Kakav je Hajduk klub, a Split grad – Jutarnji me prije dvadesetak godina slao u Split da o krizi, previranjima na Poljudu napišem što ne bi bilo u redu zahtijevati od dopisnika. U Zagrebu si o Dinamu mogao napisati što si htio. Nije te se moglo izopćiti, izolirati. Doli naprosto nije bilo tako.
The novinari koji su pokrivali Hajduk bili su Zdravko Reić i Nikica Vukašin. Za moj ukus prvi je bio previše akter, drugi previše gospodin. Tomislava Gabelića ne stavljam u istu rečenicu s njima jer je on Hajdukov kroničar broj 1 nove generacije, posve drukčiji. On nije nasljednik. Ni Reićev, ni Vukašinov. Ne nastavlja se na lozu, a ne može se reći ni da se pojavio niotkuda.
Nije kao u Putu u svemir. Heroji su bili piloti. Onda su neke tipove stavili u kapsule, nazvali ih svemirskim brodovima, a njih astronautima. I piloti više nisu bili najveće face. Na Gabelića se ne može primijeniti uobičajena kritika starije generacije mlađoj, da je popularnost ili status stvar veće dekedancije ili devijacije. Jednostavno je šišao i zalijevao travu svake nedjelje, i tako pesto godina – i tako tridesetak godina – i sad je čovjek kojeg se pita želi li se znati išta o Hajduku.

Osijek i Split su posebni. Kad god bi neki urednik bio bijesan na novinare iz Osijeka i Splita, rekao bih mu da ode tamo i sam napiše tekst. Kako si preživio Split? Nisi ničiji, a nisi izgorio. Nisi izopćen. Prošlo je dvadesetak godina, a odjednom si sam na vrhu novinara koji izvještavaju o Hajduku.
Nikad mi nitko nije prijetio, nikad nisam imao nikakav problem, možda zato što se nastojim držati izvan struja. Ako si s nekim, bilo iz privatnog bilo iz profesionalnog interesa, taj tko ti nešto daje od tebe nešto i očekuje. A onda si u problemu. Od mene nitko nije mogao ništa tražiti. Nisam ulazio u dealove. Neki novinari su me proglašavali Torcidinim glasnikom, neki navijači Reićevim nasljednikom, no to je valjda rizik posla.

Najčešća metoda pritiskanja novinara je svima koji pokrivaju neki sektor dati informaciju, osim njemu. Kako si uspio preživjeti? Povezivao si se s igračima?
Uprave su se u posljednjih petnaest godina tako brzo mijenjale, da nisu ni mogle pritiskati. Neki jesu pokušavali, ali nisu bili dovoljno pametni. Od Grgićevog odlaska i privatizacije svako malo se mijenja trener, predsjednik… i to tako brzo da neke ljude ne stigneš ni upoznati, a oni su već bivši.

Hoćeš reći da ti je pomoglo što u Hajduku nije postojao tip kao Mamić u Dinamu?
U onom zločestom smislu da te netko izolira. Ali, da je netko vladao Hajdukom dugo kao Mamić Dinamom, i da me je pokušao izolirati, ima zadnjih vrata.

Što ti je u novinarstvu bilo najkritičnije? Eto, mogu li pomoći, meni je bilo najgore nakon što sam se u Globusu mnogima zamjerio, pa skoro nitko nije htio razgovarati sa mnom. Možda me spasilo što su taman stasale nove zvijezde.
Bilo je nekoliko takvih trenutaka. Ipak, moj najkritičniji trenutak bilo je pitanje samom sebi što mi to treba. Hoću li u šezdesetoj pisati da je neki debil od igrača noćario, u šest ujutro razbio auto ili ne znam što? Treba li mi to u životu, ili mi je ideal nešto drugo? Više sam autodestruktivan, nego što me netko tjerao ili mi radio probleme. Više imam onih drugih trenutaka. Dobrih. Ode trener ili predsjednik. Govorio mi je da ga ubijam, bušim, pitao me zašto ga rušim, a onda ga sretnem nakon dva mjeseca, pa se ispriča, kaže da je mislio da ga bušim, a sad vidi da sam samo pisao što mu rade iza leđa. Samo on to nije htio vidjeti, ili nije vidio. Najveća je istina da 99 posto vremena ulažeš u informacije, a pola informacija dobiješ slučajno ili jer si nešto izgradio ranije. Kad ti sleti informacija da je trener u restoranu igračima dao ostavku, to nije zato što si bio u restoranu, ni što si imao bubu, ni što si dobar s konobarom, nego plod dobre suradnje s igračima. Jer su stekli povjerenje u tebe. Jer si im bio partner. Pokušao sam im pomoći koliko mogu.

Znači, i tvoje metoda je bila – drži se s igračima? Imaš li izvor u svlačionici, znaš sve. Ako je glavni izvor uprava, nemaš.
Slažem se. Biologija radi svoje. S dvadeset i pet godina si dobar s igračima od osamnaest. Možete se zafrkavati, pričati o ženama. Imate iste poglede na svijet. To guraš do četrdesete. Kad prođeš pedesetu, klinci u svlačionici imaju osamnaest, a tvoja kćer dvadeset, onda se ili moraš prilagoditi, ili te ne doživaljavaju, ne mogu biti bliski s tobom, s tobom su na vi. Tu si u problemu. Moraš naći mjeru. Kolege koji su imali pedeset kad sam ja imao dvadeset su na razgovore s klincima dolazili u odijelu, s kravatom, sa stavom da mali treba šutjeti, a oni će mu reći što treba raditi u životu. Mene su pak pitali kako to da napišem točno što su rekli. Da s drugim novinarima nije tako. Ne zapisuju, ne snimaju, pa napišu što igrači nisu izgovorili. Stariji kolega me savjetovao, imao je zanimljivu taktiku, budi najbolji prijatelj s trećim golmanom. Govorio je, taj nikad ne brani, vječno je nezadovoljan, taj je tvoj.

A Subašić?
On je tu došao kao nekakav stranac iz Zadra. Tu su bili neki domaći golmani, neka Hajdukova škola. I sad su oni doveli tko zna koga. On je tu nešto branio, nebitno dobro ili loše. Nije ga se dočekalo. Nije naišao na dobro. Taj je novinare gledao preko nišana. Nitko ga nije volio, ni on nikoga nije volio. Onda je otišao u zadnju momčad francuske druge lige. Neka je to Monaco, ali to je bilo dno. Nazovem ga, on se javi, pa se ne javi. Pa ga nazovem nakon dva mjeseca, pa nakon četiri. Pa da neki gol iz slobodnjaka, pa obrani neki penal, idu prema vrhu, a ja ga i dalje zovem svakih mjesec, dva. A nitko ga drugi ne zove. Onda oni uđu u prvu ligu, pita me kolega Subašićev broj. Zovem Subašića, on kaže daj mu broj, ali proći će vremena dok netko dobije intervju prije tebe. I taj ti je sustav za mene svetinja. Ako je igrač na dnu, ako je polomio križne ligamente, ako ga nema šest mjeseci…

Da, tako je Šetka postala prst i nokat s Bobanom.
Imao sam i negativnih iskustava. Ima ih koji su igrali u inozemstvu, a nisu znali beknuti engleski, kojima sam pisao intervjue. Pa su me molili da me njihovi novinari zovu, da dam intervju umjesto njih… Pisao sam intervjue, svašta sam radio. Recimo za Nikolu Kalinića. Imaš i drugih priča, nekima sam spašavao karijere, a kasnije sam imao problema s njima. Dva najveća komplimenta koja sam doživio… Radčenko slupao auto ujutro u šest u centru Splita, a mi smo imali vijest taman kad je policija izašla na uviđaj, u sedam. Popodne je mlađi kolega došao na utakmicu i rekao pa je li to moguće, Radčenko je prije zvao tebe nego policiju. Drugi kompliment, na internetu je netko potpisao tekst da Hajduka zanima neki igrač, a komentator je ispod teksta napisao ne hvatajte se za te gluposti, da tu ima išta istine to bi Gabelić potpisao, ovo su neke špekulacije, vidiš da nije on potpisan. Što volim reći, neki novinari pucaju snajperom, a neki sačmaricom. Neki nabroje četrdeset imena, pa je velika vjerojatnost da će pogoditi tko će biti trener. A neki šute pet dana, šesti dan napišu da će trener biti Vulić, i za tri dana bude Vulić.

Zašto je Hajduk proklet klub? Vode 2-0 protiv Dinama, publika utrči u teren. Predsjednik taman ustroji klub, oni ga smijene i Dinamu naprave špalir do naslova.
U 107 godina pametniji od mene su pokušali objasniti.

Sad se tebe pita.
Emocija koja živi u ovom gradu, koja Split čini specifičnim, a samim tim i klub čini specifičnim, jednostavno je tako jaka da ga ponekad preplavi, uguši. Volim te, pa te zagrlim, ali te od silne ljubavi tako stisnem da ne možeš disati. Volim te, ali ne osjećam da te davim, da ti ne dam disati.

Dinamov kritični trenutak, Barišić postaje predsjednik. Skupi svoje dečke iz poslovnih krugova. Dečki, ne možemo dopustiti da Dinamo pati. Ti si zadužen za ovo, ti za ono, i oni ustroje Dinamo do mjere da ga mogu predati Mamiću, osvajaju silne naslove. Kako se u Splitu, koji nije baš toliko siromašan, niti je Dalmacija nemoćna, nije pojavio tip poput Barišića, ili ekipa poput Barišićeve, da naprave nešto?
Možda su ljudi jednostavno takvi kakvi jesu.

Što je fatva?
Ako se ne varam, na turskom, usud.

Eto, najbolji odgovor koji sam dosad dobio na temu o kojoj razgovaramo je – fatva.
Poznaješ li povijest Splita, uvijek je bio okrutan, prekritičan prema svojima. Uspiješ li u Splitu, možeš uspjeti bilo gdje u svijetu. Ovdje Ivić nije valjao, pa kako će Kopić? U Splitu do 35. svi misle da mogu igrati za prvu momčad Hajduka, a nakon 35. da mogu voditi Hajduk. Svi sve znaju.

Od Bosne, koji je u ondašnjem izvrsšnom odboru bio deveti član – četiri HDZ, četiri SDP, plus navijač – imaš navijača koji vlada Hajdukom. Tad se vidjelo da to ne valja. Međutim, u Splitu navijači stalno imaju utjecaj koji nadilazi njihovu funkciju u sportu.
Možeš tako gledati. Međutim, u zadnjih desetak godina upliv navijača u rad kluba dostigao je razinu koja je preskočila vrijeme i sredinu. Nemojmo zanemariti da se oko neke ideje okupilo 40 tisuća ljudi. Imaju više članova nego HDZ ili SDP. Samo Udruga umirovljenika ima više članova.

Ali koji je onda rezon da im se povlađuje, osim što su politička sila?
Članstvo ima težinu, a ima i ideju. Na papiru odlično zamišljenu ideju.

Otkako je demokracije masa nije uspjela izabrati vlast koja im se sviđa. Odakle ideja da će isti ljudi izabrati vodstvo kluba kojim će biti zadovoljni?
Nemojmo razgovarati o je li to dovoljno dobro, nego što je bolje od toga. Što smo imali prije? Proces je dobro zamišljen, model je zdrav, a to što netko ode u klub i traži deset besplatnih ulaznica ne znači da je model loš, nego je taj netko loš. Treba poboljšati izvedbu. Hajdemo za potrebe priče reći da je Mamić najveći neprijatelj Hajduka u povijesti. Za potrebe priče. Da je bilo moguće Mamiću dati da radi s Hajdukom sve što želi da rasturi Hajduk, bi li on to napravio efikasnije od Hajdukove uprave? Ne bi. S druge strane, tih četrdeset tisuća ljudi je izabralo ljude koji su sustavnim radom, demokratskim metodama, kontinuiranim pritiskom, i pridobili masu ljudi na Hajdukovu stranu, i ojačali Hajdukovu poziciju u odnosu na Savez, Dinamo, suce. Hajduk danas ima manje problema nego prije uspostavljanja modela upravljanja koji važi i danas. Iako je zbog istog modela sam sebi napravio gadne probleme. Vanjski neprijatelj je oslabio, a Hajduk u problemima. Kažem, treba samo poboljšati izvedbu.

Gdje je problem s transferima?
Nesporno je da je, kad je trebalo, Bandić pomagao Dinamu. Split ne financira Hajduk. Hajduk je prisiljen prodavati jeftino, da preživi. Hajduk proda Pašalića za dva milijuna. Mora ga moliti na koljenima da ode. Na koljenima su morali moliti i Radoševića da ode, da spasi klub. Morali su na koljenima moliti i Vukušića, da spasi klub. Nisi imao logičnu prodaju. Da si čekao, postigao najveću moguću cijenu, pa prodao. Onda imaš taj nesretni izlog, reprezentaciju. Statistički, kad uzmeš deset igrača Dinama i deset igrača Hajduka, koji su u reprezentaciji, od deset igrača Hajduka jedan je ušao u reprezentaciju prije nego li je otišao u inozemstvo, a kod Dinama obratno. Danas ćeš zamagliti cijelu situaciju i reći Brozović je odličan igrač, Pjaca je odličan igrač, Rog je odličan igrač. Ali, oni su dobili ogroman kredit. Tebi je Rog startao u Francuskoj u početnoj postavi protiv Španjolske. Brozović je startao u Brazilu, na otvaranju Svjetskog prvenstva, protiv Brazila, a Rakitić je sjedio na klupi. Dinamu nije bila sila prodavati.