Rekoh dragoj da ne mogu objasniti zašto ne želim na Crni vrh ni na Sadikovac. Loš predosjećaj. Predosjećaj zla, nevolje. Čovjek nekad osjeti da ne smije ući u avion. Dva dana kasnije rehabilitirat će me ni manje ni više nego – Prpa.
Prvi dan smo se popeli na Ljubičko brdo. Uživali smo. Uživao sam. Čisti gušt. Radni dan, sreli smo samo dvoje planinara. Kao da je Velebit bio samo naš. Prekrasni pogledi, predivna vjetrom povijena trava. Strmina, užitak napora po mjeri rekreativca. Na vrhu je puhalo, marenda u šumi. Izležavanje na livadi.
Razumom neobjašnjiv strah
Drugi dan smo se dovezli do Bačić dulibe. Ideja je bila da se popnemo na Budakovo brdo. Markacija nije bila najjasnija, ali – nije to. Osjetio sam da u toj šumi nisam dobrodošao. Ne mogu objasniti jezu koju nikad prije u planinama nisam osjetio. Ni kad sam prije koju godinu, ne znajući da medo za prijatelje i mene uopće nije zainteresiran, bježao od mede, nisam se tako bojao. Razumom neobjašnjiv strah. Vratili smo se do Dabarske kose, pa Premužićevom na Visibabu, s Visibabe kroz šumu do Prikinutog brda. Jao, što sam se natrpio straha. Jednostavno, osjećao sam da me netko ili nešto u šumi ne želi.
“Znalo me biti toliko strah, da nisam osjećao ni košulju na leđima ni kapu na glavi” – Prpa
Treći dan sam se za Memorijalni centar Nikola Tesla uhvatio kao u klinč. Trebala mi je pauza od straha. Nakon muzeja htio sam hodati Terezijanom. Draga me zafrkavala da će mojim prijateljima reći da sam je, na Velebitu!, vodio na – poučnu stazu. Krenuli smo Terezijanom, popeli se na Debelu kosu. Odlučivši se suočiti sa strahom rekoh da ipak krenemo prema Sladovačkom brdu i Sadikovcu. Nakon pola sata hoda čuo sam – tap-tap, tap-tap, tap-tap – trk neke životinje. Draga kaže da sam okrenuvši se prema njoj napravio facu kao da medvjed trči prema meni i da jao nama. Vratili smo se, dalje se nismo penjali.
Bijeg od nevremena
Četvrti dan smo šetali dolinom i ispod Kize krenuli na Badanj. Taman smo se popeli, izdaleka je grmjelo. Da se ne bismo spuštali gladni, da nam ne padne šećer, doslovce smo za pet minuta pojeli marendu i pojurili prema Prpi.
Pogled s Badnja
Grmjelo je sve bliže nama. Izašavši iz šume gledali smo kako munje sijevaju oko Kize. U dom uđosmo baš kad je počela nevera. Dalmoši koje smo zatekli počastiše nas travaricom. Šalili smo se kako je pogled na nevrijeme prekrasan – iz toplog.
Prpa je zapalio vatru u kaminu. Zafrkavao me jer sam u Šetnjama s Bogom u gojzericama napisao da može pričati koliko god publika može slušati, a onda još malo. Opet se raspričao. Da penjači po nekim kukovima smetaju pticama. Boje se ljudi, pa ne sjede na jajima. Kako je, jer mu je pao šećer, usred spašavanja nekih nesretnika pao kao krpa. U magnovenju je popio Cedevitu i pojeo Torticu, došao k sebi, izdržao do stanice HGSS-a, gdje se spasio s nekoliko šalica čaja. A onda sam se osmjelio.
Prpa: Možda osjećaš životinje
“Ljudi”, rekoh, “moram nešto priznati. Natrpio sam se straha kao nikad. Naprosto sam osjećao da me šuma ne želi. Da nisam dobrodošao.”
“Gdje?” pitao je Prpa.
“S Visibabe smo na putu za Prikinuto brdo ušli u šumu. Nikad takvu jezu nisam osjetio.”
“Možda nije bilo bez razloga. Ima ljudi koji… Možda osjećaš prisutnost životinja, moguće je da osjećaš opasnost.”
“Znači, nisam kukavica, nego sam hipersenzibilan?” prasnuo sam u smijeh, a i ostali su se nasmijali.
“I ja znam za strah. Košulju na leđima nisam osjećao, ni kapu na glavi, od straha!”
“U kojim okolnostima?”
“Kad u šumi sve zatihne, ni ptice ne čuješ, kad je muk, znaš da je opasno. Tad se i životinje boje. Inače, u šumi kojom ste hodali je medvjedica s mladima. Tu ima medvjeda.”
“A najgore… Ja bih najradije samo prošao, što brže, a dragoj se marenda. Dobro, idemo marendati. Pojeli mi, ja je požurujem, a ona bi malo uživala, pet minuta drijemanja.”
“A ti joj ne priznaješ da te strah. Muško.”
“Točno to!”
