Spokojan čovjek je oslobođen straha. Miran i zadovoljan s ovim kratkim trenutkom koji nam je darovan u beskraju vremena i svemira

Tijelo uronjeno u strah izgubi onoliko svoje smrtnosti koliko teži istisnuti strah. To je napisao Ranko Marinković na naslovnici romana Kiklop.

Kad sam prvi put pročitao tu rečenicu prešao sam preko nje i ne pokušavajući odgonetnuti značenje. Prepoznao sam sličnost s definicijom koju smo učili na fizici, da je tijelo uronjeno u tekućinu lakše za težinu istisnute tekućine, ali me nije posebno zainteresirala. Možda mi je bilo prekomplicirano za shvatiti na prvu, možda sam se nadao da ću naći odgovor u romanu, a možda ni danas nisam u potpunosti shvatio što je pisac htio reći. Tijelo uronjeno u strah izgubi onoliko svoje smrtnosti koliko teži istisnuti strah.

S darom života darovan nam je i strah od smrti

S prvim udisajem udahnemo u sebe i strah. Strah od života. Instiktivni strah da nećemo preživjeti. Zapravo, s darom života darovan nam je i strah da ćemo ga izgubiti. Strah od smrti.

Možemo li zamisliti kakvo je olakšanje osjetio pračovjek kad je ukrotio vatru? Kad je otkrio da se vatrom može zagrijati, obraniti od zvijeri, osvijetliti pećinu. Pobijediti mrak. I strah.

Što smo sve kao djeca mogli izmaštati da se krije u mraku! Strašna bića su se javljala ispod kreveta, sakrivala u ormaru i letjela u mraku naše sobe samo da bi nas plašila. Trenutno su nestajala kada bismo upalili svjetlo ili bi svanuo dan.

Imamo li danas neki prekidač kojim bismo prekinuli strah?

Otkrili smo bezbroj fobija da si zakompliciramo život

Strah nas je da se ne otkriju naši grijesi iz prošlosti. Strah nas je da se nešto ne dogodi našim bližnjima. Strah nas je neizvjesne budućnosti. Strah nas je života. Strah nas je smrti.

Otkrili smo bezbroj fobija da si zakompliciramo život. Bojimo se visine, ali i dubine. Otvorenog, ali i zatvorenog prostora. Bojimo se ose, zmije, pa i susjedovog psa. Znamo da su ti strahovi pretjerani u odnosu na opasnost, ali ih ne možemo kontrolirati ili sebi objasniti.

Možda ih možemo liječiti relativizirajući opasnost, suočavanjem sa svojim strahovima, izlaganjem fobijama.

Industrija straha

Mnogi od nas uživaju u strahu, hrabrim izazovima, podizanju adrenalina. Veliki je broj obožavatelja horor filmova. U luna-parku volimo ući u kuću strave.

Industrija adrenalinske zabave cvjeta: ronjenje s morskim psima, paraglajding, bungee jumping, zipline… Pitam se jesu li ti ljudi hrabriji od drugih, ili pokušavaju biti jači, otporniji i spremniji na životne izazove. Je l’ lakše podnose otkaz, razbijen auto, gubitak bližnjih? Jesu li sretniji? Jesu li spremniji za vlastitu smrt?

Strah koči pamet i veže ruke – Ivo Andrić

Strah je i zabrinutost, nelagoda, tjeskoba, nervoza, napetost. Sve nam to otežava život. Čini ga neugodnim. Vidi nam se na tijelu, u komunikaciji s drugima. Plitko dišemo, pognuto hodamo. Zbog njega ne spavamo, ili, kad zaspemo, stišćemo zube u snu. Budimo se u znoju.

Hamlet se boji što će sanjati kao mrtav.

Umrijeti? Usnuti i ništa više. Usnuti? Možda sanjati? Tu je smetnja. Jer kakvi su to snovi u tom snu u smrti, kad se riješimo ovih zemaljskih nevolja…

I na kraju, zaključi unutarnji monolog.

i tko bi teret snosio i gunđao u znoju pod tegobnim životom, da nema straha od onog poslije smrti, od onog nepoznatog kraja s čijih međa još se nitko nije vratio. I tako pothvati golemih razmjera poteku prema tome naopakim smjerom i gube ime djela.

Kad se ne bi bojali, ljudi bi mogli misliti – Robert Torre

Robert Torre u je knjizi Ima li života prije smrti? napisao, strah od smrti svojevrsni je strah nad strahovima. U njemu korijene svi strahovi… Strah načelno zaglupljuje, strah od smrti radikalno zaglupljuje. Kad se ne bi bojali, ljudi bi mogli misliti.

Veliki napredak u znanosti i medicini trebao bi nas bolje pripremiti i upoznati s pojavom smrti, ali je upravo suprotno – smrt postaje sve veći tabu i ljudi razvijaju sve veći strah od smrti.

Sve je veći strah od starenja, gubitka ljepote, snage, libida. Imperativ mladosti i ljepote odbacuje starost i smrt kao logičan životni slijed.

Kaže se, dobar je strah kome ga je Bog dao

Treba li nam određena količina straha kao samozaštita od opasnih situacija, krivih poteza i bolje procjene rizika koji ćemo preuzeti? Treba nam, ali za takve nam situacije više trebaju iskustvo, inteligencija i zdrav razum.

Ne možemo se osloboditi tjeskobe ne pronađemo li u glavi njezin izvor. Optimizam pamćenja nas spašava od velikog dijela tereta prošlosti. Neugodnih trenutaka, tragedija, neuspjeha i raznih drugih nevolja koje nas čine nervoznima i danas. Ali naš je um i dalje opterećen nizom ružnih trenutaka koje ne možemo potisnuti. Brigama i strepnjama na koje ne možemo utjecati. Zabrinutosti za budućnost koja je po svojoj naravi nesaglediva.

Tijelo je ograničeno, ali duša je vječna

Niti jedan čovjek se ne treba sramiti straha. Treba ga prepoznati i shvatiti. Pronaći mir u razumijevanju prirodnih zakona. Sve što je činilo naš život mora se napustiti. Tjelesno prisustvo ima svoje ograničenje, ali duša je vječna. Najveći među nama su to spoznali i pronašli spokoj. Spokojan čovjek je oslobođen straha. Miran i zadovoljan s ovim kratkim trenutkom koji nam je darovan u beskraju vremena i svemira.

Mi koji još nismo došli do te istine, još ne znamo koji je najbolji način da otkrijemo vatru u sebi i osvjetlimo uzroke strahova. Razbijemo oklop zebnje i spoznamo vedrinu postojanja.

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂