Na Camino sam prvo želio ići čistog hedonizma radi. Jesti finu hranu, uživati u španjolskim vinima. Darovati sam sebi trideset dana slobode.
Dosjetio sam se i da bih mogao istražiti odnos ljubavi i straha, osjetiti zašto se bojim iako mi je sam Bog rekao da nemam razloga za strah.
Cijeli život dobivao sam manje nego što sam htio, a više nego što sam se nadao. Na Caminu sam dobio više nego sam htio, više nego što sam se nadao.
Oprostio sam svima. I sebi. Svim srcem sam osjetio da smo svi sestre i braća. Čak i sukobljavamo li se. Zagrlio sam Boga.
Nakon Velebita sam pisao da sam se rodio u Osijeku 1970. i na Zavižanu 2013.
Preporodio sam se na Caminu.
Evo nekoliko odlomaka iz knjige Na Caminu sam zagrlio Boga.

Knjigu Na Caminu sam zagrlio Boga možete naručiti u web dućančiću, Knjigari.

Camino djeluje jer ljudi vjeruju da djeluje

Nema mi telefona! Raspravljajući s hospitalerom o cijeni smještaja zaboravio sam na mobitel i naočale. Sjurio sam se prema recepciji. Posljednji put sam tako brzo hodao na Velebitu bježeći od mede. Nisam trčao, ali kao tad ponad klekovine i sad sam gotovo lebdio nad asfaltom.
Dojurio sam pred vrata alberga. Zaključana. Zvonio sam, nitko ne otvara. Nitko ni da proviri kroz prozor ili s balkona na kojem su hodočasnici sušili odjeću, pa da ga zamolim da mi otvori. Nitko da izađe, pa da iskoristim priliku i uđem. Hodao sam po uličici, oko alberga, nigdje nikoga. Konačno, iz susjedne ulice došla je hospitalera.
“Zaboravio sam mobitel i naočale”, rekoh uzbuđen.
“Ne brini”, mahnula je rukom.
Mahnula je tako nehajno, tako samouvjereno, s autoritetom najmanje trideset godina iskustva u ovakvim situacijama, da sam se smirio.
“Stvarno ste sigurni da nitko ni greškom nije uzeo moj telefon i naočale?” pitao sam nakon što mi je otvorila vrata i zajedno sa mnom se penjala stepenicama.
“Vidjet ćeš.”
Mobitel i cvike stajali su točno kako sam ih ostavio. Očekivao sam da će ih netko skloniti na sigurno, čekat će me ispod pulta. Moje stvari nitko ni milimetar nije pomaknuo.
Još malo i ostat ću bez eura. Tražio sam banku ili mjenjačnicu da dolare promijenim u eure. Nisam ih promijenio u Hrvatskoj, jer hrvatske banke prvo dolare promijene u kune, pa kunama kupuješ euro. Gubici su preveliki. U Parizu mi se nije dalo mijenjati lovu. Sigurno će po Putu biti banaka. Google je pronašao samo dvije zatvorene banke. Pa dobro, podigao sam novac na bankomatu, mrvicu mrzovoljan zbog provizije.

“Od osamsto kilometara Camina francés dvjesto je prekrasno. Dvjesto je nadnaravno prekrasno. Ljepota nadilazi estetiku i prodire u srce. Fizički je djelovala na moje tijelo. Obuzimala me” – iz knjige Na Caminu sam zagrlio Boga

U kuhinji alberga, koja služi i kao prostor za druženje zatekao sam samo mladu hodočasnicu koja je sva tišina. Mršava, savijena leđa, glava uvučena u koščata ramena, pogled dolje, u stol, ruke ispod stola.
“Hi!” pozdravio sam.
“Hi!” odzdravila je jedva me pogledavši, pa je opet spustila pogled.
Jedva sam je čuo.
“Težak dan danas?” nastojao sam početi razgovor bezazlenom temom, da je ni slučajno ne uznemirim.
“Težak, ali lijep.”
“Lijep kao i svi dani na Caminu.”
“Lijepo si to rekao.”
“Ja sam iz Hrvatske. Odakle si ti?”
“Odasvuda. U putovnici mi piše da sam iz Nizozemske.”
“Do kamo planiraš hodati sutra?”
“Ne planiram.”
Nikad mi nitko ne planiram nije rekao tako tiho, a tako ponosno, s toliko užitka. Vidio sam mnogo ljudi koji su ne planiram nosili kao srednjoškolci moje mladosti ploču, a ploča je stav, program, smisao života. Ako ne sav, ogroman komad identiteta bio je u dvije riječi, ne planiram. Ali, nije to bio njen manifest. Osjetio sam, neplaniranje je integrirala duboko osjećajući i razumijevajući zašto ne planira.
“Na Caminu ništa ne planiram. Nastojim i u životu što manje planirati.”
“Koja je tvoja priča?”
“Kako to misliš?”
“Pa, zašto si ti ovdje?”
“Da ojačam. Lani sam hodala da preživim, da se izbavim, hodala sam za spasenje. A ove godine hodam da ojačam.”
Šutio sam.
“Proživjela sam nešto strašno. Raspala sam se. Život nije imao smisla. Ni za što nisam imala snage. Ništa mi nije pomagalo. Ni terapije, ni lijekovi, vrijeme nije liječilo ranu. Kad više nisam znala što bih, došla sam na Camino.”
Zastala je. I dalje sam šutio. Uzemljio sam se, bio sam tamo i tad. Posvetio sam joj se.
“Pomogao mi je fotograf National Geographica. On me spasio.”
Pogledala me. Sad je ona mene gledala.
“Što je učinio?”
“Rekao mi je Jača si od toga. Je li da je to čudno?”
“Što?”
“Pa, da jedna jedina rečenica, Jača si od toga, bude dovoljna za preobrazbu. Dugo mi ništa nije pomagalo, a onda dođe neznanac, vidiš ga jedini put u životu, kaže ti jednu jedinu rečenicu, nekoliko riječi, i tu počne tvoj preporod. Ne znam zašto, ali on je nekako dopro do mene. Pomogao mi je da osvijestim da sam jača od nepravde, da vrijedim.”
“Krasno. Možda je nevažno zašto djeluje. Važno da djeluje.”
“Mnogi su mi rekli da trebam tužiti čovjeka koji mi je to učinio.”
Nisam pitao što. Nevažno je.
“Nisam ga tužila. Imala bih snage sve ponovno proživjeti na sudu, preživjela bih i što bi me ljudi možda osuđivali iako sam žrtva. Htjela sam to konačno ostaviti iza sebe. Početi ponovno živjeti. I tako… Lani sam se došla skrpati, a ove godine sam tu da ojačam.”
“I, jačaš?”
“O, da! Svakim korakom, svakim danom.”
Družeći se s njom shvatio sam da mnogi Camino odigraju kao zadnju kartu. Ne znaju što bi, odu na Camino. Pomogne li, upali li, stalno se vraćaju. Ili se vrate kad god postane gadno.
Mnogima je Camino dogma o kojoj se ne raspravlja. Recitiraju fraze. Klinka se zapali za Krišnu pa govori Krišna je najbolji u svemu, pa je i najbolji ljubavnik. Pitaš kako zna da je Krišna najbolji ljubavnik, je li iskusila seks s Krišnom. Blene. Ne zna dalje od zakletve u Krišnu koja se ne razlikuje od zakletve u Tita, Tuđmana, prisege na bespogovornu poslušnost domovini, korporaciji, vjerskoj organizaciji, sekti… Tek sam nekoliko dana tu, a već sam o Caminu čuo dosta praznih rečenica, ili u najboljem slučaju rečenica kakve djeca govore roditeljima želeći dobiti potvrdu da vrijede, želeći odobravanje, ili makar biti primijećena. No, krhka Nizozemka koja na Caminu jača me naučila. Camino na mnoge djeluje kao placebo, to jest djeluje jer ljudi vjeruju da djeluje. Njihova ih vjera spašava bilo da su vjerovali i prije dolaska na Camino, bilo da su na Caminu nabildali vjeru.

Pojeo sam sendvič, još malo uživao u kavi, pa još malo uživao – ‘nako, uživao u odmoru, u novom sebi, u njegovanju svog tijela umjesto da ga iscrpljujem kao ljudi planet na kojem žive. Odmarao sam koliko treba, a onda još malo, siguran da sam zauvijek naučio odmarati, u životu. Odmarao sam dok ustajanje i daljnje hodanje nisu postali prirodni kao sljedeći dah. Dok se nije podrazumijevalo, poteklo, teklo kao idući pokret u plesu. Dok prvi idući korak Puta nije bio prirodan kao kap kiše koja napušta oblak – iz knjige Na Caminu sam zagrlio Boga

Na Caminu stalno srećeš sebe kakav želiš biti

“Ani! Tome!” povikao sam od sreće.
Ugledao sam ih na terasi bara u Sahagúnu. Bilo je tek deset ujutro, pili su malo pivo.
“Tome!” povikali su uglas. “Kako nam je drago što te opet vidimo!”
“I meni! I meni! Da!”
“Jesi za pivo?” pitao je Tom.
“Hm, malo mi je rano za pivo. A i baš sam se zagrijao, baš mi se hoda, pa ću nastaviti.”
“Mi smo odlučili ostati ovdje.”
“Opa! Tako rano, a već gotovo za danas?”
“Sutra će ulicama trčati bikovi. Kao u Pamploni. Odlučili smo vidjeti kako to izgleda. Bit će i fiesta.”
“Uživajte, prijatelji. Buen Camino!”
“Buen Camino, Tome!”
Cijelo tijelo mi je ugodno gorjelo od sreće. Osjećao sam cijelo tijelo, a tijelo je bilo čudesno lako. Prvo sam dugo uživao u preplavljujućem osjećaju sreće, a onda sam malo i razmišljao. Zašto je moje tijelo tako reagiralo na susret s ljudima koje vidim drugi i možda, čak vjerojatno, posljednji put u životu? OK, zaljubljen sam, volim, no okidač za stanje u kojem osjećam svaku stanicu tijela, ali nisam paperjast, nisam od etera i jasno osjećam svaki svoj kilogram, okidač su Ani i Tom.
Ridao sam.
“Buen Camino!” pozdravila me hodočasnica.
“Buen Camino!” od suza sam jedva izgrgljao.
Sve je osjećala, sve je kužila, samo je kimnula.
Slično kao kad sam ostavio cigarete. Drugi dan bio sam tako lak, da sam mislio da me treba svezati za nakovanj da ne odletim kao balon. Sad sam osjetio da sam se oslobodio ovisnosti o sigurnosti zbog koje stradaju ljubav i sloboda. Instant suze od sreće.
Ali, što s tim imaju Ani i Tom? Na Caminu stalno srećeš poznate. Neke i desetke puta, neke samo još jednom, drugi put, i nikad više. Osjetio sam. Sebe srećeš! Stalno ti je na oku čovjek kakav želiš biti. Stalno – osjećaš! – sebe kakav želiš biti.
Stalno osjećaš slobodu, koja ti postaje sve draža i draža, sve si neskloniji birati sigurnost umjesto slobode.
Stalno si u ljubavi, sav si ljubav, i strah ima sve manje šanse.
Strahu je presuđeno.

Od nekoliko sam hodočasnika čuo da se Camino dijeli na tri dijela. Fizički, psihički i duhovni. U prvoj varijanti na početku ti je fizički teško, pa ti je mentalno teško. U drugoj je obratno, prvo mentalno, pa fizički teško. U obje varijante na kraju slijedi duhovni dio Puta. Užitak. Moje iskustvo je mrvu drukčije. Meni ništa nije bilo teško – iz knjige Na Caminu sam zagrlio Boga

Zagrlio sam Boga

Odjednom sam osjetio zagrljaj s mamom dok sam još bio beba. Nepogrešivo, bez imalo sumnje, osjetio sam i fizički dodir i emociju, čistu ljubav nastalu dodirom. Ali, prvi puta sam svjestan da nije koža, nije meso to što mamin zagrljaj dotiče. Energija nastala dodirom prodire kroz kožu, ispod kože, ide dalje i dalje i dalje. Ali, što dodir dira? Gdje je to zbog čega osjećam ljubav? To što dodir dotiče nije koža, nije ni nešto ispod kože. Osjećam da je negdje u meni nešto što ja doista jesam, da impuls od kože kao po niti nekamo stremi. Ušao je kroz prsa, i kilometre je prešao, a da nije izašao iz mene, kroz mene, i još nije dotaknuo to što ja jesam. Uopće mi nije bilo čudno što je nešto ušlo kroz moja prsa, prešlo kilometre i kilometre, a nije ni blizu da dotakne kožu na leđima, stopalima…
Isto tako odjednom, osjetio sam zagrljaj sa sestrom dok smo bili djeca. I opet osjećam ljubav. Istu, a drukčiju od mamine, drukčiju od mamine, a istu kao mamina. Sestru volim drukčije nego mamu, a opet isto, isto, a drukčije. Kilometrima traje. Energija i dalje putuje mojim tijelom, opet prelazi neslućene dubine. Čista ljubav. Želim da nikad ne prestane.
Potom osjećam Magdin i moj zagrljaj. Hodam, potpuno sam svjestan stopala i koračanja, sela kroz koja prolazim, ali bez ikakvog napora zadržavam emocije i senzacije zagrljaja i ljubljenja s Magdom, moja ljubav i ja se u zagrljaju ljubimo. I dalje osjećam da postoji nešto što svi ti zagrljaju dotiču, a nije meso, samo nikako da to osjetim, da vidim što je to.
I onda… jasno vidim sebe, svoju dušu, entitet, kao listić svjetla. Zlatno-bijelo svjetlo. Dodiri, riječi, djela, misli, propusti, snovi, strahovi… sve dodiruje taj listić od svjetla. Hodao sam i plakao od sreće. I to je trajalo kilometrima.
Na kraju, jasno sam vidio sebe, listić od svjetla, u Bogu, u velikom svjetlu. Zagrlio sam Boga! Naravno, nisam zagrlio materijaliziranog Boga, nije imao tijelo od krvi i mesa. Osjetio sam što osjećam grleći se. I fizičke senzacije zagrljaja, dijelove tijela koje osjećam grleći Magdu, sestru, nećakinju, mamu, starog, osjetio sam emocije koje osjećam grleći, ali nikad dotad tako čistu ljubav. Osjetio sam, osvijestio, što znači mi živimo u Bogu. Rekao mi je, ne glasno, ne riječima, rekao mi je emocijom, Baš mi je drago da si to osjetio.

Knjigu Na Caminu sam zagrlio Boga možete kupiti u web dućančiću, Knjigari.