Recimo da je emocionalno pobuđenih Đokovićevih pristaša, zbog epizode u Australiji, pet milijuna. Zamislimo da su svi Vučiću mailali molbu ili zahtjev da oslobodi u Srbiji utamničene zbog kršenja izolacije i falsificiranja testa. I zapitajmo se zašto im je isprazno ventiliranje o Đokovićevom slučaju, čiji će učinak biti blizak nuli, važnije od ulaganja minimalne energije, što bi za posljedicu gotovo sigurno imalo oslobađanje ljudi iz zatvora. Odgovor na pitanje bi mogao biti prvi korak na putu zaliječenja emocionalne rane koja ih aktivira. Cijela priča (gotovo da) nema veze s cijepljenjem, virusom, mjerama, koronom. Tema su emocije.

Dok se emocije ne ispucaju, nema razgovora

S djetetom preplavljenim emocijama nemoguće je razgovarati. Dok iz njega ključa bijes, ili tuga, što god da mu kažeš, ne čuje te. Sve što u tom trenutku možeš je ostati u kontaktu s djetetom. Ne odrezati ga, ne odbaciti, nego ga zagrliti. Razgovor je moguć tek nakon što ispuca emocije, nakon što se ohladi. Isto je i s odraslima. Dok masa ventilira jer Đokoviću ne daju igrati u Australiji, pet milijuna ljudi naprosto ne čuje nikakve argumente. Recimo da je najdalje što njihov razum može doprijeti – racionaliziranje zašto je Đokoviću dopušteno hodati zaražen među ljudima i ne završiti u zatvoru iako je nekoliko njegovih sunarodnjaka zbog istog faula zaglavilo na robiji. Političar kojeg su ispsovali i izgadili jer je kršio mjere, jer eto, on je nedodirljiv, može steći brdo političkih bodova štiteći slavnog prijestupnika koji je napravio isti faul. I mase to blagoslove. Razum baj-baj.

Ako je reakcija pretjerana, znaš da je ispod trauma

Putnik najljubaznije pita vozača autobusa koliko je sati. Vozač, svjedok sam scene, počinje urlati na putnika, psuje pet minuta bez prestanka. Pička ti materina! Ti ćeš mene pitati koliko je sati! Đubre jedno! Marš! Smeće! Stoko! Što si ti umišljaš?! Je li mu roditelj cijelo djetinjstvo prigovarao da kasni? Učiteljica ga je posramila pred razredom jer ja zakasnio? Je li u bivšoj firmi dobio otkaz jer je probio rok? Nevažno. No, ako je reakcija pretjerana, znaš da je ispod trauma. Da nije tvoje, nije do tebe, nego je njegovo. Što god da mu kažeš, on ne razgovara s tobom, nego s nekim tko ga je u prošlosti povrijedio. Što god da mu ponudiš, ne vrijedi, on sad prorađuje emociju. Koji god da je živac putnik dotaknuo, nema ama baš nikakvih šansi za rješavanje problema razgovorom. Nema razgovara s bombom koja je upravo eksplodirala. I, dok se emocionalna rana na zaliječi, vozač autobusa će ventilirati kad god netko svjesno ili nesvjesno samo dotakne, a kamo li ako snažno pritisne, bolnu točku.

Izbore dobivaju emocije

Svaki izborni stožer vode eksperti koji znaju ove stvari. A znaju i da, ako ne u svima nama, u 97 do 99 posto nas čuči dijete koje žudi za pohvalom roditelja. Pri čemu je nebitno jesu li roditelji živi ili su umrli. Churchill je lucidan – najbolji argument protiv demokracije je petominutni razgovor s prosječnim biračem – ali je daleko od teme. Loptu je promašio, daleko je gol. Da ama baš svi birači na svijetu razumiju kako Fedova kamata utječe na njihove poslove i živote, i more toga o čemu pojma nemaju, a nisu proradili emocije, rezultati izbora bi i dalje bili isti. Jer ljudi ne odlučuju razumom, nego emocijama. Za željeni efekt na izborima, zaokruživanje tvog kandidata, ili osiguravanje da birač ni pijan neće zaokružiti protukandidata, treba samo dotaknuti točno određeni živac. Teško će dijete odgojeno u plavoj obitelji ikad glasati za crvenog kandidata, makar predsjednik plave stranke pred kamerama priznao da je veleizdajnik. Naravno, vrijedi i obratno. Pohvalu će dobiti samo ako je glasalo za tatinog kandidata. Velika, velika većina ljudi nikad se ne oslobodi žudnje za pohvalom roditelja. Naravno, bezbroj je načina diranja emocionalnih živaca birača.

Te emocije, odakle ti je to poznato? 

Sve to znam, i zato su nekad moje bračne svađe trajale dva tjedna, a danas dvije minute. OK, uglavnom dvije minute. Uglavnom se sjetim da ponekad ne razgovaram s njom, nego s nekim tko me u prošlosti gadno povrijedio. Ali često me preplavi, pa za razum, za sad i ovdje, budem spreman za sat, ili tek drugi dan. Nekad moram prespavati.

Jedno od najčešćih pitanja u tjelesno orijentiranoj psihoterapiji. Odakle ti je to poznato? Emocije koje te obuzimaju zato što Đokoviću ne dopuštaju igrati tenis u Australiji, ili zato što je neki nesretnik u zatvoru jer je Srbijom hodao zaražen, a Đoković nije zaglavio – ili bilo što – odakle ti je to poznato? Možeš li osjetiti, sjetiti se, kad si prvi put bio tako bijesan ili tužan? Tko te razbjesnio ili rastužio, zbog koga si se možda zaledio?

Now we’re talking!