Nikola-Vudrag

Nikola Vudrag: Trenutak koji odvaja slavnog od zauvijek nepoznatog je prevladavanje straha

Njegova poezija, dao mi je da pročitam tri pjesme, okida tijelo. Emocije prostruje kroz cijeli sistem. Rečenice koje izgovara također emocionalno okidaju. Razgovarajući sam osjećao, emocionalno spoznavao zašto je Nikola Vudrag uspio u Parizu, gradu šezdeset tisuća slikara. Podsjetio me što mi je u Madridu, Parizu i New Yorku činiti s mojim rukopisima.
A tek atelje! Malo kraljevstvo prisutnosti, uzemljenosti. U ateljeu nešto podrhtava. Nije figura. Što je napisao na Facebooku nije poza, nego upravo autoportret.
Postoji energija, zove se Chi. Ide iz centra Zemlje na van u svako biće na Zemlji, obrnuto od gravitacije. Centar Zemlje je velika masa rastopljenog željeza koje je stalno u pokretu. S njom shvaćate da niste val nego ocean. Sve jasno. Dakle, embrace the power.

Za ozbiljno poslovanje – Parižani

Gdje vas hrvatski kolekcionari mogu kupiti?
U Parizu. Moja bazna galerija ima trideset i tri prostora po svijetu. Cijela Europa, Amerika i Rusija. Znaju mi se ljudi javiti i direktno. Naruče skulpturu. Gušt mi ja raditi iz duše, što ja želim, ali ima nekad čari i u tome da vam netko da zadatak. Koji onda morate obraditi, konceptualno i fizički posložiti, manifestirati ideju u stvarnost. Nema ljepšeg momenta od promatranja čovjeka koji je došao po skulpturu. To veselje. Iznenađenje i veselje tih prvih pet, deset minuta. U šoku. To je divna stvar.

Neki dan mi galerist na pitanje kako ide posao reče da ide super. Što se mora ispuniti da nešto vaše dođe kod njega u galeriju? Zašto ni jednog vašeg rada tamo nema? Vi ne date, Parižani ne daju?
S Parižanima radim jer s njima imam najbolje iskustvo. Radio sam prije s nekim zagrebačkim galeristima. Ali, da se pristojno izrazim, Parižani su mi mnogo adekvatniji za ozbiljno poslovanje. Poštuju oni mene, poštujem ja njih.

Kipar i nogometaš moraju u inozemstvo

Da budem nepristojan, gotovo prostak. U vašem slučaju imamo Dinamo koji ne igra u Maksimiru, nego na pariškom stadionu. Zašto u zagrebačkim galerijama nema ni jednog vašeg rada?
Ne pratim nogomet, ali mogu na to odgovoriti ovako: zato jer Dinamo u Parizu zastupa Ibrahimović. Radim i s hrvatskim kolekcionarima. Vrlo ozbiljnim ljudima, na nivou. Svjetska razina poslovanja. Oni mi pristupaju jednako kao pariški biznismeni, političari i ostali. To je sasvim drukčija zona od našeg domaćeg ukrašavanja zidova radom da paše s bojom kuhinje.

nikola-vudrag

Kao što nogometaš koji je prerastao Hrvatsku, želi li neku lovu, mora otići u inozemstvo, mora i kipar?
Točno to. Ne želim tvrditi da sam nekoga ili nešto prerastao, ali izgleda da mi balkanski teritorij nije u skladu s ambicijama.

U Hrvatskoj je tržište umjetnina na Njuškalu

Da stavite skulpturu u zagrebačku galeriju, ljudi će nuditi tri tisuće eura umjesto sedamdeset?
Da. U većini slučajeva ljudi se u Hrvatskoj brinu što će jesti, gdje će i hoće li uopće raditi, jesu li krediti podmireni… umjetnost im nije na pameti. Moja skulptura će samo tratiti prostor u kojem je izložena. Dok bi se u Parizu već tri puta prodala, jer je kolekcionar tamo naviknut da uz stol, kauč ili televizor mora imati umjetninu. Drukčiji duh, drukčije razmišljanje, osnovna kultura. Gledajte, u Hrvatskoj je tržište umjetnina Njuškalo. Imam nekog Berbera pa ćemo mi to zdilati. A svjetsko tržište umjetnina je vrijedno 63 milijarde dolara godišnje. Art fairovi, galerije…

Kad ljudi kupe vas, što kupuju?
Kupuju umjetninu koja ima svoju filozofsku i materijalnu pozadinu. Kupuju investiciju. Pričam o pariškom i svjetskom mind frameu. Na kraju krajeva skulpturu kupuju jer im se sviđa. Poanta je da sjednu doma i uživaju u skulpturi. Hoće li cijena rasti, ovisi o tržištu.

S umjetninama je kao sa ženama. Čista emocija

Što pokreće tržište? Emocije? Djela koja okidaju tijelo?
Da, pa to je to! Kolekcionar je iz Pariza došao u Dubrovnik. Otišli smo na kavu, objasnio sam mu kako funkcionira fizika rada koji je tražio. On je rekao ja to hoću u Miamiju. Kažem, da, ali taj je najveći, dajte da vam taj pošaljem u Pariz, a manji u Miami. Ne zanima ga, platit će i rad i transport, on taj rad hoće u Miamiju. Dva i pol metra, moramo platiti kontejner. Ali on to hoće.

Zašto on to hoće imati?
Najbitnije, jer mu se sviđa. Prvo i osnovno, da mu se sviđa i da u njemu pobuđuje neku emociju. Radi se iskusnom kolekcionaru. Nakon što smo se skompali rekao mi je da me pratio od prvog dana, od ulaska u galeriju. Gledao je porast cijena, koliku isporuku mjesečno imam… Njemu je to bila investicija, ali istodobno uživa gledajući skulpturu. Iz hobija se bavi dijelom fizike kojim sam se ja bavio u skulpturi, i on je to morao imati. Radi pobjede nad materijom. Šećete cestom i zaljubite se u lijepu djevojku. To je to. Vrlo jednostavno. Čista emocija.

Skulptura ima auru

Što formira cijenu? Nadmetanje ljudi koji nešto žele imati? Na kraju dobijemo čovjeka koji želi najviše platiti.
Koliko to nekome vrijedi! Ne koliko hoće platiti, nego koliko to nekome vrijedi. Velika je razlika u vrijednosti i novcu. Ljudi daju svoje vrijeme da bi zaradili novac, i onda kupuju vremenom. E, sad, koliko to vremena njegovog života vrijedi je ekvivalent toga koliko mu užitka pruža. Vrlo jednostavna jednadžba.

Možete li imenovati emociju koja je nekoga u Parizu okinula da je rekao to je taj, s njim ćemo raditi?
Ljubav. To vidite da je ljubav. Ljubav prema radu. Kad netko radi iz ljubavi prema radu, a ne iz potrebe za prodajom, vidi se ogromna razlika na skulpturi. Skulptura, jednostavno, ima auru. Kad stavite dvije stvari jednu do druge, skulpturu koju je netko napravio radi potrebe da proda, i skulpturu koju je netko radio iz ljubavi, bez obzira prodao ili ne, jedna skulptura će izgledati kao mrtvi komad željeza, a druga će zračiti energijom. Po ljubavi se prepoznaje tko će kasnije posustati, a koji neće.

“Nikola Vudrag ima karizmu”

Hoćete reći da imamo svjetsko prvenstvo u Chiju?
Skoro. Da. (smije se)

nikola-vudrag-nietzsche-bresan

“Nikola Vudrag je poznat po 3D glavama, radu koji ga je proslavio. Masa ljudi, kao što je reagirala i galeristica u Parizu, reagira – tu ima ono nešto. Ima auru. Reakcija je ista, ali što bi se u Zagrebu moglo prodati za šest tisuća kuna u Parizu je isti iznos u eurima. Drugo što se odmah uoči kad se njega vidi kao umjetnika, plus njegova djela, njegova je karizmatičnost. Naravno da se karizma, u vidu energije, prenosi na djela. Njegova djela imaju auru njegove karizme. Koliko će kolekcionari, pogotovo svjetski, platiti, dalje ovisi o umjetnikovoj potentnosti. Je li potentan, hoće li u budućnosti moći izbacivati serije. I to se vidi” – kaže Vudragova suradnica i muza Paula Banić, koja nam se pridružila na kavi. Na slici Vudragovi Nietzche i Ivo Brešan

Ja sam Herkul, u ateljeu se borim sa svojim živinama

Primjer toga je zadnja serija. Posvećenost radu se i te kako kuži. Serija Herkulovih zadataka. Stavio sam si u glavu, da me Hera pusti na miru moram pobijediti svih dvanaest Herkulovih zadataka. Da bih zaslužio svoj Olimp. Ne tiče me se što se zbiva oko mene. Svaki dan se borim s bikovima, slonovima, nosorozima, lavovima… u ateljeu. Toliko sam posvećen, da kad me netko pita kaj radim, kažem da se borim s lavovima. Objašnjavam kako navlačim lava po ateljeu i da se baš spremam uloviti Erimantskog vepra. Totalno živim taj život. To se osjeti iz čovjeka. Anthony Hopkins dobro glumi jer se toliko posveti ulozi. Unese se u ulogu. Gluma je stvar pomicanja sebe, prepuštanja ulozi. Dok ne završim seriju, ja sam Herkul koji se u ateljeu bori sa svojim živinama. One onda idu po Europi i svijetu, a ja u nove zadatke.

Kad ste na dnu, u prepuštanju nestane strah

Ne izlazite iz uloge dok ne završite film? Kao, recimo, Daniel Day Lewis?
Tako je. To onda ispunjava. Emocija tad najbolje izlazi iz čovjeka. Ovako i onako svi smo mi iza maski persone, uloge koje živimo. Uloge majke, oca, biznismena, kritičara, prodavača, novinara, umjetnika, na kraju krajeva. Uzeti si privremenu ulogu Hefesta, Herkula, bilo koga, samo ispunjava i time živimo više života u jednom. Persona ili osoba u engleskom, inače, iz grčke izvednice označava masku koja se nosila u kazalištu. Sve jasno.

Buena Vista Social Club. Sviraju istu mjuzu cijeli život. Dođe Ry Cooder i kaže da su van pameti. Proslave se jer ih je čuo Ry Cooder. Da nije, oni bi bili isti bend kao i prije njega, samo ne bi bili slavni. Ne bi punili dvorane ili stadione. Što je razlog da nekoga Cooder nađe, a nekoga ne? Zašto ste se vi probili do Pariza, a možda postoji netko jednako dobar, ali neće se proslaviti?
Strah, i suočavanje s vlastitim strahom. Puštanje svega. Ja sam prije Pariza sjedio na kombiju, krvario mi je želudac, jeo sam neku rižu. Jedva sam preživljavao. Znači, na dnu ste. Nema dalje od dna. Od poda dalje ne ide. Jednostavno, tad u tom prepuštanju nestane strah, i idemo u Pariz. Gotovo! Idemo u Pariz uzeti svoju sudbinu u svoje ruke.

nikola-vudrag

Kaže se falling into love, a ne rising into love

Trenutak koji odvaja slavnog od zauvijek nepoznatog je prevladavanje straha?
Pa da! Točno to! Ljudi se boje sami sebe. Prvo sebe, a onda drugih. Kaj će drugi reć? Kaj će ovo, ono? Od straha se nikad ne može pobjeći, jer je tu, u glavi. Jednostavno se treba pustiti. Svi znamo kako smo krenuli, svi znamo kako ćemo završiti, koji nam je ishod. I nemamo se čega bojati. Pogotovo ako netko radi iz ljubavi. Kaže se falling into love. To je koncept – pada, a ne rising into love. Znači, kompletno prepuštanje bez straha, i tu nastane kreacija. Kad me netko pita što je ljepota često se sjetim Krišnamurtija. “Ljepota jest kad vi niste”, kad vas obuzme zaboravite na sebe i da jeste. Jako sam zahvalan da me Paula nagovarala na Pariz. Da prevladam te, nazovimo ih, misaone kutije.

Nema odustajanja

Preskočili ste Modernu galeriju, Klovićeve dvore i ravno kamo treba, to vas je spasilo?
Točno to. U žižu stvari. Dobar dan, ja imam to i to, hoćete me, nećete me. Kraj priče. Sto i pedeset galerija smo prošli. Tamo jedna ulica ima pedeset galerija. Ostavljanje vizitki. Dobar dan, ja sam taj i taj. Ne zanima nas, doviđenja. Bez gubljenja entuzijazma. Dođemo u galeriju, čovjek neće ni ustati, samo nas gleda iz stolca. Izlazimo van jer znamo da me taj čovjek neće zastupati ako sjedi u stolcu dok mu klijenti ulaze unutra. Doviđenja. Idemo dalje. Sljedeća galerija, nema odustajanja. Skupili smo nekoliko galerija, a na kraju sam za bazu odabrao galeriju Carré. Strateški, jer imaju mnogo prostora po svijetu, no ponajviše zbog razine profesionalnosti i posvećenosti galeristice.

Wim Delvoy. Prikladno ludilu današnjeg svijeta

Bottom line, ne može bez banane i izolir trake, čovjek koji se oslobodio straha može prodati bananu i izolir traku prodati za milijun dolara jer je dobro postavio namjeru?
Zbog svega što je dotad proživio i odradio. To je suma svih djela. Taj čovjek je napravio neke opasne radove koji su ga izbacili iz nekih država, da u njima uopće ne može izlagati. To je ta žrtva. Nisam njegov fan, ali jako volim Wima Delvoya, umjetnika besmisla i apsurda. Cijenim ga kao vrhunskog umjetnika. Među ostalim i zato jer čovjek tetovira svinje. To je svima grozno, a nitko ne zna da on lovu od skupo prodane svinje uplaćuje društvu za zaštitu životinja, konkretno svinja. Totalno ludilo, prikladno ludilu današnjeg svijeta. S time da na kraju krajeva ta svinjica ne završi u pećnici.

Herkulovi zadaci

OK, riješili smo cijenu. Što je vrijednost?
Da definiramo cijenu ili vrijednost… Postoji samo jedna serija mojih Herkulovih zadataka. Samo jedan je Nemeski lav, samo je jedan Erimantski vepar i samo je jedan Kretski bik i jedan Boškarin kralj Augie. Nikad u životu neću napraviti istog. Ljudi kod kojih idu takve životinje su ljudi koji su prevladali ogromne stvari u životu i postigli velike stvari, da bi imali takve simbole nadvladavanje kod sebe doma. To toj seriji definira vrijednost. Ne želim zvučati okrutno, ali to nije kruh, da vam treba svaki dan. To nije prioritet, to je ekskluzivitet.
Pariški i američki svijet funkcioniraju isto tako, ali puta tisuću. Tamo vas cijene zbog toga kaj radite, i znaju da nije umjetnik samo onaj koji je tad napravio taj rad, nego onaj tko je proveo dvadeset godina smišljajući, vježbajući, griješeći da dođe do finalnog rada koji trenutno izlaže. I strategije u karijeri, razmišljanja o egzistenciji, svakodnevni rad u ateljeu… Mnogi umjetnici bauljaju scenom, odu u atelje jednom mjesečno, nešto naslikaju i odu doma mjesec dana. A ima i drugih, koje iznimno poštujem, koji rano ujutro uđu u atelje i ne izlaze van. Kad izađu, dalje opet idu crtati skice. Spavaju kao umjetnici, žive kao umjetnici. Nisu povučeni standardima klasičnog društva, nego baš žive umjetnički život. Rijetki su. Stvar je prevladavanja straha i prihvaćanja svoje sudbine.

Pariz vam pokaže niste val, nego ocean

Imamo vlasnike sredstava za prozivodnju američkog sna. Imaju kritičare, medije i sve što treba za formiranje cijene. Ocijene od koga mogu napraviti zvijezdu. Hajde ti nama prvo napravi pedeset radova na kojima ćemo mi zaraditi kad te stvorimo, a i ti ćeš biti zadovoljan.
To je američki sistem. Da.

A imamo i pretvaranje ljubavi u umjetnost i umjetnosti u ljubav.
To je stvar čiste alkemije. Imate običan mrtvi materijal koji treba iz neplemenite sirovine pretvoriti u plemenito. Isto funkcionira u filozofiji, jeziku, teologiji… svugdje su sveto trojstvo imenica, glagol i predikat. Materijal, ideja, publika. Kad to troje sklopite u jednakostranični kvalitetni trokut stvar prolazi bez obzira hoće li vas netko napraviti zvijezdom ili ne. Naravno da američki san funkcionira. Dobar dan, ovo je moja ponuda, idemo napraviti zvijezdu. Ali takvi ne izdrže. Jednom mjesečno idem u Pariz. Ja ih vidim. Aktualni su dva, tri mjeseca i nestanu iz galerije. Jer nemaju ništa novo za ponuditi. Istroše ih. Taj korporativni svijet ih iscrpi. Ako nisu dovoljno jaki, ako nemaju mentalne snage stalno producirati ideje, onda su gotovi. Za dva, tri mjeseca, ćao đaci, više ih nitko ne treba. U nastojanju da se napravi zvijezda nekad rad godinu i pol stoji u galeriji, s nebuloznom cijenom, ali ne ide. Stoji tamo, i dalje ga netko gura, ali ne ide. Ima u mojoj galeriji takav, neimenovani, zvat ćemo ga Faust. Svaki put gledam njegov rad, koji stoji na istom mjestu dok ja nosim nove komade. Drag je dečko, znam ga, ali nametnut nažalost krivim sistemom i krivim financijskim ambicijama.
No, Pariz vam pokaže da niste val nego ocean. To može Pariz, koji ima kapacitet za to. To je puštanje s lanca. Mene je Pariz pustio s lanca. Ko Kerbera s lanca.

nikola-vudrag

Imao sam skulpturu za Ikeu

U kojem trenutku života ste osjetili, pokopčali da ste ocean, a ne val?
Zen situacija, tada u najgorem momentu, kad nema ništa, nikoga. Ending. End of story. Tad je sav strah nestao i prestao sam sam sebe kočiti i suzdržavati.

Bi li za ljubav štovatelja vašeg rada pristali napraviti skulpturu za Ikeu?
Imao sam skulpturu za Ikeu. Zanimljivu, Teslinu glavu.

Nije valjda zapelo?
A zapelo je, malo, u međuljudskim odnosima. Nismo išli u realizaciju. Ali nije isključeno da će biti. Ikea je sistem koji razvija ideju da si svatko može priuštiti komad dizajna. To poštujem, no tu je tanka granica između umjetnika i dizajnera, na koju treba paziti.

Nakon pedesetog odljeva iscijedi se aura iz rada

Ikea mi je pala na pamet jer sam poželio Bakićevog Bika. Opali veliku seriju, ja ću ga tad moći kupiti, a i autor koji bi tako nešto radio bi zaradio ozbiljnu lovu, možda milijune umjesto tisuća.
Ma, nije ni stvar u lovi. Odnos novca i vrijednosti… Ne treba mi mnogo, nego dovoljno. Da svi oko mene mogu dostojanstveno živjeti. Ali onda je jasno da to ima Ikea, da je to dizajnirao taj i taj, u ovom slučaju Vudrag, i da je to edicija od dvadeset tisuća komada. Ja se jako volim držati standarda kiparstva. Osam komada su original ako se nešto lijeva u bronci, deveti je edicija autora, koji se ne prodaje. Možda se proda. I unikat, jedan od jedan. Mene štancanja nikad nisu zanimala jer izgube čar. Nakon pedesetog odljeva iscijedi se aura iz rada i to više uopće nije to. Nema vrijednost. Neki radovi, poput one  spomenute 3D glave, su limited serija od osam komada, gdje je opet svaka potpuno drugačije napravljena. Nakon osme, da se netko postavi na trepavice, žao mi je, nestalo mi elektroda.

Umjetnik mora biti samotan

Koja bi bila fair cijena vaše skulpture u Ikei?
Ne znam. Imam ljude koji se bave cijenama. Ja se time ne bavim. Moj posao je zatvoriti se u atelje i tamo se boriti sa živinama. Galerije, savjetnici i ostali se bave cijenama.

Od duhovnih praksi, imate li išta drugo uz kiparstvo?
Čitam. Ne muvam se po vani, ne izlazim previše i naučio sam uživati u miru i tišini. Volim reći da je to Bodhisattva praksa. Da znamo gdje smo, da smo uloga čovjeka, ali još se malo igramo. Volim čitati, od teologije, filozofije, duhovnih stvari. Dosta sam odvojen od ljudi, u svom ateljeu, i tako mi je najljepše. Imam svoj mir. Da Vinci je rekao da umjetnik mora biti samotan. U potpunosti se slažem. Da bi zadržao objektivnost prema istini. Svatko od nas je pet svojih najbližih ljudi. Čovjek je čovjeku ogledalo i uzima karakteristike ljudi. U kakvom ste društvu, definira vas. Da bih kao umjetnik objektivno gledao na stvari, ne bio pristaša nikakavih strana, sila, ičega, moram biti samotan. Da bih zadržao iskru, svoj Chi.

Nadvladavam željezo iz ljubavi prema djedu

Slažete li se da bi gledanje trebalo zamijeniti riječju osjećanje? Da je emocionalna spoznaja iznad kognitivne spoznaje.
Da! To je istina. Često to volim ljudima objašnjavati. Ljudi se često boje svojih osjećaja. To je kao da se sprema oluja. Iskusan mornar u oluji neće spustiti jedra i potopiti se. Pravi mornar će podići jedra, pustit će osjećaje da ga nose, ali neće se držati za njih. Nastavit će ploviti kamo ga nosi. Tek kad se čovjek prepusti osjećajima može ih svladati. To je kao kaos. Kaos možete svladati jedino da se bacite u njega i da vas cijelog obuzme. Tek tad vladate kosom. Osjećaja treba biti. Bez osjećaja bih bio bravar. Švasao bih ograde, a ne skulpture. Osjetljiv primjer, ali ću ga spomenuti. Meni je djed umro od željeza. Od trovanja željezom. Možete misliti koji je to place of power, koje je to mjesto moći, kad ja nadvladavam željezo. Ne iz moje potrebe da ga nadvladam, nego iz ljubavi prema djedu. To je točno ta stvar. Kao alkemičar, pretvaram sirovinu u kocept. U zlato. Udahnem mu dah života.

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂