franjo-greguric

Franjo Greguric: Kako smo ubili Boga

Kardinal Robert Sarah, prefekt rimske Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kako prenose mediji, 18. siječnja 2017. je izjavio: “Zapadna kultura organizirana je postupno kao da Bog ne postoji. Mnogi su odlučili danas činiti bez Boga. Kao što je Nietzsche rekao Bog je mrtav. Mi smo ga ubili. Mi smo Njegove ubojice i naše crkve su grobnice našega Boga. Na mjesto Boga stupa neka vrsta ideopoklonstva koju ljudi rado prihvaćaju umjesto Boga”.

Što znači Nietzscheova riječ Bog je mrtav objasnit ćemo analizom njegove filozofije.

Bog je mrtav. Iako Nietzsche misli na kršćanskog boga, ova riječ je metafora smrti nadosjetilnog svijeta uopće. Područje onostranog nadosjetilnog svijeta ideja i ideala, od Platona, preko kršćanskog izlaganja platonske filozofije, važi kao istinit, i pravi svijet. Za razliku od njega, osjetilni je svijet tek ovostran, promjenjiv, smrtan i stoga puki prividni, nezbiljski svijet. Ovostrani osjetni fizički svijet je dolina suza, za razliku od vječnog blaženstva onostranosti kojem treba težiti jer on ujedno predstavlja i metafizički svijet. U svijetu onostranosti čovjek se može susresti sa svojim uzorom, idejom, idealom, bitkom bića, božanstvom.

Riječ Bog je mrtav dakle znači da je nadosjetilni svijet ostao bez djelotvorne snage. On više ne podaruje nikakav život ni izvjesnost istine. Nietzsche smatra da je metafizika onostranog, na kojoj počiva cjelokupna filozofija-metafizika, od Platona na ovamo došla do svoga kraja i da je njezina završna riječ Bog je mrtav. Preko Nietzscheova mišljenja dodajemo da je završni udarac filozofiji-metafizici zadao Hegel njezinim sažimanjem u sustav filozofijskih znanosti, u kojem je apsolutni duh svjetske povijesti supstancija-subjekt svega što jest. Hegel ovime nadilazi novovjekovnu subjektivnost subjekta i čovjeka pozicionira kao interpreta bitka bića koji samo u filozofiji kao apsolutnoj znanosti apsoluta dolazi do svog ispunjenja. U namjeri da prekorači horizont Hegelove filozofije kao apsolutne znanosti zatvorene u filozofiji, Marx traži realizaciju njezinog sadržaja u zbilju svijeta, kako bi se zbilja ispunila filozofijskim sadržajem, to jest znanjem. Time na mjesto Hegelovog apsolutnog duha nastupa zbiljski Rad, u perspektivi znanstveni rad kao apsolut svjetske povijesti.

Descartes, Nietzsche, Hegel, Marx

Metafizika onostranog zamijenjena je dakle metafizikom osjetilnog. Kod Descartesa samosvjesnim subjektom, kod Nietzschea voljom za moć, kod Hegela apsolutnim duhom, kod Marxa apsolutnim znanstvenim radom. Nakon Hegelove metafizike filozofija je znanost u punom smislu riječi, a vrhovni sabiratelj, organizator i upravitelj svih znanosti, uključujući i filozofiju, postaje kibernetika. Kao zbiljska metafizika, kibernetika je tehno-logika znanstvenog rada, koji podaruje bitak svim pred-postavljenim bićima i čovjeku kao pred-postavljenom sredstvu njegovih svrha.

No vratimo se Nietzscheu. Ako je Bog mrtav kao nadosjetilni temelj osjetilnog i izvjesnost života i istine, ako je nadosjetilni svijet ideja izgubio svoju gradivnu snagu, tada mi bludimo kao kroz beskrajno Ništa. To beskrajno Ništa, koje se širi kao svjetsko-povijesno kretanje naroda Zemlje, je nihilizam-kretanje naroda koji je izgubio vrijednosti kojima bi se mjerio. Nihilizam je usud ljudske povijesti i ne identificira se s vjerom ili bezvjerom. Nietzsche nipošto ne govori da se više ne može osobno vjerovati u kršćanskog boga biblijske objave, kao što Nietzsche pod kršćanstvom ne razumije ni kršćanski život, kakav je nekad, za kratko vrijeme, postojao prije sastavljanja evanđelja i prije Pavlove misijske propagande. Kršćanstvo je za njega svjetsko-povijesna pojava crkve i njena zahtjeva za moći. U tom smislu kršćansko i kristovnost novozavjetnog vjerovanja nisu isto. Krist je za Nietzschea borac protiv licemjernog poretka svijeta. Krist zastupa humanizam koji nije teološki, jer se ne odnosi na zagrobni život, nego na preobrazbu ovog života. U tom smislu on propovijeda jedinstvo Boga i čovjeka kao ilustraciju beskonačnog altruizma, življenog ne kao privilegij, nego kao radost davanja. Samoafirmaciju Krist vidi kao darivanje samog života drugima i iz ljubavi prema čovjeku hoće pokazati da je smrt bolja od nemoralnog života. Smrću on svoj život ne poništava, nego ga stječe. Nietzsche smatra da je s Kristom umrlo i Evanđelje i Kršćanstvo, jer njegovi nasljednici nisu mogli oprostiti njegovu smrt, a to znači da ne slijede Krista, nego svoje osvetoljubive strasti. Sveti Pavao će reći da je vjera prazna, ako Krist nije uskrsnuo. Time se pokazuje da sljedbenici svrhu Evanđelja falsificiraju, jer umjesto da Evanđelje tumače kao učenje o ispravnom izvrsnom životu, oni poruku Evanđelja premještaju na eshatologiju. Moram reći i da Nietzsche ne prihvaća žrtvu nevinog za grijehe krivih, jer time nije pokazana snaga. Oni koji nisu spremni imitirati Krista iznova će ponavljati barbarstvo koje su počinili Židovi koji nisu drugačije znali ljubiti svoga boga, nego da čovjeka pribiju na križ.

Ponovimo, nakon smrti boga stvaralaštvo biblijskog boga zamjenjuje se stvaralaštvom samosvjesnog subjekta. Čovjek je Descartesom uzdignut na Ego Cogito, na biće koje se više ne obrazlaže božanskim, nego se utemeljuje u svojoj samosvjesnoj subjektivnosti. Čovjek postaje subjekt svoje biti, a svijet i bića postaju predmeti subjekta. U tom horizontu gledajući bezvjerstvo kao otpadništvo od kršćanskog nauka vjere, okretanje drugim vrijednostima koje spominje kardinal Saraha nije nikad bit i temelj, već samo posljedica samopostavljanja čovjeka kao mjere stvari, bića i povijesnog svijeta. Do obezvrjeđivanja vrhovnih vrijednosti, koje su trebale biti uzori životnog smisla, ispravnog i moralnog života čovjeka, dolazi jer se uzoriti-idealni svijet u okvirima osjetilnog nikako i nikada nije ozbiljio. Novovjekovni subjekt uzima stvar u svoje ruke i osigurava izvjesnost života praktičnim rješenjima i uspostavom novih vrijednosti. Te vrijednosti se postavljaju kao uvjeti održanja-stupnjevanja koje označavaju u sebi supripadne temeljne crte života.

Volja za moć

Nietzsche kaže da se sam život u svojoj biti pokazuje kao onaj što postavlja vrijednosti. Temeljna crta života je volja za moć i analogna je bivanju. U okvirima bivanja oblikuje se život, to znači živo biće, u konkretne centre volje za moć. Ti centri su tvorbe svih oblika vlasti.

Dakle volja za moć kao temeljna crta života postavlja vrijednosti. To znači da se vrijednosti postavljaju iz bitka bića.

U drugom dijelu knjige Tako je govorio Zaratustra Nietzsche prvi puta volju za moć imenuje u svezi iz koje se nju mora pojmiti. Gdje sam našao živo biće, našao sam volju za moć, pa i u volji sluge našao sam volju da bude gospodar. Htjeti znači htjeti-biti-gospodar. Volja hoće svoje htijenje, ona hoće sebe samu. Ona se uspinje nad sebe samu. Moć je samo tada i samo tako dugo moć, koliko ostaje pojačavanje moći, te sebi nalaže višak na moći. Volja za moć je bit moći, a bit volje za moć jest, kao bit volje, temeljna crta svega zbiljskog. Drugačije rečeno, volja za moć je bitak bića u cjelini svijeta.

Dakle najviša vrijednost novovjekovnog subjekta, njegova bit je volja za moć. Način kako egzistira novovjekovno biće u cjelini, njegova egzistencija, koje je bit volja za moć, jest vječno vraćanje istog.

Subjektivitetu kao bitno određenje pripada da predstavljajući subjekt sama sebe osigurava. U skladu s takvim osiguranjem istina bića kao izvjesnost ima karakter sigurnosti. Sigurnost se osigurava točnošću. Točnost znači udešavanje svega predstavnog mjerilu točnosti, to jest predstavljanju zbilje u jasnosti i razgovjetnosti matematičkog sabiranja. Na taj način iskazano kao točno, ono je kao točno zgotovljeno i raspoloživo.

Život novovjekovnog subjekta više ne pobuđuje i ne nosi onaj nadosjetilni svijet ciljeva i mjere. On je unatoč vjere u boga postao beživotan-mrtav. To ne znači da gospodstvo nad bićem prelazi od boga na čovjeka. Nikada se čovjek ne može postaviti na položaj boga, jer bit čovjeka nikada ne doseže područje božje biti. Moram primijetiti da je u Nietzscheovo vrijeme znanost bila daleko od današnjih mogućnosti, i ne bih se čudio da već sutra bude u stanju oponašati uzroke postanka kibernetičkih bića. Vratimo se Nietzscheu. Njegov nadčovjek ne stupa nikad na položaj boga, uzrokujućeg odjelovljavanja i održavanja bića kao stvorenja, već je položaj na koji nasupa htijenje nadčovjeka koji se utemeljuje u drugačijem bitku. Taj drugačiji bitak bića je subjektivitet-volja za moć. Tu je sada svako biće ili zbiljsko kao predmet ili ozbiljujuće kao opredmećivanje, u kojem se tvori predmetnost predmeta. Čovjek postaje subjektivitet svoje biti, a svijet postaje predmetom. Priroda se javlja kao predmet tehnike jer tako hoće volja za moć kao bitak bića. U pred-metanju, opredmećenju svih bića i prirode bitak se očituje kao vrijednost. Kada je bitku bića udaren žig vrijednosti, tada je izbrisan svaki put iskušavanja bitka, ali i Boga.

Najteži udarac protiv boga nije to što se boga drži nespoznatljivim, nije to što se egistencija boga iskazuje nedokazljivom, već to što se zbiljskim smatran bog izdiže do vrhovne vrijednosti. Taj udarac ne dolazi od bezvjernika koji ne vjeruju u boga, već od vjernika i njihovih teologa, koji pripovijedaju o najbićevitijem svega bića, ne dopuštajući da im ikad padne na pamet da misle na bitak sam, kako bi prema tome opazili da je to mišljenje i to pripovijedanje, gledano očima vjere, u slučaju kad se oni umiješaju u teologiju vjerovanja, naprosto hula na boga. Kako se može dogoditi da ljudi ikad usmrte boga premda ni danas ništa nisu čuli o tome. Bog je ubijen. Mi smo ga ubili – vi i ja. Svi smo mi njegove ubojice. Ali kako smo to učinili?, pita se Nietzsche.

Nietzsche daje objašnjenje. Područje o sebi bivstvujućeg, nadosjetilnog, ne stoji više kao mjerodavno svjetlo nad čovjekom. Izbrisan je čitav obzor jer čovjek je ustao u jastvo ego cogita. Tim ustankom svekoliko biće postaje predmet, naravno i vrhovno biće. Biće je kao objektivno utopljeno u imanenciju subjektiviteta. Horizont više ne svijetli sam od sebe. On je još samo u postavkama vrijednosti volje za moć postavljena točka gledišta.

Bog je ubijen, to znači čovjek je u sebi uklonio bivstvujući nadosjetilni svijet. Čovjek u svojoj biti postaje nadčovjek jer u sebi uklanja biće o sebi bivstvujuće – boga. Sada je bitak bića pri samosvjesnom subjektu, a ne kao do sada izvan njega, pri bogu. Bog kao teološko-metafizičko biće postaje predmetno biće, dakle predmet opredmećenja subjekta i utoliko vrijednost.

Uklanjanjem o sebi bivstvujućeg bića, ubijanje boga, obavlja se osiguranjem opstanka putem kojega čovjek sebi osigurava tvarne, tjelesne i duševne potrepštine, radi svoje vlasite sigurnosti koja hoće gospodarenje nad bićem kao nad mogućom predmetnošću, kako bi odgovorila bitku bića volje za moć. Postavljanje vrijednosti umorilo je, usmrtilo pod sobom svako biće o sebi i time kao biće za sebe. Taj posljednji udarac pri ubijanju boga zadaje metafizika, naravno i Nietzscheova metafizika, koja je kao metafizika volje za moć izvršilac mišljenja u smislu mišljenja u vrijednostima.

Pravi korablju jer ćeš se jedino tako spasiti

Heidegger će u kritici Nietzscheove filozofije-metafizike ovostranog, kao metafizike volje za moć, reći da taj posljednji udarac pri ubijanju boga, pomoću kojeg je bitak umanjen do puke vrijednosti, sam Nietzsche više ne spoznaje kao ono što taj udarac, gledan na bitak sam, jest. To znači da oni koji ne vjeruju u Boga nisu bezvjerni stoga što im je bog kao bog postao nevjerodostojan, već zato što su sami izgubili mogućnost vjerovanja, ukoliko više ne mogu tražiti boga. Čovjek više ne može tražiti boga jer više ne misli, jer je mišljenje zamijenio racionalnim umom koji u liku znanosti i tehnike okupira novovjekovnog čovjeka-samosvjesnog subjekta, čiji je bitak prema Nietzscheu volja za moć, čineći od njega pred-metno biće, čiji je bitak danas apsolutni znanstveni rad. Danas je kibernetika kao metafizika osjetilnog svijeta tehno-logika apsolutnog znanstvenog rada, ali i onto-teo-antropo-kozmologija, o kojoj ovisi razumijevanje na koji način jesu i bog i čovjek i da li uopće jesu. Drugačije rečeno, Nietzscheova riječ Bog je mrtav više govori o čovjeku i njegovom otuđenom svijetu nego o Bogu.

U obzoru metafizičkog mišljenja-racionalnog-uma mi razumijemo, ali ne tražimo Boga. Treba respektirati Heideggerovu poruku da mišljenje počinje tek kad smo iskusili da je taj stoljećima slavljeni um najtvrdokorniji protivnik mišljenja. Dakle, Pravi korablju, jer ćeš se jedino tako spasiti, poručio je Bog Noi na kraju razdoblja umirućeg svijeta.

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *