hrvoje-kovacevic

Hrvoje Kovačević, HZSU: Hrvatska treba brinuti o umjetnicima jer je čovjek nešto više. Biti čovjek, to je više nego biti sit

Tražim sugovornicu ili sugovornika za intervju za Rafineriju ideja čiji je povod Zakon o obavljanju umjetničke djelatnosti i poticanju umjetničkog stvaralaštva. Važna napomena: umjetnicima ne bih dao povlašteni status. Slobodno me razuvjerite – objavio sam na Facebooku. Očekivano, nitko se nije javio. No, moj adut je bio predsjednik upravnog odbora Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika Hrvoje Kovačević.

Jeste li za razgovor za Rafineriju ideja? Napomena, 99 posto je da nismo istomišljenici, ali objavljujem i neostomišljenike, poslao sam poruku stranici Koordinacija samostalnih umjetnika znajući tko je vodi. Uz link na razgovor sa Sonjom Švec Španjol, koju sam nekoliko minuta ranije blokirao. Hrvoje Kovačević brzo mi je odgovorio i, očekivano, dogovorili smo kavu.

Tko odlučuje kome treba pomoći?

Što umjetnici traže? Što im u zakonu smeta?
Prije nego ste uključili diktafon rekli ste mi da smatrate da umjetnici iz proračuna ne bi trebali dobivati ništa.

Tako je.
Za početak, cijeli niz umjetnika, među kojima smo spomenuta Sonja – sjajna, angažirana umjetnica – i ja, bavi se novim Zakonom o obavljanju umjetničke djelatnosti i poticanju umjetničkog stvaralaštva koji forsira ministrica kulture. Tu se uopće ne radi o tome treba li iz proračuna izdvajati za umjetnike i kulturu, nego o tome tko odlučuje kojim umjetnicima treba pomoći i kakva je kultura prihvatljiva vladajućoj strukturi. Ukratko, mišljenja sam da novi Zakon uvodi kategoriju podobnosti.

Nespretno definirani stručnjaci u kulturi

Vaš je radikalni stav izvan okvira ovakvih prijepora. Stoga ću vas uputiti na podatak da kulturna industrija donosi proračunu 4,6 posto, a iz proračuna ove godine dobiva 0,98 posto. Prije su umjetnici navodno dobivali 0,55 posto. To prije odnosi se na vrijeme prije dolaska ove Vlade na vlast, a informaciju sam dobio od državnog tajnika Krešimira Partla. Treba imati na umu da je proračun za umjetnost i kulturu veći jer je ove godine Rijeka europska prijestolnica kulture, a Hrvatska predsjedava Vijećem Europske unije. Prema mojim saznanjima, kultura je do sada dobivala otprilike pet puta manje nego što je doprinosila.

Uz to, novi Zakon ima cijeli niz spornih točaka. Ministrica želi uvesti stručnjake u kulturi. A ti stručnjaci u kulturi su vrlo nespretno definirani. Po definiciji iz 2017. spominju se kustosi, kritičari, producenti i slično. Mislim da se slažemo da je to vrlo nespretna formulacija, pogotovo ovo i slično. Kritičari ionako jesu samostalni umjetnici. Imate udruženja filmskih kritičara, kazališnih kritičara i teatrologa…

Kristian Novak i Zoran Ferić

Moj point je, kazališni i bilo koji kritičaru i ostali, izađite na tržište, i što vam tržište da, vaše je.
U nas nema tržišta. Većina umjetnika na tržištu ne može opstati.

Kako ne bi bilo?
Od čiste se književosti ne može živjeti. Hrvatska je mala zemlja, članica Europske unije u statusu kolonije. Nacionalni identitet koji počiva na kulturi i umjetnosti samo je smetnja svima, kako domaćim poslušnicima, tako i europskim moćnicima.

Onda neka se od umjetnina ili književnosti ne živi. Ili neka se živi od profesure, ili od rada kod privatnika, i objavljuju se romani kvalitete Kristiana Novaka ili Zorana Ferića, a slike bolje od Picassovih.
Vraćam se na ono koliko umjetnici doprinesu, a koliko dobiju iz proračuna.

Podobnost

Na taj bi se argument mogla pozvati sva zanimanja.
Novak i Ferić su sjajni književnici, pročitao sam sve što su napisali. Ali i među samostalnim umjetnicima ima cijeli niz autora, daleko, daleko više od ove dvojice koji imaju stalni posao, koji su se afirmirali upravo zahvaljujući pravu na uplatu doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, odnosno mogućnosti da si osiguraju barem minimalne pretpostavke za preživljavanje. Neki od tih umjetnika su plaćanjem poreza državi u konačnici uzvratili znatno većim sredstvima od onih koje su dobili. Kada već inzistirate na toj nekoj računici. Ne navodim imena jer nemam njihovo dopuštenje, ali bih bez diktafona mogao ovako iz glave navesti barem pedeset. Uključujuči i sebe. I onda bi ministrica uvodila neki novi poredak, uvodila bi podobnost u umjetnost, godina je 2020.

Svi o svima znamo sve

Je li podobnost već tu? Čim se odlučuje na temelju umjetničkog dojma, a ne egzaktnih kriterija, podobnost se gotovo podrazumijeva.
Postoje egzaktni kriteriji. Književnik mora napisati dvije važne knjige u proteklih pet godina. Time stječe pravo na podnošenje molbe za ostvarivanje prava na uplatu doprinosa. Onda se sastaje povjerenstvo. Ima pet članova. Tri su iz strukovnih udruga, četvrti je također samostalni umjetnik koga predlaže Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika. Petog člana povjerenstva predlaže Ministarstvo kulture. Hrvatska je mala zemlja. Svi o svima znamo sve. Znamo koliko je tko dobar, tko je nešto vrijedno napravio. Po mom sudu, kriteriji za stjecanje prava za uplatu doprinosa su relevantni. Nema potrebe za dodatnim kriterijima, kao što je godišnja zarada.

hrvoje-kovacevic

“Hrvatska kultura nikome ne treba” – Hrvoje Kovačević, predsjednik upravnog odbora Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika

Zašto o tome uopće raspravljamo?!

Pretpostavimo da se ni jedan umjetnik nije žalio što i njemu doprinose i ostalo ne plaćaju porezni obveznici. Naravno, nemoguće da u ovoj zemlji ne postoji makar jedan neshvaćeni genij kojem komisija nije priznala da zaslužuje zagrabiti iz kazana, ili makar jedan općeprihvaćeni genij za kojeg u kazanu naprosto nije bilo love, ali uzmimo da je tako. No, zašto se Hrvatska o pekarima ne bi brinula jednako kao o umjetnicima?
Zato što ljudi jesti moraju. Da bi preživjeli. Ne moraju ići u kazalište, čitati knjige ili slušati glazbu. Zašto o tome uopće raspravljamo?!“Čovjek je nešto više, biti čovjek, to je više nego biti sit”, Maksim Gorki, drama Na dnu, napisao teške zime 1901. na 1902.

Vaučerizacija?

OK, vaš argument je da umjetnicima treba pomoći jer tržište umjetnina ne postoji. Možda ne postoji zato što ne treba postojati. A možda bi postojalo da se umjetnike – prepusti tržištu. Ako znam da dobivam lovu iz proračuna iako moja djela vrijeđaju inteligenciju, zašto bih se trudio? Pa snapshoti su mi u najreprezentativnijim muzejima i galerijama! Ali, znam li da se moram potruditi, možda ću snimiti ili naslikati nešto što će ljudi htjeti platiti. Što kažete bar za vaučerizaciju u kulturi? Evo, punjači proračuna ne mogu spasiti lovu, ali mogu sami odabrati tko će dobiti njihov novac.
Zakon ugrožava niz umjetnika, ali ne i mene. Mene ni na koji način ne ugrožava. Uskoro mi knjige objavljuju Školska knjiga i Hena.com. Vaučerizacija? Niz umjetnika značajno doprinosi. Rado govorimo o umjetnicima koji su loše živjeli, a dali su nemjerljiv doprinos hrvatskom identitetu. Mislim da Kamov nije doživio uprizorenje ni jedne svoje drame. Takvi umjetnici trenutno žive među nama i za njih se moramo pobrinuti.

Čovjek može pisati uz posao

Zašto vi umjetnici i svi ostali u raspravu ne uključite i nas od kojih dobivate novac? Nije li vam palo na pamet pitati nas želimo li vam išta plaćati? I, na kraju krajeva, imamo li od čega?
Mi umjetnici imamo Facebook stranicu Koordinacija samostalnih umjetnika. Svi ste pozvani da se uključite. Uostalom, tako smo i nas dvojica uspostavili kontakt. Ne postoji pojam neistomišljenika. Ljudi se dijele na one koji razmišljaju i na one koji to ne čine. Meni je književnost najbliža. Slažem se da čovjek može pisati uz posao. Ali nije riječ samo o pisanju romana. Sjedimo blizu Klinike za tumore. Nakon razgovora s vama idem na književni sastanak s malim pacijentima.

To možete i ne uzmete li lovu punjača proračuna.
Nije stvar u novcu, nego u vremenu. Da radim osam sati dnevno ne bih bih bio u prilici raditi s djecom.

Ja potičem čitanje

Imam neformalni humanitarni fond, 15 posto dobiti od prodaje zasad tri moje knjige ide u humanitarne svrhe. Svoje vrijeme i novac odvajam za druge. I za djecu.
Tu se ne radi o humanitarnoj dimenziji, premda i ona postoji. Ja potičem čitanje. Sutra u Društvu hrvatskih književnika imam tribinu na koju će doći djeca iz Osnovne škole Izidora Kršnjavog. Ratko Bjelčić će biti gost, ja sam moderator. U petak idem na HRT snimati emisiju čiji je cilj promoviranje knjige. Da radim osam sati dnevno ne bih imao vremena za to. Prije nego što sam postao samostalni umjetnik radio sam od devet do pet. Možda nisam pisao mnogo manje nego sad, ali sad mnogo više vremena provodim u akcijama čiji je cilj poticanje čitanja. Vraćamo se na Maksima Gorkog i tešku zimu.

Nikola Vudrag

Mnogo ljudi u ovoj zemlji viče ali ja sam potreban!, ja sam koristan za ovu zemlju!, vi me morate plaćati. Mnogi viču da je država morala učiniti nešto za tržište umjetnina. Mislim da Ministarstvo tu ne treba ništa raditi. To tržište treba raditi. Nije Vudraga napravilo Ministarstvo. Sam se stvorio.
Kad ste vi zadnj put kupili sliku?

Nikad.
Nikad?

Spektakularno pojedena banana

Idem u kazalište, kupujem knjige, idem u muzeje, ali slike su mi preskupe. Može li čovjek bananu i izolir traku prodati za pet milijuna nečega, super. Može li no name slikar prodati ulje za tisuću eura, isto super. Ali, možda nije problem u meni, nego bi ti koji se žele nakačiti na proračun trebali spustiti cijenu svoje umjetnosti? Ako ti tržište plaća, uzmi koliko možeš, ali zašto bih ja ispaštao ako si ti neshvaćeni genij?
Ta banana koju spominjete, i koja je u konačnici spektakularno pojedena, dio je američkog tržišta. Ili globalnog, ako hoćete. Ja se bavim ovim našim, besprizornim tržištem.

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂