo biti psiholozi, ako nismo u akutnim fazama.

Što više osvijestimo sebe, možemo biti više tu za druge?
Jasno. Ljudi imaju mogućnost pomoći jedni drugima, a da se to ne plaća. Da u najmanju ruku jedni drugima budu ogledalo.

Je li vas bilo strah da mi vam se moglo prigovoriti da se više obraćate Popoviću, a manje liku Susreta? Ili da se više obraćate svom ocu nego liku, da ćete više biti Križan nego lik?
Ne. Baš taj konstrukt, ja, ostaje koji god lik obučeš. Koju god odjeću staviš na sebe, koji god kostim ili sadržaj upišeš, uvijek ćeš govoriti iz ja. Ne mislim da je gluma nešto sekundarno, da je to nešto što se nauči, pa pokaže. Na djeci se to vidi. Ona glumu u sebi imaju kao način preživljavanja, ali na onaj primarni način. Iskreno. Dijete samo sebe uvjeri da je tužno. Ta uloga u nama operira cijelo vrijeme, a ja imam sreću da se time bavim. Lijepo je na taj način dobiti uvide značajne za život. Podrazumijeva se, kad se obraćaš kolegi na sceni koji ti je otac, da je on i dalje kolega. On je i dalje Siniša. A istina je da se ponekad pitaš o podvojenosti, pita li on nešto mene, ili sina iz komada. To je uzbudljivo.

Podigne li se neka emocija, što god da ju je prouzročilo, emocija je nadmoćna razumu…
Apsolutno.

I u tom trenutku emocija djeluje bili vi na sceni, u kafiću, bilo gdje…
I ona je između nas. U odnosu emocija nije nešto što ja uzgojim u sebi, pa to držim. Vrlo često, kad kreneš osvještavati svađe, ili nešto u obiteljskom okruženju, ili na poslu, uvidiš da osjećaj prijeđe na ovog drugog. Zapravo ljudi najčešće ne slušaju jedni druge. Teško je neke stvari izgovoriti.

Cilj mi je biti prisutan i precizno misliti

Kako ostati sabran, vjeran tekstu, onome što tekst traži od vas, ako vas emocija vodi u drugom smjeru?
Činjenica je da svaki dan na predstavu dolaziš drukčiji. Drukčije kemije. Nemam idealnu verziju predstave. Jedan dan može biti tiša, a točna predstava. Drugi dan može otići u nešto drugo. To treba dopustiti. Spomenuli ste djelovanje emocije, nadmoćno mislima i svemu što ljudi u sebi grade. A onda ih samo činjenje demantira. Nešto gotovo protiv slobodne volje. A uvjeravamo sebe da kontroliramo nešto. Malo toga kontroliramo. Sad, koliko se prepustiti plutanju… S jedne strane, to je zastrašujuće. S druge, to je lakše od svega ostalog.  Ovisi što te zanima, kako hoćeš živjeti.

Jedna od kulminacija predstave, vaš pogled je staklen. Pred plač, a lik neće zaplakati. Možete li to postići kad god hoćete, ili vam treba neka pobuda?
To vi tako vidite. Možda netko drugi u publici vidi nešto drugo. Interesantno je u koji lik ljudi sebe upišu. Iz čije perspektive gledaju. Stakleno oko koje bi htjelo zaplakati, ali si to ne dopušta… Nemam neki obrazac kako radim i ne opterećujem se manifestacijom, kako će to izaći na van. Nije mi cilj nekako izgledati na sceni, nego mi je cilj biti prisutan i precizno misliti.

Je li scena, Studio Exit, kutijica koju je lako napuniti emocijom teškog susreta oca i sina, optimalno odabrana za komad?
Je. Scena ima neke zadatosti. Nema klasičnog mizanscena. Mada njega u kazalištu ima sve manje. Nekad volim mijenjati. Zato što nema idealne varijante. Ako ti se sjedi, sjedni. Ako hoćeš zapaliti cigaretu, zapali. Dvoje ljudi se srelo, a pisac je napravio izvrstan posao jer te polako vodi unutra. Svako malo ti otvori još jedna vrata i produbljuje do zadnjih vrata, do neizrecivog.

Susret jest za adolescente

Što osjećate u interakciji s publikom? Ne možete ne primijetiti ridanje.
To se jednostavno prelije iz jednoga u drugoga. Zaista je čudno, od publike do publike, koliko publika može oblikovati izvedbu. Sve u tekstu ostane isto, ali u energiji se nešto promijeni, ovisno tko te gleda. To uvijek osjetiš. To uvijek osjetiš. Ali to daje posebnu čar.

Kako je publika dosad reagirala?
Zna biti snažnih reakcija. Prepoznaju se ljudi. Neki poslije imaju potrebu i razgovarati. Prvi put me iznenadilo. Valjda prostor to donese. Trpiš, trpiš, ali, ako te obuzela emocija, u nekom trenutku moraš pustiti van. Tome kazalište i služi. Umjetnost općenito. Kao dijete, srednjoškolac, pogledao sam To samo Bog zna, u Puli. Navečer sam istu predstavu došao pogledati još jednom. Bilo je fantastično. Publika se ustajala, negodovala, odlazila van, a izvedba je bila sjajna. Tad sam prvi put pomislio da bih se time mogao baviti.

Nakon uloge, je li vas više ili manje strah kako će izgledati razgovor s kćeri nakon osamnaest ili trideset godina?
Sad već pokušavam s njom ostvariti komunikaciju.

No, razgovori djece s roditeljima znaju biti napeti bilo da je u djetinjstvu problem bila kocka šećera, bilo teški roditeljski faul. Je li vam se nakon uloge u Susretu percepcija promijenila?
Pa, učim. Još učim. Percepcija mi se stalno mijenja.

Preporučujete li Susret tinejdžerima i starijim klincima? Da vide što ih čeka za nekih godina, da neke emocije odrade u publici prije njihovih suočavanja sa stvarnim roditeljima.
Nisam pametan po tom pitanju. Mislim da ih se ne treba siliti na takve teme. No, mislim da predstava jest za adolescente, da ne bi imali problema s praćenjem.

Prije predstave napravim vježbe, dišem

Postoji li u tekstu rečenica koju biste htjeli izgovoriti svom starom, a ne možete, pa je u tekstu dobro poslužila?
Ne. Imao sam potpuno drukčiji odnos s ocem.

Pitam zato što sam u terapijama često doživljavao da se s nekim energetski spojim, kažem mu nešto što mu u stvarnom životu ne kažem, ali on to ne energetskoj razini osjeti. Znao sam izaći s terapije, a u inboxu me čekala poruka, odgovor na pitanje koje ona ili on nisu čuli.
Jasno. Da.

Imate takva iskustva u kazalištu?
Da. I u životu. Čak nekad nisu potrebne nikakve riječi.

Koliko vam prije predstave treba da uđete u ulogu, a koliko poslije da izađete?
Ovisno od dana do dana. Uvijek dođem sat vremena ranije. Malo probudim tijelo. Napravim neke vježbe, dišem. Polako uđem u ulogu. Nemam prokušani recept. Nekad samo sjedim. Teže mi je dok sam u procesu, dok još stvaram. A sama predstava mi dolazi kao terapija. Kad izbacim ulogu, bolje sam, kompletno mi se kemija promijeni u tijelu.

Zašto je predstava tako ljekovita?
Isključim sve viškove. Uđem u svijet koji me uči nečemu, a nije sasvim moj, nije toliko osoban da me opterećuje. Iako može izgledati da me opterećuje. Ali to je samo igra. Kad neke predstave odigraš mnogo puta, kad postanu upisane u tijelo, ponekad se s kolegom gledam u oči, sve je mrtvo ozbiljno i bolno, a u sekundi moram maknuti pogled jer ću puknuti od smijeha. Trenutak spoznaje da se mi igramo. To je ključ. Igrati se. Ali, ozbiljno se igrati, za publiku koja od te igre ima ozbiljne koristi otkrivanja sebe. Omogućiti publici što više trenutaka da sami sebe mogu upisati u nešto.