Osnivač i ravnatelj Kazališta Planet Art Marko Torjanac, Franjo Dijak i Anastasija Jankovska su u Maloj sceni završavali probu Ljubavnih pisama Staljinu. Ne bi bilo OK sjesti u prvi red, pa sam sjeo na jedno od jedina dva mjesta na koja dvometraš u Maloj sceni stane.
Planet Art osamdeset posto prihoda ostvaruje prodajom ulaznica. Subvencije Zagreba čine devet, Ministarstva kulture šest posto prihoda, a sponzori dodaju tri posto. Prosječna popunjenost dvorana od devedeset i jedan posto pitanje je opstanka. Tako Planet Art na dvije subvenconirane kune stvara deset.
Gledam probu, gledam i Malu scenu. Nisam siguran treba li okrečiti, ili su tko zna kad okrečeni zidovi zapravo čisti šarm. Naglašavaju stvarnost ansambla i publike. Možda zidovi trebaju biti baš kakvi jesu.
Nakon probe Torjanac dogovara tko će od suradnika što obaviti prije premijere Staljina. Netko treba otići po dvjesto čaša. Moli me da razgovaramo na klupi. Ne u kafiću. Nigdje u zatvorenom. Od jutra nije udahnuo svježeg zraka, a nakon razgovora još mora proći tekst za Freuda.
Je li Posljednja Freudova seansa krajnja mjera rizika koju neovisno kazalište smije preuzeti, želi li preživjeti?
U repertoarnom smislu to jest predstava visokog rizika. Pogotovo za društvo koje je sve učinilo da banalizira sve sadržaje i u kojem se kazalište sve češće percipira kao prostor jeftine zabave, pričanja viceva…
Stand up?
Ne. Kvalitetan stand up je sadržajno bogat, kvalitetan stand up ima dobar humor. Mislim na banalan, često primitivan humor kakvim obiluju mnoge predstave. No, Freud je vrlo zahtjevna intelektualna predstava, pa je zato u društvu koje promiče jeftinu zabavu i gornja mjera rizika. Čini mi se da je Staljin u tom smislu još veći rizik. No, ja ne volim odustajati. A odaziv publike do sada mi potvrđuje da, usprkos tendenciji zaglupljivanja, još ima publike željne intelektualno zahtjevnijeg, sadržajnog dramskog kazališta. Posebno me veseli da ima i mlade publike. Ne puno i ne koliko bi je u intelektualno zdravom društvu bilo, ali je ima.
Zašto ne igrate u Gavelli ili Lisinskom? Preskupo?
Sve dvorane u Zagrebu su vrlo skupe. Glavni problem je taj što Zagreb ima manjak dvorana. Velika potražnja i manjak dvorana po zakonu ponude i potražnje rezultiraju skupim najmom. Gradske vlasti problem dvorana godinama ne rješavaju. Zato je neovisna scena u ovako nezavidnoj situaciji. Staljina, na primjer, dovršavamo u četiri prostora. Moramo se stalno seliti jer nigdje ne možemo dobiti termine u kontinuitetu. To je šizofrena situacija u kojoj rade manje-više svi koji su se odlučili biti nezavisni.
Jesu li uvjeti rada i to što nemate pravo na pogrešku razlozi zašto kazalište, za moj pojam, kopa preplitko? Samo dijagnosticira stvarnost, ali ne nudi rješenje?
Ne razumijem. Pitali ste me je li Freud kao izrazito i rijetko inetelektualan tekst uopće u našem kazalištu, nezavisnom i institucionalnom, gornja mjera rizika, a sada me pitate kopam li preplitko?
A ja pak idem od Krležine da se sve može reći, samo treba znati kako. Pa se i izvedivo rješenje može ponuditi, samo treba znati kako. OK, ne znam kako bih se ponašao u koži producenta, kako bih predložio rješenje.
Ja nemam kožu producenta. Pokrenuo sam kazalište iz umjetničkih razloga, pa je moj producentski posao od početka u službi sadržaja koji me zanimaju prvenstveno kao čovjeka i koje zatim postavljam na scenu pri čemu nužnošću postajem i producent. Rješenje o kojem govorite po mojem shvaćanju je spoznaja koju umjetnost nudi. Ona često nije jednoznačna. Ponekad je dovoljno ponuditi sliku stvarnosti kakva ona jest, ponekad nije. Ne postoji recept za sadržaj u umjetnosti. Sadržaj je sve ono i svi načini na koje se o onome što nas zaokuplja progovara. Recepti se mogu odnositi samo na znanje kojim sredstvima neki sadržaj oživotvoriti. A niti oni nisu nužno zadani. Talent je upravo taj koji otkriva nove sadržaje i iznalazi nove načine. U umjetnosti uvijek, kao i u životu, treba biti otvoren. I procjenjivati od situacije do situacije, od prilike do prilike, od sadržaja do sadržaja. Iskustvo nam tu, kao i u životu, služi samo da prije prepoznamo autentičnost.
Vi dakle kao prijedlog rješenja nudite ogledalo, pa da ljudi reagiraju odlukom da oni neće biti problem?
Nemam manifest. Moja potreba za kazalištem dolazi iz potrebe da prenesem neke spoznaje i uvide koji mi se čine važnima. To nije nužno rješenje, ali je sigurno neka vrsta osvještavanja. Rađanja znanja. Stvaranja spoznaje kroz doživljaj koji nudi umjetnost. Ta spoznaja i uvid se odnose na zajedničke, opće, često i poznate sadržaje i iskustva, ali su uvijek duboko osobni. Zbog toga se kazalište, kao i sva umjetnost koja želi sadržajno o nečemu progovoriti, u konačnici obraća pojedincu i komunicira sa svakime od nas na vrlo osobnoj razini. Kad to uspije, kada umjetnički čin doživimo kao dio osobnog iskustva ili spoznaje bez obzira na temu, tada kažemo da umjetnost dopire do nas. Umjetnost tada inicira naš unutarnji dijalog s nama samima, vlastita preispitivanja. Zato odluke koje spominjete i jesu prepuštene nama. Sve drugo bili bi tečajevi, a ne umjetnost.
Indiskretno. Silno mi se svidio Duet za jednog. Bilo mi je nepodnošljivo što se tako dobro predstava dobro vidi samo iz prvog reda, već drugi red publike ne vidi skoro ništa. Igraju na mjestu gdje žene i muškarci dijele WC. Okupio sam ljude koji žele platiti najam dvorane, ali, ne žele baš gubiti novac. Gavellina ponuda bila je takva da se na tristo prodanih ulaznica ne isplati igrati. Koliko košta najam Gavelle, Lisinskog, a koliko Male scene? Zato sam pitao zašto niste u Gavelli, gdje sam gledao Freuda.
Dva su razloga. Prvi je cijena, a drugi što i Gavella ima svoj program. Nedjelja je slobodna, ali je i neradni dan, pa sav njihov pogon dodatno košta. Mislim da će se svi pozvati na slobodno formiranje cijena, ali mi zapravo imamo sudar socijalizma i kapitalizma u najgorim inačicama.
Ali vi bi u socijalizmu dobili Gavellu. Makar nedjeljom.
Pa, da. No, u sudaru o kojem govorim sve najlošije iz oba sustava dolazi do izražaja. Kod nas nema pravila i sve ovisi od situacije do situacije. Često kod nas neke mogućnosti dobijete zato što ste s nekim dobri, nekom simpatični. Ili zato što netko misli da bi u određenom trenutku od vas mogao imati koristi. Najmanje su važni profesionalni kriteriji i razlozi. Što se pak prostora tiče, postoje dva prostora otvorena za neovisne produkcije, Vidra ili Lisinski, ali su oni za neovisnu kazališnu produkciju skupi. Grad je tu napravio dobru stvar. Krenuo je u subvencioniranje korištenja tih prostora za neovisna kazališta. No, za Planet Art je naprasno nestalo termnina. Budući da jasno i javno govorim o problemima u kulturi Zagreba, dvorane su poslužile kao sredstvo kojim me se htjelo disciplinirati. Naime, i prostori i financijska sredstva grada služe vlastodršcima u gradu poput mrkve i batine kojima se umjetnike drži pod kontrolom. Ni sredstva ni prostori se ne dobivaju sukladno rezultatima rada već prema koeficijentu ne/poslušnosti. Zato sam otišao u Malu scenu, jedini prostor koji nije direktno pod ingerencijom grada i u kojemu me ne mogu ucjenjivati.
Je li tajna koliko Mala scena naplaćuje?
Nije tajna, ali molim vas da to saznate od njih, a ne od mene. No, u Maloj sceni za večernje predstave postoji problem malog broja sjedala. Osim toga, ljudi nemaju naviku dolaziti u Malu scenu na predstave za odrasle, jer se to kazalište percipira kao kazalište za djecu, pa je zahtjevno ovamo dovesti publiku. No, usprkos tome radije se pomučim oko toga nego da sam ucijenjen prostorom kao što sam bio.
Bi li se privatniku isplatilo sagraditi dvoranu ili preurediti neke kvadrate u kazalište i iznajmljivati ih neovisnim kazalištima? Kazališta kažu da im treba dvorana.
Ne znam. Za to bi trebalo napraviti ozbiljan elaborat.
Da imate koji milijun eura, biste li gradili dvoranu i iznajmljivali je?
Da imam dovoljno vlastitog novca, prvenstveno bih sagradio svoj prostor. U kojemu bih rado ugostio i druge nezavisne produkcije po maksimalno prihvatljivim uvjetima.
Zamislimo da imamo glumca kojeg cijela Hrvatska smatra najboljim. Međutim, nije ničiji. Ne može dobiti angažman da se na glavu postavi. Što da učini da dobije angažman?
Najbolje mu je učlaniti se u neku od vladajućih stranaka. Ili da počne snimati spotove za neku stranku. S tim smo se već susretali. Poznata imena su to činila. Ne kupuje se time samo angažman. Kupuje se, jednostavno, status, cijela egzistenicija, budući da sve kod nas ovisi o politici, pri čemu izuzetno dobro prolazi sluganski dio svih struka, pa tako i kazališne.
Recimo da se redatelj i nekoliko glumaca zainate i hoće biti kao vi. Koja im je onda opcija?
Onda im je opcija da pokušaju napraviti rezultat usprkos sustavu u Hrvatskoj. Usprkos, zato jer je sustav kod nas izgrađen s ciljem da vam onemogući da radite i da vas, na koncu, natjera da odustanete.
Morali bi se također suočiti s time da se kvaliteta stručno ne vrednuje. Napravite li dobru predstavu, to ne znači da ćete idući put dobiti sredstva i uvjete za drugu produkciju, kao niti da ćete dobiti priznanja. Kvaliteta se ni društveno ne vrednuje. Ako predstava nije u javnim institucijama, ona nije društveno relevantna bez obzira što može biti daleko kvalitetnija od institucionalnih. Neovisna kazališta i oni koji rade u njima su na sve načine marginalizirani. Studente glume na Akademiji, kojima bi trebalo biti važno pogledati glumački jake predstave, ne zanimaju predstave nezavisnih kazališta, jer je već općeprihvaćeno da kvaliteta nije presudna, pa zašto onda gubiti vrijeme na uvid u svoj poziv kad to vrijeme možeš iskoristiti kako bi s nekime od koga možeš imati konkretne koristi postao blizak i tako si izgradio put? Audicije i tako, osim sporadično, ne postoje, pa je to i jedini način kako doći do angažmana. Sve u Hrvatskoj, od angažmana do priznanja, ide po principu tko kome politički pripada, tko je s kim u talu, klanu, tko koga zna, tko si je s kim dobar i tko od koga može imati koristi. U takvom sustavu vrijednosti kvaliteta nema što tražiti. Ideal u našem društvu nije kvaliteta. Ideal je, nažalost, status. A status se dobiva poznanstvima, pripadanjem i institucijama kojima, na vrhu zapovjednog lanca, uvijek grubo i prostački upravljaju politika i njezini epigoni.
Da mladi redatelj i glumci krenu vašim putem, osnuju neovisno kazalište, rade dobre predstave, bi li mogli od toga živjeti? Ili bi ipak morali imati siguran posao, a kazalištem se baviti hobistički?
Žele li krenuti sami, iz nule, mislim da danas ne bi mogli živjeti samo od kazališta.
A netko etabliran? Redatelji i glumci koji bi izašli iz HNK, Gavelle ili ZKM-a?
Možda bi mogli. Samo možda. U odnosu na prije deset godina broj kazališno aktivnih gradova smanjio se za pedeset posto.
A publike?
Publike također ima manje. Ne bih čak rekao da je publika prestala odlaziti u kazalište iako je i to djelomično točno, već je, pogotovo iz manjih mjesta, iselila iz Hrvatske. Oni obrazovaniji, koji su i konzumenti kulture, odlaze iz Hrvatske. Izgubili smo mnogo radoznalijih, poduzetnijih, svjesnijih ljudi, željnih komunikacije, interakcije s društvom, što ih čini konzumentima i sudionicima kulture. Također se mnogo neovisnih kazališta posljednjih godina ugasilo. I sve više ih se gasi. Ne potiče se mlade da uspostavljaju nova, da pokreću svoje projekte. Dapače, obeshrabruje ih se. Mladi ljudi se ne usude ni probati. Već u startu znaju da će imati problem s prostorom. Predstavu će još možda moći napraviti kod sebe doma u kuhinji, kao što ja radim. Ali gdje će je onda igrati?
Evo, u Maloj sceni!
U Maloj sceni je već velika gužva, jer njoj gravitiraju gotovo svi iz neovisnog prostora. No glavni problem je što se u kazališnoj sredini se ne gleda lijepo na one koji sami nešto pokušavaju. To se ne podstiče niti ne poštuje. Dapače. Imperativ čopora je izuzetno snažan i ako nešto pokušavate sami, mimo sustava, odmah postajete outsider i niste dobrodošli.
Što predlažete da se uvedu kriteriji koji bi jamčili da će najkvalitetniji dobiti zaslužena mjesta makar bili ničiji? Kako posložiti algoritam da izbacuje najbolje?
Treba više novca usmjeriti u nezavisnu kulturu, općenito u program i uvesti jasne evaluacije. Time bi se postiglo da glavni kriterij nije vrsta registracije već kvaliteta. Tada bi se s birokratskog konačno prešlo na umjetnički način odlučivanja i odnos prema kulturi.
Smatrate li da je natpolovičan broj ljudi zadovoljan postojećim stanjem i da promjene neće biti prije teške katarze, ili se stvari mogu promijeniti bez velike katarze?
Ne znam. Volio bih da je promjena moguća bez velike katarze, ali gotovo da više u to nisam siguran.
Što u vašem političkom djelovanju smatrate najvećim dosegom?
S obzirom da kod nas u politici vladajućih nema vizije i ne traži se bolje rješenje, nego je kriterij djelovanja politička trgovina, možete samo govoriti o tome i to, nažalost, u vjetar. No, postoji samo jedna gora stvar od te. Ne govoriti u vjetar. Šutjeti. Zato treba govoriti. Zato uopće najvećim dosegom svakoga u opoziciji smatram hrabrost da otvoreno i bez straha od posljedica govori i otvoreno ukazuje na devijacije u društvu.
Vidite li u perspekivi više glasova za ljude koje narod prepoznaje kao bolja rješenja? Vidite li neku nadu za Pametno, za vašu ideju?
Vidim. Počele su se pojavljivati nove političke opcije. Problem je što glasačko tijelo tih opcija odlazi iz Hrvatske. Najprimitivniji, najnepoduzetniji dio Hrvatske, koji funkcionira samo na dotacijama, na uhljebljivanju, koji rjeđe promišlja o svemu, pa tako i o egzistenciji i moralu, ostaje ovdje, izlazi na izbore kako bi zadržao privilegije i onemogućio promjene, dok su ostali rezignirani ili nemaju više snage čekati, pa odlaze iz Hrvatske. Na idućim izborima ćemo vidjeti koliko je ljudi otišlo i koliko se Hrvatska zbog toga mentalno i duhovno dodatno pasivizirala i radikalizirala udesno uslijed rastućeg populizma kojim se društvo, nažalost, umjesto razvojnim vizijama i realizacijama, već predugo hrani.