alis-maric-citaj-knjigu

Alis Marić, Čitaj knjigu: Jednog dana ću biti kod Šprajca jer će me pratiti milijun ljudi. Ali ja želim tamo jer pišem o knji-ga-ma

Biste li prodali Čitaj knjigu? Za masnu lovu?, pitam Alis Marić, vlasnicu portala i Facebook stranice.
“Ne. Nikada”, odgovara. “Nikada. Moja stranica nema cijenu. Nemoguće.”
“Ni za dvjesto milijuna dolara, za koliko je osnivač cdbaby.com prodao svoj dućan? Osnovan sa skromnom svrhom da ima gdje prodavati svoju ploču, a razvio se u megabiznis.”
“Ne.”

Kad je počela s Čitaj knjigu išla je od nakladnika do nakladnika da joj daju knjige. Nisu htjeli, jer je bila nobody. Kupovala je knjige, ali ih je i odmah počela poklanjati. Bio je to iskorak. Nazvala je to udomljavanjem. Ne poklanjanjem, ni nagradnom igrom, nego udomljavanjem. Smatra da je udomljavanje dalo toplinu stranici. Od tada svakog tjedna iz njenog doma na kućne adrese pratitelja Čitaj knjigu ode sedam, osam knjiga. Da samo zbrojiš koverte i poštarinu, to je ozbiljna lova.
Uglavnom, kad je prvi put došla na Interliber, nitko joj nije htio dati knjigu da piše o njoj. Druge godine bi joj dali knjigu ili dvije, a ostale o kojima je htjela pisati morala je kupiti. Već treće godine Interliberom je vukla veliki kofer na kotačićima, a nakladnici su trčali za njom i molili je da uzme knjige koje joj poklanjaju, samo da piše o njihovim izdanjima.

Danas Čitaj knjigu na Facebooku prati 455 tisuća ljudi. Objavila je 22 tisuće postova. Doseg objava u posljednja dva tjedna je gotovo tri i pol milijuna. Njenu svojevrsnu novogodišnju čestitku vidjelo je 860 tisuća, a nerijetko postove vidi više od pola milijuna ljudi. Na blogu je objavila 750 postova, od kojih je Pet knjiga koje bi trebala pročitati svaka žena otvorilo 140 tisuća ljudi.
Croatia Airlines joj je samoinicijativno poklonila dvije karte za Frankfurt, kamo je putovala na sajam knjiga. Air France  je sponzorira kartama. S Ikeom je radila na lansiranju kataloga krajem ljeta. Zajednički projekt #putujičitaj upravo dovršavaju ona i Flixbus

“Nema niti jedne poruke u mom inboxu na koju nisam odgovorila”, kaže Alis Marić. “Poštujem svakog svog pratitelja. Smatram da me moji pratitelji čine živom i omogućavaju mi da radim ono što volim. Na tome sam im neizmjerno zahvalna.”

Otkaz mi nije dao šef, nego Bog

Koji je bio prvi blog koji ste napisali?
Počela sam s Facebook stranicom. Kako sam ostala bez posla, a baš se to poklopilo s pojavom Facebooka u mom životu, meni su djeca napravila profil. Bila sam potpuno tehnološki neosviještena. Nisam uopće znala kako Facebook funkcionira. Ni što je to. Djecu sam zamolila da mi naprave profil, s kojim se nisam znala služiti. U fokusu su mi bile knjige, jer sam konstantno čitala. Nekoliko ljudi mi je reklo da ne mogu pronaći moje misli o pročitanim knjigama. Zid nema tražilicu, ne možete naći priču. Sinula mi je idela da treba napraviti posebnu stranicu, na kojoj bih pisala što sam pročitala i što me pali vezano za knjige. Ne mora biti knjiga, nego knjižara, knjižnica, zgodan caffe, pisac koji me impresionira, čiji život proučavam. Neko jutro sam se probudila u polusnu, a u glavi mi je odzvanjalo čitaj knjigu. Kažem kao da sam polusanjala, kao da je u mom snu netko vikao čitaj knjigu!.
Brzo sam otrčala u agenciju, koja je tad također tek krenula. Zamolila sam ih da mi naprave Facebook stranicu, jer to sama nisam znala napraviti. Požurivala sam ih, a oni su rekli čekajte, pa moramo osmisliti logo. Rekla sam im da naprave bilo što, samo da se zove Čitaj knjigu. Dečko je za pet minuta napravio logo, rekao je da vitičasta zagrada odgovara tome što radim i mojim godinama. Htjela sam samo doći doma i početi pisati. Prvi dan sam već imala par tisuća lajkova. Čim sam pokrenula stranicu. Meni je to bio znak odozgo, da je to to.

alis-maric-citaj-knjigu

“Obožavam Stiega Larssona. Obožavam ga, on je moj idol. Smatram da je on isto imao neku misiju. Nevjerojatno je da je, nakon tri knjige koje je napisao, umro u 48. godini” – Alis Marić

Prva objava je bila Muškarci koji mrze žene. Prva objava bila je vezana za Stiega Larssona jer sam dobila nagradu Frakture i tportala za najbolju kratku recenziju upravo njegove knjige Muškarci koji mrze žene. Tad sam radila u Metrou cash & carry. Na moj rođendan su mi javili da sam osvojila prvu nagradu. Dobila sam putovanje u Stockholm za dvije osobe. Otišla sam sa suprugom u Stockholm na četiri dana, Putevima Stiega Larssona. Nije moglo bolje. I sad, sva se ježim, osjećam da je Stieg tu negdje. Obišla sam sva mjesta. Kafiće, kuću, njegov stan, gdje je sjedio, gdje je on radio, i to proučavam. To mi je na početku dalo veliki vjetar u leđa. Ljudi su se vezali za njegovu trilogiju. On tamo govori protiv nasilja nad ženama, generalno protiv nasilja u društvu, o nejdnakostima, netoleranciji, licemjerju. Švedska, Danska i sjeverne zemlje nama imponiraju, ali tamo ima vrlo ružnih stvari, samo su pogurane pod tepih. Danas znam da mi otkaz nije dao šef, nego mi ga je Bog dao.

Zašto vam je trebalo toliko vremena da shvatite što volite, koji posao biste radili u svijetu bez novca? OK, mnogi ne nađu nikad. Ali, zašto vam je toliko trebalo?
Moj život se dijeli na do pedesete i nakon pedesete. Do pedesete sam živjela po diktatu drugih. Završila sam fakultet koji su željeli roditelji. Radila sam poslove koje je nametalo društvo i za koje se pokazalo da su dobri, jer su menadžerski. S dobrim ugovorima, potkovani dobrim otpremninama ako mi daju otkaz. Uvijek sa službenim autom i lijepim službenim putovanjima. Meni se to tad činilo jako važnim. Onda sam došla u godine kad sam shvatila da to uopće nije važno. Iako izgleda da je to komforna zona, sigurnost – uvijek se govorilo moraš imati ugovor na na neodređeno – shvatila sam da je to potpuno krivo, a da sam jedina sigurnost koju ja sebi mogu dati ja sama. Nikad mi nitko ne može oduzeti moja znanja, moje strasti, moju radišnost i discipliniranost. Nema gdje me čovjek može ispustiti, a da se ja naću snaći i zaraditi novca koliko mi treba. Ne moram zbog toga raditi za druge.

Knjige se vežu za dobre stvari

Kad ste naslutili da u Čitaj knjigu ima neke love?
Nisam naslutila nego sam stvorila lovu. Išla sam samo konačno raditi ono što volim. I onda sam se pustila. Davala sam sve od sebe i puštala da život učini svoje! Dvije godine nisam zaradila ništa. Ali sam brzo shvatila da glavno natjecanje nije za udio u novčaniku, već udio u srcima mojih pratitelja. Jer ljudi kupuju sa svojim emocijama. Kada se jednom povežete sa srcima svojih pratitelja imat ćete ih zauvijek.

Znači imali ste neku zalihu i pustili ste se u posao koji volite?
Imala sam zalihu i, naravno, podršku supruga i obitelji. Ali, imala sam dane i dane kad sam hodala bez kune u džepu. Što je za mene bilo nepojmljivo jer sam uvijek imala veliku plaću. Uvijek sam imala svoj novac. Meni bi muž dao novac, ali nisam htjela moliti. Nisam bila gladna. Nije da nisam imala za život, ali nisam imala svoj novac. Bilo je trenutaka kad sam mislila ja ovo ne želim, ja moram s ovim što volim i zaraditi. Ali za to je trebalo vremena, jer to ne možeš odmah. Mora se stvoriti podloga. Shvatila sam što moram raditi i počela sam planirati. Često mi je muž znao reći dokle ćeš ti raditi ovoliko, a da od toga nemaš baš ništa? Kad će doći trenutak kad ćeš shvatiti da to trebaš ostaviti?. Ja sam rekla Ja to neću nikad ostaviti. To će biti moj kruh, ali mi daj još vremena da to sve posložim.

alis-maric-citaj-knjigu-barcaffe

“Zašto ja pijem Barcaffe? Zato jer mi je ta kava fina, jer me ujutro usrećuje. Zašto volim Ikea lampu – jer mi se sviđa i uz nju sam baš sretna”. Fotografija ljubaznošću Alis Marić

Kad je počelo kapati?
Trenutak je došao kad sam počela razmišljati… Knjige se vežu za neke druge dobre stvari, a to su kava, čajevi, namještaj, naočale, keksi, čokolada, putovanja… Prva mi je bila kava, jer ja jako volim kavu. Pogotovo ujutro. Ne mogu funkcionirati bez cijelog rituala s kavom. To mora biti. Ja sam osjetila da se moram prvo obratiti industriji kave koja će me na neki način podržati. Da bih mogla ići dalje. Javila sam se u nekoliko, ali fokus je od prve bio na Barcaffeu. Ovo je jako bitno. Čim sam došla u Barcaffe  imala sam osobu koja jako voli knjige. Pratila je Čitaj knjigu i otprilike je znala što ja radim. Mi smo sinkronizirano razmišljale. Ta osoba je bila decision maker, a voljela je knjige poput mene. Odmah smo se našle na istoj liniji. Oni su odmah kliknuli i odmah smo se sve dogovorili. Dala sam svoju cijenu. Oni su pristali. Potpisali smo ugovor. To je bilo prije tri godine. Na svakoj konferenciji kažem da su mi oni dali vjetar u leđa, ali da oni nisu moji sponzori. Oni me ne plaćaju da ih reklamiram. Oni su moji partneri, koji meni daju da dišem. Inače bih, bez njih, bila mrtva. Onda su počeli dolaziti i drugi. Somersby, izdavačke kuće koje su prepoznale potencijal. Još ima izdavača za koje radim besplatno. Ali ja se zbog toga ne ljutim. Ne prijetim. Jednostavno, radim. Jer moram živjeti. O tome neka oni razmišljaju.

Knjiga vs. napumpane usne

A i bildate bazu. Možda s njima je besplatno, ali 450 tisuća ljudi koji prate stranicu je tu, a nagrada će doći.
Ljudi razmišljaju ja tebi, ti meni. Ja ne. Ja dajem, a dolazi mi s desete strane. Skužila sam da to jako funkcionira. Jako je bitno da u firmama s kojima pregovarate za sponzorstvo bude osoba koja je na istoj valnoj duljini, koja voli to što vi radite. Uvijek kad naletim na firmu u kojoj ljudi vole čitati, koje knjiga oduševljava, mi kliknemo. Odmah potpišemo ugovor i to dobro funkcionira. S druge strane, ako su ljudi podozrivi…

Ha, podozrivi… Što znači podozrivi nakon što im pokažete što ste meni pokazali, doseg objave 860 tisuća? Lako je izračunati koliko treba platiti za toliki doseg. Meni ste donijeli više prodanih knjiga nego gostovanja na televiziji. A znam što znači kupiti od nepoznatog autora u nepoznatom dućanu, knjigu o kojoj nitko ne piše…
Još se premalo priča na taj način. Stanković je u svoju emisiju pozvao mlade influensere vezane uz modu, šminku, visoke pete i napumpane usne. Za napumpane usne! Krivo mi je da Stanković nije pozvao mene. Pričam isključivo o knjigama, a imam više pratitelja od njih. Šprajc je isto u svoju emisiju zvao najbolje blogere, najjače influensere, nekog bildera. Žao mi je da nije pozvao mene, jer ja bildam mozak i dušu. Ali znam da ću jednog dana biti kod Šprajca jer ću morati biti. Jer ću imati milijun pratitelja. A nitko neće imati milijun. Ali ja ne želim tamo jer ću imati milijun, nego zato što pišem o knji-ga-ma. Doći će da kad ću toliko iskočiti da me neće moći preskočiti. Poznata je ona – budite tako dobri da vas ne mogu previdjeti – mislim da je to rekao Steve Martin.

Za uspjeh morate biti ludi za nečim

Nakon Barcaffea, što se promijenilo osim sigurnosti, da možete disati?
Sve više i više firmi sad prepoznaje potencijal suradnje sa mnom. Zaista i dalje sve radim iz ljubavi. Mene nitko nije kupio. Ljudi mi nude da mi plate da reklamiram njihovu knjigu. Ne! To neću nikad napraviti. Nosim naočale Izipizi. Ne plaćaju me. Dobijem naočale koje želim i koliko god želim. Oni su moji partneri. Nisam se nikom prodala. Ja zaista volim ove naočale. Zaista ih smatram najboljima na svijetu. Dizajnirane su, funkcionalne su i u boji su. Kada sam super nosim pink, kada sam manje super nosim sive i tako mijenjam. Svaki dan druge. Zabavalja me to.

Savjetujte početnike, o čemu god god htjeli pisati. Koja pravila da slijede da bi bili uspješni?
Blogirala sam o tome. Morate nešto voljeti. Biti ludi za tim. Ili ništa od toga. Mora čovjek zaista biti u nečemu i zaista poznavati područje. Jako puno znam o piscima. Mjestima gdje su živjeli. Znam što je trenutno u svijetu literature in.

alis-maric-citaj-knjigu

“Imam ja i dosta kritičara. Ali za njih me baš briga. Ne činim ništa loše, samo dobro, i spremna sam utišati glasove kritičarima svojim strastvenim radom. To je dovoljno” – Alis Marić

OK, meni rekoste da se mora objavljivati svaki sat. Dajte još.
Obavezno. Mora se jako unijeti emocija. Moraš biti ti. Moraš to voljeti. To ljudi jednostavno osjete. Nekad, kad postove stavim na brzinu, kad mi se žuri, ti postovi nemaju velik doseg. Ljudi osjete da u njih nisam uložila dovoljno emocija. Čim je post kakav ja želim da bude, a ja sam sva u njemu, taj post rasturi. Skužila sam da je ta energija opipljiva. Najbolje je kad sjedim za laptopom, i sva sam u tome. Tuf! Kao da smo se spojili. Oduševljenje koje osjećam za neke stvari, pisce, mjesta… kad ja to prenesem u post, to se odmah osjeti. Logično je da ne mogu svim postovima biti jednako oduševljena. Naravno da sam negdje naklonjenija. Veseli me kad Tolstojev citat vidi deset tisuća ljudi. Meni je to fascinantno.
Ljudi nešto moraju znati. Biti bloger znači biti pravna osoba. Sve suradnje s mojim partnerima su na bazi ugovora. Ne možete izdati fakturu niste li pravna osoba. Ljudi misle da blogeri, influenseri, žive, ono, netko te nazove, daj mi stavi post, pa ti pošalje lovu na neki račun ili ti da u koverti. Biti bloger znači biti poduzetnik. To je zanimanje. Nije to samo tako. Ugovori se potpisuju na godinu dana, šest mjeseci ili tri mjeseca, ili na jednu objavu. Tome pethodi niz sastanaka, niz aktivnosti, priprema, prezentacija. Nakon toga treba opravdati što si potpisao. Trebaš poslati dokaznice da si odradio posao. To je krvava šljaka. Ljudi misle da je divno biti bloger ili influenser, ali to je krvava šljaka.

Ljudima treba utjeha

Kažete da znate povezati fotografiju i tekst.
Da, to je jako bitno.

Je li vam to urođeno ili ste naučili?
Mislim da mi je to urođeno. Jesam određeni esteta, kužim, imam intuiciju za emocije, i kužim što ljudima treba dati.

Što im treba dati?
Tu neku utjehu. I ja sam imala mnogo padova u životu. Rastala sam se s dvadeset i pet godina. Dijete mi se teško razboljelo s četiri godine i do njegove šesnaeste puno smo dana proveli u bolnicama, na neugodnim pregledima i s ne baš sjajnim prognozama. Na rubu. Roditelje za koje sam bila vezana jer sam jedinica izgubila sam u roku od šest mjeseci. Tatu mi je pokosio auto na zebri. A mama je vrlo brzo nakon toga jednostavno uvenula. Nikad nisam bila ničija, nikom nisam pogodovala, nikad ni s kim legla u krevet da bih dobila posao. Imam neki svoj moral i svoj put. Doživjela sam mnogo padova i udaraca, ali sam se uvijek znala izboriti. Vjerojatno to ljudi osjećaju. Kad prenosim citate, misli, kad pišem ljudima, kao da ih utješim, kao da im dam neku nadu, inspiraciju, motivaciju. Jer mi vjeruju. Zato što zaista to govorim iz svog iskustva. Ja nisam life coach. Ne prodajem ni pamet ni maglu, niti mislim da sam neki životni znalac. Ali, kad ja nešto kažem, ljudi kuže da to ima smisla.

alis-maric-citaj-knjigu-setnje-s-bogom-u-gojzericama

“Fotografije za Facebook trebaju biti okomite, za blog vodoravne” – Alis Marić

Kojom brzinom vam je rasla stranica?
Na početku je već bilo jasno da radim nešto posebno. Moja je stranica identično popularna u Bosni i Srbiji. U Beogradu me prati dvadeset i pet tisuća ljudi. Na cesti me u Beogradu ljudi zaustavljaju i govore to je ona što piše o knjigama. U Crnoj Gori me prati dvadeset i pet tisuća ljudi. Što je nevjerojatno za tako malu zemlju. Nakladnik iz Crne Gore mi šalje knjige. Mnogo Makedonaca i Slovenaca me prati. Radim, što ne rade mnogi koji bi trebali, promoviram domaće autore. Mnogim domaćim autorima sam dala krila. Ima autora koji su napisali prvu knjigu. Imaju dvadeset i pet, šest godina, kojima nitko na svijetu ne bi pomogao. A ja sam ih gurnula. Dosad se pokazalo da sam gurala samo zaista kvalitetne i vrijedne. Nema novca ni nagrade, to je samo moja dobra volja i želja da ljudima pokažem što valja. A da mene nema nikad nitko ne bi čuo za te mlade autore.

Instagram je najjači

Što je bila točka preokreta?
Točka preokreta je kada sam skužila da od bloga i Čitaj knjigu mogu živjeti. Da mogu plaćati račune. Stvorila sam brend. To nije mala stvar. Skužila sam da ću na blogu moći imati oglasni prostor – bannere, to jest da će blog biti platforma na kojoj ću moći imati partnere i oglašivače. Tu sam već razmišljala malo komercijalno. Nakon dvije godine sam otvorila Instagram, jer su mi djeca rekla Mama, Face ti je out, moraš imati Instagram. Na Instagramu me prati 63 tisuće ljudi. Trenutno je Instagram najjači. Tko želi nešto ponuditi, preporučiti, pokazati mora to raditi na Instagramu. Znam da bih trebala napraviti iskorak na YouTube, ali za to čekam priliku. Ne želim uzeti mobitel i snimati samu sebe kako pričam. Želim kvalitetne, zanimljive i lijepe filmiće. A za to mi treba produkcija. Tražim ekipu koja bi me pratila, jer mi treba vlog kanal. Odlaziti u knjižnice, među ljude, u zatvor, raditi priče o piscima, čak i čitati iz knjiga… Voljela bih imati svoju malu, neovisnu, specifičnu knjižaru, u kojoj bih ja bila poveznica između knjiga i ljudi. Da to bude toplo mjesto na koje bi ljudi došli uzeti emociju. To bi bio šlag na tortu. Onda bih bila mirna. Život je uvijek pravedan na kraju. Vjerujem u karmu.

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

1 komentar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *