Kada čovjek može biti sretan?
Kad može s dubokom svjesnošću svoje beznačajnosti unutar neizmjerne građe svih stvari pogledati preko rijeka, brda i dalekog horizonta i ipak održati vjeru, nadu i hrabrost, korijene svake vrline.
Kad spozna ono što je uklesano u njegovu srcu, da je svaki čovjek jednako plemenit kao i on sam i kada nastoji upoznati, zavoljeti i oprostiti svojim bližnjima.
Kad zna na koji način suosjećati s ljudima u njihovoj tuzi, sreći, čak i u njihovim grijesima, znajući da svaki čovjek vodi tešku bitku u okolnostima koje, po pravilu, nadilaze njegovu snagu.

Kada ni jedna ruka ne traži pomoć bez odgovora

Kada je naučio kako steći prijatelje, i, što je još važnije, kada je naučio kako ih zadržati.
Kad voli cvijeće, kad nauči loviti ptice bez puške i kad osjeti ganuće zbog stare, zaboravljene sreće.
Kad čuje smijeh malog djeteta i melodiju iz djetinjstva.
Kad može sačuvati sreću i dostojno razmišljanje usred podlih životnih kinjenja.
Kad ga zvjezdana krošnja stabla i odsjaj sunca u vodi može obuzeti kao pogled na nekog davno umrlog i mnogo voljenog.
Kada ni jedan glas patnje ne doseže njegovo uho uzalud i kada ni jedna ruka ne traži njegovu pomoć bez odgovora.

Vjernost sebi, bližnjima i Bogu

Kada vidi dobro u svakoj vjeri, bez obzira kako se ona zvala, koja pomaže čovjeku dosegnuti božansko i vidjeti veličanstveno značenje života.
Kada može pogledati u usputnu kaljužu i vidjeti nešto iza grijeha.
Kada zna kako moliti, kako voljeti, kako se nadati.
Kada je sačuvao vjernost sebi, vjernost svojim bližnjima i vjernost Bogu, u ruci drži mač protiv zla, u srcu mrvicu pjesme sretan što živi, ali ne bojeći se umrijeti.
Takav je čovjek pronašao tajnu sreće koju pokušava pokloniti cijelom svijetu.

John Fortram Newton

Put pokazuje

Camino, španjolska riječ za put ili, ispravnije, za Put, jer Put nije samo cesta kojom kročite prema svojem cilju. Put je ono nešto što s vama komunicira. Potiče vas, priječi, olakšava vam ili pak otežava muke koje je svatko tko je u danu prošao nekoliko desetaka kilometara zacijelo osjetio. Put vam pokazuje beskonačnost i ljepotu svemira, sjaj bogatstva i sklad umjetnosti, ali jednako tako i vapaj sirotinje i zadah memle siromaštva.

Prijatelja Vatroslava Horvata upoznao sam na Camino Francesu prije dvije godine. Od tada zajedno kročimo stazama Puta. Ove smo godine s kolegicom Andreom Švigir odlučili krenuti na Camino Portuges, put od Lisabona do Santiago de Compostele. Šestotinjak kilometara kroz kontinentalni, a nakon toga i obalni dio Portugala.

Portugal je predivna zemlja, jednako kao i njezini žitelji. Arhitektura urbanih središta odiše specifičnim duhom fada, vina, sjete i opuštenosti. Njezin opozit u ruralnim sredinama ostavlja bez daha u umjetnosti opločavanja pročelja crkava i kuća keramičkim pločicama znanim kao azulejos, ostatkom maurske kulture ukrašavanja. No dok su gradovi nemirni i užurbani, sela odišu tišinom koju remete tek ptice. Put vodi kroz sela u kojima obitava možda jedno ili čak niti jedno staračko domaćinstvo. Jabuke, kruške, limuni, kupine, borovnice… naprosto se nude. Ili, bolje rečeno, Put ih nudi umornom hodočasniku za okrepu.

Portugal osvaja nježnošću i toplinom Portugalaca

Od Lisabona do Santarema put je pomalo naporan jer vodi uz estuarij rijeke Tejo. Od Santarema do Fatime i dalje preko Tomara, Coimbre do Porta pun je skrivenih ljepota. Jutarnja svitanja kroz maglu koja se stere poljima i uspavanim selima. Zadivljujuća kultura azulejosa koja i danas ima praktičnu primjenu (gazda je na kuću stavio znak Mercedesa i natpis Sindelfingen te godinu kada je počeo i prestao raditi u automobilskom koncernu). Veličanstvena nepregledna polja rajčice ili paprike.

Bilo mi je zapanjujuće kako Portugalci žive u malim kućama. Prema našim pojmovima riječ je o skučenom prostoru, kako po širini i dubini, tako i po visini. Unatoč tome svaka je kuća drugačija, svaka ima dušu, bilo da je potleušica koja se naherila kao da će se ovog časa srušiti ili da je sjajna vila tik do nje, koja osvaja besprijekorno uređenim vrtom s bazenom i pogledom negdje u daljinu. Put kroz Portugal osvaja nježnošću i toplinom Portugalaca. Diskretno su suzdržani, ali u isto vrijeme i znatiželjno otvoreni prema strancima. Koji ne znaju ni riječ portugalskog, osim možda hvala i dobar dan, ali sudjeluju u razgovoru s domaćinima nastojeći dešifrirati riječi koje je teško i pročitati, a kamoli ponoviti. Andreju su zvali Andreža, jer se “j” u portugalskom čita “ž”. Kad putovanje tako počne…

Put te poziva u troslojno umiranje

Vrlo brzo nakon kretanja iz lisabonske katedrale Put počinje slati poruke. Naslućivanje pojave žuljeva ili opominjanje zbog loše centriranog ruksaka, ili kako bi bilo hrvatski ispravnije – telećka. Ili bol tenditisa kuka s kojim sam krenuo na put. No kako god bilo, znao sam da je to početak trostranog ili troslojnog umiranja u koje te Put poziva.

Prvo je fizičko ili tjelesno. To umiranje počinje već prvim danom. Bez obzira koliko si i kako pripremljen i kakvu tjelesnu spremu imaš, Put čini svoje. Polako, metodički, minutu po minutu, sat po sat, neka se tupa bol uvlači u stopala, listove, zahvaća cijele noge, pa se podiže preko križa prema ramenima i vratu. Prva faza umiranja traje cijeli tjedan. S početkom novog tjedna tijelo je otupjelo i umrtvljeno je, bolova više nema, čak je i tenditis oćutio potrebu da me napusti. Pametniji popušta…

Duhovno umiranje i eksplozija emocija

Drugo je umiranje psihičko. Relativna monotonija koračanja i mogućnost da budete sami sa svojim mislima. Uz jedinu buku slušanja vlastitih koraka ili otkucaja srca, ili rojenja vlastitih misli, odjednom počnete razgovarati sa samim sobom, svađajuć’ se, mireći se, voleći se ili proklinjući, ovisno o stupnju popunjenosti sive tvari koještarijama koje poput usisivača pokupimo tijekom mjeseci i godina svakodnevice. Svašta se nađe u tom tabernakulu koji je konačno došao na red za “veliko spremanje”.

Kada tako pripremljeni i umrtvljeni fizički i psihički nastavite koračati Putem, dočekat će vas treći tjedan, namijenjen duhovnom umiranju. Noga slijedi nogu, nema više napora prilikom koračanja uzbrdo, glava je prazna, na lice se vratio osmijeh, ali tom čudnom osjećaju smirenosti nedostaje još nešto. Riječ je o duhu. On pomalo umire uz psihu, da bi se na kraju putovanja počeo javljati kao spoznaja o dobrome i plemenitom, kao obična suza prilikom pogleda na veličanstveni Atlantik ili cvijetak u suhozidu. Max Brod je u predgovoru knjizi o Francu Kafki napisao: “Ne očajavati, pa čak ni nad tim što ne očajavaš. Jer kad se sve već čini pri kraju, ipak nadođu nove snage svojim smjerom, a to upravo znači da živiš!”. Nazvao bih ove riječi najtočnijim opisom duhovnog umiranja i eksplozije emocija na kraju koračanja Putem.

Srce ostaje u selima i zaseocima

Veliki gradovi kao urbana središta su svi isti. Dug ulazak kroz periferiju, industrijsko predgrađe ili sportsko-rekracijski centar, do središta u kojem je najčešće smještaj za tu noć. Sutradan ujutro opet isti scenarij izlaska kroz industrijsko predgrađe ili sportsko-rekreacijski centar. Srce tu ne ostaje. Ono se zauvijek zadrži u selima ili zaseocima koji okupani jutarnjom maglom izranjaju pred hodočasnika pozdravljajući ga tišinom i spokojem. Portugal ima problem iseljavanja mladih kao i mi. Posla nema, na zemlji malo tko ostaje jer su gradovi mnogo privlačniji. Sela ostaju prazna. Vrati se tek pokoji gastarbajter, kako bi na djedovini izgradio velebnu vilu i tako dokazao da je uspio u daleku svijetu, ali u njoj nitko ne živi. Trava i korov uzimaju danak dok se vlasnik već odavna vratio u tuđinu, jer eto, sad mu je tamo dom, a ovo mu ga dođe samo kao vikendica u koju rijetko ili nikad ne ide.

Iznenađujući dio puta tijekom kojega te Put pozove na intimno druženje s njim je dionica od Porta do Viga. Staza uz Atlantik. Hoda se po stazi napravljenoj od drvenih planjki koja kilometrima prati pješčane dine uz plaže. Svaka ima svoje ime, ali žig u credencial, odnosno hodočasničku putovnicu, dobiva se na Praja Memoria, dakle na plaži sjećanja. Kako zaboraviti taj povjetarac moćnog i veličanstvenog oceana koji vas osvježava dok koračate stazom koja se poput opruge uvija pod vašim nogama stvarajući osjećaj da lebdite? Već nakon nekoliko kilometara tijelo se navikne na taj osjećaj i misli se prepuste upijanju doživljaja. Tek kada čovjek prođe tu dionicu puta i opet krene među brežuljke Galicije, osvijesti ljepotu poruke Puta kako je svaki dio Puta jednako lijep i jednako pun poruka koje nesvjesno upijamo zamjenjujući stres i prepunjenost trivijalnostima iskonskim ljepotama i spoznajama.

Dvadesetak dana proleti kao san

Kraj puta nije dakako kraj Puta. On je samo duboki osjećaj sjete što je još jedan susret s Putem završio prebrzo, gotovo i prije samog početka. Godinu dana se spremate, čekate, planirate, nestrpljivi ste, a onda dvadesetak dana proleti kao san. Tek kamenčić s brežuljka ili plod eukaliptusa uz školjku koja je resila naprtnjaču, te hrpa fotografija, svjedoci su da ste zaista bili s Putem. Prvi put ili četvrti put, svejedno je, jer Put ostaje u vama kao utočište kada vas napadnu tuga, sjeta, umor, stres ili svakodnevni život.

(Fotografije ljubaznošću Ivana Tante)