Some other Today. Obrađena vizura grada Pule u mom uredu. Radi se o futurizmu koji je po predviđanjima iz šezdesetih odavno trebao doći, no nije. Nisam ljubitelj modernih oblika i materijala, Shigeru Ban i je meni kretivni vanzemaljac za Zahu Hadid, no to je osobni stav. Biti rob prošlosti grada ista je bolest kao i kada je pojedinac, čovjek, rob prošlosti. Prošlost ima vrijednost, ona nas uči i treba je poštovati, no isto tako, kao i kod pojedinca, treba znati što je u prošlosti napravljeno krivo i to odbaciti. U ovom je slučaju “futurizam” korišten isključivo kako bi promjena lakše upala u oko. Grad bi u mojoj vizuri bio od toplih prirodnih materijala, grad koji se ne bori s prirodom i ne siluje svoju energiju da ukroti prirodne zakone, već grad koji živi u skladu s prirodom, u skladu s čovjekom.

Zakoni prirode su uništili gradove

SOT, Some other Today, je paralelni svemir u kojem je život u prošlosti razmišljao i o Today, nekada nekom danu budućnosti na koji si spreman. Ideja i rad na budućnosti je poput gradnje ceste ispred sebe dok još nisi na nju kročio, dok krčenje puta u hodu znatno usporava put. U šumi, prirodi, takav će vas put prije zagušiti s leđa nego što ćete se s prirodom izboriti prema naprijed, sve dok se ne umorite i ostanete zarobljeni i za naprijed i za nazad, te polagano umrete zaboravljeni u šumi. Taj se proces dogodio većini gradova, ne samo hrvatskih, već i svjetskih. Šuma (vrijeme) je progutala put (razvoj), ostavivši čovjeka (grad) u bržem raspadanju nego razvoju, koliko god energije utrošili. Priprema je uvijek veći dio posla, a s obzirom na to da je zadnjih 30 godina nije bilo, zakoni prirode su progutali hrvatske gradove. Da, dobro ste pročitali, zakoni prirode su uništili gradove, zakoni čovjeka, vremena, razvoja, ekonomije, sociologije, degradacije. Dok se grad vrzmao ne znajući što i kako dalje, pala je noć u kojoj je većina toga na kocki, posebno čovjek koji u njemu živi.

Nekada plivači, gradovi su danas više utopljenici

SOT je odavno stigao, no ne u futurističnom obliku, već u obliku građana spuštenih pogleda, pogrbljenih leđa, s klincima u njemu koji ne da ne vide budućnost, već uopće ne vide. Grada koji je išaran, ispisan, letargičan, prljav, bez volje i namjere, gradova koji su čisto ogledalo ljudi koji u njima žive. Nekada plivači, gradovi su danas više utopljenici, ne zato jer ne znaju kako plivati, već jer su izgubljeni u vremenu, panici. Gradovi čiji je teret toliko težak, da ne znaju kako se uloviti za brod budućnosti, brod sa simboličnim nazivom Ideja & Rad.

Futurizam je propušten, istini na volju, sva sreća, jer šezdesetih su ljudi isto lupetali kao i danas. No zaboraviti pripremati Sutra, isto je bilo krivo. Danas znamo mnogo toga, znamo koliki je teret prošlosti, no znamo i što nije zdravo za budućnost. Jedino je pitanje: zašto nas nije briga?

U životu imamo samo tri stvari. Prvo imamo sebe, biće u fizičkom i duhovnom obliku. Drugo, imate ljude, obitelj, prijatelje, sugrađane. Treće, imate Grad, prostor koji konzumirate, u kojem boravite i koristite, te ono što smo svi zaboravili – Volite.