vitold-kosir

Vitold Košir: Nakon izložbe u Gliptoteci moje je skulptura otišla u privatni stan, i zarolalo se. Moje skulpture dobro funkcioniraju u stanovima, i eto posla

Tko radi iz bilo kojeg razloga, osim da uživa u stvaralaštvu, nije moj kolega – kaže Vitold Košir. “Ja bih kipario u svijetu u kojem novac ne postoji. Mene neki vrag tjera da miješam cement i od toga delam skulpture, ili da mijesim glinu. Veseli me svaka ideja da to kasnije dobije neku primjenu. Strašno me veseli da to dođe do publike, da tu i tamo postavim neku izložbu, veseli me kad ponešto prodam, ali to nije prvenstvena namjera. Prvenstveno mi je užitak to raditi.”
Košir je violist u Simfonijskom orkestru HRT-a, svira u bendovima Plagijators i Cry Babies, kipar je i sokolar. Većinu prihoda ostvaruje svirajući, no s njim razgovaram jer je likovnjak koji ne kuka.
“Kad sam kao klinac počeo svirati violinu, bilo mi je posve jasno da ću, postanem li profesionalni muzičar, raditi u vrijeme kad su ostali ljudi slobodni. Vječna kuknjava mojih kolega da mi moramo raditi navečer, petkom, svetkom, na Novu godinu, Božić i tako dalje je smiješna. Ne možemo koncertirati dok je naša publika na poslu. U desetljećima siromašnom društvu ljudi se idu školovati za slikare, kipare i tako dalje. Ne idu se školovati za bogataše. Da bi se obogatili. Onda kukaju da nema tržišta. Tko te tamo tjerao? Unaprijed si znao kakvo je stanje. To je kao da se doktor žali jer mora dežurati. Smiješno. Uopće, kuknjava je bolest našeg društva.”

Spomenik biskupa Martina Borkovića u Domagoviću kod Jastrebarskog vaše je djelo, a vlasnik međunarodno respektabilnog Spana, Nikola Dujmović, firmu je ukrasio vašim djelima. Kako se to postiže?
U moje vrijeme se figurativno kiparstvo ozbiljno studiralo. Uz to čovjek počne raditi kaj ga zanima. Mene su uvijek zanimali beton i željezo, jer su to materijali koje cijelo vrijeme oko sebe gledamo. To je naš pejzaž, asfalt, beton, željezo, pravi urbani. Nisam nailazio na veliko razumijevanje toga što bismo nazvali tržište – do prve izložbe u Gliptoteci. Kad je prva skulptura otišla u privatni stan, onda se zarolalo. Ispostavilo se da moje skulpture dobro funkcioniraju u stanovima. Gosti hvale dobar restoran. Ta reklama je i dalje najbolja moguća reklama. Netko dođe kod nekog u stan, vidi skulpturu i pita tko je autor. To je to.

Znači, može se i bez kritičara koji nahvali, a recimo pomodar kupi? Ciljna publika vidi i, bez posrednika, kupi? U kiparstvu je moguće biti kao Johnny Štulić? Nisi na televiziji, nema te u mainstream medijima, a publika zna sve tvoje pjesme. Ne dotiraju te, ne pišu o tebi, ali ipak postoji put do publike.
Apsolutno. Da. Ovo ljeto sam napravio dvije skulpture. Druga je velika četiri i pol metra, za vilu. To daje nadu. Da ipak postoje ljudi koji imaju sluha za likovnjaštvo. Likovnjaci su za dosta toga sami krivi. Hrvatska je puna ljudi koji likovni posao obavljaju predano, savjesno, vjerno svojim idejama, u gotovo nemogućim uvjetima. No, za razliku od likovnjaštva, u Hrvatskoj je tržište glazbe itekako dobro uređeno. Pogotovo klasične glazbe. I estrade, pa čak i rocka.

vitold-kosir

Vitold Košir pozira uz svoje djelo koje je kupila tvrtka Span

Definirajte uređeno.
To znači da je potpuno jasno da će čovjek svirati u uvjetima koji su primjereni vrsti glazbe, u prostorima koji su za to predviđeni. Pa će se koncertna glazba svirati u koncertnim dvoranama, crkvama, Glazbenom zavodu, a svi koji se glazbom bave bit će adekvatno nagrađeni. Kompozitori, muzičari, dirigenti, sasvim sigurno organizatori koncerata. U likovnom svijetu to ne štima. Ne govorim o stvaranju slika, skulptura, performansa. Nego, u trenutku kad te stvari izlaze u javnost, očekuje se ne samo da likovnjaci doniraju, nego i da pridonose. Ima li netko izložbu, od njega se očekuje da donese cugu za koktel, pomogne kod postava, da sredi transport i da sam nosi skulpture, čak sudjeluje u izradi kataloga, makar da se kod prijatelja fotografa ogrebe da fotografije dobije besplatno. U muzičkom svijetu to je posve nezamislivo. Muzika je posao u kojem profesionalci, u svim segmentima, od muzičara do organizatora, budu nagrađeni.

Zašto je tako?
Zato što smo sami krivi. Zato što pristajemo na to. S druge strane, već ozbiljan niz godina nedostaju ljudi koji imaju viziju kako likovnjaštvo pretvoriti u posao. Najviše fali ljudi koji svojim imenom garantiraju vrijednost određenog rada. Dakle, ako se pojavi galerist i kaže da određena slika toliko vrijedi, da se pojavi i kupac koji mu vjeruje.

Velike su kvadrature i kubature prostora, a likovnjaci kukaju. Gdje zapinje?
Kad sam kao klinac počeo raditi, tržište je bilo dosta otvoreno. A najviše je kupovao građanski sloj. Pričam o doktorima, pravnicima, profesorima. Svi oni su nestali u ogromnom osiromašenju društva. Vrlo često u zafrkanciji pitam ljude u čijem se društvu zateknem kad su posljednji put kupili skulpturu. Obično svi gledaju u pod. Sliku? Tu i tamo se čuje da su ljudi skupili lovu i nekom za svadbu kupili sliku. A povremeno sebi ili nekome kupe grafiku. Za dvjesto kuna. Ljudi se ubijaju da otplate kredit za stan, da plate školovanje djece, lova ide na oboljele u obitelji. U hijerarhiji željenih stvari likovnjaštvo je relativno nisko. Glazba je bolje pozicionirana. Mnogi ljudi imaju pristojne muzičke linije, plaćaju Deezer. Muzika je više integralni dio društva nego likovnjaštvo. Bude li opet srednji sloj živio u materijalnoj lagodi, vratit će se interes za slikare i kipare. Ljudi koji imaju love već su nakupovali mrtve pjesnike, Bukovca, Ivekovića i ostale. Njima je dosta. Oni i ne kuže vrijednost novih autora. A građanski sloj će se vratiti. Nakon što prođe zora u kojoj i patuljci bacaju duge sjene.

Zašto nove lovatore i sadašnju generaciju kupaca ne zanimaju novi autori?
Najbolji odgovor na to dao je moj prijatelj Branko Hromatko, bubnjar Azre, Filma i ne znam gdje sve ne, da bi završio u genijalnom bendu The muškarci i Stričeki i gljive. On je zapravo inspektor zaštite prirode. To govorim zato što uopće nije iz naše struke, ali je nešto krasno rekao. Molio me da obiđemo galeriju ne bi li kupio sliku. Sve to je gledao i rekao: Zaboga, pa ovo nisu slike, ovo su čekovi koje ljudi stave na zid i vele da imaju dovoljno novca da mogu kupiti Bukovca ili Glihu. To je zapravo fantastično. Ti ljudi možda nisu ljubitelji baš tih slika, ali su bili u prilici staviti nešto vrijedno na zid. Ne iz ljubavi prema slikarstvu, nego da dokažu da imaju dovoljno novca. Pretpostavka za razvoj likovne umjetnosti je da ljudi imaju dovoljno novca za ono što im se sviđa, što vole, a ne za čekove.

Za koga vi likovnjaci zapravo radite? Tko je idealna publika? Tko su kolege? Tko u Hrvatskoj osjeća ili razumije što vrijedi? Gdje se ti ljudi, u zemlji u kojoj Tuđman ima lošije spomenike nego što ih je imao Tito…
To je apsolutno istina. Tuđmanovi spomenici su jedna veća tuga od druge.

Gdje se ti ljudi druže, gdje se uopće susreću?
Kipara ima vrlo malo. Ovaj čas je otvoren Trijenale hrvatskog kiparstva. Komisija je ovaj put zagrabila vrlo široko, odabrala radove najrazličitijih žanrova. I tu je oko sto i pedeset autora, dovoljno dobrih da se u Gliptoteci pojave na estradnoj izložbi kao što je Trijenale. Radovi su fakat dobri.
Otvorenja izložbi su mjesta na kojima se nađemo, pa odemo na drink u susjednu birtiju. Poznata okupljališta oduvijek su Sedmica u Kačićevoj, Pif. Ljudi koje iznimno cijenim često i ne žive u Zagrebu. Siniša Majkus živi u Matuljima. Njegovom se radu, upornosti, vještini i posvećenosti poslu beskrajno divim. Sve njegove izložbe su spektakl. Čovjek s kojim sam prije nekoliko godina podijelio izložbu, Boris Šitum, sad je ponovno izronio s fantastičnim bilboardom u Cisti Provo. Živi u Splitu. Njegov humor je spektakularan. Povremeno funkcionira kao kipar, što je po obrazovanju. Češće komentira performansima i fotografijom. U Zagrebu strašno volim što radi Božica Matasić.

Nekad na izložbi vidim sliku koju bih htio imati. Po kriteriju sviđa mi se. Pojma nemam koliko košta. Pitam u galeriji kako bih i od koga mogao kupiti, ljudi mi ne znaju reći. Tko zna? Želim li kupiti nešto za zid, a da to ne bude poster, kome da se javim?
Autoru. Izravno autoru. Galerije su uglavnom gradske i državne, čiji je posao da izlože. Dotiraju ih za izlaganje, ne za prodaju. Dućan je drugdje. Prodajne galerije nisu baš mjesta gdje ljudi često ulaze. Ili nemaju love, ili galerije nude što građanstvo našeg kulturnog kruga možda i ne zanima.

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *