Kako su ljudi preživjeli Holokaust, kako su i nakon takve strahote naučili ići dalje, ponovo se zaljubljivati, piti pivo, saditi cvijeće? Fizički, odgovara ti film Laszla Nemesa i Geze Röhriga, izvanrednog glavnog glumca. Nasuprot stroja za ubijanje bio je drugi stroj, čovjek. Prvi je proizvod fantastično zlog nacističkog uma, drugi je proizvod prirode, ili Boga, kako već vjerujete. Život, to je ogromna sila, o filmu Saulov sin piše Snježana Pavić na blogu Volim kazalište.

Saulovog sina gledaš doslovno fizički, ne samo očima, nego čitavim tijelom. Kamera neprestano prati glavnog lika, Gezu Röhriga odnosno Saula Ausländera. Doslovno ga prati kao da mu je smještena u grudima, pa se kamera miče kako se miče i on, i kako se udubljuješ u film, počinješ ga pratiti čitavim tijelom. Krećeš se skupa s njima, Saulom i kamerom, kroz zlo Holokausta. Čuješ ga kako diše, mljacka, guta slinu, čuješ mu štektanje životne mašine dok se on bavi životom pripadnika Sonderkommanda, specijalne jedinice koja opslužuje krematorije.

Čovjek želi živjeti i čini sve da bi preživio

Laszlo Nemes napravio je film o pripadnicima Sonderkommanda, o Židovima logorašima koji su ispunjavali nalog nacista da ubijaju druge Židove, bez patetike i moraliziranja. Bez holivudiziranja. Ne, ljudi u vrlo teškim životnim situacijama nemaju samodopadni grč tuge na licu. Ne, ne krene im suza na rub oka kad vide stradanje značajne osobe. Ne, nema duhovitih i inteligentnih konverzacija logoraša, nema krupnih planova u kojima proživljavaju sudbinu svijeta. Nemes i Röhrig bacili su u smeće svu poputbinu logoraških filmova i krupnih planova stradanja i napravili žestoko snažan i istinit film.

Zaboravite na prikladne osjećaje. Čovjek želi živjeti i sve čini da bi preživio. Auschwitz je prikazan kao zahuktala mašina smrti. Znali smo da su 1944. bili totalno zatrpani kad su krenuli transporti mađarskih Židova. O tome govori Saulov sin. Filmovi su većinom inzistirali na nacističkoj pedantnosti, prikazujući mašinu smrti s visine kao nešto hladno i neumoljivo, vrlo strogo, čisto i precizno. Pa im slika logora smrti jako podsjeća na nekakav laboratorij, hladan i sav u bijelim pločicama. Ovdje je zlo prikazano iz perspektive čovjeka, uz to pripadnika Sonderkommanda. Ovdje je smrt neuredna onako kako je to i jedan običan život, ako ga se već nisu dohvatili holivudski/građanski stereotipi.

Mehanizam smrti se čuje, tek onda vidi

Da mu nije dobro, Saul ne pokazuje nikakvim patetičnim izrazima lica. On izraz lica jedva da mijenja tijekom filma, a pola filma je njegovo lice u krupnom planu. Da mu nije dobro, pokazuje ti kamera koja ga prati, koja snima ono što on vidi. A on vidi malo, ono osnovno što mu je direktno pred očima. Kako već gleda čovjek kad se osjeća loše, kad mu svaki pogled u nebo nanosi bol, ma i svaki švenk po okolini. Kamera prati promjene raspoloženja, pa će skočiti i širiti perspektivu kad Saul nađe neku nadu, kad mu se učini da bi mogao…

Da, ovo je izuzetan film.

Saul ne može gledati ono što se događa, a kamoli misliti o tome. On je isključen i mehanički prolazi kroz logorski život, kako to često ljudi rade i u mnogo manje strahotnim okolnostima. Vanjska stvarnost do njega dolazi najviše preko zvuka: pogled može svesti na minimum i gledati samo ono što mu je pod nogama, s ušima to ide teže. Mehanizam smrti u ovom filmu najbolje se čuje, tek onda vidi.

Strašan film o Holokaustu je oda životu

Camusov Sizif sretan je čovjek. Saul Ausländer sretan je čovjek. On je našao sina i želi ga pokopati: sveta misao i sveta dužnost Saulu daju nevjerojatnu snagu dok po logoru traži rabina koji bi mu pomogao. Strašan film o Holokaustu je ujedno neodoljiva oda životu. S jedne strane imaš mašinu koja je uništila stotine tisuća ljudi, ali ne može zaustaviti čovjeka koji slijedi svoj osjećaj, ideju, svoj smisao. Saul je našao svoj vlastiti smisao, kojeg onda može suprotstaviti čitavom svijetu, ne samo nacistima, nego i drugim preživjelima. Je li previše depresivno reći da je tu Auschwitz metafora za svijet: tko nađe smisao, sposoban je živjeti i djelovati neometan činjenicom da stotine mrtvih padaju oko njega, neometan činjenicom da je sasvim izvjesno da će jednom i sam umrijeti?

U filmu nije sasvim jasno je li to doista Saulov sin, ili je Saul izmislio sina. Na kraju je to svejedno: trebao mu je smisao, i on ga je našao. Ma kako nama ostalima izgledalo besmisleno toliko truda uložiti kako bi se, dok oko tebe tisuće odlaze u dim, jedno mlado tijelo pokopalo kako to pravila židovske vjere zahtjevaju. I da, tako čovjek živi i pjeva nakon Holokausta. Nalazeći svoj vlastiti smisao, usprkos svim činjenicama. Usprkos zlu koje je bilo onda i ponovit će se, u to više valjda nitko ne sumnja.

(Fotografija autorice ljubaznošću Snježane Pavić)