Prvih godina planinarenja po Velebitu želio sam da moje društvo netko preveze, recimo od Zavižana do Alana, da mi onda hodamo od Alana do Zavižana, uđemo u naš parkirani auto ili aute i odvezemo se u Krasno. Nisam znao da postoji Dragec prijevoz. I to je razlog zašto pišem o Dragomiru Devčiću. Želim da planinari znaju za njega.
Osim besprijekorne usluge – na poruke odgovara vrlo brzo, u našem slučaju za pola sata, na dogovoreno mjesto je došao deset minuta ranije, uredno je izdao račun ne čekajući da ga zamolimo – Dragec je i krasan sugovornik, doslovce izvrstan vodič koji uživa planinarima otkrivati Velebit.

Što je bilo presudno da skupite hrabrost i investirate u Dragec prijevoz?
Priča kreće 2013. godine, kad sam odlučio posao vozača zamijeniti za vlastiti posao. Želja mi je bila prevoziti putnike. Kako nisam dobio posao vozača autobusa, što mi je bio prvotni plan, odlučio sam krenuti u vlastiti biznis, za početak jednim kombijem. Prijevoz putnika na Sjevernom Velebitu se ukazao kao prilika za ostvarenje tog mog plana. Niti jedan prijevoznik ne prevozi putnike na tom području, a potrebe i interesa za prijevoz ima. Tako sam se odlučio riskirati i baciti u otvaranje vlastitog obrta, pa ako krene – krene. Samim time što nitko do tada nije prevozio putnike na tom području mi je bilo jasno da se s tim poslom ne može obogatiti, inače to bi već netko drugi radio, ali želja za poslom, koji je ujedno i zadovoljstvo, bila je jača od straha od neuspjeha. Također, s obzirom na to da mi je to bio dodatni posao, rizik nije bio prevelik. Iz godine u godinu, potrebe za prijevozom se povećavaju, stoga svake godine malo po malo širimo vozni park, kao i ponudu drugih sadržaja. U budućnosti nam je plan pokazati gostima Velebit i zimi, kada ima metar i više snijega, te je doživljaj planine potpuno drugačiji, poseban.

S kojim ste vozilom počeli posao?
Počeo sam sa kombijem Opel Vivaro 8+1.

Koliko vozila, i koja, danas imate u floti?
U ponudi imamo Opel Vivaro 8+1, Peugeot Boxer 8+1, Mercedes 814 Auwarter 21+1+1, i osam brdskih bicikala marke Kross, koje iznajmljujemo onima koji više vole bicikliranje od hodanja.

Koliko planinara godišnje prevezete?
Ove godine je prevezeno oko osamsto planinara.

Koje su najčešće početne točke, gdje ih kupite, a koja su najčešća odredišta, kamo ih vozite?
Skoro svi prijevozi koje mi odrađujemo su vezani za Premužićevu stazu. Najčešće vozimo na relaciji Planinarski dom Alan – Planinarski dom Zavižan ili obratno, te Baške Oštarije – Planinarski dom Zavižan.

Koliko je ljudi bilo u najvećoj grupi koju ste prevezli odjednom?
Pedeset i pet planinara, podijeljenih u dvije grupe. Naime, nemamo dovoljan kapacitet prijevoza za veće grupe.

Vozite li isključivo vi, ili vam koji put netko pomogne?
Vozimo uglavnom supruga i ja.

Svakih koliko kilometara makadama morate promijeniti gume?
Gume izdrže maksimalno petnaest tisuća kilometara. Ceste na kojima mi vozimo su velikom većinom makadamske, što dosta troši kombije. To nam predstavlja veliki problem kod održavanja voznog parka. Kombije i minibuse moramo servisirati i do tri puta češće nego što je uobičajeno, jer je sigurnost putnika na prvom mjestu.

Koliko posto vaših klijenata čine stranci, a koliko domaći?
Domaći gosti dolaze većinom u svibnju, lipnju, rujnu i listopadu, a stranci uglavnom u srpnju i kolovozu. Rekao bih, okvirno, sedamdeset posto domaći i trideset posto stranci. Ne vodim konkretnu statistiku. I drago nam je da vrlo često imamo klijente koji se vraćaju i ponovno traže naše usluge.

Moji prijatelji i ja smo se najavili oko dva tjedna unaprijed, no koliko unaprijed preporučate da vam se planinari jave da ne ostanu bez prijevoza?
Svakako je bolje što ranije najaviti prijevoz, da mi možemo sve iskombinirati. Naravno, često nas zovu u zadnji čas, kada su ljudi već na lokaciji s koje trebaju prijevoz, ali nikada nije bilo nikakvih većih problema, niti predugih čekanja. I takve ture smo uspjeli prevesti. Mogu se pohvaliti da, otkad radim ovaj posao, samo jednom nisam bio u mogućnosti prevesti ljude, i to zato što sam bio skroz zauzet i nisam mogao u raspored ugurati još jedan prijevoz. Trudim se izaći svakome u susret, iskombinirati sve grupe, ako je moguće i spojiti grupe, i odraditi prijevoz kad god to netko traži. Predlažemo najavu prijevoza oko četiri, pet dana ranije.

Iz vašeg iskustva, raste li broj posjetitelja Velebita, je li isti, ili opada?
Svakako se broj gostiju svake godine malo po malo povećava, ali sve su to dosta mali pomaci prema. Treba uzeti u obzir i da se velika većina gostiju vraća.

Što smatrate da je na Velebitu najlakše unaprijediti, što je izvedivo, a da se hrvatski planinski turizam približi talijanskim standardima? Recimo, ja patim za boljim smještajem.
Prvo, glavne ceste kojima gosti dolaze do Krasna i dalje idu po Sjevernom Velebitu treba proširiti na svim dijelovima, i asfaltirati. Također i ceste do parkinga, gdje je predviđeno da ostaju auti i autobusi. Drugo, smještaj bi svakako trebalo obnoviti i modernizirati. Ne treba to biti luksuzan smještaj od pet zvjezdica, ali neke osnovne stvari svakako treba urediti. Primjerice, tuševi, kako bi se planinari mogli osvježiti nakon planinarenja. Ponuda toplog obroka i ostale hrane treba biti bolja.

Nama ste pokazali točno mjesto na kojem ste vi i ljudi koje ste vozili vidjeli medvjeda. Koliko često vozeći vidite životinje?
Divlje životinje viđam svakodnevno. Velebit je njihov dom, a mi smo tu samo posjetitelji. Divlje životinje trebamo poštovati i pustiti ih da idu svojim putem sa što manje uznemiravanja.