Spoznaj samoga sebe. Meditacija (prema latinskom meditatio, razmišljanje, udubljivanje, usredotočenje) je duhovna vježba u kojoj meditant pažnju sustavno i planski usmjerava prema određenom sadržaju. To je vrlo širok i labavo definiran pojam, koji obuhvaća različita značenja, od intelektualnog promišljanja neke teme, preko religijskih i kontemplativnih praksi, do samo analitičkih i dekonstrukcijskih.
Meditacija postoji u gotovo svim razvijenim kulturama, a danas se u javnoj svijesti sve više poistovjećuje s kontemplativnim praksama proizašlima iz istočnih religija. Meditaciju prakticiram zadnjih dvadesetak godina. Ako se vlastiti doživljaji poniranja u sebe uopće mogu verbalno prenijeti, to je otprilike kao da pokušate opisati miris ruže.
Od mojih početaka meditiranja, pomoću kojeg sam, smatram, stekao višu razinu samokontrole, svakako bih izdvojio posebno ime: Anthony De Mello. Indijski isusovac je zasigurno čovjek kojem mogu iskazati ogromnu zahvalnost za puteve koje mi je otvarao i ovom prilikom ću ga češće citirati.
Duhovnost
Duhovnost znači buđenje! Većina ljudi spava, iako toga nije svjesna. Ljudi se rađaju spavajući, žive spavajući, vjenčaju se spavajući, odgajaju djecu spavajući i umiru spavajući, a da se nikad ne probude. Nikad ne upoznaju draž i ljepotu ljudskog bivstvovanja.
Buđenje je u pravilu neugodno i razdraži nas. Zato mudar guru nikada neće pokušati probuditi ljude. Neke ljude probudi kruta stvarnost života. Većina teorija koje smo čuli od raznih gurua i učitelja samo su teorije i niti jedna ne može prikazati potpunu istinu. I zato De Mello ne govori o istini, već o preprekama na putu do istine. Podučava kako da zaboravimo naučene zablude koje nas sprječavaju da upoznamo istinu. Kada govorim o duhovnosti, mislim upravo na to – da zaboravimo gotovo sve što su nas naučili.
Jesmo li spremni usvojiti novosti? Isus je propovijedao novu radosnu vijest, a ipak je bio odbačen. Ne zato što je radosna vijest bila loša, nego zato što je bila nova. Ne volimo novosti, zaziremo od njih, i čim prije se suočimo s tom istinom, tim bolje za nas.
Otvorenost za istinu temelj je za buđenje, a vjera je preduvjet
Nove stvari nas uznemiruju, zahtijevaju promjenu. Naročito ako sa sobom donose spoznaju: Bio sam u krivu! Otvorenost za istinu temelj je za buđenje, a vjera je preduvjet. Ne uvjerenja, nego vjera. Naša nam uvjerenja daju mnogo sigurnosti, a vjera je nesigurnost.
Biti otvoren ne znači biti lakovjeran. Buda je rekao: “Monasi i znanstvenici ne smiju prihvatiti moje riječi iz poštovanja, nego ih moraju analizirati kako zlatar ispituje zlato: rezanjem, struganjem, taljenjem”. Kada tako postupamo, učinili smo važan korak prema buđenju.
Drugi važan korak prema buđenju je shvaćanje. Shvatiti da možda imamo pogrešna mišljenja, koja utječu na naš život i od njega stvaraju takvu zbrku da zbog njih ostajemo spavati. Mišljenja o ljubavi, slobodi, sreći i tako dalje. Postoje zanimljive studije o ispiranju mozga. Pokazalo se da ispiranje mozga započinje introjekcijom tuđeg mišljenja.
Najpotrebnija je spremnost da naučimo nešto novo
Prvi test za provjeru ispranosti mozga je naša reakcija kada su naša mišljenja napadnuta. Emocionalna ili čak burna reakcija je prilično dobar znak da nam je mozak ispran. Teroristi ili takozvani sveci prihvate neko mišljenje, cijelog ga progutaju i spremni su umrijeti za njega. Čak i ne reagiramo li emocionalno, nije lako slušati, jer slušamo u stanju programiranosti, uvjetovanosti i hipnotiziranosti. Sve što čujemo, vrlo često tumačimo upravo u takvom stanju.
Evo primjera. Izuzetno je teško vidjeti i čuti. Mislite li da kapitalisti žele vidjeti pozitivne strane komunističkog sustava? Ili obratno. Mislite li da bogataš želi vidjeti ili čuti siromašne? Ne, ne želimo gledati, jer ako bismo gledali, mogli bismo se promijeniti. Ako gledamo, mogli bismo izgubiti kontrolu nad životom kojeg tako nesigurno držimo u rukama. I zato, da bismo se mogli probuditi nije potrebna energija, ni snaga, niti mladost, niti velika inteligencija. Najpotrebnija je spremnost da naučimo nešto novo. Mogućnost da se probudimo razmjerna je količini istine koju možemo prihvatiti bez bježanja od nje.
Ne bojimo se nepoznatog, nego gubitka poznatog
Prva reakcija na novosti je – strah. Uvriježeno je mišljenje da se bojimo nepoznatog, no to nije točno. Ne možemo se bojati onoga što ne poznajemo. Bojimo se gubitka onoga što nam je poznato. Iz straha od promjene proizlazi sebičnost. Inicijator je nagon za samoočuvanjem, naš prvi i najdublji nagon. Mi se razlikujemo od drugih jedino po tome što radimo ili ne radimo, a ne po tome što u biti jesmo. Ako kojim slučajem postignemo prosvjetljenje, postići ćemo ga za svoju korist i to zato jer smo imali sreće. Hoćemo li se time hvaliti? Shvaćate li koliko je glupo biti ponosan zbog svojih dobrih djela? Dakle, kada malo dublje promislimo, shvatimo da zapravo nemamo na što posebno biti ponosni.
Svi smo u životu doživjeli razočarenja. Zato što smo usvojili iluzorni svijet kao stvarnost. Kada bismo bili u dodiru sa stvarnošću, nikada ne bismo bili razočarani. Ali radije bojimo ljude u svijetlim bojama nego da ih prozremo, zato jer nerado preziremo sebe. Zbog toga plaćamo cijenu.
Kako izgleda buđenje
Na pitanje, kako izgleda buđenje, mogu vam ispričati priču. Beskućnik se u Londonu spremao na spavanje. Toga je dana jedva uspio naći koricu kruha za jelo. Došao je do nasipa na Temzi, gdje je obično spavao. Počelo je kišiti pa se ogrnuo starim, poderanim kaputom. Već je skoro zaspao, iznenada se kraj njega zaustavi Rolls-Royce. Iz njega je izašla lijepa mlada dama.
“Jadniče, zar ste nakanili noć provesti ovdje?” pitala ga je.
„Da.”
“Neću to dopustiti, idete sa mnom u moju kuću.”
Inzistirala je da čovjek uđe u auto. Odvezli su se izvan Londona i došli do njezine predivne, raskošne vile, kao iz snova, okružene velikim imanjem. Uveo ih je glavni sluga, koga je dama zadužila da se pobrine za gosta. Izvršio je naredbu.
Dama se spremala na spavanje, ali se sjeti gosta i odluči ga vidjeti. Iz sobe je izlazio tračak svjetlosti, pa je nježno pokucala i otvorila vrata. Našla je čovjeka budnog.
“Je li sve u redu, dobri čovječe? Možda trebate nečije društvo? A da se malo odmaknete?” reče i krene prema njemu.
On se pomakne i padne ravno u Temzu.
Kada budemo spremni zamijeniti svoje iluzije za stvarnost, snove za činjenice, sve ćemo pronaći. Tada život konačno dobije smisao.
Samoopažanje
Samoopažanje je disciplina u kojoj nam nitko ne može pomoći. Nitko nam ne može pokazati tehniku. Onoga trenutka kad pokupimo neku tehniku, postajemo programirani. To nije isto što i uronjenost u samoga sebe. Uronjenost u sebe je zaokupljenost samim sobom, briga o sebi. Samoopažanje je promatranje svega u sebi i oko sebe u granicama mogućnosti, kao da se to događa nekom drugom. To znači da ne poosobljujemo ono što nam se događa. Razlog naše patnje, potištenosti i tjeskobe je poistovjećivanje s njima.
Kažemo potišten sam. Želimo li biti točni, mogli bismo reći trenutno osjećam potištenost. To je čudna varka našeg uma. Tako je sa svim emocijama. S radosti, oduševljenjem, ushićenosti, strahom, tugom, ravnodušnosti… To su samo stanja koja se mijenjaju.
Tko je Taj koji razumije Isusa Krista?
Od postanka svijeta, na duhovnom putu čovjeku je najvažnije pitanje: Tko sam ja? Što je to što zovemo Ja? Razumijemo astronomiju, crne rupe, kvarkove, svladali smo računalnu znanost, a ne znamo tko smo? Svijet je pun znanstvenika koji spavaju. Hoćete reći da znamo tko je Isus Krist, Muhamed, Buda, da razumijemo njihove poruke, a ne znamo tko smo mi sami? Kako znamo da razumijemo Isusa Krista? Tko je Taj koji razumije Isusa Krista? Upravo zato što nismo razumjeli tko smo, svi ti bezumni vjernici vode te bezumne ratove. Muslimani protiv židova, protestanti protiv katolika i ostale gluposti. Ne znaju tko su, jer da znaju, ne bi bilo ratova.
Ono što želim naglasiti je samoopažanje. Slušate me ovog trenutka. Čujete li neke druge zvukove osim moga glasa dok me slušate? Ako ne čujete, to znači da ću vam isprati mozak ili bi pak na vas mogle djelovati sile iz vaše nutrine, kojih uopće niste svjesni. Čak i kad ste svjesni svojih reakcija na mene, jeste li istovremeno svjesni odakle te reakcije dolaze? Možda me uopće ne slušate vi, nego vaš tata ili vaša mama. Često živimo bez vlastite prisutnosti jer smo nesvjesno preuzeli obrasce svojih roditelja. Prilično je neugodno osvijestiti da netko drugi živi u nama. Mislimo da smo slobodni, ali vjerojatno nema ni jedne geste, misli, čuvstva, stava, vjerovanja u nama koja ne dolazi od nekog drugog.
Govorim o mehaničkom životu koji je utisnut u nas. Trebat će nam mnogo, mnogo svjesnosti da bismo mogli razumjeti da je to što nazivamo Ja možda samo nakupina naših prošlih iskustava.
U stvari kada se počinjemo buditi, osjećat ćemo zaista snažnu bol. Bolno je gledati propadanje vlastitih iluzija. Sve ono što smo mislili da smo izgradili, pretvara se u prah.
Svlačenje do Ja
Može li se mislitelj poznavati? Može li Ja poznavati sebe? Na to pitanje možemo odgovoriti tako da odredimo što nije Ja.
Jesam li Ja moje misli? Ne, misli dolaze i odlaze. Ja nisam moje misli. Jesam li Ja moje tijelo? Medicinske su studije dokazale da se milijuni stanica u našem tijelu promjene ili obnove svake minute, tako da nakon sedam godina u našem tijelu nema ni jedne stanice od prije. Očito je da nisam moje tijelo. Imamo jedno te isto ime za njega, ali se stalno mijenja. Isto kao što imamo isto ime za slapove Nijagare, koje sačinjava voda koja se stalno mijenja. Je li možda Ja moje ime? Mogu promijeniti ime, a da ne promijenim Ja. A moja karijera, moja uvjerenja? Kažem li da sam katolik, židov ili musliman, je li to bitan dio Ja? Promijenim li vjeroispovijest, hoće li se promijeniti i Ja?
Irac iz Belfasta, Paddy, je hodao ulicom. Iznenada osjeti cijev pištolja na potiljku i začuje glas.
„Jesi li tprotestant ili katolik?”
Morao je brzo razmisliti.
„Ja sam židov!”
„Pa ja sam najsretniji Arapin u Belfastu!” odgovori mu glas.
Dakle, sve dok su nam etikete tako važne, nismo slobodni. Uspavani smo i hipnotizirani. I zato, kad izađemo iz sebe i promatramo pripadajuće, ne poistovjećujemo se više s njim.
Zamolio bih vas da se svi zajedno češće prisjetimo da smo uspavani. Želim nam što manje boli pri svakom i najmanjem koraku prema buđenju.
