Koji je to trenutak kada Bog budi u nama iskru života i koji je to trenutak kada lagani povjetarac utrne svjetlost našeg bitka? Što je to život, gdje se on nalazi, da li je to samo aktualni trenutak naše svjesnosti, beznačajan u odnosu na eone proteklog i budućeg vremena ili je život nešto drugo? Što je to smrt, da li samo prestanak funkcija, gubitak života ili je smrt nešto drugo?
Jesu li začetak novog života i smrt – dva suprotna pola istog procesa, dvije strane iste medalje – kontinuitet održavanja supstrata života na našem planetu?
Pretenciozno bi bilo očekivati da će ovaj osvrt dati jednoznačan odgovor na navedena pitanja, cilj je potaknuti Vas na razmišljanje o ovim temama.
Kontrastnim prikazom pokušat ću naglasiti suprotnosti pojedinih opisnih elemenata, ne bih li sučeljavajući ih – facilitirao vaše promišljanje ove problematike.

Pitanje početka svakog novog ljudskog života neodvojivo je od pitanja početka života na Zemlji, našoj planeti. Ta dva pitanja jedna su i neraskidiva cjelina. Život kao proces ne uključuje samo oblike u kojima on postoji danas. Život obuhvaća i nekadašnje primitivne, kao i sve buduće oblike postojanja. S druge strane, novi život, svatko od nas, pri začetku ili porođaju samo je dio vjekovnog životnog kontinuuma, perpetualnosti koja svaki put ispočetka spaja duh i tijelo u jedinstvenu kreaturu – novog čovjeka.
Većina je mišljenja da je život počeo jednom davno i prenosi se u vječnost distribucijom i kombinacijom gena – nosioca nasljednih svojstava, što ljudskoj vrsti daje neviđeno bogastvo, gledajući čak i iz kuta darvinističke teorije. Znanost definitivno ne smatra da život u širem smislu nanovo počinje svakim novim rođenjem te da je nova jedinka novi početak, jer je život započeo prije tri i pol milijarde godina i odvija se u kontinuitetu do danas.

Promišljanje uloge Boga

Kada je riječ o početku života na zemlji još u devetnaestom stoljeću Muller je tvrdio Omnie celula ex cellula i vjerojatno je bio u pravu. Nastanak prve prastanice negdje u toplim praoceanima moguća je iskra začetka života na Zemlji. Sav daljni tijek života predstavlja samo daljnji razvoj i različite oblike te prve stanice. To najbolje oslikava struktura naše DNK, naših kromosoma i gena.
Ljudi se pojedničano razlikuju samo po svakom tisućitom paru nukleinskih baza, od majmuna se razlikujemo samo po nekoliko postotaka različite DNA, a od biljaka nam se genetska struktura razlikuje otprilike za tridesetak posto. Možemo dakle zaključiti da je genska struktura života na Zemlji tvar iskonskog zajedničkog porijekla.
Aktualno postoji nekoliko teorija o nastanku života na Zemlji. Postanku života na Zemlji – biološkoj evoluciji prema abiogenetskoj teoriji prethodila je kemijska evolucija, postupni razvoj sve složenijih molekula i molekularnih sustava od jednostavnih kemijskih tvari koje su se našle u praatmosferi. Taj razvoj moguće nije niti započeo na Zemlji. Jer počeo je i prije nego je Zemlja postojala. Vrlo detaljno i pouzdano danas znamo kako su nastajali svi kemijski elementi. Na to su pitanje odgovorili fizičari. No znamo i to da posvuda u svemiru, dakle izvan Zemlje, postoje složene organske molekule. To smo utvrdili astronomskim opažanjima. No je li život usitinu samo nakupina složenih kemijskih spojeva?
S tim se nikako ne mogu složiti zastupnici kreacionističke teorije nastanka života naglašavajući nespojivu složenost mehanizama u živom svijetu s mogućnošću njihovog postupnog razvoja.
Panspermijska pak teorija nastanka života ne daje odgovor na dvije naprijed navedene terorije, već ga samo pomiče jedan stupanj unatrag. Nalaz fosiliziranih bakterija u asteroidima moguće doista ukazuje i na ovaj scenarij kao mogući u nastanku života.
Za našu je raspravu važno da niti jedna od tri postojeće teorije nije u neskladu s promišljanjem uloge Boga.

Kontroverzno, pravno nezaštićeno čedo liječi se u maternici

Budući da je ljudski život pojava različita i vrjednija od svih drugih na ovome svijetu i dosljedno se tako s njime, bar načelno, postupa, razumljivo je da je rasprava o početku, kao i o završetku pojedinačnog ljudskog života, trajna i živo prisutna, kao što to možemo svjedočiti i u aktualnom trenutku. Pitanje nije ništa lakše za suvremenog znanstvenika, biologa, liječnika, genetičara, filozofa ili teologa nego što je to bilo za klasičnoga grčkog filozofa, recimo Aristotela, zatim Tomu Akvinskog i ine koji su osvjetljavali ovo pitanje u kontekstu svog spoznajnog diskursa. Mišljenja su mnoga, različita i međusobno oprečna, pa i s obzirom na sam objekt koji označava uži predmet ove rasprave – rađanje novog ljudskog života.
Da, doista o čemu je riječ: o rađanju novog života, o evolucijskoj neminovnosti… ljudskome plodu, ljudskome biću, o ljudskome životu ili pak o novoj osobnosti; je li riječ samo o biološkom ili o cjelovitome, inkluzivnome ljudskom postojanju? To je nezaobilazno pitanje za svakoga kome je čovjek, u sveobuhvatnosti svojega dostojanstva i svojih promišljanja i intelektualnih, umjetničkih i drugih dometa, glavni cilj na obzorju životnog zanimanja i istraživanja.
Ponovno je u ovo pitanje u središtu zanimanja i među top-temama u svijetu, prije svega zbog novih tehničkih mogućnosti u području humane reprodukcije, koje više nego ikad pružaju znanstvenu vizualizaciju početka pojedinačnog života.
Četverodimenzionalni ultrazvuk otvara pogled u sve faze razvoja ljudskog bića, od trenutka oplodnje do kraja trudnoće i paralelno prikazuje morfologiju i ponašanje nerođenog djeteta. Ipak, znanstvenicima još nije jasno kad počinje ljudski život, što posebno utječe na pravnu zaštitu nerođenog djeteta. Jer, u svim europskim zemljama, s iznimkom Lihtenštajna i Malte, pravna zaštita nerođenog djeteta ne postoji. Počinje tek u trenutku kad se dijete rodi. Nasuprot tome, s napretkom medicine, odnosno perinatologije, pravno nezaštićeno nerođeno čedo liječi se već u maternici majke. To je doista kontroverzno.

Znanost, pravo, filozofija ili religija?

Sporno je i što četiri važna područja ljudskog djelovanja, znanost, pravo, filozofija i teologija, imaju vlastite definicije i etičke rasprave o početku života. Stoga se uz samo pitanje o početku novog ljudskog života nameće ujedno i pitanje tko je to mjerodavan izreći sud o početku ljudskoga pojedinačnog života. Je li to pozitivna znanost, pravo, filozofija, ili možda religija?
Godman u svome djelu Što je osoba navodi da je biologija znanost o životu. Biologija po njemu ne samo da ima neki odgovor na pitanje kad počinje novi život, ona ima pravi odgovor.
Ali imamo i drugačija mišljenja, kao što to navodi Andrew Varga u svom djelu Glavni značaj bioetike. Početak života je prvenstveno filozofsko, a ne znanstveno pitanje.
Za odgovor na pitanje kada uistinu počinje život čovjeka pojedinca, osobe, unutar već postojeće ljudske vrste potrebni su biološko-genetički podaci te njihovo vrednovanje i tumačenje filozofskim i znanstvenim domišljanjem. U čovjekovu, naime, životu nije moguće odijeliti fizičko i biološko od ljudskog, duhovnog. Istodobno fizičko nije moguće postovjetiti s ljudskim niti biološko nije moguće poistovjetiti s duhovnim.
Danas rasprava o početku novog života, izgleda, postaje kamenom kušnje, povodom za duhovno i svjetonazorsko razilaženje. Opredjeljenje za jedno ili drugo stajalište postaje sudbonosno za nas koji živimo i o tome raspravljamo, jer nas dijeli jedne od drugih, a još sudbonosnije za one koji već žive, ali im još nije priznato pravo na daljnji životni tijek: to njihovo pravo ovisi o našoj odluci i opredjeljenju.

Sve što se miče – živo je

U rimsko doba, prema rimskom pravu, novorođeno bi dijete bilo predstavljeno ocu. Ako bi ga on priznao svojim, bilo je prihvaćeno u zajednicu ljudskih bića, postiglo je pravo na život, pravo na osobnost, poštovanje i ljudsko dostojanstvo. Slično je stajalište prema kojemu ljudski osobni život, zaodjenut svim ljudskim pravima, počinje tek nakon rođenja. Od toga trena svi priznaju dijete uistinu i nedvojbeno ljudskim bićem. Odlučujući bi trenutak bila takozvana socijalizacija, to jest društveno prihvaćanje novog života jer samo ljudsko biće može biti socijalizirano.
No postupno se artikulira i drugo mišljenje, koje smatra da se djetetu prava osobe moraju pripisati već u majčinoj utrobi i to od trenutka kada je kadro preživjeti izvan nje, primjerice nakon sedmog mjeseca. Tada bi, naime, kao i nakon rođenja, novo ljudsko biće bilo neovisno o majci, sposobno za samostalan razvoj i život.
Nadalje, oslanjajući se na izvanjska opažanja o nerođenom životu, došlo se do zaključka da je netko živ tek od trenutka kad majka osjeti djetetove trzaje, kad osjeti da se dijete u njoj miče. Tu se polazi od starog načela: sve što se miče – živo je.
Ključne i slabe točke svih postavki koje se temelje na izvanjskim mjerilima u tome su što se novi ljudski život vrednuje i prosuđuje izvanjskim mjerilima, okolnostima izvan njega, a ne gleda se na njega sama, na njegovu bit i možda još skrivene, ali stvarno prisutne životne potencijale, snage i sposobnosti.

Aristotel, Toma Akvinski, Albert Veliki

Jer kakva je razlika između djeteta dan prije i dan poslije rođenja, dan prije i dan poslije navršenog drugog, petog ili sedmog mjeseca? Zahvaljujući medicinskim postignućima, granica sedmi mjesec, to jest vrijeme od kada nerođeno dijete može preživjeti izvan majčina tijela, već jest i još će biti pomaknuta unatrag. Uostalom, ni već rođeno dijete samo po sebi neće moći preživjeti samostalno i neovisno o roditeljima. Vrlo su neodređeni izrazi samostalno i neovisno kad se govori o mogućnostima nerođenog djeteta da preživi.
Uz navedeno, činjenica je da ubrzan razvoj tehnologije omogućuje život fetusa izvan maternice u sve ranijim fazama razvoja, što je nekad ranije bilo nezamislivo. Neprihvatljivo je da se razvojem tehnologije pomiče granica novog života i osobnosti. Danas fetus rođen u dvadeset i četvrtom tjednu može preživjeti.
Toma Akvinski se u svojem razmišljanju, dakako, bez današnjeg poznavanja biologije, oslanja i poziva na filozofa, to jest na Aristotela. Prema njemu, čovjek nastaje postupno, postupnim oduhovljavanjem, očovječenjem: prvo bijaše vegetativni život, zatim osjetilno-duševni te, na kraju, duhovno-osobni život. Budući da je za ulazak duše u tijelo, kao duhovnog počela pravog čovjeka, potrebna već prikladna materija, tijelo, to se može ostvariti samo u nekom kasnijem vremenskom roku, kad je već prisutno tijelo, a ne na samom početku, u začeću.
Klasični i često navođeni Tomin stavak o postupnom očovječenju embrija, iznosi da embrij postaje živim ljudskim bićem nakon četrdeset dana od začeća, ako je muško, i nakon devedeset dana, ako je žensko. Time je Toma išao protiv naučavanja svojega učitelja, Alberta Velikog, koji je početak pravoga ljudskog života gledao u samom trenutku začeća. Sintagma Već jest čovjek onaj koji će to biti, začudno, već je u to rano doba ljudskog znanja imala svoje zagovornike.

Osobu definira broj kromosoma?

Protokom vremena, napose u prošlom stoljeću, od 1827., kada je otkriveno jajašce i protumačen trenutak začeća, sve je više kod biologa i liječnika, kao i kod filozofa, raslo uvjerenje da je počelo istinskoga ljudskog života prisutno od samog časa začeća. Tek ponovno u novije vrijeme nema više slaganja među biolozima i liječnicima, a možemo dodati, jednako tako ni među filozofima i teolozima, što se tiče vremenskog početka novoga ljudskog pojedinačnog života i njegove osobnosti. Nema sumnje da je na tom području određenu ulogu u stvaranju mišljenja imao i moment prekida trudnoće.
No vratimo se malo biologiji – ona vjeruje da život počinje oplodnjom. Sagledajmo tu sintagmu. Makar i sama oplodnja bila na pravom putu razvoja osobe, čovjeka, ipak još ne može biti govora o pojedincu ni u kojem smislu. Određene rasprave otišle su toliko daleko da su postavile pitanje i da li se same spolne stanice, koje su neupitno živi čovjekovi produkti s potencijalom nastavka života, mogu na primjer zaštititi kao osoba. Većina tim spolnim stanicama ipak ne priznaje pravo osobe iz razloga što ne sadrže diploidni – dvostuki broj kromosoma, kao tjelesne stanice, već sadrže polovičan – haploidni broj kromosoma, tako da tek njihovim spajanjem nastaje oplođena jajna stanica sa punim brojem kromosoma. Znači li to da je osoba samo ona čije stanice imaju normalan broj kromosoma?
Sagledajmo sada osobe koje se rode s abnormalnim brojem kromosoma – većim ili manjim, poput trisomije i sličnih poremećaja, od kojih se neki ne mogu niti raspoznati izvanjskim uvidom i normalno funkcioniraju. Zar samo zbog broja kromosoma te pojedince ne bismo trebali smatrati ljudskim bićima s pripadajućom osobnošću? Stoga nas ideja da se definicija ljudskog života zasniva samo na broju kromosoma može dovesti do dalekosežnih zaključaka ili zabluda.

Fetus je osoba. Ali ne po zakonima

Ovaj prilično apsurdni primjer znanstvenih činjenica u kontekstu metafizičkih definicija može se i dalje razrađivati. Morfološki embrio će prepoznatljivi oblik ljudskog bića poprimiti tek osmog tjedna po oplodnji. Tada se mogu prepoznati živčane stanice i opaziti prva električna aktivnost i prijenos informacija. Međutim, treba proći još osam tjedana da se zabilježi tipična moždana aktivnost. To bi trebalo značiti da embriju u prva tri mjeseca nedostaje odgovarajuća živčana osnova za minimalno subjektivno iskustvo, a sukladno tome i za samosvijest. Svijest, duhovne sposobnosti i duševne karakteristike mogu se očekivati tek nakon toga perioda.
Izvjesno je da sam čin rađanja ne može dati čedu osobnost ili ljudsku individualnost. Ovo je nepobitno potvrđeno prijevremenim porođajima kojima se rađaju ljudska djeca pune osobnosti, jednako kao i djeca koja su iznešena do termina poroda. Svi dokazi ukazuju da je fetus istinska, ontološka individua i prema tome ljudska osoba, iako ne i po važećim zakonima. Pravi ljudski život čovjeka pojedinca može se prema tom stajalištu utvrditi tek nakon nidacije (usađivanja oplođenog jajašca u maternicu), to jest dva tjedna – četrnaest dana nakon oplodnje, začeća, nakon što oplođena jajna stanica doputuje jajovodom do kavuma – šupljine maternice. Razlozi za to su višestruki. Velik postotak gubitaka već oplođenih jajašca – ranog spontanog pobačaja u prva dva tjedna, prije nidacije, prema jednima trideset posto, prema drugima čak do pedeset posto. Zato se postavlja pitanje može li primjerice moralni teolog ili bilo tko drugi bez teškoće prihvatiti činjenicu da pedeset posto svih ljudskih bića – stvarnih ljudskih bića s vječnim određenjem – nikada neće prekoračiti taj prvi stadij ljudskog postojanja.

Nakon nidacije žena postaje majka u punome smislu

No je li važniji odgovor na to pitanje ili je važniji potencijal nastanka nove osobnosti, nakon što ga je oplodnja pokrenula? Mogućnost jednojajčanih blizanaca, to jest mogućnost diobe jednoga oplođenog jajašca u dva nova života, stavlja u pitanje vremenski početak pojedinačnog života. Takva je dioba moguća u prva dva tjedna nakon začeća, ali ne više nakon nidacije.
Zaključak ovakve rasprave bi bio da početak pojedinačnog, uistinu ljudskoga osobnog života, čovjeka, možemo naći tek nakon nidacije. Mogućnost diobe prije nidacije pokazuje da pojedinačni ljudski život nije konačno utvrđen prije toga vremena, a pogotovu ne u trenutku začeća, kada je ostvarena tek mogućnost za jedan ili više budućih života.
Uz spomenute elemente, može se navesti i činjenica da se oplođeno jajašce u trenutku začeća ne nalazi u maternici, nego u jajovodu, i da je još slobodno tijelo, nevezano uz majku, da majka još nije majka u užem smilsu riječi. Tek nakon prihvaćanja embrija u maternicu, to jest nakon nidacije, žena postaje majkom u punome smislu. Iz toga može slijediti zaključak da ni novopočeli život nije u punome smislu ljudski život prije nego je vezan uz majčino tijelo. Ako život u nastajanju prije nidacije nije istovjetan onome nakon nidacije, on ne može na nas postavljati istovjetne zahtjeve, ne možemo ga gledati u istom svjetlu, kako neki tvrde, no što je s potencijalom, potencijalom nastanka života – kako i u kojemu kontekstu možemo sagledavati tu konstataciju?

Začeće nije tren, nego traje oko 72 sata

Međutim, ni među tim autorima ne postoji jednodušno slaganje. Dok se općenito nidacija shvaća kao odlučujući trenutak za novi život, neki upozoravaju na važnost događaja samog začeća – oplodnje jajne stanice. Pravi ljudski život počinje u trenutku sjedinjenja jajašca i spermija u novu cjelinu. To je ljudski život u smislu samostalne, samousmjeravajuće i integrirajuće cjeline, pogotovo na perspektivnom planu. Naime izvjesno je da već oplođena jajna stanica ima svu potenciju razvoja čovjeka.
Ali i u tom se segmentu krije novi problem: samo začeće nije jedan tren, već je stanje koje traje oko sedamdeset i dva sata.
Stoga, doista, kako odrediti pravi trenutak nastanka životne iskre? Moderna biološka otkrića i medicinska postignuća govore da je začeće jedini presudni trenutak u nastajanju novog čovjeka. U trenutku susreta jajašca i spermija neopozivo je određen genetski zakonik, svojstvo i obilježje nove osobe. Tu je određen puni broj kromosoma od dvadeset i tri para. U tom su trenutku unaprijed određena svojstva novog pojedinca: boja kože, očiju, kose, izraz lica, tjelesni izgled… Novi ljudski život koji nastaje u trenutku začeća već od tada ima vlastiti ritam i dinamiku, odijeljen od majčinog, i upravlja se samostalno, neovisno o majčinom, od kojeg dobiva hranu i pogodnu sredinu za rast i razvoj. U tom trenutku susreta i spajanja jajašca i spermija novi je pojedinac, čovjek, određen konačno i nepovratno. Sva zbivanja nakon začeća sastoje se u razvijanju i dozrijevanju novog bića. Kasnije više nema nikakve bitne promjene, nikakve genetske izmjene. Zahvaljujući tom urođenom počelu usmjerenosti određenom cilju, započeti će život proći od zigote preko fetusa do odraslog čovjeka, samo ako ga nešto ili netko na tom putu nasilno ne spriječi.

Život i smrt određuje EEG, mozak?

U novije vrijeme razvijaju se i druge teorije. Gledajući drugu životnu krajnost, općenito prihvaćeno mjerilo smrti – gubitak ili prestanak rada mozga ili smrt cijelog mozga – prenosi se na određivanje početka ljudskoga osobnog života. Što je prihvatljivo na kraju života, to može biti prihvatljivo i na njegovu početku. Prihvaćamo li da gubitkom rada mozga prestaje postojanje osobe, čovjeka, onda bez rada mozga ili čak bez mozga ne postoji osoba na početku. Budući pak da na početku ljudskog života, napose u prva dva tjedna, prije nidacije, nema ne samo djelatnosti nego ni mozga, zaključak je da tu nema ni osobe, tu nema čovjeka.
Neki bioetičari vjeruju da ljudski život u potpunosti započinje tek razvojem moždanih funkcija koje se mogu registrirati EEG-om otprilike šest tjedana nakon oplodnje. Ovoj tvrdnji sukladno je i promišljanje da završetak ljudskog života upravo označava prestanak moždane funkcije, dokazano opet EEG snimanjem.
Na kraju ovog razmatranja smatram potrebnim ukazati na zanimljivu činjenicu da se u dijalektičkoj sofističkoj spirali znanstvene i religiozne istine, zapravo približavaju. One postaju komplementarne i time samo metodološki različite, što može predstavljati evoluciju ideja i simboličko približavanje velikoj istini.

Religijski osvrti

Rimokatolička crkva smatra da roditelji nemaju apsolutna prava u smislu odlučivanja za još nerođeno dijete. Vaša djeca nisu vaša djeca nauk je te crkve. Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Djeca dolaze kroz roditelje, ali ne i od roditelja. Pravo na život je temeljno pravo svakog. To je temelj svih prava i privilegija čovjeka. Katolička crkva u odnosu na temeljno pravo ima nekoliko temeljnih načela. Prvo se odnosi na čin prokreacije kojim započinje život – smatra se da život započinje začećem. Roditelji su prokreatori, suradnici stvoriteljevi u prijenosu iskre života. Drugi zahtjev je da je prokreacija neodvojiva od psihoemocionalnog stanja roditelja, što upućuje da prokreacija ne može biti učinjena od liječnika. Štiteći integritet i dignitet osobe u cjelini smatra se da IVF postupci umanjuju dostojanstvo i vrijednost ljudskog života. Nekoitualni postupci pri prokreaciji nisu dopušteni. Katolička crkva smatra oplodnju početkom života. Embriju, kasnije i fetusu, priznaje sva prava čovjeka.
Pravoslavna crvka smatra da se od trenutka začeća radi o osobi, stoga prekid trudnoće nije dopušten osim u iznimnim slučajevima.
Protestantska religija također smatra da život, time i ljudskost, započinje oplodnjom. Za razliku od prethodnih nauka metode potpomognute oplodnje smatra dopuštenim samo u slučaju ako su gamete (spermij i jajna stanica) od roditelja i ako se u takvom slučaju ne oštećuje preembrij.
U islamskoj religiji zigota koja nastaje oplodnjom smatra se početkom novog ljudskog života. Jedinstvenost i neponovljivost života ne dopuštaju prekid trudnoće, osim u slučajevima kada bi sprječavanje prekida trudnoće imalo teže posljedice od njega samoga. Metode potpomognute oplodnje su dozvoljene.
Budističke religije imaju ideju o neprekinutom tijeku života na Zemlji. Sve je ciklički povezano i jedno proizilazi iz drugog bez obzira bilo to iz svijeta žive ili nežive prirode. Takvo razmišljanje ne umanjuje vrijednost ljudskog života, on je vjerskim zakonima zaštićen od samog trenutka začeća.
Židovska vjera cijeni život od samog začeća i prekid trudnoće se smatra teškim prekršajem, ali se feticid ne izjednačava s homicidom.

Znanost nije produžetak religije

Na kraju ove rasprave postavlja se osnovno pitanje jesu li znanstvenici na temelju njihovih spoznaja o oplodnji jedini mjerodavni davati jasnu i jednoznačnu definiciju života.
Američko društvo za fertilitet prihvatio je sljedeće stajalište: ljudski je život neprekidan proces, pa prema tome točan trenutak u kojem je osoba u potpunosti definirana ne može se definirati samo u znanstvenim okvirima. Definicija potpune osobe nezaobilazno uključuje i metafizičke (religijske i fiolozofske ) procjene.
Na pitanje kada život počinje moglo bi se odgovoriti samo međusobnim povezivanjem spoznaja povijesti, religije, filozofije i medicine. Nije lako odrediti gdje treba povući finu crtu između kompetencija znanosti i metafizike. To najvećim dijelom ovisi o temeljnom filozofskom stajalištu promatrača.
Tek u novije vrijeme većina znanstvenika i poneki teolog shvaćaju da su znanstvene i teološke istine komplementarne i time samo metodološki različite. Znanost se razlikuje od religije po tome što se njezine istine mogu eksperimentalno verificirati. Religija je postojala prije znanosti i produkt je iskustvenog. Znanost nikako nije produžetak religije. Svaka mora zadržati svoja načela, svoje različite interpretacije i svoje vlastite zaključke.
Odgovore na sva ova brojna pitanja teško možemo naći u znanosti, biologiji, filozofiji, teologiji, knjigama niti igdje drugdje. Odgovore možemo naći samo u sebi ukoliko duboko razmislimo o njima, okrenemo se našoj biti i usudimo se razmisliti tko smo i čemu stremimo.

Tekst je kompilacija prikaza dostupnih u literaturi i autorov osobni stav.