tomislav-birtic-manifest-americkih-sanjara

Manifest američkih sanjara. Civilizacija počiva na kapitalu, zakonu ponude i potražnje i američkom snu. Komunistički manifest je obično podilaženje masama

Svijet napreduje zato što se dovoljno ljudi nada da će se obogatiti toliko da više neće morati raditi

BAUK AMERIČKOG SNA KRUŽI SVIJETOM Bauk kruži svijetom. Bauk američkog sna.
Sve svjetske sile udružile su se u svetu alijansu podstrekača ovog bauka: Microsoft i borci protiv monopola i crackeri, Pepsi i Coca Cola, generali i pacifisti, diktatori i pokreti za ljudska prava, Chevrolet i Honda i Mercedes, naftna industrija i zeleni, policija i kriminalci, ljevica i desnica i centar, papa i patrijarh, vjernici i ateisti, modna industrija i feministice i kućanice, masmediji i njihova publika i intelektualna elita…
Postoji li ma i jedna stranka, bilo na vlasti bilo u opoziciji, koja ne tvrdi da je upravo ona ta progresivna snaga koja će izjednačiti uvjete za uspjeh i doslovce svima dati šansu da američki dosanjaju? Gdje je taj uspješnik ma u kojoj ljudskoj djelatnosti koji se nije deklarirao kao američki sanjar?
Dvije su činjenice.
Sve svjetske sile slažu se da je američki san i sam sila.
Uz zakon ponude i potražnje i kapital, američki san je treći noseći stup civilizacije.

IN GOD WE TRUST. THE HELL WE DO! Povijest pamti nekoliko inicijativa za stvaranjem raja na Zemlji. Ako je vjerovati vjerskim knjigama prvi je prijedlog djelo samog Boga, ali ga je čovjek nerazumno, olako, odbacio.
Čovjek je dobio deset zapovjedi, najbolji ustav ikad napisan, bolji i od glasovitog američkog. Jedan od uvjeta za raj na Zemlji bio je “Nemaj drugih Bogova osim mene”. Nažalost, čovjek nije shvatio da je to bilo uputstvo za uporabu raja, savjet iskusnoga oca koji zna što je život i svoga sina nastoji spasiti od nevolja, a ne zapovjed.
Odbacivši Boga, čovjek je za boga odabrao kapital, najčešće njegov najprostačkiji oblik, novac, a posljedice su bile strašne.
Ljudski se rod dijeli na one koji imaju i one koji nemaju sredstva za proizvodnju, to jest na glavničare i nadničare.
Podjela po spolovima je nevažna, kao i seksualna sklonost, boja kože, nacija, vjerska pripadnost… Iako su u sukobima kojima su povodi bile spomenute različitosti nastali dojmljivi komadi povijesti, oni ne čine njenu kičmu, eventualno rebra.
Ljudska povijest naoko je priča o borbi neposrednih proizvođača da osvoje sredstva za proizvodnju.
Tisućama godina neposredni su proizvođači mislili da će problem pravedne raspodjele bogatstava, kao i probleme po njihovu mišljenju, zabludi!, nastale isključivo ili prvenstveno nepravednom raspodjelom, riješiti osvoje li sredstva za proizvodnju. Robovlasnik i rob, patricij i plebejac, feudalac i kmet, cehovski majstor i kalfa, buržuj i proleter, ugnjetač i ugnjeteni stajali su jedni nasuprot drugih i čas se skriveno čas se otvoreno sukobljavali.
Nakon tisuća godina neopisive inferiornosti neposredni je proizvođač konačno bio u poziciji da se učinkovito pobuni i silom osvoji sredstva za proizvodnju.
“Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju što izgubiti osim svojih okova, a imaju dobiti cijeli svijet”, zaprijetio je komunist jer dijalogom se problem nije mogao riješiti. “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!”
Zaprijećeno, učinjeno. Na respektabilnoj površini zemaljske kugle proleter je nasilno osvojio vlast nad sredstvima za proizvodnju. Oteo ih je.
Tako je nastao komunizam, minimalistička i humanija varijanta američkog sna. Minimalistička zato što je umjesto raskošne nudio snošljivu egzistenciju, humanija jer je umjesto grandiozne nagrade za najsposobniju, najspretniju ili najsretniju manjinu predviđao snošljiv život za sve.
Čovjek je stekao priliku da cijenu rada ne određuje natčovječni i nečovječni zakon ponude i potražnje, nego da se višak vrijednosti ljudskom rukom raspodijeli pravedno. Što više, bila je to prilika da se – brigom za djecu i starce, zdravstvenim sustavom, humanim uvjetima stanovanja, općenito brigom za sve koji se ne mogu sami brinuti za sebe – cijena, vrijednost života, odredi ljudskom voljom. Da život bude što i je, neprocjenjiv.
Dobili smo diktatora-proletera koji je pao na svim stručnim i ljudskim ispitima. Osvojivši sredstva za proizvodnju, dakle cijeli svijet, proleter nije znao što bi s njim. Sposoban mlatiti toljagom, vičan pucanju kao i zavijanju matica ili vršenju žita, komunist se pokazao nesposobnim za upravljanje sredstvima za proizvodnju. Osvojenu poziciju grčevito je branio trijebeći neistomišljenike.
Dobili smo i običnog proletera, najvećeg neprijatelja svake okončane revolucije. Dok je komunist-diktator poslovao nesavjesno, na štetu kompanije, udobno smješten u praksu da se otkaz dobiva teško ili nikako običan komunist-proleter je na zajamčenom minimalcu svojom prirodom, kojom dominiraju lijenost i sitni lopovluk, na svim razinama rovario protiv uređenja za koje je krvario. On sam je bio najvećom preprekom blagostanju i ostalim vrijednim ciljevima plemenite ideje komunizma.
Komunizam je previše ovisio o čovjeku, to jest njegovoj dobroj volji da bude čovjek, da učini sve što je u njegovoj moći kako bi ga se moglo zvati čovjekom. Kapitalizam je preživio, a i dalje preživljava, jer ne ovisi o čovjeku; to dominantno društveno uređenje u sebi sadrži mehanizam koji čovjeka uspješno čuva od ljudske prirode, od “ljudskosti”.
Za razliku od komunizma, koji može opstati, a opstati znači napredovati, samo ako kritična masa ima vrlo, vrlo visoki stupanj svijesti, za napredak kapitalizma svijest uopće nije potrebna. Ili, sva svijest koja ti je potrebna u kapitalizmu je da moraš poštovati jednostavna pravila ugađanja kupcu; ako si vlasnik firme, da ne bi bankrotirao, ili, ako si samo neposredni proizvođač, da ne bi dobio otkaz. Naprosto, prirodna selekcija.
Ma koliko radnik bio nesvjestan, nadziran (kapitalizam je do savršenstva doveo Lenjinovu misao da je čovjek bolji ako ga se kontrolira, kao i Staljinovu da je ljubav prolazna, samo je strah vječan) i u strahu od otkaza nikako ne može biti lijen i neodgovoran, a takav, zaštićen od samoga sebe, proizvodi i, posljedično, zarađuje dovoljno da bi bio zadovoljan. Ili bar ima veće šanse da bude produktivniji od konkurencije i zaradi dovoljno da bi bio zadovoljan. Kućanski su aparati olakšali svakodnevicu, a kinima, televizorom i bejzbolskim utakmicama je revolucionizirano uživanje. Kapitalizam je ispunio radnički zahtjev zvan 888 ili tri puta osam: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja. Istina, kultura zahtijeva napor, a radnik relaksaciju, pa osam sati predviđenih za kulturno uzdizanje puni enterteinmentom, no s pridodanim obaveznim godišnjim odmorom imamo idiličnu sliku. Izložen tim blagodatima najamni radnik je zahvalio Bogu što nikad nije baštinio komunizam, a njegov je istočni susjed, s pogledom na obilje, zamrzio osam sati nerada, osam sati baljezganja o kulturnom uzdizanju i psovki zbog lošeg televizijskog programa i nedostatka novca za odlazak na more, te osam sati nezasluženog odmora.
Zapravo se radi o tome da čovjeku kao rodu, toj životinji koja u kapitalizmu radi a u komunizmu ljenčari, snošljiva egzistencija nije bila dovoljna. Eksperiment komunizam je dokazao da povijest nije priča o nastojanjima nevlasnika sredstava za proizvodnju da ih osvoji i pravedno raspodijeli bogatstva. Nakon što je čovjek osvojio priliku da gospodari vlastitom sudbinom, ispostavilo se da je neposredni proizvođač samo govorio da želi vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, pravdu, a zapravo je htio bogatstvo, puki višak vrijednosti, novac dostatan za doživotnu egzistenciju, pri čemu uopće nije bitno odakle je taj novac. Nepobitna je činjenica da je pravo ime te želje obogatiti se toliko da se ostatak života ne mora raditi, ili da se može raditi samo ono što se želi i kad se želi. Komunizam, ili, nazovimo ga, socijalizam, potpomognut kreditima iz kapitalističkih zemalja, bio je samo bastardna izvedenica, derivat želje za enormnim bogatstvom.
Komunizam je, prije svega, propao zato što je nekolicina, menadžment epohe, realizirala američki san, propao je jer se američki san nije ostvarivao na tržištu, nego prvo revolucijom a potom na (jednostranačkim) izborima, dok je američko sanjarenje većini bilo strogo zabranjeno i proglašavano kontrarevolucijom; zabrana američkog sanjarenja je, doduše, kompenzirana korumpiranjem masa, kojima je dok komunizam nije pojeo vlastitu supstancu bilo dopušteno praktično ništa ne raditi. Snošljiva egzistencija masa lišenih konkurencije za radna mjesta brzo se srozala u nesnošljivu, broj zločina generalnih sekretara rastao je do nepodnošljivosti, kao i siromaštvo podanika, i potomci revolucionara od kapitala su zatražili oprost; ratovi ili manje žešći sukobi nastaju na teritorijima gdje su ljudi uvjereni da im je netko oduzeo šansu da američki dosanjaju, i treba uočiti kako je komunizam nastao jer je američko sanjarenje bilo zabranjeno, i propao jer je i sam zabranio američki san. Potomci revolucionira obrušili su se na komunizam istom snagom kao i njihovi preci na kapitalizam. Istom snagom, i jednako uspješno, samo s manje mrtvih od metka, a više od gladi, hladnoće i drugih oblika siromaštva. Potomci revolucionara kapitalu su prinijeli žrtvu, generalne sekretare i njihove apostole.
No, kapital se ponaša kao Bog iz Starog zavjeta. Kazna za nepoštivanje ili neznanje njegovog zakona ponude i potražnje u zemljama u koje je odavno uveden kapitalizam naziva se bankrotom, no on je okrutan, nemilosrdan čak i prema nedužnim potomcima oholih grešnika koji su se usudili usprotiviti njegovoj volji, zakonu ponude i potražnje i američkom snu. U državama čiji su se žitelji drznuli provesti revoluciju i zabraniti američko sanjarenje ime kapitalove kazne je tranzicija ili kolonozacija, najčešće odvođenje kreditima za koje se iz aviona vidi da nikad neće biti vraćeni cijelih naroda u dužničko ropstvo.
Nikako usput budi rečeno, mase se kolebaju, javno mnijenje prvo zahtijeva kapitalizam, potom komunizam, pa opet kapitalizam, da bi na kraju opet vapilo za humanim dijelovima komunizma. To javno mnijenje samo je jedan od krunskih dokaza da čovjek ne pristaje, da ne može pristati ni na što manje od američkog sna. Međutim, ako je do eksperimenta komunizam i bilo dvojbe, ako je bilo opravdanja za zablude klasa i masa, nakon eksperimenta imamo zaključak. Komunizam je krunski dokaz da se čovjek ne može pomiriti ni sa čim manjim od realizacije američkog sna, ni sa čim manjim od riječima neopisiva bogatstva.

tomislav-birtic-manifest-americkih-sanjara

REVOLUCIJA, NEŠTO BURNIJA SKUPŠTINA DIONIČARA Udruge građana, ili društva s ograničenom odgovornošću, čije popisano ili nepopisano, formalno ili neformalno članstvo broji milijune ili milijarde, a stremi cilju tako plemenitom da je uvreda nazvati ga i nadstranačkim, a kamo li stranačkim, političkim, stremljenje da udruga građana ili društvo s ograničenom odgovornošću promijeni svijet na bolje toliko da se utopiji ili idili čovječanstvo približi najviše što se utopiji ili idili može približiti, to bismo stremljenje mogli nazvati pokretom.
Pokret ne postoji. Ili, ne postoji pokret.
Postoje samo kapital i zakon ponude i potražnje, s kojima ljudska priroda od pamtivjeka reagira, korelira, jednako. Samo je čovjek, bilo kao individualna bilo kao kolektivna svijest, to tisućljećima pogrešno interpretirao.
Netočno je da je manjina svojom odlukom nastojala tlačiti većinu. Ništa manjina nije odlučila, jer nije mogla odlučiti. Nitko tu ništa nije mogao odlučiti. Samo izgleda da se oduvijek radi o najobičnijem preglasavanju, izbornom procesu pri kojemu je pošteno prebrojavanje glasova zajamčeno kapitalom i zakonom ponude i potražnje. No, ne odlučuje čovjek, vlasnik kapitala, nego kapital.
Tvrdnja “Svi dosadašnji pokreti bili su pokreti manjina ili u interesu manjina. Proleterski pokret je samostalni pokret ogromne većine u interesu ogromne većine. Proletarijat, najniži sloj sadašnjeg društva, ne može se podići, ne može se uspraviti, a da se ne baci u zrak cijela nadgradnja slojeva koji sačinjavaju službeno društvo” je, s obzirom na to da su Marx i Engels drugim djelima dokazali da razumiju materiju, puki populizam. Njih su dvojica razumjeli kako se i zašto preobražvaju društvena uređenja. To jest, ne kako se jedno društveno uređenje mijenja u drugo, a oba su utemeljena na kapitalu, zakonu ponude i potražnje i američkom snu, nego kapital, gotovo istoznačnica za svijest, evoluciju, jedno te isto uređenje samo usavršava. Usavršava ga u jedini logični stupanj koji određuju, uređuju, kapital, zakon ponude i potražnje, i američki san; ljudska svijest, bilo kolektivna bilo individualna, po Hegelu funkcija vremena, nema ništa s tim. Dakle, nije falsificiranje prošlosti ni budućnosti najveći Marxov i Engelsov grijeh, nego što su tabloidizirali sadašnjost koju su živjeli. Točno!, Komunistički manifest je ulizivački tekst, tabloidno podilaženje masama, puki spin. (Manifest američkih sanjara ne bavi se drugim tekstovima sličnim Komunističkom manifestu, nego samo Komunističkim manifestom, jer je u povijesti čovječanstva samo komunizam imao meč-loptu protiv kapitalizma, dok su ostale utopije, kao sekte stvorene samo za potrebe svojih gurua, jednostavno deklasirane.)
Pobune robova bile su osuđene na propast sve dok proizvodnja nije narasla dovoljno da bi gubitak roba, čovjeka svedenog na razinu alatke, značio značajan pad proizvodnje, usporavanje napretka. Dok je robova bilo više od potražnje za njima, njihov je život bio gotovo bezvrijedan. S porastom potražnje za njihovim radom rasla je i cijena njihova rada, rasla su i njihova prava, da bi oni na kraju procesa postali suvlasnicima zemlje, dakle sredstva za proizvodnju. Po istom je načelu feudalizam oslobađanjem kmetova pretvoren u kapitalizam, a kapitalizam se pojavom civilnog društva rafinirao u ono što zovemo kapitalizmom s ljudskim likom, što kapitalizam nikako nije i ne može biti, jer je kapitalova priroda da u interesu napretka gazi sve pred sobom.
Dakle, društveno se uređenje nije mijenjalo ljudskom odlukom, niti zbog ljubavi, krize morala ili ucjene, niti bilo kakvog misaonog procesa, nego su mijene bile – plaćene, bile su posljedicom porasta produktivnosti, proizvodnje, to jest uvrštavanja sve veće vrijednosti društvenog bruto proizvoda u formulu kapitala, zakona ponude i potražnje, i američkog sna.
U smislu, kontekstu u koji su čovjeka stavljali i Marx i Engels i mnogi, kako ih se naziva, ideolozi, čovjek ne postoji. Čovjek je samo ruka, alat, malte ne živčani završetak eteričnog bića, eteričnog svetog trojstva kapitala, zakona ponude i potražnje i američkog sna; čovjek u kontekstu preobražavanja uređenja postoji točno koliko možemo reći da je štap u biljaru utjerao kuglu u rupu, a ne igrač. U smislu, kontekstu o kojemu govorimo, čovjek je tek štap, kojega u svojoj ruci drži trojedni bog kapitala, zakona ponude i potražnje i američkog sna.
Neki ideolozi su pogriješili, i griješili, i griješili, drugi populizmom svjesno manipulirali ljude precjenjujući čovjekovu ulogu u povijesti tvrdeći da su se društva preobražavala revolucijama. Te nazovi revolucije – nasilne promjene robovlasništva u feudalizam, feudalizma u kapitalizam, a kapitalizma u komunizam – bile su obične, istina nešto burnije, skupštine dioničara. Ništa drugo nego promjena vlasničke strukture. Pojednostavljeno rečeno, jedan jedini većinski vlasnik kompanije na skupštini dioničara odlučuje sam i preglasava ostale. No, s vremenom su robovlasništvo, feudalizam i kapitalizam jednostavno bili dokapitalizirani i čovjekom i ljudima, njihov je udio rastao sve do stjecanja većine potrebne za promjenu menadžmenta epoha; možemo to nazvati i neprijateljskim preuzimanjem. Ništa drugo, i čovjek i ljudi su kapital, vrijednost njihovih udjela u vlasničkoj strukturi tisućljetnih ili stoljetnih razdoblja im je narasla dovoljno da na skupštini dioničara smijene menadžment i postave novi. A ideolozi, mediji prije medija kakve poznajemo danas, bi nakon skupštine dioničara dobili kakvo dobro namještenje, u rasponu od predsjednika uprave države, ili, ako bi se ideolog poželio malo odmoriti, smjestili bi ga u odnose s javnošću ili ljudske resurse.
Samo je privid da je “svako dosadašnje društvo počivalo na suprotnosti između ugnjetačkih i ugnjetenih klasa, a da bi neka klasa mogla biti ugnjetavana moraju joj biti osigurani uvjeti u kojima može bar tavoriti svoj život”. Nema klasa, pa tako nema ni korelacija među njima. Postoji samo korelacija između kapitala, zakona ponude i potražnje, i američkog sna s jedne, i ukupnog proizvodnog rezultata, viška vrijednosti izraženog kapitalom, s druge strane. Taj je odnos odredio sudbine pripadnika takozvanih klasa; naprosto se radi o okolnostima koje ugljik pretvaraju u dijamant ili čađu, ili vodu u led ili paru.
Komunizam, meč-lopta čovječanstva za koju se od pamtivjeka, još dok nije ni skovao riječi komunizam i socijalizam, borio Čovjek, a nisu je iskoristili ljudi, povijesna je anomalija nastala na teritorijima s preniskim društvenim bruto proizvodom pobunom ugnjetenih ne protiv ugnjetavača, nego protiv neučinkovitog baratanja kapitalom, zakonom ponude i potražnje, ali iznad svega američkim snom.
Ni vlasnici sredstava za proizvodnju, to jest vlasnici krupnog kapitala, glavničari, također nisu iznad kapitala, zakona ponude i potražnje i američkog sanjarenja. Najjasniji dokaz da u tom poretku nema bezakonja upravo su smjene menadžmenta cijelih epoha.

ALI ZAISTA VAM KAŽEM, NIJE DOVOLJNO! I humanisti i Marx i Engels su precijenili čovjeka. Od Isusa, preko Marxa i Engelsa, do Johna Lennona i Beatlesa, svi su u jednadžbu opstanka komunizma ili bilo koje utopije, to jest u jednadžbu prijedloga dioničarima da imenuju novi menadžment, uvrštavali natčovjeka, a zapravo se radilo, radi se o čovječuljku.
Unutar kapitala, zakona ponude i potražnje i američkog sanjarenja nema mjesta slobodnoj volji. To jest, ima ga točno toliko koliko je slobodna volja usklađena s voljom kapitala, zakona ponude i potražnje i američkog sna. Slobodne volje u skakanju iz aviona ima točno koliko je ta volja usklađena s gravitacijom i imanjem ili nemanjem padobrana. Ili, najgrublje rečeno, ideolozi preglasanih dioničara – nezadovoljstvo je preciznija riječ od potlačenosti – grubo su griješili previđajući da kapital, zakon ponude i potražnje i američki san bolje razumiju ljudsku prirodu i od kojeg čovjeka, to jest da je  sustav trojednog boga kreiran upravo po mjeri ljudske prirode.
Kolege Marx i Engels su poetski nepravedno optužili kapitalizam da je “u ledenoj vodi sebičnog računa utopio svete drhtaje pobožnog zanosa, viteškog oduševljenja, malograđanske osjećajnosti”, te da je kapitalizam (istoznačnica za buržoaziju, zapravo istoznačnica za dotadašnju povijest, to jest praksu) “lično dostojanstvo pretvorio u prometnu vrijednost i na mjesto bezbrojnih poveljama priznatih i izvojevanih sloboda stavio besvjesnu slobodu trgovine”.
Jednostavno, kapital, zakon ponude i potražnje i američki san usklađeni su s ljudskom prirodom, u kojoj je Čovjek po kojemu su Marx i Engels pisali Komunistički manifest, kao i Čovjek po kojemu su pisane vjerske knjige i čovjek ili Čovjek po kojemu je pisana Imagine – doslovce incident. Pobožni zanos, viteško oduševljenje, malograđanska osjećajnost, lično dostojanstvo, svi ti, i drugi, podskupovi ljubavi povlastica su više razine svijesti osviještenog Čovjeka; posljedica više razine svijesti, a u čovjekoljublju koje se iskazuje donacijama i, recimo, neopterećenim izvedbama sportaša nakon što su ostvarenjem američkog sna stekli slobodu, vidimo da je to stvar kapitala. Dok u ljudima pobožan zanos izaziva – posjedovanje, osobito stvari koje su kupili novcem koji nemaju da bi impresionirali ljude do kojih im nije stalo. Čisto animalna stvar, ali savršeno usklađena s nemilosrdnim kapitalom, zakonom ponude i potražnje i američkom snom, ponajviše sa zakonom ponude i potražnje – posjedovanje tuđeg dostojanstva jedan je od vrjednijih statusnih simbola (a često jeftiniji od Picassove slike, svakako šire dostupan), što je u ljudskom ponašanju vidljivo od najranije djetinje dobi, to jest od početka razlikovanja dobra i zla, do duboke starosti, te također na skali od riječima neopisovog siromaštva do druge krajnosti ljudskom umu nepojmljiva bogatstva. Samo postojanje posjedovanja čovjeka ili Čovjeka Čovjeku je gadljivo, dok se među ljudima posjedovanjem doslovce dokazuje postojanje, a vrhunac postojanja je posjedovanje tuđeg dostojanstva. Nema veze s kapitalizmom, nego s ljudskom prirodom, konstanta vremena.
Dalje, netočno je da je kapitalizam “sa svih dotad dostojanstvenih profesija, na koje se gledalo sa strahopoštovanjem, skinuo svetačku aureolu”. Nije kapitalizam “liječnika, pravnika, svećenika, pjesnika i učenjaka pretvorio u svoje plaćene najamne radnike”. Strahopoštovanje prema liječnicima, tim Božjim poslanicima na Zemlji, je oduvijek, i bit će zauvijek (u rovovima i bolnicama svi su vjernici), a tom strahopoštovanju nikad ni najmanje nije smetalo što su liječnici, i ostali s popisa cijenjenih u svim – ne društvenim uređenjima, nego epohama – oduvijek najamni radnici. Međutim, kapitalizam ih je svojim razvojem, širenjem viška vrijednosti s klase na mase, s glavničara na nadničare, oslobodio ropske ovisnosti o hiru jednog jedinog monopolista ili nekoliko poslodavaca udruženih u duopol ili oligopol. Oslobođeni bilo mecene bilo državne diktature, pa ma koliko ona ponegdje bila i prosvijećena, više blagoslovljeni zakonom ponude i potražnje nego mu izloženi, zaposleni u uzvišenim zanimanjima stekli su mogućnost naplaćivanja pravedne cijene svog rada. Naravno da je pravedna cijena rada u javnim školama u getima bolno niska, dok je na Yaleu pravedno visoka. Koncentrirani na Čovjeka umjesto na ljude, znajući sve o zakonu ponude i potražnje, Marx i Engels su “previdjeli” korelaciju broja ljudi zainteresiranih za nečiji proizvod ili uslugu i cijene njegova rada, što u finalu glupači s prekrasnim sisama i dupetom, koja u nasilju nad zakonom ponude i potražnje ne bi imala ozbiljnijih izgleda zaraditi za dvjesto generacija, ipak daje šansu da u tržišnoj utakmici od underdoga postane uzvišena želja ne samo liječnikovih snova, nego snova milijuna, ili stotina milijuna ljudi; biti faraonova izabranica znači biti podložna njegovu hiru, dok uzvišena želja snova milijuna ljudi na tržištu duha i mesa lako pronalazi novog kupca. Nisu previdjeli, to je samo bio dobar govor na skupštini dioničara.
Također, nije kapitalizam “s obiteljskog odnosa zderao dirljivi sentimentalni veo i sveo ga na čisto novčani odnos”. Kao i ordinarna prostitucija, rafinirana prostitucija među ljudima naprosto je povijesna konstanta, kojoj je, na koncu, jednako udobno bilo i u komunizmu. Opet Čovjek, i ljudi…
Da ih se ne može obraniti populizmom, izvrsnim odnosima s javnošću, to jest spinom, bilo bi upravo zaprapašćujuće kako su Marx i Engels vidjeli samo Čovjeka, a previdjeli ljude. “Naši buržuji, ne zadovoljavajući se time što im na raspolaganju stoje žene i kćeri njihovih proletera, da o službenoj prostituciji i ne govorimo, nalaze glavno zadovoljstvo u tome da zavode supruge jedni drugima”.
Promatramo li samo većinske vlasnike sredstava za proizvodnju, obožavatelj Marxa i Engelsa idole bi branio govoreći da u njihovo doba nije postojao statistički uzorak proletera vladara, jer niti proleter niti proleteri još nisu ovladali sredstvima za proizvodnju, to jest nitko od njih se nije domogao bogatstva, niti su ga se domogli kao kolektiv. Ali, za ime zakona ponude i potražnje, kapitala i američkog sna, zavođenja tuđih žena poznata su otkako je monogamije; u poligamiji bi se čovjek još mogao i zabuniti, što je u monogamiji malo teže. Stvarno nije trebalo biti ni prorok ni genij da bi se znalo kako će se ponašati Staljin, Tito ili Mao nakon što ovladaju sredstvima za proizvodnju, to jest nakon što ih skupština dioničara postavi za glavne menadžere s neograničenim ovlastima. Kao što je poznato da je, ma koliko je znano da dame biraju, uspješnost zavođenja proporcionalna kapitalu. Kurva je izjednačena sa žigolom, ali kapital je uvijek kapital. Kapital, ma u što konvertiran, uvijek je kapital i u proleterovom zavođenju proleterove žene, i u veleposjednikovom seksu s robinjom, i u kraljičinom dekadentnom sportu s kmetom. Kao što je kapital uvijek kapital u imanju nosača aviona u vanjskoj, ili tenkova protiv demonstranata u unutarnjoj, nazovi, politici, naravno da se radi o unutarnjoj i vanjskoj skupštini dioničara; pobjeda golorukih demonstranata protiv tenkova uglavnom je stvar podrške sile koja ima nosače aviona. Govorimo li o većini, a ne o zanemarivom dijelu sposobnih za ljubav, kapital je jedina čvrsta točka međuljudskih odnosa.
I, jedna od najgorih uvreda Komunističkog manifesta prirodnom poretku je optužba da je kapitalizam “otkrio kako je brutalno ispoljavanje snage nalazilo odgovarajuću dopunu u najmlitavijem ljenčarenju”. Blagodat ljenčarenja pogrda je klasi, a i masa se osjeća uvrijeđenom, jer je, nepobitna je istina, kapitalizam svojom produktivnošću revolucionizirao ljenčarenja masa. Jednostavno, ljenčarenje je stvar pukog viška vrijednosti, kao što je stvar viška vrijednosti i svaka zabava, stvar slobodnog vremena, jedinog neobnovljivog resursa. Od turizma, do evolucije popa od Mozarta do rapa, to jest izgradnje kičme viška vrijednosti od elite do geta, sve sama revolucioniziranja ljenčarenja masa.
Komunističkim manifestom optužuje se kapitalizam da je “ekploatacijom svjetskog tržišta dao kozmopolitski karakter proizvodnji i potrošnji svih zemalja, na veliku žalost reakcionara izvukavši nacionalno tlo ispod nogu industrije”. Ali, kapitalu, zakonu ponude i potražnje i američkom snu uspjelo je što čak ni religijama nije: sveto trojstvo usmjerilo je čak i ljude (ne Čovjeka, koji to razumije, nego i milijarde ljudi), ka poštovanju istinskih nadnacionalnih vrijednosti. Ni Abraham Lincoln ni Martin Luther King ni Nelson Mandela ni Dalai Lama diskriminaciji nisu naštetili koliko joj je naškodilo trojstvo kapitala, zakona ponude i potražnje, i američkog sna; naprosto, globalizacija koju su omogućili kapital, zakon ponude i potražnje i američki san zatucanost čini netržišnom, zadrti ignoranti završavaju u bankrotu ili prosječnosti, a prosvjetiteljska misija svetog trojstva nezadrživo napreduje. Pa, ako su i religije i kapital krivi za mnoge diskriminacije, ako su prouzročili mnoge sukobe, može se reći da su zlodjelima skupili podjednako minusa, ni jedna religija pojedinačno ni sve religije zajedno ne mogu parirati kapitalu što se ekumenskog djelovanja tiče. Zato mi američki sanjari optužbu o kozmopolitskom karakteru izmicanja nacionalnog tla ispod nogu industrije smatramo komplimentom. I dalje ćemo nastojati brisati nacionalne granice između svih ljudskih djelanosti, i stvarati univerzalno, univerzalno sve, usklađeno s ljudima i Čovjekom, a ne potrebama strašljivaca koji bojeći se zdrave konkurencije čak i najplemenitije ljudske djelatnosti žele zagaditi carinama, to jest monopolom sprječvati napredak.
Komunizam nije uspio iz istog razloga zbog kojeg nisu uspjele ni religije, izravno se sukobljava s kapitalom, zakonom ponude i potražnje i američkim snom, to jest s ljudskom prirodom. Doduše, religije su nešto uspješnije od komunizma jer duhovno vodstvo ne znači i preuzimanje odgovornosti za ekonomski rezultat grupe ili pojedinca, no nisu neuspješne zato što bi svi gladni ljudi, birajući između kamena, drveta i kruha izabrali kruh, dok bi bez vanjskih utjecaja rezultat izbora religije bila obična Gaussova krivulja, nego zato što se religije sukobljavaju s ljudskom prirodom. Ta je priroda brutalno jednostavna: čovjek se dobro ponaša samo prema onima koji povećavaju njegove šanse za opstanak, to jest dobro se ponaša samo prema onima koji povećavaju njegove šanse za napredak.
Napredak ne ovisi o čovjeku, nego sveto trojstvo rukovodi evolucijom ljudske svijesti. Kapital, zakon ponude i potražnje i američki san evoluiraju ono što je Hegel nazvao sviješću, duhom, a mi se zadržavamo na napretku, jer napretka radi čak se i razvoj svijesti mora zaustaviti. Na neodređeno.
Kapital, zakon ponude i potražnje, i američki san, jedini su prirodni poredak, to je jedini poredak koji nije ideologija, dok su svi ostali prijedlozi zapravo puke masovne terapije nerealiziranih američkih sanjara; da ne bude zabune, na tim se terapijama da sasvim lijepo zaraditi.
Jasno je da svako obilje ili preobilje nastaje iz oskudice, jer je oskudica najbolji pokretač, međutim svaki put kad pobijedi oskudicu čovjek ponovno otkrije lijenost i zaboravi na svoju dužnost da potomcima preda svijet u boljem stanju od onoga u kojemu ga je zatekao. Izborivši se za već vrlo visoki komfor čovjek je kao rod počeo cmizdriti nad svojim životom koji je počeo gubiti kontakt s prirodom i izvornim ljudskim vrijednostima, moralom, etikom, sve je češće počeo odlaziti psihijatrima, okretati se raznim religijama i prevarantima i slabiti sebe kao proizvodnu snagu sposobnu roditi na polju i pola sata kasnije nastaviti kopati.
Tvorac je stvorio čovjeka koji ništa ne radi besplatno, lijenu bubu koja ni vrstu ne bi produžavala da za to nije plaćena orgazmom, a kamo li nastavljala povijest besplatno. Da, u svim ga se epohama, kao bebu dudom varalicom da prestane plakati, nečime moralo odobrovoljiti da čini djela i Bogu i kapitalu ugodna.
Da bi čovjek povijest održavao na životu isprva se zadovoljavao kruhom i vodom, neko vrijeme mu je bila dovoljna tek uvjetno-rečeno-sloboda, no otkako ju je počeo shvaćati pod normalno, pa ju je još oplemenio slobodnim popodnevima, godišnjim odmorima, izborima bez imovinskog ili bar obrazovnog cenzusa, moralo se pojaviti nešto novo. Konkretno, čovjek je poželio vladati.
Razvijajući ideju da ništa nije besplatno, bolje rečno spustivši se niz njen tobogan, zakon ponude i potražnje je – nikako pobjeći od tiranije kao društvenog uređenja – ponovno zadivio čovjeka: od svakoga je potrošača napravio kralja.
Doista, čim uđeš u bilo koju trgovinu, čim si kupac robe ili usluge, automatizmom postaješ vrhom majušne piramide, klečeći te mole da se vratiš. Govoreći da si najbolji od svih – da imaš lijepu frizuru (sjećaju se od prošli put), da je prava šteta što tako visok ne igraš košarku (imao bi svu lovu ovog svijeta) – uvjerljiviji su od kurve. Nije to ona normalna pristojnost koju u boljim obiteljima naučimo od roditelja. Svaki put kad kupujemo, doduše samo u zemljama u kojima je prvobitna akumulacija okončana prije najmanje trideset godina, prema nama se odnose baš onako kako su knjige opisale odnos podanika prema kraljevima.
Eto, da bi imao cijelo kraljevstvo, ne treba ti ni plemićka titula. Jer, tvoj se mali novac poštuje. U trošenju i trgovčevu osmijehu dovoljno je vladavine da se osjećaš dostojanstveno, sasvim dovoljno da u snošljivoj egzistenciji nasmiješen klekneš pred kupca tvog proizvoda.
Čovjek u razvijenome kapitalizmu nije kralj samo kao potrošač, već i kao običan radnik. Da bi zaštitio porast proizvodnje kapital je vlasnicima sredstava za proizvodnju naredio da poboljšaju uvjete za rad. Tako vlasnici tvornica svoje zaposlenike šalju na doškolovavanje, kupuju im zaštitna sredstva, u mnogim se firmama pazi čak i na boju zidova, a kamo li na rasvjetu radnog prostora.
Ali, ni to nije dovoljno. Stabilnost sustava kontinuirano nagrizaju nesigurnost i monotonija.
Svi vladaju i svi robuju, i vlasnici sredstava za proizvodnju i njihovi zaposleni. Za ukus svih nas, tržište se mijenja prebrzo, sudbine se urušavaju u sekundi propasti poduzeća ili cijelih industrijskih grana. Ili burzi. Golema većina se osjeća nesigurnom, a strah je proporcionalan godinama starosti.
Sloboda je broj dana koliko možemo preživjeti bez ikakvih prihoda. Od sakupljača i lovca, preko roba i kmeta do najamnog radnika povećava se prosječna vrijednost duljine trajanja osobnog mira. Višak vrijednosti je dostatan za jedan dan, tjedan, mjesec, godinu, deset godina…
Nije dovoljno!, u čovjeka je ukorijenjena snažna želja za viškom vrijednosti koja će mu jamčiti zadovoljenje svih potreba za cijeli život, a vječna nesigurnost je generator američkog sna gotovo jednako koliko i monotonija.
Za razliku od robova i kmetova, koji su stalno bili pod oružanim nadzorom, frustrirani civil na prvi pogled u svakom trenutku može napustiti dosadni proizvodni proces, ali ustvari je ukroćen, bespomoćan kao životinja u zoološkom vrtu. Čovjek uhvaćen u trokut kuće, posla i kafića može postati opasnim za svoju okolinu, a nagomila li se mnogo takvih, i za kapital. Da od monotonije, kao od kapaljke, ne bi poludio pomaže mu američki san, iluzija da će se izbaviti iz kaveza.
Od robovlasništva, koje je američki san ispunjavalo rođenjem ili kraljevim hirom, pa sve do kapitalizma, o američkom snu kao krajnjoj i jedinoj želji, nadreligiji, jedinoj religiji koja ekumenski ujedinjava ljudski rod, nije se govorilo jednostavno zato što produktivnost, ili njen sinonim, bruto društveni dohodak po glavi stanovnika, nisu bili dovoljni da bi kapital i zakon ponude i potražnje u jedinici vremena proizvodili dovoljno realiziranih američkih sanjara da bi se američki san mogao institucionalizirati u religiju.
Ali, očito je, zbog stabilnosti koju daje sustavu američki san je jedan od najvažnijih proizvoda kapitala i zakona ponude i potražnje.
Stoga je neosporno da je američki san ključni moment daljnjega razvoja civilizacije.
Napredak ljudskog roda puki je nusproizvod američkog sanjarenja.
Kad bi broj američkih sanjara pao ispod kritične razine, ili bismo se svi međusobno poubijali, ili bi netko masu opet okupio u takozvanu revoluciju, izvanrednu skupštinu dioničara.
Komunizam je propao jer je manjina koja je američki san realizirala na jednopartijskim izborima korumpirala većinu, to jest silujući sveto trojstvo manjina je zakonom zabranjeni američki san kompenzirala plaćanjem nerada, kapitalizam je stalnu nesigurnost kompenzirao do neba veličajući spin da svatko ima priliku ostvariti američki san. Upravo ta iluzija, ta jedina religija koja ne okuplja ljude strahom od kazne, nego samo nagradom, sustav, sve dijelove mehanizma društvene reprodukcije, drži na okupu.

AMERIČKI SAN, SLUŽBENA RELIGIJA ČOVJEČANSTVA U gradovima se to ne primijeti, u njima su crkve nekako previše javne, pojede ih to što su turističke, atraktivne, raskošne, arhitektonske, a nije nebitno ni ideš li poslije mise s društvom na kavu ili na obiteljski ručak. Ali, gledajući crkve po gradićima, selima, lako je shvatiti koliko su potrebne, postane jasno da ljude treba kontrolirati, malo im pričati o ljubavi i povremeno ih malo poplašiti, sve one što svećenicima poslije mise stisnu ruku i, je li to čestitka ili zahvala?, kažu: “Divna propovijed, velečasni…” Promatrajući mjestašca, dvorede kuća uz cestu i crkvice u koje ne stane više ljudi nego što ih naselje ima, lako je shvatiti da je to infrastruktura, televizija prije televizije, lako je shvatiti i uzvišenost svećeničkog poziva, da oni ipak sprječavaju da se međusobno ne poubijamo golim rukama i zubima. U tome pomažu i Božje suze, umjesto kandila i miomirisa do svijesti dopiru eterični plodovi duša koje masa obično naziva svecima; nebitno je jesu li beatificirani. Njihove poruke nisu zapisane crno na bijelome, već ih ti moralni tipovi pronose zapisane životima-djelima-porukama na zaslonu od vremena, svoga vremena, oni zemljom hodaju kao što suze klize niz lice.
To je baza, to nas drži na okupu, sustav stabilnim. Neki u stabilnosti sudjeluju jer vole, ili sami sebi uspješno lažu da vole, drugi jer se boje, a to je dovoljno da čovječanstvo između trenutne koristi i straha od vječnog prokletstva balansira dovoljno dobro da se produktivnost povećava.
Dakle… Ljudi političare biraju, jednostavno nemaju jače oružje u rukama od izbora, ali im ne vjeruju, recimo da biraju manje zlo. Petrovi nasljednici i svećenici su neka vrsta tješitelja, metapsihologa, ali njihova je moć limitirana jer, za razliku od vlada, nemaju nikakvu odgovornost za stanje, a s tisućama godina nakupilo se i grijeha, ugled im je pao, a s njim i utjecaj na klase i mase. Zato, kad je u pitanju uvjeravanje sestara i braće da ništa na ovome svijetu ne vrijedi koliko ljubav, zapravo da je ljubav jedini smisao ljudskog postojanja, da je obrazovanje nužno, da treba ići u rat, ili da je najbolji izbor na svijetu igrati nogomet ili osnovati grupu, nastupaju realizirani američki sanjari. Otkako je televizije, posao su preuzeli nasljednici Petrovih nasljednika, kad god mase u nešto, u što god treba uvjeriti, nastupaju realizirani američki sanjari.
Niti je vjera slaba zato što Isus već više od dvije tisuće godina nije među nama, niti bi je njegov silazak među nas ojačao. Problem je u ljudskoj prirodi. Ma, sitna korist danas milijardama ipak vrijedi više nego vječni život sutra, a kamo li bogatstvo dovoljno za doživotnu raskošnu egzistenciju. U ljudskoj prirodi nije da vjeruje u događaje od prije nekoliko tisuća godina, niti da se zadovoljava nagradom nakon smrti. Pobune protiv menadžmenta epoha, kao i reforme crkava, i svakodnevno ponašanje oslobođeno velikih riječi i djela, dokazi su da čovjek više zahtijeva trenutnu korist nego što se boji kazne nakon smrti. I zato je posve logično da je američki san odavno trebao biti proglašen službenom religijom čovječanstva.
Lako je shvatljivo zašto nije. Zato što ogromna većina ljudi nisu realizirani američki sanjari, njihova potreba za utjehom i denialom preglasala je, tiho nadglasala, logiku stvari. Živimo u planetarnoj zavjeri šutnje. Većina tu zavjeru aktivno živi. Ta šutnja, ta zavjera postoji oduvijek, otkako se muškarac definira radom, a žena ljepotom, pri čemu muškarčevo definiranje radom ne smanjuje i njegov i njen zahtjev da on bude i lijep, niti nju njena ljepota oslobađa od njene i njegove žudnje da se ona realizira na tržištu rada, još bolje da bude vlasnica što više kapitala.
Milijarde brakova, zavjera šutnje. Ljudi dođu pred svećenika, matičara, ili ni pred koga, zavjetuju se na vječnu ljubav iako tu ljubavi nema, nego, osim nagona za produženjem vrste, samo zavjere u kojoj oboje šute da se jedno za drugo zakonito ili divlje vjenčavaju samo zato što zbog svoje pozicije u zakonu ponude i potražnje nisu mogli pronaći boljega.
Upravo je ta čovjekova sklonost da se pretvara, najlakše dokaziva milijardama uređenih parova prosječnih i ispodprosječnih koji se pretvaraju da su Julije Cezar i Kleopatra – a zapravo te milijarde nisu ništa drugo do li razvod, obiteljsko nasilje ili u najboljem slučaju uljuđena zavjera šutnje, kompromis, fake – ujedno i krunski dokaz da čovjek ne pristaje ni na što manje od američkog sna u svakom pogledu. Nije fake it until you make it, nego je fake it; just fake it. Djeca, a i odrasli, na livadi i asfaltu viču “ja sam Ronaldo”, “ja sam Rooney”, odrasli šute “ja sam Cezar”, “ja sam Kleopatra”, pristanak na kompromis dokaz je da čovjek kao rod ne pristaje ni na što manje od američkog sna.
Vjerojatno bi američki san odavno bio proglašen službenom religijom čovječanstva, koje bi onda, oslobođeno ego-okova straha od neuspjeha, posljedično brže napredovalo, da – problem sugerira rješenje – mnogi svoj američki san nisu pokušali realizirati, a mnogi su ga i realizirali okupljajući neutješne nerealizirane sanjare u terapeutske zavjere šutnje.
Religija… U usporedbi s brojem ljudi koji vjeruju premalo ih hoda po vodi. Čak i u pjesničkom smislu, a ne shvaćajući doslovno, premalo ih masline čupa iz zemlje i natjerava planine da poskakuju.
Robovi, kmetovi, radnici na traci koji su htjeli biti industrijalci, navijači, obožavatelji pop zvijezda, humanitarci, svi koji su umjesto na pozornici završili u publici, i svi koji su umjesto u ljubavi završili u strahu, to jest u povrijeđenom egu, tražili su metapsihologa/metapsihijatra, vapili su da to što je terapija ili utjeha dobije neko uzvišeno ime, i tako su nastale nebrojene zavjere šutnje da je jedino na što čovjek kao rod može pristati realizacija američkog sna u svakom pogledu.
Za neke odaberu drugi, najčešće roditelji, to jest za njih odabire zemlja nad kojom su se rodili, ali, kao sa švedskog stola, ljudi biraju religiju kao što biraju psihologa ili psihijatra, i uglavnom i iz religije, kao sa švedskog stola, uzimaju samo ono što im odgovara. Isto tako, kao sa švedskog stola, biraju hoće li njihov nasljednik Petrovog ili čijeg već nasljednika biti Michael Jordan, Roger Federer, Michael Jackson, Warren Buffett, Paul Krugman ili Nikola Tesla.
Rađamo se neslobodni i nejednaki. Jednakost je stvar nikada, dok se sloboda, u malom broju primjeraka, može steći.
Može se reći da neki ljudi vjeruju u Boga, a neki se izjašnjavaju, misle da ne vjeruju, vjeruju da ne vjeruju. No, dok čovjek bira religiju, postaje član neke vjerske zajednice, američki sanjar se ne postaje, svi se rađamo kao američki sanjari.
Za razliku od ostalih ideologija, čija je zajednička značajka da je ljude na njih potrebno nagovarati – u njih se ne vjeruje, u njih se sumnja – američki san je u čovjeka zapisan kao disanje ili nagon za produženjem vrste.
Američki sanjari su vjerodostojni jer su njihove propovjedi čista how to literatura, posve usklađena s ljudskom prirodom. Američki sanjari u službi očuvanja bilo kojeg poretka najveći su i najviši čovječanstvu poznati doseg vjerske i političke korektnosti. Oni se referiraju na blisku prošlost, a propagiraju nagradu za života.
Zbog svega toga je jasno, jedina religija koja ujedinjuje kuglu zemaljsku je američki san.

SHOWBIZ, NAJMASOVNIJA SEKTA Nakon svih inicijativa da svijet bude bolje mjesto za život svih, a ne tek dobro mjesto za život samo za realizirane američke sanjare – na čemu su radili i Bog i mnogi koje je Bog pomazao – svijet se nije maknuo dalje od gomile što se dijeli na najmanju skupinu vlasnika kapitala, nešto veću grupu koja višak vrijednosti troši na kulturu, putovanja, razne tečajeve, posjete galerijama i muzejima i tako to, te pomalo zastrašujuće veliku veliku većinu ljudi koji se na ovaj ili onaj način izražavaju kroz sport. Proširimo li definiciju sporta svime što ima rang-listu, dobivamo show business, showbiz.
“Pristao bih živjeti cijelu vječnost na mjestu za koje je pouzdano utvrđeno da je na njemu nemoguće izvesti ikakav podvig”, napisao je Benedikt Jerofejev, a u slobodnom prijevodu to znači da je vrhunac života umrijeti kao čovjek, da je to isto što i biti Bog, biti Bog onoliko koliko to tvoje doba, tvoja epoha dopušta. No Zemlja nije mjesto na kojem postoji kutak za koji je pouzdano utvrđeno da je na njemu nemoguće izvesti ikakav podvig. Možda na tom mjestu postoje takva vremena.
Evo kako to ide.
U početku to je samo život. Drugi donose kruh na stol, a ti se igraš s drugom djecom, prljaš i prerastaš odjeću, to je dovoljno da bi te se moglo zvati ljudskim bićem. U mladosti, ako već ne oduzimaš ono što su glupo nazvali nevinošću, sasvim sigurno je na sve moguće načine gubiš, malo sanjariš, a čovjekom te čini to što te nitko ne razumije.
Kasnije, ti si samo čovjek. Biti čovjek i dalje znači jesti kad si gladan i spavati kad si pospan, ali briga o tome odjednom je tvoj posao. Kasnije je sve kompliciranije, a svodi se na to da si čovjek ako i samo ako imaš i teritorij na kojemu i vrijeme za trajanja kojega je nemoguće izvesti ikakav podvig. Sam ili udružen u grupu ne možeš izbjeći podvige, a od toga treba pobjeći, zato čovjek ništa ne želi više nego biti Bog, biti što veći Bog, biti kao Bog, biti k’o Bog, što bliže Bogu, što sličniji Bogu, što veći podskup Boga, dakle realizirani američki sanjar…
Ne možeš prodavati naftu, ne očekuješ valjda da ćeš iz posla istisnuti Shell ili British Petroleum, teško da ćeš i Billa Gatesa izgurati s tržišta, McDonald’s je potukao većinu konkurenata, Preat A Manger i Wrap Eat također, okani se pokušaja da konstruiraš bolji automobil od Mercedesa i ostalih, General Motors je monopolist, ostavi svaku nadu da ćeš pobijediti Sony…
Studije kapitala nedvojbeno pokazuju da se, nakon prvobitne akumulacije i, posljedično, raspodjele bogatstva i moći, novi bogataši pojavljuju vrlo rijetko. Golema većina novih bogataša su nasljedni bogataši, dakle imperij im oporučno ostavljaju preci. Neki od tih nasljednih proćerdaju napore nekoliko generacija, pa netko popuni upražnjeno mjesto, no činjenica je da industrija u prvotnom smislu riječi nije pogodan teren za američke sanjare. Bogaćenje pojedinca proizvodnjom najrjeđi je oblik realiziranja američkog sna.
U svijetu multinacionalnih korporacija, koje su odavno zaposjele teren, mjesta ima samo za vizionare koji će tržištu ponuditi nešto trenutno nepostojeće, kao što je Frank McNamara smislio kreditnu karticu, Bill Gates ponudio operacijski sustav, ili Tim Berners-Lee internet, a Mark Zuckerberg je pasiviziranju masa darovao Facebook. Načelno, traži se ideja, cilj je zadiviti tržište nekom novinom, ali, što se maloga čovjeka tiče, gotovo da svi putevi vode u showbiz.
Showbiz je nastao tako da su siromasi gladijatorskim igrama zabavljali bogate. U samim počecima biza robovi su se u arenama borili na život i smrt, što međusobno što protiv izgladnjelih životinja.
Na istoj su liniji engleski lordovi organizirali šakačke mečeve. Po načelu da je plaća proporcionalna broju ljudi koji čovjek veže na svoju djelatnost honorari su bili mizerni, svodili su se na sitniš i ručak, što je bila naknada nešto veća od nadnice u polju ili tvornici.
Međutim, iako je to bila bijedna plaća, ipak je bila plaća, pa je baron Pierre de Coubertin u trenutku shvatio potencijale industrije zabave i svim se srcem zalagao za profesionalni sport. Shvativši da će ga licemjerni lordovi nadglasati Coubertin se zadovoljio titulom osnivača modernoga olimpizma, ali njegova je osnovna misao bila nezaustavljiva.
Porastom produktivnosti/proizvodnje nastao je srednji sloj, pa šakači i ostali moderni gladijatori nisu zabavljali samo bogate, nego je broj potrošača njihovog proizvoda naglo rastao. Profesionalni sport je galopirao ka svojoj današnjoj formi, a pridružio mu se i kompletan showbiz.
Stvorena je industrija zabave, a to je prava tvornica snova. Nije to samo tvornica zabave, nego i američkog sna.
Za razliku od egzaktnih disciplina, znanosti, primijenjene znanosti, u showbizu ima mjesta za individualce, čak samouke pojedince bez ikakvog formalnog obrazovanja, a ponekad je dovoljno samo dobro izgledati i znati hodati.
U obožavanju idola nastala je gotovo nova religija, a religija je bilo, je, i gotovo sigurno će zauvijek biti i mišljenje da svatko može uspjeti. I više od toga! Svatko ima jednaku šansu!
Kapital pomaže Bogu. Gdje prestaje djelovanje aksioma “Bog te voli”, nastupa kapital te voli, ma koliko sumnjala i u jedno i u drugo kolektivna svijest lakše će povjerovati da kapital sve ljude jednako voli, nego da su Bogu svi jednako dragi.
Zapravo, kao što dijete oponaša oca, odrastao čovjek oponaša Boga, to jest interpretira ga, ponaša se kako misli da bi se ponašao Bog, najkraće rečeno čovjek Boga vidi ili kao svemoćnog silnika ili kao ljubećeg oca. A život je reakcija na stupanj dosanjanosti. Sva ljudska zla nisu ništa drugo nego reakcija poraženih na neostvareni američki san. Sve ono što vidimo u crnim kronikama nije ništa drugo nego razbijanje svlačionice poraženog u prvom kolu ili finalu američkog sanjarenja. Sve dobro na ovom svijetu samo je vizionarski sanjarev odlazak u garažu iz koje će pokušati osvojiti svijet kao Beatlesi ili Steve Jobs, na igralište na kojem će postati Michael Jordan, u agenciju koja će od nje napraviti Cindy Crawford, sve dobro je ili odlazak u garažu ili reakcija pobjednika, Beatlesa, Jobsa, Jordana, Cindy… na ostvareni američki san.
Ljudi koji mogu biti sretni i ispunjeni, ostvareni!, i ne dosanjavši američki san tako je malo, da je teško reći treba li se razina njihove svijesti smatrati uzvišenom, ili se zapravo radi o bolesti, gotovo nakaznosti. Pobjednička manjina dijeli se na mali broj humanih koji pobjedu ne zlorabe da bi tlačili druge samo zato što mogu, i ostale.
Velika većina ne može se pomiriti s porazom. Poraženi se ljute, bijes je isto što i destrukcija, a već smo se složili da ama baš ništa ne smije stati napretku na put. Da ne bi razbijali svlačionicu kapital je svima pokazao da ih jednako voli, njegov predzadnji argument za pasiviziranje masa je showbiz, a krajnji je argument parola da uopće ne moraš biti poseban, osobito sposoban, da bi se obogatio toliko da više ne moraš raditi. Lutrija!
Dakle, američki san je stup društva zato što je želja za realiziranjem američkog sna toliko jaka, da ne samo da je savršena prevencija protiv incidentnog ponašanja koje bi smetalo napretku, nego sanjari štiteći svoj san obavljaju niz korisnih poslova. Najveći pronalazač svijeta Nikola Tesla je kopao kanale, reper Eminem je radio kao konobar, Rod Stewart je bio grobar, Elton John je noći i noći zabavljao goste barova za funtu i obrok, a Madonna je čak snimala porniće. U prvoj fazi oni su obični najamni radnici koji se bore za slobodu, u drugoj su najbolja reklama pravednosti sistema, živi dokazi da je svakome dopušteno uspjeti, ali mora biti uporan i sposoban.
Brat je ubio brata jer je bio ljubomoran, bio je toliko ljubomoran, da ni strah od Boga nije bio dovoljan da spriječi ubojstvo, no kapital je pronašao način da smiri poražene, bar da ih neutralizira do četrdesete godine života, nakon čega postanu biološki nesposobni za buru na skupštini dioničara; eksperti za upravljanje masama ne boje se demonstracija u državama čiji je prosjek starosti stanovništva četrdeset godina. Smrtnim je stvorom lako vladati. Nikad mu ne daš što želi, a nadu redovito. I masama je lako vladati. Povremeno izvučeš nekoga iz mase i daš mu što svi žele. Ljudi se rađaju slobodni i nejednaki. Ma koliko se stvarnost opirala željama i ma koliko želja za izbavljenjem iz oskudice bila snažna, golema većina je savršeno svjesna da ne posjeduje kvalitete nužne za realizaciju američkog sna. Međutim, sustav se i za to pobrinuo: vlasnici sredstava za proizvodnju američkog sna redovito najobičnije smrtnike ili smrtnice čine besramno bogatima. Ponekad aktiviraš sredstva za proizvodnju američkog sna i mrvicu boljeg od prosjeka učiniš vulgarno bogatim. Madonna i Lady GaGa malo bolje pjevaju od prosječne srednjoškolke, malo bolje plešu, samo su malo hrabrije – i upravo je to definicija popa, izvođač ne smije biti toliko kvalitetan, da svojom izvedbom vrijeđa, demotivira publiku, upravo je to temelj stabilnosti ovog svijeta, upravo se zbog očito male razlike između realiziranog i nerealiziraih američkih sanjara američki san masama doima tako prokleto dostižnim. Uvjerenje da je šansa mizerna, ali ipak postoji, uvjerenje da su uvjeti za ostvarenje američkog sna stečeni rođenjem smiruje i najveće očajnike. Najobičnija lutrija, nada u osvajanje novca za doživotnu raskošnu egzistenciju, dovoljna je za novo ustajanje iz kreveta i uzimanje daljinskog upravljača u ruke po povratku kući.
Doista, nije li više ljudi krotko zato što se nada da će se obogatiti za života, nego zato što vjeruje u kraljevstvo nebesko?

KAPITAL JE MOST DO BOGA Čovječanstvo je zrelo za evolucijski skok, za odbacivanje povoda, izgovora za rat, i komuniciranje samo uzroka, stvarnog razloga zašto se ratuje. Jednostavno, već duže vrijeme postoji kritična masa ljudi koje objašnjenje da se neku zemlju napalo zato što vlast svojim državljanima ne dopušta gledanje televizije, ili zato što vladi napadnute zemlje napadačeve vrijednosti ne znače ništa, ili vrijeđa ili nasmijava. Također, odavno postoji i kritična masa skeptika koji i u piletovom prelasku ceste vide zavjeru svjetske vlade ili koga već. A predatorstvo je u ljudskoj prirodi, dakle postoje svi uvjeti da vrlo uskoro vođa neke države hladno biračima kaže da se ili mogu složiti s napadom na neku zemlju kako bi je razorili do temelja, isisali njena prirodna bogatstva i/li uništenoj državi dali brdo kredita, ili neka se ne bune što gube niz povlastica kojima vladari korumpiraju svoje podanike. U ljudskoj je prirodi da rat bude izglasan, a zakon ponude i potražnje odredit će cijenu vojnika. (Važno je napomenuti da se rutinska organiziranja proljeća, ljeta ili kojih već godišnjih doba na kojim već teritorijima ne smiju komunicirati masama, jer bi priznanje postojanja ekonomskih ubojica otežalo provođenje akcija, bilo bi teže pokretati mase gdje je to zbog ostvarenja svojih ekonomskih interesa potrebno; iluzija sudjelovanja u civilizacijskom, svjetonazorskom napretku, je, ako ne dovoljna, ipak nužna.)

Ljudska priroda, koja zahtijeva ili ostvarenje američkog sna ili bar što većeg dijela cjeline američkog sna, vidljiva je, doslovce komična, u komešanjima, dogovaranjima  dioničara da sazovu izvanrednu skupštinu dioničara, poput Occupy Wall Street i sličnih (Pobunite se! Stephanea Hessela jedan je od simpatično komičnih, čak ne ni govora na skupštini dioničara, nego poziva na skupštinu). Mase nerealiziranih američkih sanjara, koje su svoj stupanj neoliberalizma dosegle u dućanu birajući hlače ili telefon koji su proizvela djeca robovi dokaz su i da čovjek ne može pristati ni na što manje od američkog sna i da kolektivna svijest ili nema slobodnu volju, ili uopće ne postoji, nego postupcima kolektivne svijesti upravlja kapital, jedina cesta od Boga preko čovjeka do Boga. Doista, politički korektno birati hlače ili telefon lakše je nego bojati se Božje kazne, jer je ovosvjetovno, ali pokažeš li kolektivnoj svijesti koja je, što je nemoguće, neinformirana, da hlače ili telefon proizvode djeca robovi, sliku šestogodišnjeg štrajkaša koji rida dok ga pendreči odrastao čovjek, kolektivna svijest će opet kupiti iste hlače i isti telefon. Nije za zamjeriti, jer tim procesom upravlja kapital, jednako seleći proizvodnju u Kinu, jednako u gradnji prvog kineskog nosača aviona, jednako u korist bankara kojeg bi prosvjednik protiv globalizma objesio, i u korist prosvjednika kojeg bi objesilo dijete rob jer prosvjed neproduktivnog uvoznika nije ništa drugo nego inzistiranje da policajac jače pendreči šestogodišnjeg izvoznika sve dok njegov rad ne poskupi toliko da se pendrek nađe u njegovim rukama.
Hlače ili telefon koje nisu proizvela djeca robovi slobodan je odabrati samo kapital koji se oslobodio samog sebe, dakle kapital u materijalnim i duhovnim oblicima toliko nagomilan da je postao sloboda (makar je priručno definirali kao odsustvo prisile, ili kompromisa), jedino polje na kojem raste ljubav. Kapital želi da se čovjek izjednači s Bogom, kolektivnoj svijesti kapital je, zasad, jedina cesta koja vodi do Boga; rafiniranje svijesti u slobodu i ljubav nije ništa drugo nego funkcija produktivnosti. Posve je jasno da će humanizam pobijediti samo u okolnostima u kojima je humanizam interes kapitala, kao što je posve jasno i da rast produktivnosti u ime napretka zapovijeda rast ljudskih prava, to jest humanizam. Bog i kapital žele isto, da se čovjek izjednači s Bogom, a na tom putu će prije deva proći kroz ušicu igle nego što će pojedinac ući u kraljevstvo nebesko, ali, što se kolektivne svijesti tiče, kao što ego umire isključivo nahranjen, tako je i ulazak kolektivne svijesti u kraljevstvo nebesko ipak stvar produktivnosti koja materijalni i duhovni kapital nagomilava toliko da oslobađa, gotovo odrješuje, od grijeha. Kapitalizam, ili civilno društvo, krunski je dokaz da je prosvjećena diktatura najbolji oblik vladavine, u stalnoj potrazi za idealnim omjerom državne regulative i privatnog poduzetništva. No, nekoliko tisuća godina po čovjekovu odbacivanju Boga, njegovu “osamostaljivanju”, odlasku od kuće, sasvim je jasno da je taj prosvijećeni diktator kapital.
Svjesni da se ljudi rađaju neslobodni i nejednaki, to jest jednaki samo u želji da dosanjaju američki san, razumijevajući da je ostvarenje američkog sna povlastica najsposobnije ili bar najsretnije manjine, mi američki sanjari se u ime napretka i kolektivne svijesti i pojedinca odričemo svih zaštita, osim onih proisteklih iz trojedinstva kapitala, zakona ponude i potražnje, i američkog sanjarenja.
Kako je to Petar Veliki rekao, morate vladati, ili vama moraju vladati. Bio je veliki štovatelj Isaaca Newtona, pa je često govorio i da se sila može neutralizirati istom, a pobijediti jačom silom. Sila kojom organizirana manjina vlada neorganiziranom većinom je emocija, derivat ega.
Bihevioristi znaju da prodajući ego čovjeka možeš nagovoriti da ratuje, makar to značilo da goloruk juriša na tenk, pa kako ga onda – ne prodaješ odjeću ili telefon, nego stil života – ne bi mogao nagovoriti da makar i novcem koji nema kupuje stvari koje mu ne trebaju da bi impresionirao ljude do kojih mu nije stalo!? Sve to da bi bio netko, da bi bio nešto, da bi, ako već ne može imati bogatstvo dovoljno za doživotnu raskoš, zaradio, kupio, ukrao, oteo koliko može, živio bar djelić američkog sna. No, istinska sloboda, a s njom i ljubav, počinju gdje ni realizacija američkog sna nije dovoljna, gdje prestaje moć novca, a nije dovoljno! redefinira čovjeka.
Mi američki sanjari se ne zanosimo. Mi znamo da je demokracija utemeljenja na ljudima koji se raduju ako je penal za njihovu ekipu dosuđen za faul koji je bio, ili čak nije bio, na dvadeset metara, a u tim je okolnostima svaki prosvjed zapravo prosvjed protiv vlastitih gena ili broja na koji je kocka pala.
Da Bog siđe među ljude, izvede nekoliko trikova kako bi dokazao da je zaista Bog, i da na Zemlji idealno rasporedi resurse za cijelo čovječanstvo, i da ti resursi budu dovoljni za sto tisuća godina, pojavila bi se grupa koja bi ih htjela osvojiti samo da napakosti ostalima, da uživa u njihovoj patnji; stvar ljudske prirode.
Američki san je pobuna protiv stvarnosti koja se opire našim željama, pobuna nastaje kao reakcija na oskudicu, a počinje “u garaži”.
Američki san je individualna revolucija koja rezultira jednakim brojem žrtava kao i masovna oružana, ali su njihove žrtve ipak manje, ipak su to investirani, a ne potrošeni životi.
Američko sanjarenje nije borba za opće dobro, to je čisto individualna stvar, a manifestira se i kao udruživanje u male grupe, međutim napori pojedinaca da bi se obogatili toliko da više ne moraju raditi u povijesti su rezultirali većim koristima za mase nego nazovipokreti za ravnopravnost i boljitak masa.
Američki san je najviši stupanj kolektivne svijesti.
Neka se vlasnici sredstava za proizvodnju američkog sna, a i vlasnici ostalih sredstava za proizvodnju, raduju neprebrojivoj armiji američkih sanjara! Jer, što američki sanjar može izgubiti osim svoje prosječnosti, a ima dobiti raskoš do kraja života!
Američki sanjari, korisni ste! A ni to nije malo.
Američki sanjari svih zemalja, sami ste!

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *