Gleda li se pesimistički, a pesimisti su po cinicima dobro informirani optimisti, ispada da i lokalno i globalno idemo – vrit. I da stvarno tamo trebamo i završiti. Promjena klime, zagađenje okoliša, porast populacije, genetski modificirana hrana, vjerska netolerancija s istodobnim gubitkom vjere, korporacijska pljačka, pokvarenost politike i većine političara, degradacija obitelji, carevo novo ruho u umjetnosti, estradi i modi, prestanak izravne ljudske komunikacije koju zamjenjuju internetske društvene mreže, medijsko ispiranje mozga, nasilništvo, ubojstva, mobbing, dopuštanje svega pod krinkom tolerancije… Svatko od nas bi mogao još ponešto dodati ovom tužnom popisu.

A sve po pravu i propisu

A optimističko gledanje? Gotovo da čovjek, koliko god se trudio, ne može naći razloge zbog kojih bi bio optimist. Sve vijesti kojima nas svakodnevno bombardiraju crne su da crnje ne mogu biti. Tko je koga silovao, tko je ubio koliko djece, koliko je stradalih u eksploziji neke bombe, koliko će trajati zalihe nafte, tko je koliko ukrao, koliko je novih nezaposlenih, koliko novih gladnih, na ulici, bez ičega. A što je najužasnije, sve po nekakvom pravu i propisu.

Ipak, svaki dan sviće nova zora, žena i ja se i dalje svako jutro svađamo tko će prvi čitati novine, i dalje slušam glasne konferencije vrabaca u krošnji hrasta, kosovi mi uporno i bezobrazno kradu grožđe s brajde, vatra u peći miriši, djevojački smijeh odzvanja kućom, viđamo se s prijateljima. Svi rade najviše što mogu i znamo da je istinita američka izreka “dok svi rade i daju najviše što mogu, svi rade i daju jednako”.

Ne odustajem od borbe za dostojanstvo i sreću

Otkud tolika razlika između svakodnevnih vijesti i svakodnevnog života? Izgleda kao da netko namjerno želi sve zacrniti, svemu oduzeti sjaj, sve učiniti besmislenim i sve nas baciti u ponor beznađa. Ja na tako nešto ne pristajem. Nikada neću prihvatiti lažnu stvarnost koja nam se natura u želji da odustanemo od svega, i to pogotovo borbe za osobno dostojanstvo i prava na sreću. Baš kako je Glavašević napisao: “Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?”. Doista, kome ćemo ostaviti svoj grad koji gradimo tisućama godina? Nažalost, prelako je odustati od puta i zaroniti u ponor uvjerenja da je sve izgubljeno i da se ni za što više ne isplati boriti.

Jedino što možemo odlučiti jest kako putovati

Kamo nas vode prvi i drugi odabir? Konačno odredište ne znam, ali znam da je važno kuda, odnosno kojim putem, i kako putujemo. Prihvatimo li izbor beznađa, zapravo odustajemo od puta u cijelosti. Mi više ne putujemo, nego plutamo kao mrtve naplavine u poplavi crnila koje smo si sami stvorili. Zapravo, osim odabira puta i načina putovanja, čovjek drugo i ne može odabrati. Bog se najslađe smije kad sluša naše planove. Možemo se nadati da je završetak putovanja ili cilj svet, ili isto tako odlučiti da cilja i nema, ali u oba slučaja jedino što čovjek može svojom voljom odlučiti jest kako putovati. A to nije lako.

Putovati treba kao hodočasnik

Odabrati dostojanstvo u poniznosti, gledati čuda u kapi vode i vidjeti savršenstvo u mačjim brcima, zahtijeva svjesno sudjelovanje u svemu što nas okružuje i vedro prihvaćanje svoga položaja u Svemiru koji nije posebno važan, ali kao i sve ostalo nije ni beznačajan. Zapravo ni nema nečega što bi bilo beznačajno. Putovati treba kao hodočasnik, jer i život nije ništa drugo nego hodočašće. S nebitnom razlikom da, za razliku od hodočasnika, mnogi ne znaju zasigurno kamo putuju. Ipak smatram da je od samog cilja putovanja mnogo važniji način kako tamo stigli. Ako će nas tamo nešto i pitati to sigurno neće biti koji smo automobil vozili, nego koliko smo ljudi bez auta prevezli, i nikoga neće zanimati koga smo mrzili nego koga smo voljeli. A na kraju puta takvi odgovori će i nama samima biti jedino važni.

No, kako pjesme bitno sublimnije i koncentriranije govore što mislimo, dopustite mi da vam “pročitam” svoju pjesmu.

JEDNOSTAVNE STVARI

Mačji potiljak i uši.
Prvi zub ispod jastuka.
Domaća juha.
Okus zraka u vjetru.
Tvoj obris.
I oči.
Čine glazbu.
Čuju se u njoj
kad ih nema.
Traže i zovu,
odzvanjaju u meni
jedino važnim,
jednostavnim,
malim.

Fotografiju iz knjige Na Caminu sam zagrlio Boga snimio Tomislav Birtić.