“Tko si ti?” značajno me upitao kolega menadžer na korporativnoj radionici o vodstvu i organizacijskom razvoju. Kratko i direktno, gledajući me ravno u oči. Bila je to nekakva vježba u parovima od koje nisam očekivao zadiranje u intimnost, a kamo li u suštinu. Ipak smo samo poslovni kolege. Kakvo je to pitanje? Kakva je to provokacija? Što da mu kažem? Zbunjen sam. Ne mogu se ni prisjetiti kada sam zadnji put o tome razmišljao. Stvarno, tko sam ja?
“Putnik… Ja sam putnik”, ispalio sam spontano, kratko zastao, pa nastavio.
“U mojem životu nema cilja, nema konačnog odredišta. Prihvaćam što mi život donosi. I gdje god me putovanje odvede, dobro je. To nije letargija. Nije pasivno prepuštanje sudbini. Naprotiv, rastem tamo gdje sam posađen i stvaram najviše što mogu od okolnosti u kojima jesam. Moje putovanje je samo po sebi i cilj i svrha. Ja putujem…”
Hrana za ego, a zamka za identitet
Obojica smo na trenutak ostali zatečeni riječima koje su izletjele iz mene. Naoko niotkud, a zapravo iz duše. Koliko god je on mene iznenadio pitanjem, toliko sam i ja njega odgovorom. Bilo je to prije deset godina. Tada sam bio predsjednik uprave najtiražnijih dnevnih novina, posvećen profesiji i karijeri. Bio sam u kasnim tridesetima, toliko zaokupljen poslom da sam zaboravio veliki ostatak sebe – koji nije posao. Izgubio sam ga putem, u vrlo stereotipnoj priči o nizanju uspjeha. Hrana za ego, a zamka za identitet.
Ni u primisli tada nisam imao da ću ikad “ostaviti sve” i otići na mitsko hodočašće Camino de Santiago, hodajući stazama duhovnog puta koji više od tisuću godina mijenja sudbine i preobražava ljude. Milijuni duša ostavili su tamo trag, kao što je Put ostavio vječni trag u njima.
1000 kilometara, 10 kilograma, 33 dana
“I, kako je bilo na Caminu? Daj, pričaj!” sad me pita svatko koga sretnem otkako sam se krajem travnja vratio s Puta svetog Jakova, najpoznatije “Francuske rute” koja vodi u Santiago de Compostelu, grad u čijoj su katedrali, vjeruje se, pohranjeni posmrtni ostaci apostola Jakova. Upravo zato je, uz Rim i Jeruzalem, treći sveti grad katoličanstva.
I opet sam zbunjen i zatečen. Ne znam što bih rekao. Iako sam već dovršio pisanje knjige o svojem Putu, nemam kratak i jednostavan odgovor. Volim sažimati, ali ovo nitko ne može sažeti.
Kako znatiželjnicima ukratko objasniti što znači prehodati 1000 kilometara s 10 kilograma na leđima u samo 33 dana? Kako opisati radost spavanja s neznancima u skromnim prenoćištima i život lutalice na cesti? Kako prepričati čarobna prostranstva, zagrljaj sunca, kiše i vjetra, glazbu krošnji i potoka, opojni miris sela i ranog proljeća? A to je tek početak i lakši dio. Mnogo je teže dočarati dugotrajnu samoću, putovanje vlastitom nutrinom i razgovore sa sobom. Oslikati odlučnost koračanja, kolektivnu upornost i solidarnost gotovo je nemoguće. Osjećaj prihvaćanja drugih hodočasnika, suputnika i supatnika, kao braću i sestre neprepričljiv je u svakodnevnom čavrljanju. To razumiju samo oni koji su izabrali Camino kao svoj put. Iako, čini mi se da zapravo Camino bira ljude i ne priziva svakoga pod svoje nebo. Ne zato što je to Put samo za odabrane, nego zato što su na njega spremni samo oni koji mogu i žele prihvatiti sebe.
Put čovjeka tjera da samo bude
Put prisiljava čovjeka da bude uzemljen u sadašnjem trenutku, jedinom koji imamo u životu. Trajanjem, naporima, razdaljinama, bolovima, susretima, izazovima, krajolicima i samoćom Put čovjeka čini prisutnijim. Tjera ga da samo bude. Tu. Sa sobom. Ne želim mistificirati, mislim da su umor, napor, pokret i vrijeme, uz pomoć vrlo posebnog okruženja, naprosto katalizator unutarnjih procesa, neka vrsta meditacije, supresor racionalnog uma i ega, koji nam često zamućuju vid i priječe put k spoznaji. A tu je dakako i osjećaj postignuća. Moje je zapažanje da sam na Putu manje mislio, ali mnogo bolje i intenzivnije osjećao. Još je važnije što sam u mirnom okruženju bez distrakcija, emocionalnih okidača i reaktivnog ponašanja mogao pažljivo promatrati i misli i osjećaje. Biti aktivni promatrač samome sebi, bez rasuđivanja, gigantski je korak samospoznaje koji čovjeku donosi mnogo smirenosti. Camino je iskustvo s mnogo slojeva. On mijenja “svoju djecu”. Na bolje.
Ovdje svi pokazuju pravo lice
“Kada stigneš u Santiago, a potom i Fisterru na obali Atlantika, tu nije kraj tvog puta. Tamo je tek početak. Sve što si ovdje naučio nosiš sa sobom i htjet ćeš to primijeniti u životu. Ti si se promijenio. Ali, budi svjestan, drugi oko tebe nisu se promijenili. Isti su kakvi su bili i prije”, rekla mi je Njemica Sandra, koju sam sreo u prvom dijelu Puta. Hodala je rutu dugačku 3200 kilometara od sjevera nekadašnje Istočne Njemačke do Santiaga.
“Najviše mi se sviđa što ovdje ljudi ne nose maske. Ovdje svi pokazuju pravo lice i nemaju potrebu glumiti ili se pretvarati da su nešto što nisu. Ovdje su gotovo svi potpuno otvoreni i iskreni, a to je rijetkost u našim ‘običnim’ životima, i na poslu i u privatnim odnosima. To je pravo blago Camina”, govorila mi je Sandra, sažimajući što je naučila hodajući Camino već nekoliko puta. Nije jedina. Tko se zaljubi u Camino vraća mu se mnogo puta. Iako je isto vezivno tkivo, svačiji Camino je različit. Podjednako, za svakoga tko hoda više puta svaki put je drugačije iskustvo i dublja razina spoznavanja sebe i pronalaženja mira.
Ljudi koje sam susretao najveće su bogatstvo Puta. Ni na jednoj drugoj ruti nije tako moguće upoznati ljude koji hodaju otvorene duše, povjeravaju najintimnije tajne, strahove, tragedije, razmišljanja ili naprosto ljubavne jade. Hodao sam s ljudima iz Amerike, Venecuele, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Španjolske, Kanade, Njemačke, Mađarske, Estonije, Tajvana, Koreje, Australije, Argentine, Bolivije, Norveške, Ukrajine… Vrijeme koje smo proveli zajedno bilo je kratko, ali posebno. Kad bolje razmislim i usporedim te susrete sa svakodnevnim životom, više sam vremena proveo s njima u intimnim razgovorima nego s najbliskijim prijateljima u zadnjih nekoliko godina. Ljudi su ključni dio posebnosti Camina, dio su njegove jedinstvene infrastrukture koju još sačinjavaju duga tradicija, duhovne vrijednosti, veličanstvena priroda, konačišta kakvih nigdje drugdje nema i bezbroj dragocjenih sitnica na koje hodočasnici nailaze putem. Put je prepun iznenađenja, malih čuda i s razlogom ga je UNESCO proglasio svjetskom nematerijalnom baštinom.
Camino je – ogledalo
Dijeleći sudbinu i prostor s drugim hodočasnicima postaješ prema svima vrlo obziran. S drugima dijeliš prostranstvo, ali i skučenu zajedničku spavaonicu i kupaonicu. Podijeliš hranu, radost i oduševljenje, a katkad i suze. O mnogima saznaješ malo ili gotovo ništa, ali znaš da najčešće imaju dobar razlog zašto su ovdje. I, znajući to, ne postavljaš suvišna pitanja. Tek kada sami otvore dušu, iz potrebe da podijele s nekim svoje uvide ili muke, samo slušaš. Nikad ne sudiš. Možeš li, nudiš razumijevanje, empatiju i savjet. Ako ne možeš, i dalje samo slušaš.
Ljudi koje sam susretao bili su mi ogledalo, kao što su nam i inače ljudi u životu ogledalo, a da toga nismo ni svjesni. Primjećivanjem kako gledamo ljude, kako čujemo njihove priče, zapravo primjećujemo vlastiti unutarnji svijet. Sve što projiciramo iz sebe zrcali se u ljudima koji nas okružuju, a Put nam samo otvara oči kako bismo vidjeli vlastiti odraz. Ne samo u ljudima. Sve što vidimo i doživljavamo na Putu korak po korak počinjemo prepoznavati kao odraz. I svakim korakom jasnije vidimo sebe. Camino je – ogledalo.
Rastereti se!
“Na prvi Camino ponio sam previše stvari. Vukao sam težak teret na leđima. Nekoliko puta odbacio sam višak, a onda sam naučio da i inače u životu nosimo previše nepotrebne prtljage – ljutnju, srdžbu, zamjeranje, frustracije i kojekakve neprorađene emocije koje su u nama zaglavile. Vučemo teret koji nas guši, usporava i čini nesretnima”, govorio mi je Brazilac Carlos, domaćin u crkvenom prihvatilištu, starom samostanu iz 15. stoljeća, u kojem je smještaj besplatan. Financiraju se donacijama. Tko može plati koliko želi, a tko je u potrebi može iz otvorene škrabice uzeti koliko mu treba.
Carlosa je Camino naučio da u životu valja odbaciti sve što nas opterećuje i da je sreća zaista u malim stvarima. U jednostavnosti. To je jedna od najpoznatijih lekcija Camina koja neće zaobići nijednog hodočasnika. Rastereti se! Simpatični “plišani medo” najtoplijeg zagrljaja, kako sam doživio Carlosa, ovdje volontira i dolazi pomoći hodočasnicima, ali i napuniti baterije. Dobru energiju koji prikupi na Caminu, kaže, potom nosi kući. Život su za njega puzzle, svaka je neki od trenutaka koji čine cjelinu našeg puta, a jedini trenutak kojeg zapravo imamo je onaj sadašnji.
Oslobodio sam se i otvorio
“Ovdje naučiš da sve što ti treba za sreću stane u ruksak”, rekla mi je i Sandra, što sam i sam pomislio shvaćajući koliko je lijepo biti neopterećen materijalnim stvarima, a simbolički i nematerijalnim, prije svega ulogama koje igramo u životu. Na početku hodanja pokušao sam svjesno misliti o raznim životnim temama, ali ubrzo sam odustao i prepustio se Putu. Odbacio sam svu svoju misaonu “prtljagu”. Uživio sam se u sreću pronađenu u skromnosti i rasterećenju. Oslobodio sam se i otvorio.
Običaj je na Camino od kuće ponijeti kamen i ostaviti ga negdje na Putu. Svaki ima neku priču i značenje, važnu poruku, zavjet, najintimniju želju ili obećanje. Mnogi ne nose samo kamen, nego i razne predmete, fotografije i memorabilije, stvari koje su pripadale nekome, sjećanje na nekoga koga su izgubili i kome posvećuju hodočašće. I nikome ne bude teško nositi kamen stotinama kilometara, dok ne nađu pravo mjesto gdje će ga ostaviti. Pravi su teret nakupljene emocije, valjda deset puta teže od ruksaka, ali istovremeno i najveći izvor snage da se toliki Put prehoda. Neki ostave to što su nosili na početku Puta, neki na kraju, a za mnoge je jedino pravo mjesto Cruz de Ferro, podno željeznog križa na visokom drvenom jarbolu povrh goleme hrpe kamenja. Posebno je to mjesto, među hodočasnicima kultni totem Camina, na kojem malo tko može ostati ravnodušan gledajući što su ljudi sve ostavili, i kakav su emocionalni teret skinuli s leđa.
Uronjen u život skitnice
Duhovne teme, teški trenuci i duboke introspekcije isprepliću se na Putu s radošću i veseljem. Druženja po barovima ili zajedničkim večerama u prenoćištima nezaboravno su iskustvo. Susreti su to nemogući u svakodnevnom životu ili na običnim putovanjima. Ljepota ljudi i krajolika zacjeljuje dušu. Gastronomija, kultura, glazba i razigran život španjolskih gradova, velikih i malih, hrane sva čula umornih hodočasnika. A tu su i crkve i katedrale koje očaravaju spektakularnošću, čak i u najmanjim mjestima.
Nomadski život, odlazak u novo, nepoznato mjesto svaki dan, zapravo je divan koliko je i nestalan. Hodočasnici na Caminu žive na cesti. Poput skitnica. Hrane se po terasama i barovima, okrepljuju na livadama i klupama. Uče od drugih lutalica, razmjenjuju savjete i pomažu jedni drugima. Ne utrkuju se, nisu jedan drugome vuk, nego drug. Bio sam potpuno uronjen u taj život na cesti, a isključen od svih vijesti i društvenih mreža, zbivanja, stare svakodnevice, problema i sulude strke u kojoj više ne znamo za čime trčimo. Nadrealno!
Očekivanja su izvor nepotrebne patnje
Bolna koljena i mišići, šepanje, zavoji i steznici, ozljede, žuljevi svih veličina, kompresijske navlake, razni flasteri i trake – to su uobičajene i česte scene. Dio ljudi dolazi vrlo nepripremljen. Hodaju tek nekoliko dana, a od glave do pete su oblijepljeni flasterima. Sve što su mogli napravili su pogrešno – neprikladna obuća, obične pamučne čarape, pretrpani ruksaci bez pojasa, krivi flasteri… I platili su cijenu. Put uzima danak i ne završe ga svi. Od mnogobrojnih zanimljivih priča o Caminu i na Caminu, najmanje su zastupljene priče o ljudima koji su morali odustati, a ima ih mnogo. Nitko ne odustaje olako. Nitko nije došao na Camino s idejom da ne završi Put. Svi uporno guraju dokle god mogu. Znaju da će biti teško, ali bez prethodnog iskustva nemoguće je unaprijed znati koliko i kako. Mnogi guraju toliko da na Putu ostaju zauvijek. Naišao sam na mnoge spomenike podignute hodočasnicima koji su na Putu završili životni put. Za neke je to i najljepši kraj koji čovjek može imati.
Bio sam fizički dobro pripremljen i svih 1000 kilometara prešao sam mnogo lakše nego što sam očekivao. Bez problema i bez ijednog žulja! Samo me nekoliko dana mučilo bolno rame jer nisam shvatio da mi je pojas ruksaka spao s bokova, pa je teret pao na ramena. Ponekad se nisam dobro naspavao, ali u takvom okruženju to nikad nije bio problem. Zanimljivo, najbolje sam se naspavao u najgorim prenoćištima i najneudobnijim krevetima, a najlošije u hotelima. Umor sam osjećao često, ali iscrpljenost gotovo nikad. Upozoravali su me da je Put teško psihički izdržati, ali nisam doživio ni jednu krizu. Nisam imao nikakvu primisao o odustajanju, nisam se pitao što je meni ovo trebalo, i nije mi bilo teško. Možda i zato što nisam imao nikakva očekivanja. Umjesto toga, prihvaćao sam sve što mi Put donese. Naučio sam, iz sitnica, koliko su očekivanja zapravo prokleta. Izvor su nepotrebne patnje, kao i zarobljenost u prošlosti ili strepnja od budućnosti.
Važno je samo da si otvorenog srca
Naravno, nije lako “prošetati” s jednog kraja Španjolske na drugi, ali je lakše kada čovjek pogonsko gorivo pronađe u ljepoti i ljubavi. Kako koji dan. Nisu mi bile naporne ni najdosadnije dionice. Mnogi su hodajući slušali glazbu ili podcaste da bi imali distrakciju, a ja sam duboko osjećao da sam od svih distrakcija pobjegao. Zvukovi prirode i praćenje vlastitih misli bili su mi dovoljna zanimacija. Sve drugo bilo mi je suvišno.
Iako bi bilo razumno drugačije očekivati, tema vjere i religije na Caminu je zapravo vrlo nenametljiva. Nitko me tamo nije pitao u što ja vjerujem, svi su bili dobrodošli svugdje, pa tako i na mise i blagoslove hodočasnicima. Time se ne opterećuju ni svećenici ni redovnice i redovnici. Znaju da većina ljudi dolazi iz drugih razloga i to jednostavno nije tema. Na Caminu je jedino važno jesu li ljudi otvorenog srca, spremni prihvatiti druge ljude takvima kakvi jesu, bez predrasuda. Drugačije je pak bilo u kontaktima s domovinom. U mojem dnevniku na društvenim mrežama u komentarima se stalno provlačila tema religije. Neki su navijali da nađem boga, a neki da shvatim da ga nema. I to mi je ukazalo na čudnu ljudsku potrebu da bližnjega preobrazimo na svoju sliku i priliku, umjesto da ga ljubimo bez ikakvih htijenja. Osjetiti univerzalnu ljubav na Caminu zaista nije teško, jer sam susretao iznimne ljude divnih duša.
‘Religija na latinskom znači zajedništvo’
“Ja vidim boga u svakome od vas, ili nas, jednog te istog boga. Isus je to razumio i zato su ga slijedili, ali to ne treba miješati s onima koji su od religije napravili biznis. Uostalom, što je religija? Ta riječ na latinskom znači zajedništvo”, nadahnuto je govorio David, čovjek koji je zadnjih 14 godina života posvetio izgradnji prekrasne oaze za hodočasnike “La Casa de los Dioses” (Kuća bogova). Prije je ambiciozno ganjao posao, novac i karijeru. Trčao je u suludoj utrci uspjeha, nezasitnosti i zavisti. I kušao sve što uz žestoko trčanje ide: alkohol, promiskuitet, kokain, partijanje na Ibizi. A onda se nešto u njemu prelomilo. Nije više htio biti “vuk s Wall Streeta”. Prehodao je Španjolsku i Portugal uzduž i poprijeko u 15 mjeseci. I sjever i jug, i istok i zapad, i obale i kontinent, i doline i planine. Sve. Prošao je valjda sve rute koje postoje. Bosonog! Samo katkad u sandalama. Deset. Tisuća. Kilometara.
Svoj mir je napokon našao u oazi koja hodočasnicima nudi najbogatiju trpezu hrane i osvježenja. Takvo što nisam vidio na Caminu. Sve vrste voća i povrća, od domaćeg do egzotike, jaja i naresci, sve vrste čajeva, mlijeka, biljnih mlijeka i ostalih napitaka. Džemovi, namazi, palačinke, slastice i slatkiši… I ništa se ne plaća, sve se zasniva na donacijama. David spava pod zvijezdama, na krevetu usred polja, u oazi u kojoj živi cijelu godinu. Tako ima prilike susresti razne profile hodočasnika, za koje kažu da se veoma razlikuju po sezoni i godišnjem dobu. Drugačiji ljudi dolaze kad je najveća gužva, u svibnju, lipnju i rujnu, neki drugi hodaju ljeti po vrućinama, a sasvim posebna “sorta” zimi kada je najmanje ljudi. Tako barem kažu.
Odgovornost je nedjeljiva
Bez obzira na razlike među ljudima kultna izreka kaže “Put nas sve čini jednakima”. Kad si na Caminu ne razmišljaš o tome, ali vrlo brzo se to naprosto podrazumijeva jer svi dijelimo isto iskustvo, iste staze, iste izazove, nevolje, radosti i doživljaje. I nekako smo svi na Putu upravo to i tražili, odricanje od svakog luksuza i komfora. Spustiš se na zemlju, živiš svoje misli i skromno zadovoljavaš tek najosnovnije potrebe. Nema nikakvih privilegija, a to je baš prizemljujuće! Svi moraju sami prehodati isti Put, i nitko to ne može učiniti umjesto nekoga. I to nas uči da je odgovornost nedjeljiva.
Camino je velika alegorija života, na mnogo načina. Najvažnije životne mudrosti i lekcije nevidljivo su tkivo Puta. Satkan je od njih. U svega mjesec dana hodočasnik nema samo priliku u miru sagledati refleksije na svoj život, nego i proživjeti simbolički život u malom, od početka do kraja, od rođenja do simboličke smrti i ponovnog rođenja.
Gorko-slatka istina je da smo sami
Drugačije hodamo u prvom dijelu života nego pri kraju. Prvo sam jurio, a onda sam usporio i više uživao. Drugačiji smo ljudi na početku i pri kraju Camina, kao i životnog puta. Na početku sam demonstrirao svoju snagu i pripremljenost, a na kraju osjetio mudrost, odbacio iluzije i upijao što god sam mogao. Vrlo brzo hodočasnik počinje žaliti što neće opet vidjeti prekrasne krajolike koje ostavlja iza sebe. Ti su prizori i trenuci neponovljivi. Jedinstveni. Put ide samo naprijed, nikad nazad. Kao i u životu, nema povratka. Slučajni susreti i razgovori s drugim hodočasnicima predivni su i dirljivi, no te drage suputnike u pravilu više neću vidjeti. Sve prođe u treptaju, sve je prolazno. Cijeli je život samo treptaj. Neki ljudi prate nas putem od početka života, i veći dio života. Neki su tu samo na kraju, neki u sredini. Duže ili kraće. Neki igraju tek epizodnu ulogu, a neki su kratki bljesak svjetla i ljubavi koji ćemo vječno pamtiti. Neki su nas povrijedili i učinili nam kakvo zlo, a drugi bili tu za nas i kad nitko drugi nije, ili kad to nismo ni zaslužili. No, samo je jedna osoba cijelo vrijeme tu. Netko koga treba zaista voljeti, i s kime treba pomno graditi kvalitetan odnos. Najvažniji. To smo mi sami. Gorko-slatka istina je da smo sami, i da možemo biti dobri drugima samo onda kada smo dobri sebi, i sa samim sobom. Volimo li sebe, prihvaćamo li se, jesmo li fleksibilni i prilagodljivi? Odgovorimo li na to potvrdno, ljepši i lakši će nam biti i Put i život. Odgovorimo li niječno, mnogo ćemo patiti.
… a onda sam se rasplakao
Došavši napokon u Santiago, pred katedralu, prvo sam osjetio veliki ponos, pa nevjericu da sam zaista nakon toliko dana stigao do kraja Puta svetog Jakova, a onda sam se rasplakao. Ne pronalazim riječi kojima bih opisao te suze, ali vjerujem da su slične suzama sportaša koji na vrhuncu karijere ostvare najveće postignuće. Dolazak na trg, na Plazu del Obradoiro, još je jedan od trenutaka Camina koji se naprosto ne može opisati, nego samo doživjeti.
Pronašao sam neke odgovore koje sam tražio. Neke nisam. Pronašao sam i neke odgovore koje nisam tražio. A pronašao sam i nova pitanja, možda za neki novi Camino. Zacrtao sam smjer za život kakav želim u budućnosti. Preostao mi je epilog putovanja, četiri dana hodanja do Atlantskog oceana i Fisterre, grada za koji su Rimljani vjerovali da je kraj svijeta, mjesta na koje su hodočasnici oduvijek odlazili iako nije bilo službeno priznati dio katoličkog hodočašća do Santiaga. U samoj završnici puta u sjećanje mi dolazi citat koji je možda najbolje opisivao moja unutarnja čuvstva u trenucima hodočasničkog trijumfa i sabiranja nevjerojatnog iskustva koje sam nekako pokušavao integrirati u sebe:
“Svrha čovjeka ne leži nigdje drugdje do u čovjeku samom. Naš konačni, ali nedostižni cilj jest savršenstvo, no naš dostižni cilj stalno je usavršavanje. Naš konačni, ali nedostižni cilj jest potpuna sloboda, no naš dostižni cilj stalno je oslobađanje.”
Oproštaj od sebe, ali i ponovno rođenje
Dolazak u Fisterru simbolizira smrt, oproštaj od sebe kojeg smo ostavili u Santiagu, ali i ponovno rođenje. Od davnina hodočasnici njeguju posebne rituale na kraju Puta i svijeta: odbacivanje nepotrebnih stvari, ostavljanje uspomena i poruka, kupanje u hladnom oceanu, a posebice paljenje odjeće i obuće koju su nosili putem, uz zalazak sunca. Nekad davno se potom pepeo zapaljenog bacao u more. Sve to za hodočasnike stoljećima simbolizira pročišćenje i novo rođenje .
Sve sam točno tako i učinio, a na kraju spalio dio odjeće i predmeta koje sam nosio. Sjeo sam uz vatru zapaljenu na plaži oceana, u društvu nepoznatih ljudi, i uživao u vrhuncu najposebnijeg putovanja u životu. Bio je to gotovo plemenski iskonski trenutak u kojem su se spojila četiri elementa drevnih filozofija i vjerovanja: voda, vatra, zemlja i zrak. Osjetio sam mir, spokoj i ispunjenost, a potom i laganu paniku jer sam se putem nazad u grad u mraku izgubio u šikari bez svjetiljke koju sam zaboravio u prenoćištu.
Sebe ne trebamo pronaći, nego se sebi vratiti
“A kako ćeš se ti vratiti u realnost?”, često su me pitali pred kraj Puta. Iz mojih svakodnevnih dnevničkih zapisa na društvenim mrežama bila je razvidna transformacija, kao i smirujuća priroda puta, kontrapunkt histeričnim životima kakve živimo. Tada sam shvatio da je realnost o kojoj govore cinična, bespomoćna i zamorna. I zapitao sam se: zašto uopće realnost doživljavamo toliko negativno i zašto o njoj govorimo kao o kaznionici? Je li to život kakav želimo, u kojem je realnost nešto bolno i bremenito, što svakodnevno trpimo? Želimo li život od kojeg je najbolje pobjeći? Nažalost, u tome ima mnogo istine, jer živimo ono što potiho ne želimo.
Moj odlazak na Camino mnogi su doživjeli kao bijeg od realnosti kakav svi sanjaju. Probudio je uobičajnu maštariju. U njoj pošaljemo sve k vragu, odbacimo okove, pokupimo stvari i odlazimo u slobodu. No, pogreška koju previđamo jest da smo ropstvo odabrali sami. Od života ne treba bježati, nego ga zagrliti. Kao i sebe. Sebe ne trebamo pronaći, nego se sebi vratiti.
Camino je u mene zauvijek usadio svoj mir
Sve velike promjene počinju iznutra i sve zahtijevaju trud, napor i strpljenje. Mene je Put promijenio, kao i svakoga, i zauvijek u mene usadio svoj mir. Vrativši se u Zagreb osjećao sam kao da iznad sebe imam veliko stakleno zvono čiji svod odbija negativnosti, a propušta samo ono što je pozitivno i vrijedno. Štiti me i opljemenjuje tako što mi daje novu perpektivu i strpljenje da sagledam sve podražaje drugačije. Više ne reagiram na nevažne stvari, a životnu energiju trošim smislenije. Očvrsnuo sam, a istodobno i nekako postao mekši. Nisam ništa očekivao, a dobio sam najbolje što Camino može dati.
Svima preporučujem da izdvoje vrijeme za sebe i za razmišljanje. Preporučujem hodanje, razmišljanje u pokretu, a osobito u prirodi. Preporučujm Camino! To je vjerojatno najbolje što svatko može učiniti za sebe jer put ljubavi, spoznaje i radosti je zapravo put u sebe.
