jakov-prkic

Jakov Prkić: Vlast se može promijeniti uljuđenim pritiskom, prosvjedima i na izborima. Nemoj sjediti i gledati Ligu prvaka! Izađi na ulicu i bori se!

Politikom se Jakov Prkić počeo baviti 2010. godine. S ekipom iz razreda je oformio malu nezavisnu listu za izbore u gradskom kotaru od otprilike pet tisuća stanovnika. Osvojili su dovoljno glasova da postane predsjednik gradskog kotara Lokve, u dva mandata.
“Prvo što sam želio, kontaktirati što više susjeda”, govori Jakov Prkić. “Otvorio sam profil na Facebooku, pokrenuo web stranicu. Nagovarali smo mlađe ljude da se angažiraju, da doprinesu svom kvartu. Kod nas su svi mislili da je volontiranje kao nekad gradnja pruge Brčko – Banovići. Nije. Toliko je stvari u kojima možeš volontirati. Htjeli smo ljudima objasniti da mogu utjecati na svoju mikrozajednicu. Nigdje ne mogu imati veći utjecaj nego u svojoj ulici, u svom kvartu, ulazu. I zato samo organizirali besplatne informatičke radionice za treću životnu dob. Uspjeh je bio odličan. Organizirali smo pjesničke večeri, branje maslina i proizvodnju ulja, predavanje o zaštiti djece na internetu, solarnim panelima, isplati li ih se staviti na balkon ili krov… Dođu nam filatelisti, mi im otvorimo prostor. Mlađarija hoće gledati utakmicu, ili, loše je vrijeme, igrati PlayStation, može. Organizirali smo i dobrovoljno darivanje krvi. Ljudi se u takvim akcijama, radeći dobru stvar, povežu. Druže se.”
Upoznao je Marijanu Puljak. Nešto slično je napravila u svom kvartu. Kaže da su krenuli iz čistog entuzijazma, da ih entuzijazam drži i danas. Nudili su im da priđu većim strankama, ali su odlučili nastupiti samostalno. Pametno je osvojilo četiri vijećnička mjesta u Splitu, a na posljednjim izborima dvadeset posto glasova, sedam vijećničkih mjesta.

Vidi li se na terenu, jer je natpolovičan broj ljudi zadovoljan postojećim stanjem, da je bitka izgubljena? Ako ne izgubljena, vidi li se da je Hrvatska osuđena na tešku katarzu, grozan karambol, ili se kalvarija ipak može izbjeći?
Ima dana kad mislim da nema pomoći, da je stvar nepopravljiva, a ima dana kad se probudim optimističniji i kad mislim da se malim, sitnim koracima, može doći do nekoga cilja. Budemo li čekali revoluciju, bojim se da će proći još dugo vremena do stvaranja kritične mase. I tu sam pesimističan. Uistinu, sa svim stvarima postoji točka preokreta. E, sad, možemo svi malim pomacima ubrzati točku preokreta, katalizirati promjene, a možemo i sjediti kod kuće, gledati Ligu prvaka i čekati promjene same po sebi. Dakle, svatko sam treba odlučiti hoće li biti dio rješenja ili dio problema.

Karikirano. Derbi Dinamo – Hajduk. Pedeset tisuća ljudi na tribinama, dva milijuna gleda na televiziji. Čovjek na centru ubije nekoga. Sudac ga oslobodi. Samo što ne prizna da je korumpiran. Što čovjek može napraviti ne rade li institucije posao koje bi trebale obavljati? Bilo da se radi o karikiranom problemu, bilo da se radi o štekatu koji je netko nekomu dao iako na papiru piše da ne smije, što učiniti?
Vječna borba. Ostati vani, biti aktivist, govoriti o svemu, ili pokušati ući unutra, u sustav, i pokušati mijenjati sustav iznutra. Tjerati sustav da radi u skladu s procedurom, propisima. Nekad sam bio aktivist. Prelomilo se, pa sam sad unutra i s kolegama pokušavam napraviti najviše što možemo.

jakov-prkic

Što je vaš najveći dosadašnji uspjeh?
Imamo nekoliko sitnih pobjeda. Nešto smo uspjeli spriječiti, a u nekim situacijama smo ih uspjeli usporiti. Jaki su. Zbilja su uvezani. Svima nam je cilj sve više govoriti o nepravilnostima i poticati ljude da se aktiviraju.

Institucija vidi da je nešto bijelo, ali kaže da je zeleno. I gotovo. Demokracija je procedura. Netko je oštećen jer je institucija rekla da bijelo nije bijelo, nego zeleno. Čovjek zna da je gad, kučkin sin, smeće, talog ljudskog društva, ali oštećenom to ne pomaže. Što učiniti? Cijela država zna tko je gad, tko je oštećen, i nikom ništa. Kako vi to mislite promijeniti? Je li ljudima pametnije iseliti, ili ima neke nade?
Ima nade. Ako je taj rekao da je zeleno, a nas tisuću vidi da je bijelo, nas tisuću trebamo izaći i reći da je bijelo. Danas tisuću, sutra dvije, preksutra pet tisuća.

Znači, metoda je demokratski, uljuđeno, pritisnuti?
Tako je. Zemlje koje njeguju prosvjede dobar su primjer. Francuska, Njemačka, Italija. Na mikrorazini, napravi li netko štekat na koji po propisima nema pravo, nas pedeset se treba dići i imati dovoljno hrabrosti reći mu da na to nema pravo. Trebamo organizirati prosvjed. Prijaviti prosvjed i okupiti se. Dovući toga koji je mimo propisa dao dopuštenje za štekat. Ili ćemo nasred Rive napraviti štekat. Godinama pratim aktivističku scenu. Jezgra je tu, ali ljudima treba staviti u glavu da se moraju angažirati ili će stvarno sve otići k vragu.

Dva krila iste stranke koje se, kao na teniskom turniru, bore za nagradni fond. Dio ljudi koji će glasati za HDZ makar vodstvo stranke podastrlo dokaze da su krali, dio ljudi koji će glasati za SDP makar im lideri stranke dali dokaze da su zaslužili zatvor, a ne osvajanje vlasti. Do tih glasača nikako ne možeš doprijeti, nema načina da ih osvojiš. I imaš neutralne. Kako dospjeti do neutralnih i uvjeriti ih da ima smisla izaći na izbore, pa dati glas nekome da taj glas ne bude bačen u bunar?
To je najteža borba. A takvih je otprilike pedeset posto. Kad smo prvi put izašli na izbore imali smo deset posto, sad imamo dvadeset. Imamo neki uspjeh. Međutim, naš je neuspjeh što nije izašlo više ljudi nego na prethodnim izborima. Nismo imali veću izlaznost, a željeli smo motivirati ljude da izađu. Svaki drugi naš sugrađanin se ne želi miješati. Njemu su svi isti. To će se teško promijeniti. U kvartu smo neke motivirali da izađu, a prije nisu. Na razini grada smo manje uspješni.

Koliko uspjeha imate kod glasača HDZ-a i SDP-a? Koliko njih kuži da, ne promijeni li se nešto u državi, uskoro neće biti novca na koji su navikli?
Malo je takvih, koji razumiju da će se uskoro možda morati tući između sebe. Išao sam u drugu krajnost i pitao sam što bi bilo da se svi učlanimo u HDZ. Kako bismo podijelili radna mjesta, ako smo svi tamo?

U dokumentarcu J. P. Morgan kaže moramo si kupiti predsjednika. Ja sam krupni kapital. Želim da Hrvati novac lopatama prebacuju preko granice kupujući moje proizvode, uključujući i moj novac. Da vidim tko mi može pomoći. Tko su ljudi koji će zadužiti državu, pa će onda porezima i paraporezima otimati novac od poduzetnika koji pune proračun? Jasno je koga ću financirati, kome ću dati lovu za kampanju. Gdje je kapital koji bi podržao vašu opciju? Gdje zapinje?
Imamo malih kompanija, nezadovoljnih stanjem u državi, koje su nam donirale. Neću o imenima. Nisu nam dale milijune, ali su nas spašavale. Donira li ti krupni kapital, očekuje da promijeniš zakon, da bude još krupniji. Išli smo na crowdfunding, tražili smo kunu, dvije, pet… Mikrodonacije te ne obvezuju na vraćanje usluge krupnom kapitalu. To nam je izgledalo kao dobar način. Naći dovoljno ljudi koji nam vjeruju. Nismo prikupili ni blizu koliko nam je trebalo da se bolje suprotstavimo najjačim strankama. Ključno je da ljude treba educirati o demokraciji. Od malih nogu. Da u vrtićima djeca tajno glasaju hoće li taj dan jesti jabuku ili naranču. Da ih se od vrtića uči što je demokracija, ljudi bi bili svjesni da se stvari ne mijenjaju same od sebe.

Čovjek koji vodeći izborne kampanje postavlja predsjednike i premijere prije dvadesetak godina mi je rekao da za izbornu pobjedu, pod uvjetom da kandidat zna složiti dvije rečenice, i nije baš krezub, treba dva milijuna dolara. Ne znam koliko je love trebalo, ali recimo da je Macron dobar primjer rutinski odrađenog posla. Koliko love Pametnom treba za osvajanje vlasti, da da premijera?
Ne znam. Nadam se da se to može s nula kuna. Bojim se da stvarnost nije takva. No, istina je, lovom se čuda mogu napraviti. Pogotovo u društvu u kojem su ljudi zaokupljeni egzistencijalnim brigama. Netko te onda može privući lijepom pjesmom, ili sa četiri marende.

Tko je prosječan birač Pametnog?
Nas je bilo na mjestima gdje je izašlo više od pedeset posto. Ne mogu reći da je naš birač natprosječno inteligentan, vjerojatno je u prosjeku, kao svi mi. Naš birač je gledao mnogo filmova, sluša različitu glazbu, kao tinejdžer je listao Bravo, čitao je više od drugih. Primijetili smo da vrlo mladi, osamnaest do dvadeset godina, uopće ne izlaze na izbore. Zapravo, najznačajnija karakteristika našeg birača je da smo do njega doprili gerilski i osobnim kontaktom. Da imamo dovoljno vremena, da možemo porazgovarati doslovce sa svakim biračem u državi, mislim da bismo imali mnogo, mnogo više uspjeha. Moram priznati da bih u tom procesu gotovo pa eliminirao birače koji ne znaju da je 2+2/2=3. Ne zna li da je odgovor tri, teško da mi tu imamo što razgovarati.

Znam iz prve ruke da djeca Puljka slušaju po dva ili tri sata i ne puštaju ga da ode. Profesori već šize, žele doma, a djeca o znanosti slušaju kao da je najzabavnija na svijetu.
On je vrhunski storyteller. Rekao je da, dođe li do svakog glasača, sve bi ih uvjerio.

A gdje je YouTube kanal?
Ha! Koliko on ima vremena? Redovni je profesor. Ima znanstvenu karijeru u CERN-u. Gotovo pola godine je u inozemstvu. A ima i obitelj. Troje djece.

Problem sugerira rješenje. Stavi čovjeka pred kameru, neka izgovori sve što treba izgovoriti, okači to na YouTube ili Facebook, i šeraj. Share je ključ, a ne like.
Da. No, tehnologija ima i mane. Iz zafrkancije sam napisao da je baba Vanga prorekla da će Igor Štimac postati predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza. Pet portala je to objavilo, kao vijest. Mi se šalimo da radimo biblijski. Idite i širite evanđelje.

Nikad nisam izašao na izbore jer nisam imao za koga glasati. Sad sam vrlo blizu. Evo, nagovori me.
Izađi i makar prekriži listić. Pokaži makar da si nezadovoljan, da ti se ne sviđa ni jedan od kandidata. Pokažeš li da ti se nitko ne sviđa, političarima neće biti svejedno bude li dvadeset posto nevažećih listića punih ironije i sarkazma. Ostaneš li kod kuće, ne znamo odgovara li ti postojeće stanje, ili si nezadovoljan. Reci nam što misliš!

Bojite li se vi u Pametnom što bi bilo da osvojite vlast, a nemate dovoljno članova za sve funkcije?
Nisam siguran ima li cijela Hrvatska, u svim strankama zajedno, dovoljno ljudi da nas izvuku. Za Split nisam siguran. Ljudi koji iz Splita odu studirati u Zagreb uglavnom se ne vrate. Ljudi odlaze iz Hrvatske. Odlaze najbolji. Nisam siguran ni imamo li svi zajedno dovoljno dobrih.

(Fotografije: privatni album Jakova Prkića)

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂