mislav-jelic-ortoped

Mislav Jelić: Ne želiš li što sad košta 300 kuna plaćati 3000 dolara, ujedini se i solidarno financiraj javno zdravstvo – i istraživanja

Oduševio me nasmijavši društvo u kojem smo se zatekli. Tijekom boravka u Bostonu u jednoj od najpoznatijih klinika za koljeno, rekao je zamjeniku glavnog urednika najznačajnijeg svjetskog ortopedskog časopisa za sportsku medicinu, American Journal Of Sports Medicine, Timothyju Fosteru, da je sretan jer je svladao šezdeset posto koljena. Ovaj mu na to reče da je on na jedan posto. Jedanaest godina kasnije profesor na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, Mislav Jelić, počeo je shvaćati što mu je mentor htio reći. Danas kaže da je napredovao, sad razumije trideset posto, a duboko se nada da će biti toliko dobar da će u nekom trenutku života moći reći da razumije jedan posto koljena.

Sprijateljili smo se. Koliko nam vrijeme dopušta, tu i tamo popijemo kavu ili pojedemo nešto. Na takvom druženju sav oduševljen mi je ispričao da je otkrio smisao života. Evo njegove ideje. Jelićev duži monolog.
Kao svaki čovjek, razmišljao sam i razmišljam koji je moj smisao na Zemlji. Bio sam duboko uvjeren da je to reprodukcija. Ali to nije istina. Jer, da je to istina, onda bi se svaki čovjek mogao reproducirati. A ima ljudi koji ne mogu imati djece, ima i ljudi koji ne žele imati djecu. Na zadnjem putovanju u Ameriku mi je sinulo.
Najljepša definicija smisla života za mene je bila rečenica koja se pripisuje Pablu Picassu. The purpose of life is to find your gift, and the meaning of life is to give it away. Smisao života je naći svoj talent, a kad si ga našao podijeliti ga okolini. Čovjek si može misliti – a gdje sam tu ja? Nisam Picasso. To možda vrijedi za Picassa, ali ne i za mene, običnog čovjeka. Shvatio sam da je to bilo krivo pitanje. Ne treba pitati koji je moj smisao života.
Prema istraživanjima, čovjek je nastao u Africi. U nekom trenutku je počeo definirati zajednicu. Ovisio je o tome je li čopor lavova, udaljen dvjesto metara, gladan ili sit. Ako su lavovi bili jako gladni trčali su za ljudima i jeli ih, ako nisu bili toliko gladni, možda su trčali za antilopama, jer su ukusnije. Čovjek je sporiji, pa je lavu ziherica. Kao što znamo iz evolucije, preživljavaju vrste koje se najbolje prilagođavaju. U nekom trenutku, dio se prilagodio, a dio je rekao – ja to ne želim, idem vidjeti mogu li ja bolje. Napraviti neki iskorak. Znamo upaliti vatru, imamo koplje, znamo se obraniti, čuvati jedan drugoga, ali da vidimo možemo li bolje. I krenuli su u nepoznato, u Aziju. Tamo nije bilo cece muha, uvjeti za poljoprivredu bili su bolji, pada kiša… Napredovali su koliko im je priroda omogućavala. Stvorili su civilizaciju.
No, eto ledenog doba. Nema više polja. Zatvoren si u kući. Dio ljudi se opet prilagodio. Promijenili su prehranu, pa im se produljilo tijelo. Crijeva su im se produljila, skratile su im se noge. Zbog odsjaja sunca su počeli škiljiti, stisnule su im se oči. Malo im se nos spljoštio. Dio ljudi je opet odlučio probati mogu li bolje od svega toga. Možda će nastradati, ali njihova srž je istraživanje.
Došli su u Europu. Nema više ledenog doba, stvara čovjek razne civilizacije. Napreduje. Grčka, rimska civilizacija. Vjerski ratovi, kuga… Neki su se prilagodili, a dio je rekao – ja to više ne želim, mogu li ja bolje? Plovili su u Ameriku. Dočekali su ih prijateljski ili neprijateljski raspoloženi ljudi, ali istraživači su išli dalje. Sve što su ljudi stvarali, stvarali su zajednički, za dobrobit vrste. Otkrili su planet više ili manje, ovladali su tehnologijom, mogli su preživjeti i ne padne li kiša, riješili su dječje bolesti… Ali opet se čovjek pitao mogu li ja bolje.
I koji je sljedeći korak? Svemir. Bio sam u Cape Canaveralu, i kad sam vidio tu moć ljudskog uma… To su desetine lansirnih rampi. Ne jedna koju tu i tamo vidiš na televiziji. Desetine! Za istraživanja. Mogao je čovjek tehnologiju staviti u funkciju brze zarade. Ali, u svemiru nema brze zarade, čovjek je znanje i tehnologiju stavio u nešto što ne može brzo prodati. To je vizionarstvo. Ljudski um je rekao – ja mogu bolje. Pogledao je u  nebo i rekao – želim ići gore. Smisao života je istraživanje, ali ne istraživanje za sebe. Ne postoji osobni smisao života, nego svaki pojedinac utječe na unaprjeđenje vrste. I to je naš smisao života. Svaki čovjek na ovom planetu, bio on takozvani dobar ili takozvani loš, zdrav ili bolestan, inteligentan ili ne, doprinosi razvoju vrste.
Odlučimo li na trenutak ne ismijavati teoriju kaosa, da leptir mahne krilima u Japanu i izazove potres u Europi, možemo reći ovako. Kako teško bolesno dijete može utjecati na razvoj vrste? Može. Može dati strahovito puno ljubavi roditeljima, koji će možda o empatiji naučiti više nego što bi ikad naučili da im dijete nije bolesno. Majka djeteta možda će nazvati svoju u tom trenutku bijesnu prijateljicu, koju tko zna što muči, i u njoj će izazvati nježnost koju ova u sebi nikad ne bi pronašla. Pa će ta druga mama prema svom djetetu biti bolja. Zbog ljubavi svoje mame neki dečko će riješiti matematički zadatak s kojim se mučio, primit će ga na sveučilište gdje će se razviti da može lansirati Space X.
Duboko vjerujem, a i Tesla je govorio o tome, da u svemiru postoji izvor energije koji hrani sve nas. Ne razumije kako to funkcionira, ali to je sigurno tako. Na svoj način je opisao Boga. Nije pitanje postoji li Bog, nego je pitanje, nakon zakona fizike, a to su oni zakoni koje vidimo, ovladati zakonima metafizike, a to su oni zakoni koje ne vidimo. Netko ih zove Bog, netko karma.
No, prosvjetljenje u Cape Canaveralu, tamo sam shvatio da ne postoji moj smisao života, nego naš smisao. U svemirskom centru vidiš kako čovjek sve što mi kao vrsta znamo stavlja u funkciju daljnjeg razvoja, a ne u funkciju dnevnih promjena na Wall Streetu. U tom trenutku mi je bljesnulo.
On je izgovorio kako je izveo smisao vrste, a ja na to – Čuj, imam mali web, Rafineriju ideja. Bi li razgovarao sa mnom za taj mali web? Bi.
I eto nas.

Želim da svi moji studenti čuju nekoliko rečenica. Pokažem im sliku Pariza. Pitam ih koji je ovo grad. Naravno da svi znaju. Pitam ih kako se zove aerodrom na koji trebaju sletjeti da dođu u Pariz. I to znaju. Znaju gdje je Pariz na karti. Pitam ih znaju li naziv jedne jedine bolnice u Parizu. Nastane muk. Dva puta godišnje netko od studenata zna za neku parišku bolnicu. No, nakon što uglavnom nitko ne zna ni jednu bolnicu u Parizu, pitam ih kako se zove glavna ulica za šoping u Parizu. Uvijek pola njih zna. Pitam ih, eto, peta ste godina studija medicine, znači li to da ste loši liječnici? Jer znate šoping ulicu u Parizu, a ne znate bolnicu. Naravno da ne znači. Nisam ni ja znao u njihovim godinama. Onda im pokažem sliku Londona. Znate li koji je ovo grad? Znaju. Aerodrom na koji treba sletjeti? Znaju. Kako se zove glavna šoping ulica? Znaju, ali nitko nema hrabrosti reći. I opet pitam znaju li neku bolnicu u Londonu, ali da nije Queen’s ili King’s Hospital. Nitko ne zna. Znali li to da ste loši liječnici? Naravno da ne znači. Hajdemo, sljedeće pitanje. Pokažem im sliku Rochestera, Minnesota. Kako ste lijepo znali za Pariz i London, sigurno znate i koji je ovo grad. Nastane muk. To je grad koji izgleda… nikako. Kako ne znate? Svi ga znaju. Tko išta vrijedi u medicini, zna za taj grad. Kažem da ću im malo pomoći. Rochester. I dalje muk. Još ću vam malo pomoći. Rochester, Minnesota. Na koji aerodrom treba sletjeti? Zafrkavam ih, ne mogu vjerovati, ne znate za Rochester, Minnesota! Sad se već smiju. A znate li što je ovo? I pokažem im amblem Mayo Clinic. Aaaaaa! Znate za Mayo, a ne znate gdje je. Pitam ima li itko da nije čuo za Mayo. Naravno da svi šute. Jeste li se ikad pitali kako to da svi znate za Kliniku Mayo, a nitko za mjesto gdje je? Zašto je Mayo jači brend od grada u kojem se nalazi? I sad nastane muk. Zato što je downtown grada Rochestera upravo Mayo Clinic. Grad je sagrađen oko Klinike Mayo. To što vidite na slici je Mayo Clinic. Pokažem im glavnu zgradu, staru zgradu, novu zgradu, gdje žive sestre, gdje specijalizanti… Nema aerodroma u Rochesteru. Da bi došao u Rochester, moraš sletjeti u Chicagu, pa iz Chicaga u Minneapolis, pa autom voziš pola sata. Ako je ljeto. Zimi snijeg napada, pa je duže. I kako to da se svi koji imaju love, moraju li na operaciju, žele na operaciju u Mayo? Zato što su dvije zgrade bolnica, a sve ostalo je research and development. Sve što ja danas radim i čime se dičim je nastalo u Klinici Mayo i sličnim ustanovama. Što tamo rade liječnici? Tri do četiri dana u tjednu liječe pacijente, a ostalo vrijeme rade na razvoju svega što medicina treba biti da bi uspješnije liječila ljude. Onda mi iz ostalih centara, koji ne stvaraju sve što mi danas znamo, idemo to naučiti i prenositi dalje. Ali, mi to ne stvaramo. Poanta je kako to stvoriti. Pitanje je mogu li ja, unatoč tome što nemam takve uvjete, nešto stvoriti? To sebe pitam.
Što da radi mladi liječnik u Hrvatskoj? Da se ne uhvati u kuknjavu da novca nema, a i to malo što ima netko mu ne da.
To nije istina. I ovo što ću dalje reći govorim studentima na predavanjima. Stalno slušamo da su naši liječnici fantastični, ali zla država ne da novac. Zli ministri, zlikovci političari našim fantastičnim liječnicima ne daju lovu. To nije istina, jer nigdje u svijetu država ne daje novac medicini. To je preskupo. A ti, majstore, kad si tako dobar, a tvrdiš da jesi, javi se na natječaje međunarodnih fondova, koji nude desetke milijuna eura. Tamo ima love, samo moraš biti dovoljno dobar. Javi se, i istraživanja će ti financirati međunarodni fondovi.
Znači, to nije ozloglašeni kapital koji zanima samo profit? Drukčija lova od love farmaceutskih kompanija, koje zanima samo profit? Ova druga lova gleda kako bi stvorila zdravstvo za sve?
To je moja i tvoja lova. Naša lova koju Europska unija investira da bi smanjila troškove liječenja. Da. Tako je. To je dobra lova, ali moraš se znati prijaviti, moraš gledati oko sebe. A ne sjediti po kafićima.
U fajtu farmaceuta i javnog novca, tko trenutno pobjeđuje?
Postoje mehanizmi kontrole da se netko ne bi malo zaigrao. Farmaceut izmisli lijek za prehladu. Kaže, super, ja sam ga izmislio. Ali, u Zagrebu se prehladi sto ljudi na dan, a meni bi, za novi Ferrari, bilo super da prodam dvjesto lijekova dnevno. Idem ja reći da je lijek za prehladu zapravo lijek za prehladu i glavobolju. Kad ih počne boljeti glava, ljudi kupe taj lijek, ali ih ne prestane boljeti glava. Javnost je bijesna i lijek se povuče. Zauvijek izgubiš inače jako dobar lijek. They killed the procedure. Ubili su proceduru. Zbog pohlepe. Industrija je shvatila da sama sebe mora kontrolirati. Jako paze što prodaju. Javni novac, koji želi istraživanje, natjerao je privatni novac da jako pazi što radi.
I, je li u perspektivi da lakši zahvat u Americi neće koštati tri tisuće dolara, nego tristo kuna, kao u Hrvatskoj?
To će biti u času kad Ferrari znatno pojeftini. Dotad – neće.
Zašto se u Americi nije pojavila konkurencija očito prevelikim cijenama?
Čovjek ima i mane, negativne strane. Pohlepan je. Kad liječnik iz Europe dođe u Ameriku, prilagodi se tamošnjim cijenama.
Zašto ti ne ideš u Ameriku po Ferrari?
Ovdje imam jako dobru kvalitetu života. Slobodu. Radiš li kao liječnik na američkom sveučilištu, sveučilište svake godine ispituje tvoje rezultate. Što si te godine napravio. A ja nisam čovjek koji voli imati rok. Izvoli u roku godinu dana imati ideju i izvoli je napraviti funkcionalnom. Ne mogu tako. Euopa je tu mnogo osjetljivija. Nježnija. Daje ti više prilika za razmišljanje i da organski rasteš.
Uglavnom, svodi na na udruživanje? Ne želite li plaćati tri tisuće dolara za vađenje korijena zuba, udružite se u javno zdravstvo, udružite se i nađite si doktore kojima vjerujete dovoljno da im date i novac i vrijeme za istraživanje i pronalaske novih lijekova i metoda liječenja?
Da, to je to. To je smisao. Nemoj biti pasivan, digni guzicu, pokreni se.

Što je trenutno najveći hit na mjestima koja si vidio?
Regeneracija.
Zašto je baš sad vrijeme za regeneraciju?
Mnogo puta smo čuli da postoje ljudi ispred svog vremena. Danas je ugradnja umjetnih zglobova standard u ortopediji. Netko ima sedamdeset godina i oštećen zglob, ne može hodati i boli ga. Ugradiš mu umjetni zglob, on normalno hoda. Sretan je. Tu oko nas sigurno ima ljudi s umjetnim zglobovima. Pazi ovo. Prvi čovjek koji je ugradio umjetni zglob, izradio ga je od slonovače. Njemačko kirurško društvo ga se odreklo. Egzemplarno su ga izbacili iz članstva. Naježim se dok to govorim. Odrekla ga se cijela medicinska zajednica. Kao luđaka, psihopata, da kako se usuđuje… Nakon njega je u Engleskoj došao Sir John Charnley, koji je napravio isto, ali u vrijeme kad je društvo to bilo spremno prihvatiti. Danas svi guraju regeneraciju, potpunu obnovu oštećenog tkiva, dijela organa ili cijelih organa. Danas je društvo spremno za to.
Mi sad govorimo o letu u svemir. Svemirski centar na Floridi je zabavni park za odrasle. Uživaš, jedeš kokice i gledaš kamenje s Mjeseca. Zamisli da je netko prije sto pedeset godina govorio o letu u svemir. Ubili bi ga. Rekli da je luđak, da njime vlada vrag. Često se čudimo kako se nekog izuma netko prije nije sjetio. Ma, sjetio se, samo tad društvo nije bilo spremno to prihvatiti. Danas su operacije na srcu standard. Jedan od najvećih kirurga u povijesti dao je javnu kletvu svakom tko ikada stavi šav na srce. I to prije sedamdeset ili osamdeset godina, u znanstvenom smislu praktički jučer. U Engleskoj je čovjek presadio srce i pacijent je umro. Pedesetih ili šezdesetih godina. Javnost je divljala. Kako se usudio!? On se igra Boga, stvara čovjeka od nekoliko ljudi, to ne može… Ministar mu je zabranio da to radi. Ovaj je opet presadio srce i pacijent je opet umro. Ministar mu je rekao da će, ako to još jedanput napravi, doputovati u njegovu kliniku da bi ga osobno otpustio. Kirurg je rekao da mu neće neki državni službenik govoriti što da radi. Kako je bio hrabar! Treći put je presadio srce i pacijent je preživio. Mnogo puta moraš ići protiv sistema.
Tko danas šokira kao doktor koji je prvi presađivao srce? Koga bi danas spalili na lomači?
Ma, Larsa Petersona su spalili na lomači. Šveđanina, mog kuma na mom prvom international travelling fellowshipu.
Što je kum?
Društvo koje se bavi liječenjem i regeneracijom hrskavice je 2003. raspisalo natječaj za travelling fellowship. Javilo se enormno puno ljudi, a izabrali su nas troje, da putujemo u najveće američke centre koji se bave liječenjem zgloba koljena. Talijanku, Belgijca i mene, mi smo prvi izabrani ikad. Kum je autoritet u tom području, on putuje s tobom u te centre, jer te onda dočekaju sasvim drugačije. On osigurava fair odnos. I, što je on napravio. On je bio prvi čovjek ikad koji je napravio sljedeće. Imao si čovjeka s oštećenom hrskavicom. Peterson je ušao u koljeno, s nenosivog dijela je uzeo komadić  hrskavice. Ako srušiš potporni zid kuće, srušio si kuću. Okrhneš li komadić s fasade, nećeš napraviti štetu. Otišao je u laboratorij, odvojio stanice od međustanične tekućine. Onda je te stanice razmnožio trideset tisuća puta i vratio ih na mjesto originalnog oštećenja koje je čovjeku smetalo. On je prvi napravio regeneraciju tkiva. Sve što danas čuješ, matične stanice, regeneracijska medicina, sve je nastalo od njega. Peterson je to objavio 1994. godine u najznačajnijem kliničkom časopisu u svijetu, koji se zove New England Journal Of Medicine. A znaš zašto je to objavio 1994.? Jer je njegov ondašnji šef u Švedskoj, kad je vidio što Peterson radi i želi, rekao da je to sranje, da ne bu on njemu gluposti izvodio, on bu njega naučio što je prava ortopedija. I prisilio ga je da mu deset godina asistira na operacijama kralježnice, koje traju po sedam, osam sati. Peterson je deset godina trpio, dok se šef nije maknuo. Još je 1984. imao sve spremno, sve gotovo, a tek je 1994. je napravio što je trebalo i objavio. Ali što je dalje bilo! Nakon toga se trideset kolega javilo pismima, u kojima su rekli da je lažljivac, prevarant, da nije istina što govori. Razapeli su ga. Na sastanku Američke akademije ortopeda, na koji dođe četrdeset tisuća ljudi, u punoj dvorani, pred tri i pol tisuće ljudi, tadašnji predsjednik Akademije mu je rekao: “Ti lažeš!”. Na kraju mu se njegov šef javno ispričao, i predsjednik Akademije. Danas nema struke u medicini koja se ne diči znanjem o matičnim stanicama i regeneraciji. Nakon Petersona je nastao cijeli pokret, regeneracijska medicina. Danas ima skoro devedeset godina i s veseljem ti kažem da sam pozvan na njegov rođendan. On kaže da mu je najljepše bilo raditi s nas troje prvih stipendista. Mi smo njegovu tehnologiju malo unaprijedili. Kad stanicu izvadiš iz njenog prirodnog okruženja, a to je koljeno, i staviš je u komad plastike u kojem je razmnožavaš, stanica nakon nekoliko dijeljenja kaže sljedeće. Wow, ja sam sad u plastici, više nisam u koljenu. I imam visokodiferencirani hrskavični izgled. Zašto bih ja trošila enormno mnogo energije da očuvam svoj hrskavični izgled? Idem ja dediferencirati, znači izgubiti svoj izgled, otići u svoj oblik koji se zove vezivna stanica. Gdje trošim mnogo manje energije, pa sad ti, majstore, mene razmnožavaj koliko god puta hoćeš. Mi smo koristili tehnologiju kojom smo pratili receptore na tim stanicama, da vidimo kada ona mijenja svoj izgled, kad prestaje biti hrskavica i postaje nešto drugo. Nešto jednostavnije. I shvatili smo da je to nakon četiri dijeljenja. Tada smo, uzimali smo malo više hrskavice, prije nego što ona promijeni svoj izgled stanicu vratili natrag u koljeno. I za to smo u American Journal Of Sports Medicine dobili nagradu za najbolji objavljeni rad u Americi te godine. To je bilo prije sedam ili osam godina. Jako velika čast. Dali smo doprinos u grupi. Bili smo dvojica iz Hrvatske, profesor Hašpl i ja.

Kako stanica, kad je vratiš u koljeno, zna koji oblik mora formirati? Zašto ne formira oblika kocke ili cvijeta, nego baš oblik koji koljenu treba?
Ti i ja smo sad u košuljama u kafiću. Zamisli da se skinemo u kupaće gaće. Svi bi mislili da smo ludi. Slažeš se. Ali, zamisli da smo 1. kolovoza na plaži na Braču. Sjedimo u hlačama i košuljama. Svi bi mislili da smo ludi. Mikrookoliš te formira, definira kako ćemo se ponašati. Tako je i sa stanicama.
I kako sad stoji izrada rezervnih dijelova za ljude? Koliko je čovjek blizu uzgajanju svakog dijela života koji mu zatreba, koji poželi?
Kad spojimo tehnologiju 3D printera, stanica, signalnih molekula, duboko sam uvjeren da ćemo stvarati organe. Treba vidjeti što je sa sviješću. Kažu da će uskoro uspješno čovjeku presaditi glavu. Neće, nego će presaditi tijelo. Kužiš foru? Gdje je centar duše? Gdje je duša? Danas lako spajamo krvne žile. To znamo. To je kao spajanje cijevi. Kao vodoinstalateri. Crijeva, jednjak, to je sve kao spajanje cijevi. Hajde spoji živce! Tu nastupa regeneracijska medicina. Ne znam koliko smo daleko od toga. Važno je da naše društvo prepozna da ne treba ismijavati ljude koji su ispred svog vremena. Prije sto godina se sramežljivo govorilo o transplantaciji organa.

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

2 komentara

  1. Prekrasan tekst,
    Ja bi još dodao da ne treba čekati da Ferrari pojeftini, nego da onaj ko ga kupuje shvati da Ferrari nije ništa posebno, ne mislim ovdje na automobile već na ekstremni materjalizam.

    Reply
  2. Strive not to be a success, but rather to be of value (nemojte težiti uspjehu, već vrijednosti), rekao je moj najomiljeniji znanstvenik Einstein. Pohvale vrhunskom i duhovitom profesoru, a isto tako i autoru vrlo kvalitetnog i zanimljivog članka! Monolog je toliko dobar da jednostavno ne mogu a da ne podijelim na FB…

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *