sasa-pjanic

Saša Pjanić: Fotografija ne govori tisuću riječi. Ne govori ništa. Hvata emociju, emocija pažnju, a značenje se može različito interpretirati

U tjednu obilježavanja velike hinduističke svetkovine i indijskog nacionalnog praznika Diwali odlučio je pratitelje stranice Saša Pjanić, fotograf, putopisac počastiti sadržajima s putovanja Indijom. Bit će to ciklus od sedam, osam foto-priča, anegdota formom prilagođenih Facebooku. Dakle, kraći tekst ispod fotografija tematski vezan za neki njegov doživljaj. Primjerice statiranje u indijskom filmu. Glumio je konobara. Ili obilazak slamova Mumbaija.
Saša Pjanić putopisne članke i foto-reportaže objavljuje u Putnom časopisu Croatia Airlines i Meridijanima. “Izdvojio bih reportažu o Gdanjsku u najnovijem broju Meridijana, i Ljepotu slobodnog spusta, reportažu o Bilogori iz proljetnog broja Putnog časopisa Croatia Airlines. Za nju sam dobio nagradu Fédération Internationale des Journalistes et Ecrivains du Tourisme (FIJET) za najbolju turističku reportažu 2016. godine. Nagradu Marko Polo. Dvije priče, pomalo atipične za moj uglavnom azijski i afrički repertoar. Iz tog razloga vjerojatno i posebno drage”, kaže Pjanić.

Što ste osjećali snimajući djecu i odrasle na humanitarnom reliju? Što u Indiji?
Pitanje pogađa bit mog trogodišnjeg fotografskog projekta proizašlog iz humanitarnog projekta My Life4Kids, koji je dio Relija Budimpešta – Bamako. Naime, u tridesetak fotografija djece koju sam portretirao po zabačenim selima Malija, Senegala, Gambije i Mauritanije nastojao sam artikulirati upravo razlike između djece i odraslih. U čitavoj Podsaharskoj Africi postoji nesrazmjer između “stvarnosti” koju mi zapadnjaci percipiramo zbog crne i pesimistične statistike, i onoga što bismo mogli nazvati duhom naroda. Još mi nije potpuno jasno odakle ljudi crpe sav taj optimizam, ali je upečatljiv i vidljiv na prvu. U svom tom beznađu. Djeca su spontana. Ili, preciznije, osobnost djece vizualno je bolje izgrađena od osobnosti odraslih. Fotografskim riječnikom, imaju izraženiji personality. To sam hvatao. Nadam se da ću publici to moći pokazati na izložbi. Imam svoju teoriju zašto je tako, ali otišli bismo predaleko. U Indiji je zapravo vrlo slično, pogotovo s djecom.

sasa-pjanic-mylife$kids

“Fotografirajući ljude osjećam snažno nadahnuće i thrill. Bez obzira radi li se o sretnim ili tužnim, da ne kažem katastrofalnim okolnostima. Eventualni šok dolazi kasnije. Ljudi su moja najomiljenija tema fotografskog izražavanja. Ljudski pogledi vas iscjeljuju, naročito dječji.”

U kojim dijelovima tijela ste osjećali emocije? Stezalo vas je u grlu? Pritisak u prsima? Toplo oko srca? Klecala koljena? Neopisiva lakoća tijela?
Zadnja tri ponuđena odgovora, redoslijedom od lakoće tijela do topline oko srca.

Zbog koje fotografije ste najemotivnije reagirali?
Mislim da je to bila fotografija žene koja je s poda sakupljala hrpetinu kravlje balege i stavljala ih u košare. Kravlji izmet u Indiji se suši, briketira i koristi za potpalu. Žena je s ogromnim osmijehom gledala u kameru dok je jednom rukom s poda grabila balegu.

sasa-pjanic-indija

“Snimivši ovu ženu bio sam ushićen. Kao kad prvu kavu popiješ da se pripremiš na neku neizvjesnost, neko iščekivanje, a drugu da dođeš sebi od nevjerice jer je to što si doznao sjajna vijest. I tako napucan kofeinom zujiš još par sati.”

Jeste li koji put naprosto odbili snimiti? Kadar je predivan, ili, ako nije predivan, taj kadar fotografi sanjaju. Ali nešto iznutra vam nije dalo da okinete, kažiprst kao da je otkazao poslušnost.
Samo jednom. U Hanoiju, u Vijetnamu, na uličnoj tržnici. Na tezgama su bile poredane pečenice od pasa. Nisam imao ni najmanju dilemu. Samo sam produžio dalje.

Zbog koje ste fotografije bili najsretniji u životu?
Pitanje od milijun dolara. Ako bih ga mogao malo presložiti pa odgovoriti. Najnesretniji bih bio da se probudim bez potrebe i želje za fotografiranjem. Ne bi me utješile ni hrpetine dragih fotografija iz arhive.

Postoje li fotografije koje niste nikome pokazali? Ili su ih vidjeli samo ljudi koje volite, koji vas vole?
Naravno. Prvo, loše fotografije. Drugo, nikome nisam pokazao ni fotografije koje sam snimio ekskluzivno za neki medij. Ili zbog zahtijeva klijenta, ili sponzora, ili jer sam ih snimio za neki od mojih budućih projekata. Treće, nikome ne pokazujem ni fotografije možda šokantnog sadržaja. Zbog rizika da bi ih ljudi mogli pogrešno percipirati ne želim ih pokazivati do odgovarajuće prigode. Mislim da je važno u obzir uzimati i etiku. Fotografija je medij sklon manipulaciji. Fotografija zapravo ne govori tisuću riječi. Fotografija ne govori ništa. Ona hvata emociju, emocija pažnju, a značenje se može različito interpretirati. Nažalost i zlorabiti sve to. Kao autorskom fotografu neizmjerno mi je bitno upravo da nitko ne zloupotrijebi emocije. Uvijek ih nastojim kanalizirati u pozitivnom smjeru.

Je li neka od vaših fotografija pokrenula promjene u nekome? U ljudima? U vama? Koja?
Možda je primjer banalan, ali meni jako drag. Fotografija male Indijke s velikim, tamnim očima. Davno sam je snimio u Fatehpur Sikriju kod Agre.

sasa-pjanic-mala-Indijka

“Ovu sam fotografiju poklonio svom dragom prijatelju, također fotografu Siniši Uštulici. Vrlo brzo je uslijedio izvještaj. Njegov sin, tada još maleni Pero, svako je jutro po desetak minuta stajao ispred slike i razgovarao sa svojom indijskom frendicom. To je bila jako velika fora. Fora pak nije bila što se Pero nije dao odlijepiti od slike.”

I sam sam pokrenuo humanitarku, pa znam nešto o dvojbama. No, po kojem kriteriju odlučujete kome ćete darovati?
Humanitarka, dio projekta MyLife4Kids i afričkog Relija Budimpešta – Bamako, po tom je pitanju jednostavna jer idete, da parafraziram Josepha Conrada, u srce tame, to jest u srce bijede i siromaštva. Što se tiče ruralnih zabiti Podsaharske Afrike, kojima smo prolazili, izgleda da je teško promašiti. Svega im nedostaje. Najviše vitamina i antimalarika. Na takvom je mjestu pitanje samo pohađaju li tamo djeca uopće školu i trebaju li im bojice i bilježnice koje nosimo. Uhodane finese su i to da se često raspitamo za škole, stacionare, ambulante i dječja sirotišta, gdje onda ostavljamo stvari.

sasa-pjanic-reli-budimpesta-bamako

Pratite li živote djece kojoj ste pomogli?
To bi mogao biti sljedeći korak u razvoju projekta MyLife4Kids. Nastao je kada su 2015. dva Varaždinca, Stanislav Modrić i Damir Filipović, bili prvi hrvatski sudionici humanitarnog Relija Budimpešta – Bamako. Tada je trajao već desetu godinu. Ja sam u priču ušao 2016. Nakon dva putovanja u Afriku i prevezenih gotovo dvadeset i pet tisuća kilometara, spremamo i novo putovanje u Zapadnu Afriku. U siječnju i veljači 2020. godine. Čut će se još dosta o tome. Nakon ovogodišnjeg puta ostali smo u kontaktu sa sirotištem u gradu Basse Santa u Gambiji, kojem smo ostavili mnogo stvari.

sasa-pjanic-mylife4kids

Koliko košta humanitarni reli, i tko pokriva troškove?
Ako izuzmemo prijevozno sredstvo i nepredvidivosti po putu, oko dvije do dvije i pol tisuće eura po osobi. Ekipe su četveročlane, reli traje oko mjesec dana. Dakle, kotizacija, putni troškovi, hrana, vize, osiguranja, džeparac. Zasad smo ga najvećim dijelom pokrivali sami. Nešto malo od sponzora. Humanitarnu pomoć isto nisam uzeo u obzir. U oba je slučaja bila prikupljena skoro pa munjevitom brzinom. Pomagali su grad Virovitica, kao i pojedinci koji bi se aktivirali prateći objave na društvenim mrežama.

Rođeni ste u generaciji koja je raspravljala je li bolji ZX Spectrum ili Commodore 64. Što je bilo presudno da preživite u dobu u kojem Facebook već postaje prošlost? Mladi prelaze na druge mreže i aplikacije.
Prilagodljivost, valjda. Nisam nostalgičar koji gleda u prošlost.

Da danas imate šesnaest ili dvadeset godina, kako biste se pokušali probiti kao fotograf? Recimo da želite snimati za Valamar.
Drugačije su mogućnosti poslovne komunikacije. Premda se neke stvari po pitanju poduzetništva i stvaranja pozitivne i poticajne klime, nažalost, nisu previše promijenile, danas je neusporedivo lakše poslovno komunicirati. Prije svega, tu je internet, kojeg u mojoj mladosti nije bilo. Ili nije bio dostupan u ovolikoj mjeri kao danas. Internet je ogromna prednost. Neusporedivo je lakše predstaviti svoj rad potencijalnom klijentu online i pomoću društvenih mreža, web stranica i ostalog. U Halo, Bing protokol domaćeg poslovanja ne ulazim. Mladima koji prezentiraju svoj rad i žele doći do poslovnog kontakta online savjetujem da promišljaju globalno. Nije lako, ali može se. Upornost je recept za sva vremena.

sasa-pjanic-reli-budimpesta-bamako-mylife4kids

Jeste li se okušali u stock fotografiji? Pitam jer neke profiće to silno zabavlja.
Iskreno, nisam još. Moj put fotografa i putopisca specifičan je utoliko što sam ga većim dijelom financirao iz niše komercijalne fotografije. Uglavnom sam radio za hrvatske turističke kompanije i hotele. No, to bi se možda moglo i promijeniti, tako da bi bilo zanimljivo isto pitanje postaviti mi možda već iduće godine. Možda ću snimati i stock. U svakom slučaju, plan za nadolazeće razdoblje jesu još i izložbe. U Gradskom muzeju u mojoj rodnoj Virovitici ovo sam ljeto imao zanimljivu izložbu The Window Seat/Meet Their Eyes, s tribinama i razgovorima s građanima. Takve projekte volim zato što obično malo izađem iz konvencionalnih okvira. Važno mi je da oni što bolje komuniciraju s publikom. Naročito volim multimedijsku suradnju. Za virovitičku izložbu eksperimentalni sastav ZMaJ napravio je izvrsnu audio-vizualnu instalaciju istog naziva. Cilj je da izložba ide dalje, u druge gradove.

Je li stock fotografija dobro mjesto da talentiranoga uoči kuća koja traži genijalce? Ili je bolji Instagram?
E sad stvarno priznajem da sam generacija Commodorea 64. Ali učim. Jako je teško definirati praksu u Hrvatskoj po tom pitanju. Teško mi je govoriti iz perspektive stock fotografa, jer to nisam. No ono što možda i bih generalizirao jest savjet da se najprije utvrdi sredina gdje talentirane i genijalce uistinu i traže.

Je li isplativije prodavati knjige, monografije, ili monetizirati internet, ili se mora kombiniarati oboje?
S knjigama još nemam iskustva kao mnogi moji prijatelji putopisci. Mogu govoriti o reportažama i editorialima. Područje je vrlo specifično, ali može se. U svakom slučaju, najbolje je integrirati medije. Jer jedni vam, kao primjerice digitalni, pomažu da promovirate neke druge, na primjer tiskane. Internet je odlična stvar. Ogromne mogućnosti.

(Fotografiju Saše Pjanića snimio je Aleš Vokurka)

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *