vedran-meniga

Vedran Meniga: Festivali u Puli angažirali su u sezoni približno jednako ljudi koliko ih je zbog stečaja Uljanika završilo na burzi

Festivali su od Pule napravili turističku destinaciju. Pula je bila industrijski grad. Istra jest turistička, ali Pula je uvijek bila poznata po brodogradnji. Upravo su festivali u posljednja dva desetljeća Pulu učinili prepoznatljivom turističkom destinacijom, kaže jedan od vlasnika Pozitivnog ritma Vedran Meniga.

“Festivali koje smo organizirali u okolici Pule su u sezoni zapošljavali 1200+ ljudi. Prije nego je Uljanik otišao u stečaj u brodogradilištu je ostalo otprilike toliko radnika, koji su zatim završili na burzi. Otkako smo doveli festival Outlook, posljednjih deset godina svake sezone festivali su Puli ostavljali osamdeset do sto milijuna kuna vanfestivalske potrošnje”, dodaje Meniga. “Domaće su tvrtke i prije sredstava koje tretiramo vanfestivalskom potrošnjom, dakle kroz direktne troškove organizacije festivala, profitirale od smještaja, prijevoza i tako dalje. Prihod tvrtki i proračuna lakše je mjerljiv. No, koliko bi trebalo platiti reklamu koju generira više od stotinu i sedamdeset promotivnih događanja godišnje za najave festivala? U glavnim gradovima gotovo svih zemalja?! Najavljujući festivale promotori diljem svijeta promoviraju mjesta i područja koja ih organiziraju.”

Anarhokapitalist donira kulturu

Ne samo zato što u Pločniku kavu piju i pivo i pelin cugaju boemi, punkeri, hipsteri, Rundek, Edo Maaajka, Hana Jušić, Hladno pivo, Mayales, Natali Dizdar, srednjoškolci, studentarija… i tipovi u odijelima koji se manikiraju. Vedran Meniga mi je zanimljiv jer Odvalimo se poezijom u Pločniku i drugu kulturu ne plaćam protiv svoje volje, kao porezni obveznik, nego svojom voljom, kao gost kafića. Postoji li anarhokapitalizam s Menigom razgovaram kao s anarhokapitalistom koji iz svog džepa plaća, donira nezavisnu kulturu. Siću dobije iz proračuna, ali daleko više stavi u proračun nego što iz njega zagrabi.

Sredinom devedesetih o njegovom punk bendu Nula pisao sam za Nacional i Globus. Recimo da sam bio dio establishmenta, a on je bio na drugoj strani, antiestablishment. Bio sam, jesam i bit ću socijalno osjetljiv, jer sam nekoliko godina gladovao. Doslovce nisam znao kad ću idući put jesti. On je bio daleko od biznisa, ali i pankeraj želi makar vratiti uloženo. Odmah smo se sprijateljili. I recimo da smo se dvadeset i pet godina kasnije našli negdje na sredini. On uspješno, ali iznimno humano, vodi firmu i mnogo donira. Primjerice, Artomatu opremu, ozvučenje i di-džeje, u Pločniku prostor daje najrazličitijim kreativcima koje nitko ili malo tko podržava… Iz Seasplasha je, pod vodstvom basista punk benda Fakofbolan, Davora Uljanića, nastao EduSplash, multimedijska platforma za edukaciju i razvoj, koji svake godine u Puli dvjestotinjak ljudi časti besplatnim tečajevima. A ja sam s prijateljima pokrenuo neformalni humanitarni fond, 15 posto dobiti od zasad tri knjige doniramo. Igram se etičkog izdavaštva, s autorima dijelim 50-50 ili 60-40.

5000 ljudi na tranceu u Gračacu

Dan prije neki je trancer oduševio publiku Pločnika. Dekorirao je podrum. Donio je biljke, ugasio neonke, stavio neko snažno, ugodno žuto svjetlo i svijeće. Otkud taj tip uopće u Pločniku?
Došao je jer surađujemo s organizatorima festivala s kojima smo počeli voditi Pločnik. Lost Theory. Oni su Belgijanci. U Gračacu su nekoliko godina organizirali trance festival na koji je dolazilo četiri, pet tisuća ljudi.

Pet tisuća ljudi, trance – u Gračacu?
Da. I sve stranci. Njihova pozadina je bila da su imali neke ljude u organizaciji odavde. Pa su im preporučili da bi Gračac mogao biti destinacija. Bilo je to prije desetak godina, kad je Hrvatska došla na kartu poželjnih destinacija za festivalsku kulturu. Nakon booma koji su započeli Englezi. Oni su došli kod nas raditi festivale. Gračac nije opstao kao lokacija festivala, ali je jedan od naših partnera, Belgijanac Joeri, ostao tu jer se zaljubio u Hrvaticu, Tamaru. Vjenčali se, dobili djecu. Oni su suradnjom i u ovom prostoru donijeli dio sebe, trance kulturu. Koja je u Hrvatskoj izašla iz hardcore punka.

Vedran Meniga: Nisam tražio posao od osam do četiri

Kad ti je sinulo da od punka, bunta s razlogom, ima i neke love, održivog razvoja?
Svatko mora živjeti od svog novca. Aktivan sam još od ranih srednjoškolskih dana. Tad još nisam mislio na materijalnu dodanu vrijednost, nego da svaki trud mora pokazati neke rezultate. Početkom devedestih smo stvarali hardcore punk scenu. Stvarali smo iz ničega, dok infrastruktura klupske povezanosti koju smo gradili funkcionira i dan danas. Bend Nula je stvarno povezivao regiju i otvarao klubove koji su danas centri nezavisne kulture. Kocka u Splitu, Močvara u Zagrebu, Monte Paradiso u Puli, Gala Hala Metelkova u Ljubljani… To je radila ta scena. Prošlo je desetak godina, i shvatio sam da nisam tip koji bi radio za nekoga. Nisam tražio posao od osam do četiri. Htio sam živjeti, ne od toga, nego kroz to. Da to bude i lifestyle, ali i nešto što donosi novac da mogu preživjeti i platiti račune. Pošto je punk uvijek bio neprofitan, cilj je bio samo pokriti uloženo, logično sam smatrao da se ta scena ne može opterećivati komercijalnim projektima.

Festival uz rijeku, tisuće ljudi u idili

OK, ali kad vidim publiku Pločnika, nije to daleko od punksteraja.
Imali smo i bend Abrakha-Dub-R. Dobar dio postave danas čini jedan od najpopularnijih bendova, Brkove. Recimo da je to bio prvi autorski dub reggae bend kod nas. Godine 2002. smo završili na festivalu Soča Reggae Riversplash u Tolminu. Svi naši punk festivali s masom ljudi koje smo dotad radili nikad nisu bili nasilni, ali su bili zadojeni alkoholom, agresivnijim ponašanjem, bukom. Došli smo na Soča Reggee Riversplash kao punkeri koji sviraju dub. Festival uz rijeku, kamp, nekoliko tisuća ljudi u idili. Zaljubio sam se u taj feeling. Razmišljajući što ću raditi u životu, a da je isplativo, održivo, palo mi je na pamet da kod nas još nitko nije napravio reggae festival. Na sjeveru Italije je bio Rototom Sunsplash, koji je danas najveći reggae festival u Europi. Ali je preselio u Španjolsku. Sjever Italije je užasno tvrdokorno desni, pa su ljude tamo maltretrali. Rastafarijance su maltretirali jer su pušili marihuanu i slično.

Najveći gubitak novca u životu

I kapital si je našao mjesto gdje ga vole?
Naravno. Otišli su gdje im je dobro. Na njih se zatim nadovezala Slovenija, to jest spomenuti Riversplash na Soči. A meni je palo na pamet da se trebamo nadovezati i mi na moru, i to kao Seasplash, te tako povezati seriju stilski srodnih festivala.

Je li ti to bio prvi projekt u plusu?
Ne, to je bio najveći gubitak novca u mom životu. Tri godine nisam mogao platiti niti jedan račun. Režije. U nešto financijski zahtjevno ušli smo s punkerskim pristupom.

Seasplash nikad nije zaradio lovu, ali je stvorio temelje

Je li uopće bila ideja da posao završi u plusu?
To je uvijek bila želja, ali nikad motivacija nije bio profit. Seasplash nikad nije bio postavljen kao komercijalni projekt, nego onaj koji stvara i povezuje, festival koji nešto stvara iz ničega. Dub reggae sound system kultura dotad kod nas nije postojala. U cijeloj ex-Yu rock povijesti ima nešto malo iz vremena novog vala. Smatra se da je prvi reggae singl u bivšoj Jugoslaviji Haustorov Djevojke u ljetnim haljinama volim, što ruku na srce ipak nije reggae, nego neki hibrid novog vala i postpunka, uz nešto tad vrlo aktualnog utjecaja ska glazbe. Pa je onda bila Naturalna mistika, kao cover bend. Od početka ovog stoljeća su aktivni i Brand Holidays, koji se smatraju prvim domaćim autorskim roots reggae bendom, ali tad su također svirali samo covere Bob Marleyja. Nakon petnaest godina Seasplash Festivala praktički imaš izgrađenu scenu na našem području. Koja je svjetski relevantna. A doslovno je nastala iz ničega. Seasplash nikad nije zaradio lovu. Nikad se nije ni pokrio. Ni zadnji, kad smo ga nakon šesnaest godina u Puli prebacili u Martinsku pokraj Šibenika. Ali je stvorio temelje.

vedran-meniga-seasplash-snimio-nino-solic

“Išli smo bezglavo. Htjeli smo nešto stvoriti. Da smo krenuli od poslovnog plana nikad ništa ne bismo napravili. Nitko normalan to ne bi radio. Čisto srce i nada da će nešto ispasti iz toga. U našim okolnostima bavljenja nezavisnom kulturom, ako si pravedan i pošten, ne može ti to isplatiti plaću” – Vedran Meniga. (Snimio Nino Šolić, ljubaznošću Vedrana Menige)

Nezavisni samo ako je svijet pozornica

Može biti hobi?
Nekad je bilo većih šansi za preživljavanje. Godinama, kontinuirano gubimo ljude koji bi mogli razumjeti to što radimo. Takvi ljudi uglavnom napuštaju Hrvatsku.

Idu na festivale u Dublin?
Dublin, Novi Zeland, Vancouver, Južna Amerika… svuda su naši prijatelji. Radili smo crowdfunding za Nulu. Rekao bih da većina donatora više ne živi u ovoj zemlji. Seasplash Festival je postavio temelje za ono što smatram najvećim ostvarenjem u svom malom životu. Uvijek nam je bila želja otići u svijet, vidjeti svijeta. Seasplash Festival je napravio temelje da smo bili prepoznati, i da najbolji u takvoj kulturi, koji stvaraju trendove na globalnoj razini, dođu kod nas i svijet dovedu kod nas. Svjesni smo da nezavisni možemo ostati samo ako nam je svijet pozornica. Razmišljamo kozmopolitski.

Englezi “nesvjesno neokolonijalistički”

Znači, vi ste izvoznici?
Da. Nismo nacionalisti. Nismo niti patrioti. Prije svega se smatramo građanima svijeta.  Ali, desetak godina vodimo štinjanski poluotok, šest kilometara od Pule. Sa partnerima iz Udruge Punta Christo smo nositelji koncesijskog dobra za istoimenu tvrđavu. Prije našeg dolaska nije bila na karti. Bila je ruševina i deponija. Danas je gotovo jedini centar nazavisne kulture koji ne ovisi o turističkoj sezoni. Potječem iz Dalmacije, gdje se u turizmu pomamilo za novcem. Koncesije su date stranim promotorima. Domaćoj sceni, kulturi, izvođačima s kojima mi radimo, nije ostalo gotovo ništa. To nije prostor za njihovu, to jest našu prezentaciju. Tokom noći se naplate ugostitelji i ostali servisi vezani uz usputnu potrošnju, ali to nije to. Ne razvija se nešto što je nama zanimljivo, kreativnost i kultura koja ne ovisi o trenutnim trendovima i institucijama na vlasti. Dalmacija je izgubila dosta domaćih festivala. Ima svjetski prepoznatljive evente na koje dolaze najveći, ali mi tamo možemo ponuditi malo, ili gotovo ništa. Mi smo radili skroz suprotno. Naravno da su nas Englezi, za koje ponekad u šali kažemo da stvarima pristupaju “nesvjesno neokolonijalistički”, htjeli zaposliti na način da radimo za njih. I moj bi život bio vjerovatno lakši da sam tad uzeo englesku menadžersku plaću s hrvatskom adresom. Ali smo vidjeli gdje to ide. Postavili smo se na način da surađujemo s Englezima. Radimo skupa.

Partneri, a ne zaposlenici

Niste najamni radnici, nego suvlasnici? Partneri?
Da, nismo njihovi radnici, nego partneri. Surađujemo sa stranicima, ali smo zadržali neovisnost jer smo tu doma. Moramo tu dalje živjeti i kad svi odu. Inzistirali smo da uz svjetski prepoznatljive brendove bude uključena i naša kultura. Ravnopravno. Da skratim priču. Prije toga gotovo da nismo imali ni jednog autora koji radi dub, reggae, drum and bass… U deset godina, iz ničega, kao posljedica Seasplasha, a zatim i Outlook Festivala, dijelom smo zaslužni za pomoć pri plasiranju nekoliko naših autora u trenutno svjetski relevantne. Sad nastupaju diljem Europe i svijeta.

Wild card našim izvođačima

Dakle, vi ste u glazbi kao teniski turnir u Umagu?
(Smijeh) Pa da, mi možemo dati i dajemo wild card našim izvođačima. Točno to. Ali ta nekolicina kojima damo wild card zna što im je činiti. Nisu tu samo da popune broj. U elektroničkoj glazbi u Europi, a i svijetu, Englezi su i dalje najveći “kolonijalisti”. Diktiraju većinu glazbenih trendova, ali samo izvoze. Oni ne uvoze. Englezi će vrlo rijetko bukirati nekoga tko nije Englez kod sebe doma. A izvoze sve, njihovi DJ-i sviraju svuda. Naš, koji dobije priliku, mora biti pet puta bolji da bi ga smatrali ravnopravnim. Našim bendovima koji žele uspjeti bez marketinga i svega što podrazumijeva kapital koji stoji iza glazbe kažem da Englezi na njih gledaju kao što mi, da se nitko ne uvrijedi, gledamo na Uzbekistance. To je takav odnos. Nije dobro, ali jednostavno je tako. Još je teže ako pjevaš na engleskom. Ljudi koji stvaraju trendove na engleskom govornom području s takvima se uglavnom sprdaju. A što se nas tiče, već treće desetljeće kontinuirano radimo, surađujemo da bismo svijet doveli kod nas.

500, 600 eura na dan za cugu, hranu

Koliko troše ljudi koji dođu na festival?
U ljetnoj sezoni festivala prolazilo je i po četrdeset tisuća gostiju. Na najveće dođe između osam i trinaest tisuća posjetitelja. Tijekom najvećeg anketirali smo 2012. godine dvije tisuće gostiju. Dakle, gosti iz inozemstva plate avionsku kartu, ulaznicu za festival, prijevoz do lokacije, smještaj, nakon čega su smještajni kapaciteti popunjeni, a lokalni javni servisi upogonjeni. Borave pet do sedam dana i prosječno potroše petsto, šesto eura ekstra. Za zabavu, cugu, hranu. Ispada da je dvadeset tisuća ljudi u osamnaest dana rujna, na dva spojena festivala, odgovorno za više od sto tisuća noćenja i potrošnju između osamdeset i sto milijuna kuna prinosa za gospodarstvo. A pored tog iznosa, značajna se lova uplaćuje domaćim firmama koje sve to skupa servisiraju.

Prvi “klub” s četiri godine u bakinoj sobi

Od čega ti živiš?
To znaju svi, i nije tajna, uglavnom živimo od ugostiteljstva. Ali u cijeloj priči mora postojati i nešto više, što pokreće i samu potrošnju kroz ugostiteljstvo, kreiranje takvih stvari je moja osnovna odgovornost. Uzmimo za primjer Pločnik, prostor u kojem upravo razgovaramo, čiji koncept je moja želja otkad sam bio mali. Kao klinac, dok sam slušao ploče Beatlesa, zamišljao sam da imam klub u prizemlju podrumu. Prvi “klub” sam “imao” već s četiri, pet godina kod bake u Vodicama. U sobi njene pokojne majke, moje prabake. Pisao sam po zidovima, montirao sam gramofon, puštao ploče ljudima. Ujacima, stričevima i tetama naplaćivao ulaz dva dinara. Uz klub u podrumu, maštao sam da će u prizemlju biti kafić, a na katu dućan ploča, i da ću još iznad svega ja živjeti. Eto, ne živim iznad Pločnika, ali sve ostalo iz sna je tu. Ovo nije klub. Prije svega, to je bar, kreativni hub, dućan ploča i naša dnevna soba u kojoj i radimo. Nije za svakoga, ljudi tu dolaze ciljano. Ako sam punker, a uz to eto i direktor, jako sam zadovoljan svojim životom. A luksuz je u ovoj zemlji živjeti od posla koji voliš. Ovdje se promovira nezavisna kultura. Nema naplaćivanja ulaza. Svima je otvoreno. Ali sve ovo plaća bar.

vedran-meniga-nino-solic

“Aplicirali smo, ove godine nam je grad Zagreb dao deset tisuća kuna za programe, što je simbolična potpora s obzirom na to da ih samo u Pločniku realiziramo više od dvjesto godišnje. Nisam dobar s lovom, ali zato imam partnera koji se među ostalim bavi financijama, kao i administracijom i računovodstvom. Prvi put sam se zaposlio u četrdesetoj. Sva sreća, jer sam dva dana kasnije slomio nogu. Da se nisam zaposlio, liječenje bi bilo vrlo skupo. Ali prije nego sam se zaposlio, u firmi smo zaposlili više od dvadeset ljudi” – Vedran Meniga. (Snimio Nino Šolić, ljubaznošću Vedrana Menige)

Fleetwood Mac u punkerovom kafiću

Tvoji bendovi su Clash, Stiff Little FingersThe Ruts. A ja dođem kod tebe u Pločnik i na šanku vidim Rumours, Fleetwood Mac. Svira cijela ploča.
Zato što je to stvar opće kulture. Rock’n’roll u doba kad je taj album objavljen nije bio mainstream glazbene industrije kakvog poznajemo danas. Mi to cijenimo. U glazbu sam se zaljubio kad sam s tri, četiri godine na gramofon stavio Beatlese. A album koji spominješ je antologija.

Nikad im bolje, i neće se vratiti

Kakav trend vidiš? Kako živiš s rupom od 25 do 40 godina? Mnogi se žale da im je publika do 25 i od 40 godina, ništa između.
Na festivalima koji su dobrim dijelom usmjereni na domaću i regionalnu publiku lanjske sezone smo primijetili da nema srednje generacije. Imaš studente i nas u krizi srednjih godina. Između je tristo, četristo tisuća ljudi koji su napustili zemlju. Radno sposobni, mentaliteta da mogu otići u svijet i nešto pokušati, su otišli. Uspoređujem to sa situacijom iz svojih tinejdžerskih dana. Šibenik je imao najveću pomorsku firmu. Šibenska plovidba je zapošljavala mnogo pomoraca. Mnogi su iz Rijeke i Splita dolazili u Šibenik i plovili po svijetu. Pola godine su bili na moru, obišli sve luke, ali su dobre plaće donosili kući. I iskustva. Šibenik je bio konzervativan, ali i otvoren, baš zbog ljudi koji su putovali. Jedva su čekali doći kući ženama i djeci. Generacija iza mene je cijela otišla iz Šibenika. Kanada, Skandinavija, Novi Zeland, Australija. Ali, za raziku od pomoraca, ovi su žene poveli sa sobom i nikad se neće vratiti. Govore da im nikad nije bilo bolje i da nema šanse da se ikad vrate.

Nezavisnu kulturu drže ljudi 45+

A bar kao turisti?
Mi koji se bavimo festivalima smo se nadali da će nam se vratiti bar kao turisti. Doći će dvadeset dana doma, zaradili su lovu, nešto će potrošiti na festivalima. Neee. Idu kamo god, samo da ne dođu doma. Grčka, Španjolska, Turska, Maldivi… svugdje im je bolje nego tu. Dođu na dva dana vidjeti starce. To je realnost. To se kompenzira dolaskom ljudi s istoka, ali ni oni ne žele ostati u Hrvatskoj. Svi žele samo proći kroz Hrvatsku i dočepati se Njemačke ili drugih zemalja. Zato većinu nezavisne kulture drže ljudi 45+. Volimo i dalje to raditi, kad smo već zaglibili, nema druge nego se boriti.

“Revolucionari”, a 5 kila nisu podigli

I daj mi još samo razjasni anarhokapitalizam? Na što misliš kad kažeš da si anarhokapitalist?
(Smijeh) To je prije svega šala. Inače se ne klasificiram, za sebe kažem da sam individualac čija se razmišljanja najčešće podudaraju s anarhizmom, kao (anti)političkom idejom. Sam pojam anarhokapitalizma konkretnije se pojavio tokom jednog od festivala kad sam bio u crno-žutoj kombinaciji, pa me na isto upozorio prijatelj, inače profesor sociologije. Anarhokapitalisti tako nose crno-žutu, umjesto uobičajenih crno-crvenih kombinacija. Nakon šta sam reagirao smijući se, kao da me zajebava, dodatno me uputio na literaturu. I stvarno, postoji anarhokapitalizam. Začudo, da, tamo sam naišao na malo što s čim se ne bih mogao složiti. Više u šalu nego ozbiljno ideja mi se dopala iz dva razloga. Prvo, jer je na ovom svijetu nažalost iluzorno govoriti o bilo kakvoj “slobodi” bez materijalne sigurnosti. Drugo, zato što kvalitetno ušutkava sve “revolucionare” velikih riječi, koji u nisu podigli pet kila u životu. Jer, da bi bio materijalno autonoman, valja i raditi. Mnogi koje sam upoznao bili su glasni i radikalni, a danas su nerijetko korporativni igrači u službi kapitala koji gazi po ljudima i prirodi, ili članovi političkih stranaka zbrinuti u javnim servisima koji igraju za suprotni tim. Anarhokapitalizam sve takve manje-više uspješno anulira. (Smijeh)

(Naslovnu fotografiju snimio Nino Šolić, ljubaznošću Vedrana Menige)

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *