sonja-svec-spanjol-percieve-art

Sonja Švec Španjol: Mnogi kustosi su egom distancirali umjetnike od muzeja i galerija. Ja im nastojim vratiti vjeruju u mogućnost kvalitetnije suradnje na dobrobit svih uključenih

Ne razgovaram s vama zbog simpatija prema entuzijazmu prema umjetnosti od koje nikad neće biti love, nego zato što osjećam, vjerujem i mislim će u budućnosti netko zbog vas imati milijun eura. Neovisna kustosica Sonja Švec Španjol ushićeno reče da bi to bilo divno.
Iako je freelancerica, ponekad je financirana iz budžetagrada, države ili Europske unije. Kažeumjetnici su se školovali za to, i moraju plaćati režije, nekako živjeti. Nažalost, većina njih radi dodatne poslove. Ili su profesori u školi ili grafički dizajneri, jer se dizajn prodaje. U slobodno vrijeme stvaraju.
Taj dio me ne fascinira. Ako se netko školovao za slikara i kipara, a slikari i kipari tržištu ne trebaju, ili on nije dovoljno dobar da živi od svog zanimanja, bad luck, to nije moj problem. Dalje, nagledao sam se i načitao fantastičnih djela ljudi kojima je umjetnost hobi, a imaju drugo zanimanje. Sonja Švec Španjol me zanimala jer je kao neovisna kustosica postavila sto i jednu izložbu. Pet godina stranice PerceiveArt  proslavila je izložbom Leave a Trail. Njoj gravitiranekoliko stotina umjetnika i stotinjak tisuća posjetitelja. Moj motiv za razgovor bilo je istraživanje mogućnosti prvo stvaranja scene, a onda i vrijednosti, novca. Da slikari i kipari, koji, kako prekrasno kaže, kontinuirano stvaraju jer to imaju u sebi i ne mogu protiv sebe, dobiju lovu za genijalnost.

Je li vrijeme, postoje li uvjeti za etabiliranje neovisne scene? Neovisne o izvorima financiranja i diktatu ljudi koji su se nekako zatekli na pozicijama, može ih se smatrati opinion makerima iako lupetaju. Postoji li kritična masa ljudi zainteresiranih za umjetnost, a ne obaziru se na ušančene uhljebe?
Problem je što su u našoj državi svi naučeni na trajna sredstva. Muzej možda neće dobiti iznos koji je tražio, ali će dobiti nešto. Ti ljudi ne znaju sami proizvesti novac i sami sebi osigurati financiranje projekta. Oni kontinuirano ovise o nekome. Drugo, mi nemamo tržište umjetnina i ljude koji bi ulagali u umjetnost, kupovali umjetnost kako bi ta scena bila samodostatna, samoodrživa. Vani privatne galerije zastupaju nekoliko umjetnika, prodaju njihova djela. Uzimaju veliku proviziju, ali se i narade. Kod nas nema privatnih galerija koje tako funkcioniraju. Većina galerija su kao suvenirnice.

Kako se smanjuje lova raznim korisnicima proračuna, tako oni postaju sve kreativniji. Zato mislim da Hasanbegović nije problem, nego mi je žao što takvih nema više. Da se svima ukine lova iz proračuna, vjerujem da bi se za vas otimali, a tko god da je u Klovićeve dvore stavio snapshop ostao bi bez posla. 
Kako se novac smanjuje, kreativnost buja. Kakvu god izložbu ljudi u ustanovama napravili, njihova plaća će doći. Ne napravim li ja dobar projekt, neću dobiti drugi angažman jer sam samu sebe degradirala. Vani i muzeji koje financira država često imaju kvalitativnu evaluaciju projekata.

kustosica-sonja-svec-spanjol-percieve-art

Tko ih evaluira?
Ili nezavisne tvrtke ili vanjski kustosi. Projekt se procjenjuje i prije nego što je počeo, a potom se ocjenjuje realizacija, slušaju se povratne informacije posjetitelja, ocjenjuje se posjećenost… Kod nas je jedini parametar je li izložba posjećena. A to često ovisi samo o novcu i dobrom marketingu, ali ne i kvaliteti izložbe. Svatko će doći pogledati Picassa.

Što se tiče rezanja budžeta za raspikuće, tu sam pesimist. Publika pak i dalje dosta vjeruje televizijskim i novinskim kritičarima. S druge strane imamo ljude koji kuže, ali nisu na štihu. Međutim, vidim i da se scena stvara iz temelja. Kako uhljebima oduzeti moć? Neka im novac. Kako preusmjeriti publiku? Uhljebi, evo vam vaši najcjenjeniji prostori, ali mi znamo kamo trebamo ići.
(Uzdah) Uvijek je problem novac. Jako mi fali prostor. Da imam novca, otvorila bih galeriju. Jer bih onda mogla profilirati posve neovisno. Izabrati umjetnike koje smatram kvalitetnim. Za koje možda nitko nije čuo, jer nisu došli do velikih ustanova, nisu ih ti ljudi ni našli ni prepoznali. Za temelje mi treba galerija.

Dobro, ali vi surađujete s neovisnim galerijama.
Ja surađujem sa svima. Neovisne galerije nažalost često nemaju velike prostore s cjelokupnom tehničkom podrškom.

Ne ide bez reprezentativnih prostora?
Ide, ali moraju imati neku kvadraturu da biste mogli predstaviti veći broj radova ili djela različitih formata.

Što je slikarima, kiparima i vama potrebno da se ekipa koja vam smeta naprosto preskoči, premosti, zaobiđe? Mecena, tajkun, neokaljani kapitalist koji voli umjetnost?
Takav bi pomogao, ali samo ako vjeruje stručnoj procjeni i ne upliće se. Imala sam priliku raditi za dva muzeja koja su pokrenuli privatnici. Htjela sam im sugerirati što bi bilo dobro za marketing, za suradnju sa školama… Iz mog iskustva, ljudi koji ulažu svoj novac nisu bili otvoreni za to da drugom prepuste vodeću ulogu, da vjeruju struci, nego su imali svoju viziju, kojoj nisu bili dosljedni. Jedan je propao, a drugi više nije vidljiv u javnosti. Mecena bi mogao pomoći, makar da omogući probni rok da vidi funkcionira li stvar. Ali ne da se stalno upliće sugestijama, ovog smatram dobrim, možeš li uzeti ovog, jer ja ne mogu stajati iza tih ljudi. Moram imati slobodu izgradnje nečeg novog, uzimati isključivo umjetnike koje smatram vrijednima. To bi bio san snova.

sonja-svec-spanjol-percieve-art

Kad prognozirate da biste mogli imati prvog hrvatskog suvremenog umjetnika izraslog iz neovisne produkcije?
Moram reći da nisu svi koje sam prezentirala ostali bez priznanja. Nekoliko mladih umjetnika dobilo je nagrade, priznanja, gostovali su u inozemstvu na rezidencijamai predavanjima. Ali nisu izlagali u MSU, Klovićevim dvorima ili Modernoj galeriji, i dalje su nevidljivi. Dobili su priznanje u inozemstvu, ali kako smo mi malograđanska sredina, dok u Zagrebu nisi izlagao na prestižnom mjestu kao da nisi ništa postigao. Što je totalni paradoks.

Što treba učiniti da recimo osamdeset tisuća ljudi koji osjećaju i razumiju umjetnost umjetnike vrednuju po zasluzi makar nisu izlagali u MSU i na drugim themjestima? Da dominantna misao ne bude on ne valja jer nije izlagao u MSU, nego što je s tim MSU da ga još nije postavio?
Ne znam. Stvarno ne znam. Super mi je što ljudi koji su došli na Leave a Trail nisu bili ljudi koji se naslikavaju po izložbama. Nego su došli ljudi koji ili rade na isti način ili koji su kao umjetnici prošli isti životni put i znaju o čemu pričam. Druga ključna stvar je da se osjećaju cijenjeno i viđeno. Mislim da je moje najveće postignuće što sam im vratila vjeru u svoju struku, jer su neki kolege jako distancirali umjetnike od ustanova. Paradoksalno mi je da, dok sam studirala povijest umjetnosti mi uopće nismo imali doticaja s Akademijom likovnih umjetnosti. Znači, nitko nije upoznao umjetnike i kustose, koji trebaju surađivati.

To je logično. Zašto bi vas itko tamo vodio i stvarao konkurenciju postojećim kustosima i kritičarima?
Tako je i na Akademiji. Neki profesori vide konkurenciju u svojim studentima i ne žele ih naučiti neke stvari kako ih studenti nakon diplome ne bi nadmašili kao umjetnici.

Što je potrebno da prestanemo biti mala sredina koja traži potvrdu izvana? Da naš čovjek ne mora otići u Pariz po potvrdu, nego da i ovdje imamo ljude koji će znati tko je genij. Kako je u povijesti umjetnosti tržište reguliralo stvari? Jesu li genije stvarali kolekcionari, postavljanjem cijene?
Prije su kolekcionari i mecene bili školovani ljudi, koji su posjećivali izložbe, kino, kazalište i ostale kulturne sadržaje. Kad danas vidite tko ima novca i kolekcije, to nisu obrazovani ljudi, nego tajkuni koji su se obogatili preko noći i uzeli najpoznatije kustosko ime i rekli mu daj mi reci što valja, što ne valja. Takvi kupe nekoliko Bukovaca i drugih pokojnika, i to je to. Takvi ljudi većinom kupuju samo pokojnike. Ne daj, Bože, uzeti suvremenike, jer to tlo nitko nije istražio.
Edukacija je ključna. Od malih mogu. Vani djeca od malih nogu dolaze u muzeje. Gledaju, sjede na podu i crtaju, osjećaju se kao doma. Oni će nastaviti dolaziti. Ali, satnica likovnog odgoja se smanjuje. Nitko ne misli da je kreativnost i poticanje mašte kod djeteta važno, pa je na nama neovisnima još veći posao. A nas je malo. Ne možemo pokriti cijelu zemlju.

sonja-svec-spanjol-percieve-art

Zašto opinion makeri nikako da proglase novog kralja? Čija bi djela koštala recimo trideset tisuća eura.
Dosta je kolega prestalo pisati likovne kritike. Kad pogledate recimo devetnaesto i dvadeseto stoljeće, najveći književnici, Krleža, Matoš, povjesničari umjetnosti… svi su žustro raspravljali o umjetnosti. Diskusijama i polemikama profiliralo se tko zaista valja.

Znači, polemika je odredila vrijednost, a onda i cijenu?
Kod nas svi šute. Ili te na otvorenju potapšu, kažu da je sve divno i sjajno, a iza leđa govore kako je mogao tako nešto izložiti, gdje mu je pamet bila? Malograđanština i licemjerje imaju veliku ulogu. Prije se nitko nije libio napisati kritiku. Za to smo školovani. Danas, iskritizirate li izložbu u nekoj galeriji, uzet će vas na pik i vi tamo više nećete moći raditi izložbe. Zatvaraju vam se vrata. Nitko nema hrabrosti reći što misli. A to ne bi trebala biti hrabrost, nego ti je to osnovni posao. Muzej bi trebao biti spreman prihvatiti konstruktivnu kritiku. Na kraju krajeva, i Picasso je imao boljih i lošijih faza. Nisu mu sva djela remek-djela. Kod nas je nestala likovna kritika, a s njom i javna valorizacija djela. S druge strane, usudi li se netko nestručan reći da je nešto dobro, mediji to prenesu i loše djelo postane potvrđeno u javnosti. Zato ljudi znaju dva ili tri imena iz mlađe generacije, a za ostale nisu čuli.

Ako smo promašili prvu generaciju tajkuna, nadate li se s drugom bolje proći? S Rimcem i njegovom generacijom, s ljudima koji prodaju milijune aplikacija?
Izgleda da su Rimac i njegova generacija ipak malo bolji ljudi. Prizemljeniji. Imaju humaniji pristup. Mislim da nam trebaju društvene mreže. Treba nam vidljivost i pristupačnost. Dijelom su umjetnici sami krivi što im je loše. Kad otvaram izložbu, pozovem sve koje poznajem. Često na otvorenje dođu isključivo rodbina, prijatelji i najbliži umjetnikovi kolege. Izložbe umjetnika iz drugih gradova koje organiziram u Zagrebu su prazne, jer kolege umjetnici ne dolaze na otvorenja vidjeti što im kolege iz drugih gradova rade. Isto vrijedi i kada organiziram izložbe zagrebačkih umjetnika u drugim gradovima. Meni je to suludo. To je kao da ja kao kustosica dolazim samo na izložbe umjetnika s kojima sam surađivala. Ljudi ne promoviraju, ne šeraju radove drugih kolega. Ogromna šteta.

sonja-svec-spanjol-percieve-art

Za koji je najveći iznos umjetnik s kojim ste radili prodao svoje djelo? Ili prodala?
Od suvremenih, trideset tisuća kuna, za skulpturu. Dvoje, troje periodično prodaju za značajne iznose. Kupci ih nađu na Instagramu ili web platformama. Kontaktiraju ih, pitaju mogu li doći u atelje, pa si nešto izaberu. Dosta ih ima profil na Saatchi Gallery. Oni uzimaju neku proviziju, ali su svjetski medij. Često umjetnici koji stave više iznose za svoje radove uspješnije i brže prodaju vani. Naše cifre vani su smiješne. U Amsterdamu sam vidjela rad koji po mom mišljenju nije nešto posebno, a prodaje se za trideset tisuća eura. Onda vidite što i kako naši rade i jedva prodaju za dvije ili pet tisuća kuna… Prosječni hrvatski kupac ne razumije zašto u Ikei može kupiti print grafike za pedeset ili sto kuna, a prava grafika košta pet tisuća.

Kolika je objektivna moć galerista? Kukaju, ali ne zatvaraju.
Bila sam u nekoliko privatnih galerija na razgovorima za posao. Imaju posve pogrešan koncept. Očekivali su da za njih godinu dana radim besplatno. Dat će mi tablet sa svim umjetninama koje imaju, a da ću ja hodati kao trgovački putnik od ureda do ureda, tvrtke do tvrtke, dogovarati sastanke s direktorima i prodavati kao u socijalizmu. Tako se danas ne radi. Moraš probrati pet umjetnika koje si ti prepoznao kao vrhunske i sam doprijeti do kolekcionara, visoke klijentele i prodati te radove. A ne sjediti u galeriji i čekati da ti netko uđe između placa i popodnevne kave. Imaju pune galerije i čekaju da im nešto padne s neba. Ne znam kako opstaju. Znam da kukaju. Nudili su mi da radim na postotak, ali da novac dobijem na kraju godine.

Što galeristi mogu učiniti za sebe, a da pomognu i suvremenim umjetnicima?
Nisam sigurna jesu li galeristi spremni otvoriti galerije mladim umjetnicima. Prvo bi trebali pročistiti svoje prostore. Prodajete li visoku umjetnost i porculanske figurice, nitko vas neće shvatiti ozbiljno. Kažete li iznos za neku umjetninu, smijat će vam se jer će vidjeti što sve imate u prostoru. Vizualni dojam mnogo govori. Trebali bi imati povremene izložbe da privuku ljude. A ne da rade kao prosječan dućan, od do. Aktivnost, vidljivost i angažman. Nažalost, međusobno su i dosta posvađani. Neki neće sudjelovati na grupnim izložbama sudjeluje li konkurent. Sve veće zemlje i gradovi imaju umjetničke sajmove, mi smo tek ove godine imali prvi.

Recimo da Kallay želi pomoći. Kako da vam pomogne? Što biste njemu rekli? Čemu se nadate? Ima i šmek i lovu.
Koliko sam vidjela, ima mnogo pokojnika i nešto malo suvremenika. Voljela bih da uravnoteži kolekciju i bude svijetli primjer srednje generacije koji se odvažio u kolekciju uvrstiti suvremene umjetnike. Ali da to ne bude ponavljanje umjetnika koje svi imaju, tipa Vehabovića, koji je razvikan nekoliko godina. Ne bi bilo loše napraviti izložbu na koju bi se stavilo pokojnike, dakle već valorizirane vrijednosti, a uz njih i suvremenike. Staviti ih u širi kontekst.

(Fotografije ljubaznošću Sonje Švec Španjol)

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *