sara-stanic

Sara Stanić: Zanimljivo je istraživati kako čovjek od 30 godina u svađi postaje trogodišnjak

Vidjevši u reklami da Prizore u Muzeju prekinutih veza igraju Alma Prica i Sreten Mokrović, a da je redateljica Sara Stanić, najviše me zanimalo čime ih je, kako ih je dobila. Ispostavilo se da smo dobili redateljicu.
OK, stvar ukusa ili kriterija. Zahtijevam da na predstavi osjetim što o sebi ne znam. Da tijelo reagira. Po tom kriteriju, tri najbolje predstave u posljednje dvije godine su, redoslijedom gledanja, Kako život, Duet za jednog i Prizori.

Kako život su glumci. Biserka Ipša, Siniša Popović i Vinko Kraljević. Stavi na scenu lošije glumce, tekst Nine Mitrović neće izgledati tako dobro. Redatelj im se nije uspio sasvim izmaknuti, a na nekim mjestima režija, hajde, nije najbolje uspjela. Duet za jednog je Ana Vilenica. Nebitno tko režira. No, Prizori su i tekst i redateljica i glumci.
Sara je nakon prepiske na Facebooku prešla na ti, a ja nisam imao ništa protiv. Dapače.

Slobodu smo oduzeli muškarcima

Zašto baš Prizori?
Mene je mučila i još me muči tema braka danas. S jedne sam strane gledala koliki je to zapravo biznis. Sama ta bračna svečanost je skup događaj. S druge strane sam gledala koliko se društvo promijenilo u odnosu na tu stvar koja se nije promijenila, izgleda da nismo ženama u bračnom pitanju dali više slobode, nego smo slobodu oduzeli muškarcima. I to je bila moja početna točka za kopanje po temi.

Okinula si na temu prije nego što si vidjela tekst?
Tako je. Pitanje me muči neko vrijeme. Na tragu pitanja sam iskopala Prizore iz bračnog života.

Kako si ih iskopala?
Prizore sam dobila, fotokopiju, iz Gavelline knjižnice. Potom sam nabavila jedine tri knjige po zagrebačkim antikvarijatima. I onda sam ih dramatizirala.

Razumna sam, odrasla, ali reagiram kao dijete

Gdje si čitala tekst i kako si se osjećala čitajući?
Obično sjedim u kuhinji. Zapravo, dok sam čitala tekst glavna mi je bila misao može li funkcionirati u kazalištu. Kroz taj filter sam prvi put čitala. Negdje na sredini mi je bilo jasno da, uz ozbiljne štrihove, može jako dobro funkcionirati, a i da je idealno za temu koja me već zanima. Zanimljivo je istraživati kako se netko svađa iz svoje pozicije tridesetogodišnjaka s nekim trideset godina mlađim. Često i bude tako. U svađi ili raspravi čovjek podjetinji, govori iz djeteta.

Ha, kad god te nešto prejako okine, znaš da reagiraš iz djeteta.
To mi je nekako bilo zanimljivo vidjeti na sceni. Dijelom jer sam razmišljala koliko ima i mojih reakcija koje se manifestiraju u odraslom životu, a po osjećaju znam da u tom trenutku imam četiri godine. Sve čujem kao razumna odrasla, ali reagiram kao dijete. To su stvari na kojima nekako treba raditi. Kazališno okruženje nudi siguran teritorij za istraživanje tih tantruma. Izvedbeno mi je bilo zanimljivo da netko može svaki put doći na predstavu i gledati drugu predstavu, slobodno stavljanje tih ispada ozbiljnih, obrazovanih ljudi na druga mjesta. Kao i izlaganje glumca potpunoj koncentraciji, potpunom osjećaju što je neka scena. Da mogu dobiti osjećaj da svaku večer predstavu igraju prvi put, da imaju taj tip slobode kao da prvi put razgovaraju.

Prica i Mokrović svaku večer okidaju drugačije

Reagiraju li, okidaju li Prica i Mokrović iz predstave u predstavu stalno na istim mjestima, naglašeno prorađuju istu ranu iz svog djetinjstva, ili okidaju na različitim mjestima?
Njih dvoje okidaju svaku večer drugačije. Ista situacija izađe na drugačiji način. Ne možeš pobjeći od izgovaranja zaljubio sam se. Moraš izgovoriti tekst. Ali, kako tu večer izgovori, i kako se tu večer na to reagira, je otvoreno. Svaku večer je to na što se jače reagira drugačije. Jako sam se trudila da radimo iz glumaca. Da to bude zajednički proizvod nas troje. Jer niti sam ja “ozbiljna” redateljica, niti volim tip rada u kojem glumci moraju samo izvršavati što im se kaže. Volim da doprinesu. I da ja doprinosim kad glumim za nekoga. Odmah smo krenuli u tom smjeru. Ali, dva su trenutka uvijek jednako potresna i na jednak način emotivna. Mislim da je to samo zato što ih točno osjećaju. Točno znaju što je to.

Možda si rekla previše.
Neeee. Na ljudskoj razini. Na primjer, u sceni gospon Mokri shvaća da je on suvišan kao čovjek, i to govori ženi. Svatko se s time može poistovijetiti. On tu scenu gotovo svaki put napravi gotovo s istog mjesta. Ovdje ima nekoliko tema koje nisu isključivo ljubavne, a na ljubav se dramatično reflektiraju.

Mokrovića najviše mučilo klasno pitanje

Što je Prici i Mokroviću bilo najviše seksi? To jest, najteže, najemotivnije, kroz što su se najteže probijali?
Iz moje perspektive, rekla bih da je gospona Mokrog najviše mučilo klasno pitanje. Pitanje elite koja na neki način ispada bahata i nezahvalna. A to zapravo po meni nije pitanje bogatih i razmaženih, nego svačije pitanje. Trebalo je vremena i razgovora da ja dovoljno jasno artikuliram o čemu se zapravo radi. Razgovarala sam i s gosponom Mokrim i s Bobom.

Jelčićem?
Da. Pitala sam ga za savjet. Jer sam i sama znala da je važno to da su dobrostojeći, ali da je sam problem univerzalan, dakle, nevezan na prihode. Nisam znala kako to formulirati, pa je profesor Jelčić porazgovarao sa mnom pola sata i razjasnila sam si neke stvari, a zatim i cijela grupa. Za Almu je izazov bio tehnički dio – male apstrakcije, i njeno spajanje s time. Da to postane njen materijal, kad konkretna gesta ode u nešto apstraktno. To je bilo najveće pitanje.

sara-stanic

“U Prizorima smo probali, a nadam se i uspjeli, razraditi tezu da njih dvoje rade istu stvar. Dva principa, ali ista stvar. Oboje su izabrali ne gledati, ne vidjeti što se događa” – Sara Stanić

Muzej kao dnevni boravak

Odakle uopće dvojba je li to dramski tekst?
Sama forma je romanska. Kao prvo, tekst je trebalo dramatično skratiti. Trebalo ga je staviti u dijaloge. Nisam imala predložak, tuđu dramatizaciju, nego sam krenula iz sto i pedeset stranica romana. Nesumnjivo je to dramski tekst, jer po njemu su rađeni i film i serija. Opseg posla je bio velik, masu romana svesti na trideset stranica drame. Prednost toga da sam prošla sama kroz tu petljaniju je da sam jasno znala što sam i, najvažnije, zašto ostavila unutra. Znala sam zašto mi nešto jest ili nije potrebno.

Je li ti palo na pamet, s obzirom na to koliko su Prica i Mokrović jaki, odigrati predstavu u bijeloj sobi? Samo njih dvoje, dijalog, i emocija, emocija, emocija.
Na neki način smo mi željeli napraviti predstavu koja se temelji na razgovoru, a razgovarati se može bilo gdje – dakle i u bijeloj sobi. Mislim, imam opravdanje za svaki element koji se unese u predstavu i znam zašto sam ga stavila. Ali, cijela stvar je koncipirana tako da oni, ako žele, mogu sjesti i razgovarati. Prostor Muzeja nam je izvrstan zato što je topao, izgleda već kao dnevni boravak.

Sara Stanić: Htjela sam Pricu i Mokrovića, i nikog drugog

Načela si temu nisam nekakva redateljica. Jest bilo iznenađenje vidjeti dvoje teškaša da rade s tobom.
Šok svima.

Kako si dobila Pricu i Mokrovića?
Zato što sam uporna i nisam ih puštala na miru. Stvarno sam htjela njih dvoje i nisam htjela nikog drugog. To je bio argument na koji su oboje pristali. Meni su rekli da su pristali jer dugo nisu radili zajedno. Plus, ponuđen im je izvrstan tekst, a još im ga nudi netko tko svaka dva dana zove i pita jesu li pročitali. I hoće li. Za slučaj da se izgubimo, da vidimo da nam se ne sviđa, ostavila sam otvorena vrata da ne moramo izaći. U ovom sam procesu htjela da imamo luksuz, jer radimo izvan institucija, da radimo opušteno. Proizvod se ne mora pojaviti, a mi možemo vidjeti što je putovanje kroz materijal. Pa što bude. Relativno brzo smo bili zadovoljni i svjesni da će premijere nekad biti. U klasičnom kazalištu ne dobiješ priliku da svi ravnopravno osjete da je sad vrijeme za publiku. Publika se na određen datum jednostavno mora pojaviti. A mi smo izašli kada smo zajedno osjetili da smo došli do točke kad će nas publika prebaciti dalje, jer dalje ne možemo sami. I onda smo počeli zvati prijatelje. Luksuz je raditi za njih dvoje i luksuz je raditi tako organski.

Natalija Manojlović: Nevidljiva režija

Najviše volim predstave u kojima ne znam bih li više gledao publiku ili glumce. Kako život, Duet za jednog i Prizori su takve predstave. OK, maknula si se, da ne smetaš, režirano koliko treba.
Išla sam principom da svakih nekoliko proba dođe netko kome vjerujem i pogleda proces. Mjesec i pol prije premijere je došla Natalija Manojlović i rekla je, što je meni super objasnilo što uopće radim: “Nevidljiva režija”. Režirano je sve, ali iz organskog, a ne iz koncepta. Htjela sam da ja budem odgovorna za mjeru svih stvari. Za slučaj da nešto ne valja, ja sam odgovorna. Kao u nogometu trener. Smatrala sam da sam kao redateljica odgovorna da u njihovoj prirodnosti prepoznam potencijal za apstraktno, za ono što diže njihov specifičan slučaj na opće životno, ali da se nigdje ne vidi nikakva moja gruba intervencija. Vjerovala sam da će suptilnost materijala iznijeti užas događaja.

Kupio sam karte, a ti si slagala scenu. Rekoh: “Život producentice”. Nešto si promrmljala: “Ma da”. Režirano, ili život?
Neee, to je bio život. Prije predstava, stalno me Alma za to zeza, imam kombinaciju uzbuđenja i kontrolfrikstva kao neka majka koja se brine pa priprema teren da sve glatko proteče. Pazim tanjure, svjetlo, da je publika sjela, da svi istodobno krenu u predstavu. Početak je…

Korisne izvedbe za prijatelje

Početak je kao da je publika upravo ušla u dnevnu sobu.
Tako je, užasno je bitno da se publiku tako povede u predstavu. OK smo i idemo zajedno u ovo što se događa Marianne i Johanu.

Mokrovića sam pozdravio, dobra večer. I on mene. Predstava, život, neodvojivo. Koliko ste vas troje prostudirali, a koliko se nametnulo po prirodi stvari, koliko je prostor izdiktirao režiju i glumu? Jeste li zato dabrali kutijicu Muzeja prekinutih veza?
Uvijek smo namjeravali igrati u tolikom prostoru, a ovaj se naknadno pojavio i izvrstan je. Bili su divni prema nama i super je tamo igrati. Taj prostor već ima divan predznak za tu temu. Konkretno, rješenje s gostima… Relativno sam rano znala da ću imati otvaranje glumaca u publiku. Komentar s publikom. To smo uveli na početku čitaćih proba i tražili najbolja mjesta. Početak, dolazak publike kao odlazak gostiju, a kraj odlazak kao da dolaze, je bio dio koncepta od početka. Ali morali smo ga testirati kada su dolazile prve publike. Imali smo izvedbe za prijatelje. Kad sam vidjela da s njima funkcionira, ostalo je u predstavi. Bilo bi mi žao da smo od toga morali odustati.

Samoodrživa predstava

Je li predstava ekonomski samoodrživa?
Je. Zato što su njih dvoje zainteresirani da se to igra. Od toga se nitko nije mislio obogatiti, namlatiti pare od predstave. Uspijevamo svima isplatiti honorare. Tako da je sve izvrsno.

A da nađete kutijicu u koju stane četiri puta više ljudi? Da i dalje ostane intimno, a da se prihod poveća?
Znaš što… To zasad nikoga od nas ne zanima. Radije ćemo igrati više puta, nego proširivati prostor i utjecati na ovu intimu. Dramatična je razlika gleda li u ovom prostoru predstavu trideset ili četrdeset pet ljudi. Možemo nagurati više ljudi i u Muzej, ali ne želimo.

U čemu je bila razlika?
U atmosferi.

Cijela predstava je zajedničko istraživanje

Raspričaj to.
Veći broj narušava intimu.

Što, kao da više nije druženje u dnevnoj sobi, nego tulum?
Da. Tako. Ako je dobar broj, ograničenje da to nije kazališni prostor se ne vidi. Ako je veći broj, vidi se da ne možemo podići zadnji red, da ljudima olakšamo gledanje. A intervencija tog tipa narušava spontanost.

Ako ih je previše, domaćin se ne može posvetiti svima? Više nisu gosti, nego su obična publika?
I to je istina. Veliki dio izvedbe je posvećivanje glumaca publici. Svi su unutra, s obje strane rampe. Na gostovanjima ćemo igrati za veće publike, pa ćemo vidjeti kako će to izgledati.

Bobo Jelčić: O čemu imam pravo govoriti

Je li te strah?
Ne, zato što njih dvoje u matičnim kazalištima divno igraju na većim scenama. Uzbuđena sam. Cijela predstava je bila zajedničko istraživanje, pa će to biti i promjena prostora. Da radimo i na sceni HNK, za njih dvoje bi to bilo isto, ali ovaj prostor smo odabrali zbog teme.

Nakon što je tržište vidjelo da ima novu redateljicu, je li reagiralo?
Pa, je. Ali, ja sam završila primarno glumu i time se želim baviti. Režiju tretiram kao ljubavnicu, a glumu kao ženu. Ljubavnica mi je super kad se radi o pričama o kojima imam pravo govoriti. Ne bih se bavila bilo kojim tekstom, samo zbog zarade. Bobo nam je to predavao, i ostalo mi je u glavi – o čemu imam pravo govoriti. Imam pravo govoriti o stvarima koje me se intimno tiču, koje su mi problematične, u kojima se i ja na neki način izlažem. Što ne znači da znam odgovor na pitanje, nego znam iz koje pozicije kopam po tome.

“Na probama sam plakala”

Tržište može reagirati i davanjem slobode. Ne mora reći evo ti tekst, pa režiraj, nego evo ti scena, pa režiraj.
Zasad su mi samo nudili varijante s tekstovima.

Nemoj odati tko je nudio. Ali, na osnovu viđenog, koje tekstove su nudili?
Slične. Manju podjelu, muškarca i ženu, ili dva muškarca sa ženom. Moderne tekstove. Zanimljivo je, ali kao da se ne želim miješati. Nije mi na pravi način napeto.

Izdvoji dvije situacije iz Prizora na koje je tvoje tijelo reagiralo.
Reagiram svaki put kad Alma pita: “Je li se vidi da sam smršavila?”. I kad gospon Mokri kaže: “Ne”. I kad ona prijeđe preko tog odgovora kao da nije čula da je tu problem. I svaki put reagiram na tučnjavu. Na probama sam plakala. I govorila sam da sam najgora redateljica jer ne mogu ni probu pogledati do kraja.

OK smo, ima nade

Nepravda te okida?
Mene nepravda okida u pravilu i baš osobno. U ovoj predstavi smo probali, a nadam se i uspjeli, razraditi tezu da njih dvoje rade istu stvar. Dva principa, ali ista stvar. Oboje su izabrali ne gledati, ne vidjeti što se događa. U ovom slučaju ona nije zlostavljana. Mislim da se u toj tučnjavi to i vidi, ali taj trenutak je meni teško gledati. Sam kraj me uvijek okine, ali na bolji način. Neki dan smo imali probu. Taj OK smo. OK smo, ima nade. Iako, kraj svako vidi iz sebe. Unutar trojke nije odgovoreno na pitanje je li to pobjeda ili poraz. I to je veliko pitanje na kraju. Držim fige da je OK smo pobjeda, ali znam da sam romantična.

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *