Zatekao sam se u društvu u kojemu je dekan Veterinarskoga fakulteta prof. dr. sc. Nenad Turk rekao da 115 od 250 maturanata kojima je veterina bila prvi izbor nije moglo upisati fakultet jer je palo na državnoj maturi. To su maturanti danas. I da su djeca u stanju pratiti nastavu osam do deset minuta, a standard fakulteta u prenošenju znanja jest blok-sat od 2×45 minuta. Tjedan poslije s profesorom Turkom razgovarao sam na Veterini.

“Problem pomanjkanja koncentracije i interesa na predavanjima intenzivirao se posljednje dvije-tri godine”, kaže profesor Turk. “To nije samo moj dojam nego i mnogih mladih nastavnika. Čak ni najmlađe generacije nastavnika ne razumiju kako kontaktirati s učenicima i studentima, doprijeti do njih. A kako li je tek teško nastavnicima od četrdeset i više godina! Kamoli starijima od šezdeset. Mislim da se generacijski jaz, koji je prije bio trideset do pedeset godina, smanjio na možda pet godina. Mislim da niti mi razumijemo njih niti oni razumiju nas, i da je to nepremostiv jaz koliko god se trudili.”

Mi s našim sporim mozgovima mlade uopće ne razumijemo

Njihovi se profesori tek stvaraju?
Točno. Toga se bojim i to vidim. Možda je moje viđenje stvari premalo optimistično. Mislim da je nedvojbeno da čovjek evoluira i da u toj evoluciji čovjeka svjedočimo drastičnim promjenama koje se zbivaju nevjerojatno brzo. Druga je stvar dopada li nam se taj smjer i možemo li ga prihvatiti kao takvog. Mislim da mi s našim sporim, analitičkim, jako pametnim mozgovima, mlade uopće ne razumijemo. Sve gledamo kroz naše naočale. A svijet i sve što nas okružuje kreće se naprijed nevjerojatnom brzinom. Smatram da je naša percepcija mladih potpuno kriva. Naime, smatramo da oni ne znaju, da ne znaju učiti, ne znaju razmišljati, a ja mislim da oni i uče i razmišljaju na način koji je njima prihvatljiv i koji mi ne razumijemo. Mi smo sad u tranzicijskom razdoblju i možda će tek nove generacije koje danas imaju dvadesetak i nešto godina, koje su izrasle u virtualnom svijetu, njima moći adekvatno pristupiti na način koji će ovi prvi moći u potpunosti prihvatiti.

Teško griješimo optužujući cijelu generaciju da je manje inteligentna

Mlada je generacija, kao Googleova umjetna inteligencija, razvila svoj jezik, koji stariji ljudi ne razumiju?
Točno. Moguće je da će stvoriti i posve novi jezik. Mislim da ne znamo što nam se događa. Prošli smo kroz druge sustave, u tranziciji smo, a mi, srednja generacija, kao vrsta, teško griješimo optužujući cijelu generaciju da je manje inteligentna, manje pametna. Možda za naše kriterije. No pitanje je jesu li naši kriteriji relevantni. Tek će se generacija iza nas moći kvalitetno suočiti s problemom. Naši su mozgovi drukčije formirani. Prespori su. Tradicionalno su formirani. Naše su informacije u kori mozga dubinske, analitičke. Previše dugo obrađujemo neku temu, dok mladi ako ne mogu shvatiti nešto u minuti, odustaju od toga. Što ne mogu na internetu pronaći u minuti, odustaju od toga. Frapantne činjenice. Naš a priori negativan stav prema tome nije dobar. Gledamo kroz svoje naočale. To što se nama to ne sviđa ili se ne možemo s time suočiti, naš je problem. Mi bismo se morali prilagoditi njima, a nisam siguran možemo li to. Pogrešan je stav ukoliko mislimo da se oni mogu prilagoditi nama.
Na primjer, postoji negativna percepcija igranja računalnih igrica. Znanstveno je dokazano da ljudi koji igraju igrice imaju sposobnost brzog odlučivanja. Kod njih se određene vještine razvijaju mnogo bolje nego kod nas. Siguran sam da je stanovit segment menadžerskih sposobnosti i kompetencija u takvih ljudi drastično bolji nego u nas koji smo se sporije razvijali. Količina informacija koje danas klinci dobiju na internetu nevjerojatna je. Na internetu je trenutačno osamnaest puta više informacija nego što je ikad napisano na papiru. Koje su to količine podataka! Prognoza je da će u idućih nekoliko godina na internetu biti četrdeset puta više podataka nego danas.

Najbolji nam odlaze. S našom diplomom mogu kamo požele

Jesu li novi klinci pali na maturi zato što previse vremena provode pred ekranom?
Više je razloga zašto prvi put u stogodišnjoj povijesti Veterinarskoga fakulteta nismo ispunili kvotu na hrvatskom studiju – primali smo 150, a upisalo se 135 studenata. Jedna je od bitnih stvari da tržište veterinarske medicine u Hrvatskoj ne postoji. Struka nikad nije bila u gorem položaju. Naše je stočarstvo u krizi, nema strategije oživljavanja sela, nema više ni ljudi u ruralnim područjima, a niti životinja kao glavnog supstrata veterinarske djelatnosti. Stočni se fond drastično smanjuje iz godine u godinu. Posla za veterinara u klasičnom smislu, veterinara kakvog zamišljamo kad izgovorimo riječ veterinar, sve je manje. Na nekim područjima imamo krizu kvantitete. Ne govorim o kvaliteti, ona je dobra, kvantiteta je problem. Ne možemo veterinarima pokriti teren. Nadalje, nove generacije nisu spremne živjeti i raditi na selu. Uglavnom se veterinarska djelatnost svodi na obavljanje male prakse. To su male životinje, konji i egzotične životinje, te eventualno neki poslovi u javnom zdravstvu i sigurnosti hrane u javnim institucijama, laboratorijima i sličnim ustanovama. Sve je ostalo vrlo upitno. Uz to zaboravljamo da je veterinarska profesija regulirana profesija koja bi trebala imati i reguliranu najnižu početnu plaću, što nije slučaj. Rezultat toga jest drastičan odljev mladih doktora veterinarske medicine, i to najboljih, na europsko tržište u potrazi za egzistencijom. Mi smo u čudnoj situaciji. S jedne smo strane izvrstan fakultet, europski evaluiran, naša diploma vrijedi u cijelom svijetu. S druge strane upravo to svi koriste i odlaze iz zemlje. Kad si veterinar i imaš diplomu zagrebačkoga Veterinarskog fakulteta, otvoreno ti je tržište od Aljaske do Novog Zelanda.

Gubimo bar pola ljudi čije školovanje košta 500-600 tisuća kuna

A država ne može studenta imati pod ugovorom, da može otići samo ako plati odštetu.
Naravno da je to nemoguće. Ukupno školovanje stručnjaka u biomedicini do diplome košta između petsto i šesto tisuća kuna. A mi trenutačno gubimo barem pola ljudi koje odškolujemo. Vani su plaće barem tri puta veće. Mladi danas nisu strpljivi, ne žele čekati osiguranje egzistencije koje će se možda dogoditi u budućnosti, nego se žele osigurati odmah. Četrdesetogodišnjaci i stariji drukčije razmišljaju. Mladi nemaju ni patriotizma kao mi koji smo govorili: moraš ostati doma. Oni su građani svijeta. Idu van.
A onda, da stvar bude gora… Imamo 250 zainteresiranih, kojima je veterina bila prvi izbor. Vrhunski gimnazijalci s odličnim ocjenama iz vodećih zagrebačkih gimnazija i onih najboljih izvan Zagreba. Svi polože test psihomotorike, ali 115 padne maturu na oba roka. Tu se upalio alarm. Što se događa da 40 posto gimnazijalaca, većina s odličnim ocjenama, nitko lošiji od vrlo dobrog, padne maturu?

Jesu li njihove ocjene u srednjoj školi nerealno visoke?
Vjerojatno je i to problem. Kako se ocjenjuju djeca i po kojim kriterijima? Što se traži? Bojim se da u toj priči ima svega.

Možda nam ne štima od vrtića nadalje

Možda su problem i nerealno visoke ocjene i loš utjecaj ekrana.
Teško mi je to reći. Ne znam je li problem u državnoj maturi, je li potpuno neprilagođena srednjoškolskom gradivu, pa se netko ove godine zaigrao i napravio nešto djeci nerješivo. Ili je nerješivo većini populacije. Svaki normalan test trebao bi rezultirati Gaussovom krivuljom. Ne radi se o 10 ili 25 posto neprolaznosti, radi se o 40 posto! To je iznimno velik broj. Da 40 posto gimnazijalaca padne maturu. Nevjerojatno. Tu nešto ne štima. No ne mora značiti da je problem samo u srednjoj školi, možda nam ne štima od vrtića nadalje.

U većini kompanija diploma nije uvjet za posao. Naprosto provjere znaš li posao i ne tiče ih se gdje si i kako naučio.
Svjesni smo toga i počeli smo u kurikul uvoditi takozvane generičke, odnosno intelektualne vještine. Shvatili smo, a i tržište je shvatilo, da osnovne kompetencije koje se tiču veterinarskih znanja nisu dovoljne. Tržište traži dodatna znanja, poduzetničke vještine, viša računalna znanja, komunikološke vještine, etiku. Kako bismo proširili elementarna znanja i novom doktoru veterinarske medicine omogućili da ima i intelektualne vještine, da se lakše snađe na nemilosrdnom tržištu, polako u studij uvodimo profesionalne stručnjake iz društvenih i humanističih znanosti.

Born digitals, iGene generacija. Do dvadesete nisu vidjeli kravu

Inozemni fakulteti svoje studente opreme tim znanjima?
Da, brojni se trude. Nisu ni oni to prije imali. U Europi se u veterinarskoj struci sad svi pitamo jesu li novi doktori veterinarske medicine u potpunosti spremni za izazove tržišta veterine (graduates fit for purpose). Nije pitanje koliko je edukacija dobra, nego koliko je prihvaćena, to jest prenosimo li je novim generacijama na adekvatan način. Možeš biti najbolji stručnjak, tvoje predavanje može biti najbolje i možeš imati najbolje znanje, ali ako taj koji te sluša ne usvaja što govoriš, ti si greška u obrazovnom sustavu. Jer ti je rezultat negativan. U tradicionalnom načinu predavanja nema povratnog odgovora. Ne znaš jesi li uspješan. Kao sveučilišni profesor imaš vrhunska znanja, ali zbog načina na koji ih prenosiš ona se možda odbijaju od studenta.

Kako korigirate Veterinu?
Radimo na tome, ali to je prespor proces. Toga se najviše bojim. Prespori smo za mlade generacije. Mi smo kao laboratoriji koji se bore protiv dopinga u sportu. Oni koji se dopingiraju uvijek su ispred. Kemijska je industrija uvijek ispred, a mi koji ih ganjamo stalno smo u zaostatku. Isto je s praćenjem novih generacija. Imamo klasičan sustav pretkliničke i kliničke nastave. To je dosad fantastično funkcioniralo. No sad nam sve više dolaze urbana djeca, koja su sve manje u prirodi, sve više virtualna. Mi ih zovemo born digitals ili iGene generacija. Do dvadesete godine nikad nisu vidjeli kravu, patku, gusku, ovcu, kozu ni purana. A to je temeljni supstrat veterine, ono o čijoj zaštiti zdravlja govorimo.

Muškarci biomedicinu ostavljaju ženama

Teoretski, može vam doći student koji nikad nije vidio životinju koju treba liječiti?
To nije teorija. To nam se događa. Student nije vidio kravu. Gotovo sam siguran, da sad odemo na cestu i nađemo desetak mladih ljudi od šesnaest, sedamnaest godina, da osam od deset ne bi razlikovalo purana, gusku i patku. Vrlo je vjerojatno da nam dolaze takva djeca. I mi sad na pretklinici njima govorimo o probavi preživača, predželucu u krave, preživanju, a oni si to uopće ne mogu predočiti, jer kravu vide tek na trećoj godini, kad krenu na kliniku. Cijeli pretklinički dio bio je tradicionalno postavljen za djecu iz ruralnih područja, ili djecu koja su se jako zanimala za veterinu, pa su imala kontakt sa životinjama, ili one čiji su roditelji bili farmeri. Veterina se u cijelom svijetu feminizira. Danas imamo uglavnom djevojke. Razlog tomu je vrlo prozaičan. Muškarci zbog veće zarade i bržeg osiguravanja egzistencije bježe u tehničke struke, IT sektor. Biomedicinu ostavljaju ženama. Biomedicina je teška. Zahtijeva specijalizacije i subspecijalizacije. Doslovno unaprijed znaš da sljedećih deset godina nećeš biti u mogućnosti egzistencijalno stati na noge. Muškarcima je to neprihvatljivo.
Percepcija je da je osnovni motiv za studiranje veterine ljubav prema životinjama. To nije dovoljno. Treba voljeti veterinarsku struku, a to nisu samo kućni ljubimci, psi i mačke, nego i krave i svinje. To je rad u klaonici. To je kontrola mesa, sigurnosti hrane, borba sa zaraznim bolestima, svakodnevno susretanje sa smrću, s uginućem životinje. Postoje i brojne etičke dileme s kojima se studenti suočavaju.

“Mi smo u čudnoj situaciji. S jedne smo strane izvrstan fakultet, europski evaluiran, naša diploma vrijedi u cijelom svijetu. S druge strane upravo to svi koriste i odlaze iz zemlje. Kad si veterinar i imaš diplomu zagrebačkoga Veterinarskog fakulteta, otvoreno ti je tržište od Aljaske do Novog Zelanda”, kaže dekan Veterinarskog fakulteta Nenad Turk

Nužna je radikalna reforma, i to ne samo visokog školstva

Dijagnoza je tu. Koje alate imate za pomaganje djeci, a i sebi?
Mislim da je nužna kompletna reforma, i to ne samo visokog školstva u Hrvatskoj. Ne kozmetička, nego radikalna reforma. I to brza. To je politički uvijek nepopularno i teško. Za biomedicinske struke morali bi postojati pripremni koledži od dvije godine, da student zaista vidi je li to studij za njega. Mnogi zalutaju na fakultete. U prošlosti toga nije bilo toliko. Dosta studenata veterinu studira slučajno. Slučajno! Susrećemo se s djecom koja se prijave na psihomotoriku i doznamo da su prijavili veterinu, arhitekturu, kineziologiju i poljski. Toga je sve više. I onda razmišljaš kakve to veze ime jedno s drugim. Shvatiš da djeca vrludaju, ili da im nikad nitko nije objasnio što je što ili su jednostavno nezreli u odabiru svog budućeg zvanja.
S druge strane, upisali smo 25 studenata na studij na engleskom jeziku. S engleskim studijem nemamo problema. Taj je studij komercijalan. Dolaze nam ljudi iz Europske unije, većinom Nijemci, Francuzi i Englezi. Dođu studirati kod nas jer smo jeftiniji, a sa stečenim znanjem mogu se zaposliti gdje žele. Znaju da smo među petnaest najboljih fakulteta u Europi i da će ovdje steći vrhunska znanja koja će im omogućiti biti konkurentnima na europskom tržištu radne snage.

U 10 godina izgubili smo 90 tisuća srednjoškolaca

Povećanje kvote za strance?
To je jedno od rješenja.

Na kraju balade upisivat ćete 150 stranaca?
Nažalost nemoguće. Nemamo kapaciteta.

Ima li mjesta za osnivanje privatnog veterinarskog fakulteta?
Nemoguće, jer je studij veterine iznimno skup. Da je jednostavno ustrojiti ga, već bismo ih u Hrvatskoj imali nekoliko.

Ali za porezne obveznike bilo bi dobro da država poveća kapacitet Veterine, dozove strance, na njima zaradi, a našu djecu ne isključi?
Sigurno. Mislim da je prirodni tijek stvari da će se hrvatska kvota smanjivati, a engleska povećavati. Država neadekvatno financira studij veterinarske medicine. Mi smo jedina zemlja članica EU koja ne poštuje stvarnu cijenu koštanja studija veterinarske medicine po studentu. Dok je koeficijent cijene koštanja svuda u EU 4:1 u korist veterine u odnosu na primjerice društveno-humanističke studije, u Hrvatskoj se to ne poštuje. To jako otežava poslovanje i pokriće osnovnog materijalnog troška i osobnih potreba u nastavi koji su u studiju veterinarske medicine ogromni.
Hrvatska će se kvota smanjivati i zato što nema djece. Mi smo u posljednjih deset godina izgubili 90 tisuća srednjoškolaca. Zamislite da je od tih 90 tisuća 45 tisuća odlučilo ići na fakulet i visoko se obrazovati. To znači da će vrlo skoro, ako ne već sad, nedostajati 45 tisuća visokoobrazovanih stručnjaka. Kakve to državne mjere mogu nadoknaditi gubitak 45 tisuća mladih stručnjaka iz raznih područja u maloj državi poput Hrvatske? Nikakve imigracijske. Možemo naći lošije, iz slabije razvijenih zemalja, sa znatno skromnijim znanjima u odnosu na studente koji su završili hrvatske fakultete. To je veliki problem koji nam tek kuca na vrata. Iako se mi još nismo potpuno suočili s tim problemom, on je praktički tu.