Putopisca, planinara, visokogorca Mateja Perkova sam upoznao dostavivši mu primjerak mojih Šetnji s Bogom u gojzericama. Odmah je ponudio da knjigu predstavim u Kapeli. Još više, kako on organizira predavanja planinara i pisaca u Kapeli, napunio mi je dvoranu društva u Maksimirskoj. Tip mi se svidio jer pomaže, ha, konkurenciji. U redu, može se braniti i teza da smo mi, malobrojni pisci iz planina, jedni drugima više reklama nego konkurencija, ali nema mnogo ljudi poput njega. Kako god, Matej Perkov fakat nije ljubomoran. Uvijek drugima čestita na velikim uspjesima, intervjuira kolege nesebično ih približavajući medijima, šera intervjue i priče o putopiscima…

Kako ide prodaja knjiga?
Polako, što je i razumljivo, jer je Hrvatska vrlo malo tržište, a ja nisam poznat poput Stipe Božića, Nives Celzijus ili Vedrana Mlikote. No, nisam nezadovoljan. U prodaji knjige nema velike love, ali najveće bogatstvo jest kompliment čitatelja, njegov osmijeh ili suza dok čita tvoje retke. Novac je, doduše ne nebitan, komad papira, ali zadovoljstvo čitatelja mi je kao piscu najvažnija stavka. Uostalom, ako čitatelj nije zadovoljan, prodaja će pasti i iduća knjiga nema budućnosti.

Gdje se prodaje najviše, a gdje najmanje?
Najviše knjiga prodajem nakon svojih putopisnih i motivacijskih predavanja po cijeloj Hrvatskoj. Ljudi pozitivno reagiraju na prezentaciju sa zanimljivim fotografijama. Poneseni emocijama lakše se odlučuju na kupnju. Otvoreno im kažem da ću im vratiti novac, a oni meni neka vrate knjigu ne budu li zadovoljni. Još nitko nije vratio knjigu.

Nakon obilaska cijele Hrvatske, spavanja po kolodvorima da troškovi ne pojedu zaradu, ima li i dalje volje za to, ili domaćin ipak mora podmiriti bar trošak puta, ako ne i smještaja?
Honorari od predavanja i prodaje knjige su dosta diskutabilna stvar. Negdje dobiješ više, negdje manje. Mnogi ne vide da iza izlaganja od sat i pol stoji čitava ekspedicija, a iza ekspedicije bezbrojni treninzi, pripremne ture, mnogo potrošenog novca, mnogo odricanja. Cura me zove dečko kojeg nemam jer sam rijetko doma. Također, u izlaganju od sat i pol ljudi ne vide da si vjerojatno potrošio cijeli dan da bi došao u njihov grad. Sve je to vrlo naporno, i da budem iskren – ne mogu tako dalje. Dosta mi je spavanja po kolodvorima, putovanja u gluho doba noći s teškom torbom punom knjiga, žicanja noćenja kod ljudi koje ipak na neki način inkomodiram. Ljudi misle da je pisanje zezancija jer svi su u školi pisali sastavke, pa se javiš desetini izdavača i jedan ti odgovori, izda knjigu i sve plati, knjižara prodaje knjige, a ti sjediš doma i piješ limunadu. Ne, kultura je ratni front, a pisanje, izdavanje i prodaja knjiga su teška šljaka. Moram uzeti pauzu i predahnuti.

U kojim knjižarama je moguće kupiti Planinarenje je način izražavanja i Želim dotaknuti nebo?
Moja prva knjiga, Planinarenje je način izražavanja, izdana 2014. godine, je rasprodana. Dobila je Nagradu Marco Polo kao najbolji putopis koji promiče Hrvatsku. Druga knjiga je Želim dotaknuti nebo, može se nabaviti u knjižarama Školske knjige diljem Hrvatske, i posuditi u knjižnicama.

Plaćaju li? Ili bez utjerivanja nema love?
Ne moram utjerivati, ali moram istakuti da nisam zadovoljan tretmanom. Knjige se često nalaze negdje ‘zametnute’, da ih ni trgovac ne može pronaći. Nisu na istaknutom mjestu. U izlogu su bile jedan ili dva dana, dok drugi naslovi stoje mnogo više. Teško je prodati robu ako je kupac ne vidi, no ja se izvana nemam pravo miješati u politiku i način prodaje knjižare. Osjećam se nemoćno.

Koji su sponzori imali interes pomoći? Eto, meni je Iglu Šport dao dvadeset i pet posto popusta na opremu za Camino, i to bez moje obaveze da ih reklamiram. Ništa nisu tražili od mene.
Pomogli su mi tvrtka Unija Nova, jer im se sviđa moja promocija ekologije po osnovnim školama, varaždinski proizvođač cipela FiBo, koji mi je poklonio tri modela gojzerica, Klinika Optocentar darovala mi je naočale za vid, Deichaman uloške za cipele… Inače, većina sponzora se oglušila na suradnju. Neću reći zamolbu za donaciju, već suradnju, jer sam im ponudio, predložio načine kako ih mogu reklamirati u outdoor krugovima. Gotovo je nemoguće dobiti financijsku potporu. Teško je organizirati veliki projekt bez toga. Iako imam originalne projekte i predajem, to jest komuniciram s planinarima iz cijele zemlje, zbog nečeg sam im nezanimljiv. OK, prihvaćam to.

Koliko su koštale ekspedicije?
Moj budžet za ekspedicije od mjesec dana Od mora do vrha, po kojima sam poznat, iznosi sedam tisuća kuna, a potrošim oko pet ili šest tisuća. Štedim maksimalno. Manja putovanja i manje koštaju. Mislim da dobre stvari u životu ne moraju biti skupe.

Koliko bi ekspedicije koštale da su komforne, a ne pankerske?
Koštale bi malko više, no i da imam više novca ne bih se njime razbacivao. Moja putovanja su jeftina jer odabirem jeftine destinacije i skroman sam. Imam li dobru opremu i plan, nemam potrebe spavati u hotelu. Uostalom, na mnogim mjestima gdje idem nema hotela i skupih restorana, pa sam osuđen osloniti se na svoju opremu. Sve to avanturu čini slađom i većom – noćenje pod milijun zvijezda u šatoru ili bez njega neopisiv je gušt.

Nakon što ste na Facebooku očešali Rostuhara, ne pitam što mu zamjerate, nego, što ste od njega naučili?
Imam vrlo mnogo uzora od kojih učim. Sportaša, umjetnika i putopisaca, a Rostuhar nije među njima. Bio sam na njegovom predavanju, to nije moj đir. Radimo različite stvari na različit način za različitu publiku.

Koji kanal reklame je najkorisniji?
Facebook, na kojem su svi. Napraviš dobru, originalnu ekspediciju, pošalješ dopis svim medijima, a ne javi ti se nitko. To je frustrirajuće. Onda neki političar ili glumac naprave turističko putovanje, koje prodaju kao avanturizam, i dobiju prostor posvuda. Ma neka im prostor, nemam ništa protiv, ali što je to kod mene nezanimljivo? Ako mi se knjige prodaju, onda dobro pišem, a moji usponi na poznate vrhove od razine mora su prvoklasne priče, avanture koje nitko drugi nije napravio. Neki magazini ne daju mi da pišem za njih, čak ni besplatno. Grad Koprivnica mi nikad nije čestitao iako se već godinama svugdje predstavljam kao Koprivničanac, moje ekspedicije, predavanja, knjige i filmove izostavljaju iz Koprivničkog godišnjaka. Ljudi misle da sam tašt, željan slave, ali meni slava ne treba. Ne treba mi milijun obožavatelja, sto novih prijatelja, žene koje za mnom vrište na ulici. Imam svoj život, prijatelje i curu, ali kao piscu potreban mi je publicitet. Inače, kome da prodam knjigu, tko će mi doći na predavanje? Anonimusi kojih nema u medijima prodaju malo ili nikako.

Zašto riskirate život? Recimo, žilet na Mt. Blancu.
Katolički mentalitet, koji propagira život vječni, usadio nam je, bili vjernici ili ne, nekakvu misao da ćemo živjeti vječno i smrt nikad neće doći. Ali, svi ćemo umrijeti jednog dana. Moram biti iskren da se ne raspišem puno – prošao sam mnogo opasnih situacija i teških terena u planinama, i više mi se ne da riskirati, gutati strah, sjediti na krevetu prije puta i pitati se hoću li ikad više u njemu spavati. Iako u planine idem sam, moj tim su moji roditelji, prijatelji i cura, koji doma misle na mene i mnogo se brinu. Ne želim da se više brinu. A što se tiče riskantnih situacija, ulazak u njih ovisi o procjeni vlastitih mogućnosti i sposobnosti sukladno stanju na terenu. Znam što mogu, a što ne. Bilo je i vrhova od kojih sam odustao, čak su mi se neki smijali, pa kako se nisi popeo?. Eto, nisam, procijenio sam da nije vrijedno tolikog rizika.

Gdje se u Hrvatskoj ljudi mogu dobro nahodati, recimo parsto kilometara, a da nisu u riziku? Da samo ugodno šetaju, da nigdje nisu izloženi?
Hrvatska ima mnogo prekrasnih ruta koje svakako preporučam jer će ljudi osim prekrasne prirode upoznati kulturno-povijesnu baštinu naše zemlje. Istarski planinarski put, Velebitski planinarski put, Slavonski planinarski put, Goranski planinarski put, te čitav niz manjih ruta koje su idealne za popunjavanje vikenda. U susjednoj Sloveniji osim planinarskih transverzala po Kamniškim i Julijskim Alpama postoji Slovenska planinska pot. Obilazi sve planine od Maribora do Ankarana, traje oko mjesec dana.