Enzo je u Big Blue prikazan kao priglup i divlji, a bio je tolerantan, skroman, načitan i uljudan. Mayol je imao više loših osobina u filmu pripisanih Enzu

Ovih dana, kad film Bojane Burnać Moj život bez zraka, o životu našeg svjetskog rekordera u nekoliko disciplina ronjenja na dah, Gorana Čolka, niže uspjehe na relevantnim međunarodnim smotrama i festivalima, prisjećam se drugog slavnog filma o ronjenju na dah. To je Le grand bleu, Veliko plavetnilo, ili kako ga se obično izgovara na engleskom, Big Blue.

Film francuskog režisera Luca Bessona je 1988. postigao ogroman uspjeh. Gledao sam ga više puta. Poznavao sam oba protagonista.
Enzo Mollinari, kojeg glumi Jean Reno, je ustvari Enzo Maiorca, a drugi lik, Jacques Mayol, kojeg igra Jean-Marc Barr, nazvan je po pravom Jacquesu Mayolu.
Enza Maiorcu sam upoznao kolovoza 1964. godine na otoku Ustica, sjeverno od Palerma na Siciliji, na natjecanju za Kup Europe u podvodnom lovu. S dvadeset godina bio sam najmlađi natjecatelj, a kako sam talijanski govorio kao hrvatski lako sam uspostavljao kontakte i dobivao simpatije. Sudjelovao je i tadašnji europski prvak Guido Treleani, podrijetlom s Lošinja, a s njime je bila i njegova sestra Giuliana, rođena u Velom Lošinju. Maiorca je tada po drugi put postavio svjetski rekord u ronjenju na dah, gdje je prešao “smrtonosnu” granicu od 50 metara dubine, to jest izložio se pritisku većem od pet bara. (Uvaženi francuski znanstvenik, dr. Cabbarou, je tvrdio da ljudskom tijelu pod pritiskom na kojemu prsni koš dosegne minimalni volumen pluća, a to je za prosječnog čovjeka upravo pet bara, puca prsni koš, posljedica je i ruptura pluća. Zbog takozvanog blood shiftinga nije tako, fenomen je znanstveno objašnjen tek šest godina kasnije.)

Maiorca je u devetnaestogodišnjoj Giuliani prepoznao izniman talent za ronjenje i predložio joj da počne trenirati apneu. Upoznavši zemljake koji su me prigrlili kao brata, skoro sam cijelo to ljeto ostao kod Treleanijeve obitelji na Sardiniji, s Giulianom trenirao apneu, lovio ribu i družio se. Krajem ljeta ronili smo već i do 35 metara dubine. Stvorilo se prijateljstvo koje je ostalo nepomućeno do današnjih dana, samo što nažalost više nema ni Giuliane, koja je u 28. godini poginula u automobilskoj nesreći, nema Enza, koji je u 86. godini umro prošle jeseni.
Te zime je Enzo Maiorca kao posebni gost došao na Novogodišnji kup u podvodnom lovu na Lošinj. Zaljubio se u Lošinj i niz godina je s Treleanijevima dolazio na novogodišnje kupove. Ritual svakog 1. sječnja, nakon prolumpane noći u hotelu Bellevue, bio je dolazak na sarmu i vanilikifle koje je spremala moja mama.
Ljeta 1965. smo svi zajedno bili kod njega u Sirakuzi na Siciliji. U obližnjem turističkom mjestu Acireale Enzo je na Europskom kupu u podvodnom lovu postavio rekord od 54 metra, a Giuliana Treleani ženski rekord od 31 metar. Tada sam kao Giulianin partner i neslužbeni trener imao privilegiju biti jedan od trojice pratilaca koji će u posljednjoj fazi postavljanja rekorda zaroniti u susret Enzu ili Giuliani i otpratiti ih do površine, te intervenirati u slučaju sinkope. (Sinkopa je nagla nesvjestica nastala pomanjkanjem kisika u mozgu.)

Godine 1966. smo bili na Vulcanu, otoku u Liparskom arhipelagu. Enzo Maiorca roni na 56 metara, a Giuliana Treleani na 35. I kad je izgledalo da će Enzo svake godine pomicati svoj rekord za metar dva, a Giuliana svoj ženski, odjednom se potpuno neočekivano pojavio novi natjecatelj. Taj je zaronio na 60 metara dubine.
Zvao se Jacques Mayol. Potpuna suprotnost Enza Maiorce. Enzo je bio dosta nizak, ali mišićav, nabijen, s izbočenim prsima ogromnog vitalnog kapaciteta, dobar plivač, svestran sportaš i ortodoksni vegetarijanac. Jacques Mayol je bio visok, vitak, usporenih, kontroliranih pokreta, malo pogrbljen, poklonik joge. Potjecao je iz dobrostojeće obitelji francuskog diplomata koji je službovao na Dalekom istoku. Jacques je rođen u Šangaju, mladost je proveo u Japanu, a s ronjenjem i podmorjem prvi se put susreo na Floridi. Tamo je imao povlasticu plivati u bazenima s dupinima i proučavati njihove pokrete i načine prilagodbe životu u moru. Iako je, kao i Maiorca, bio zaljubljenik u morske dubine, sportska strana ronjenja nije ga baš impresionirala. Više je bio sklon znanstvenom, psihološkom, metafizičkom, gotovo filozofskom pristupu čovjekovom boravku pod morem.

U početku su se Majorca i Mayol natjecali “na daljinu”. Mayol je bio na Floridi, a Maiorca u Italiji. Ja sam još sudjelovao u obaranju rekorda na Kubi, gdje je Maiorca doronio na 64 metra, a Giuliana na 45. Na Kubi se u naše društvo uključila i Giulianina sestra Maria, koja je bez opterećenja zaronila na 30 metara.
Idućih godina su previranja među birokratima Svjetske konfederacije podvodnih djelatnosti (CMAS) rezultirala zbrkom. Mayol i Maiorca su ronili na različitim mjestima i po različitim pravilima. No međusobno su se poštovali i bili prijatelji. Stvari su krenule po zlu u ljeto 1971. godine. Maiorca je odlučio napasti granicu od 80 metara. Pozvao je i Mayola da mu asistira i potvrdi rezultat.
Prvog dana je trebao zaroniti do 78 metara, a idućeg na 80. Mayol se nije pojavio. Prvog dana je na 80 metara dubine s ronilačkim aparatom asistirao Ruggiero Gege Ianuzzi, vrstan podvodni ribolovac i ronilac. Enzov dobar prijatelj, dakako. Tih godina Ianuzzi je bio stalni talijanski reprezentativac i redoviti gost na lošinjskim novogodišnjim natjecanjima. Na 80 metara dubine nešto mu se dogodilo i, protivno svim pravilima, nekontrolirano je izletio na površinu. Zbog najtežeg stadija dekompresijske bolesti sutra je umro u dekompresijskoj komori. Shrvan gubitkom prijatelja, Enzo je htio odgoditi drugi pokušaj ronjenja na 80 metara, ali sada su obaranja rekorda bila nešto sasvim drugo nego ronjenje šezdesetih godina, kada je pokušaju prisustvovala samo grupica nas entuzijasta. Talijanska radiotelevizija je imala rezerviran termin za izravan prijenos, bila je pripremljena ogromna podvodna i nadvodna tehnika; the show must go on. I opet nije bilo suđeno da sve prođe u redu. Na oko 20 metara dubine podvodni televizijski snimatelj se ispriječio Maiorci i sudarili su se. Maiorca je izronio i počeo se derati i psovati “kretene s televizije” i tome slično. Sve se prenosilo uživo na nacionalnoj televiziji. Izbio je skandal, a osim toga – opet nesreća pod morem. Ronilac koji je bio na mjestu dan prije stradalog Gege Ianuzzija je, zahvaćen pijanstvom dubina, iščupao sve pločice koje su označavale dubinu u zoni koju je trebao postići Maiorca, i opet bez dekompresije izletio na površinu. Njemu je na sreću život spašen.
Mayol se pojavio dan poslije i u totalno nenormalnoj i napetoj situaciji dva su se suparnika posvađala. Njihov je odnos bio nepopravljivo narušen.

Kao delegat CMAS-a sam 1978. godine bio na Ustici, gdje je Jacques Mayol primio godišnju nagradu Tridente d’ oro, što je jedna od najprestižnijih nagrada za dostignuća u razvoju podmorskih djelatnosti. Tada sam ustvari prvi put vidio i upoznao Mayola. Za svečanim stolom smo sjedili jedan do drugog, on kao laureat, a ja kao najviše rangirani funkcioner. Dugo smo razgovarali, a kad sam mu predložio da idemo po Enza Maiorcu, koji je također bio tamo, odbio je. Ispričao se da je umoran i da ide spavati.
Enzo je nakon ovih incidenata napravio dugu pauzu u aktivnom ronjenju, ali nije mirovao. Osnovao je školu dubokog ronjenja i odgojio cijelu plejadu svjetskih rekordera. Umberto Pelizari, Stefano Makula, Gianluca Genoni, Pipin Rodriguez, Rosana i Patrizia Maiorca, Angela Bandini i još mnogi manje poznati bili su njegovi đaci. Nakon više od deset godina Enzo se ipak vratio, i već u priličnim godinama, s 57 na leđima je 1988. postavio svoj vlastiti rekord – 101 metar.

Da se vratimo filmu. Sjećam se točno, to je bilo 16. svibnja 1988., vraćao sam se avionom Air Francea iz Los Angelesa u Pariz. Kad smo postigli željenu visinu, sa stropa su se spustili ekrančići i počeo se vrtiti film. U početku sam se ljutio jer su stjuardese spustile zavjesice na prozorima, a ja sam želio gledati zemlju. Zanimljiviji su mi bili Labrador i Grenland nego nekakav glupi film. Nakon prvih nekoliko minuta shvatio sam da je to nekakva glupo romansirana priča o suparništvu Enza Maiorce i Jacquesa Mayola. Što sam dalje gledao bio sam sve nezadovoljniji, razočaraniji i ljući zbog plitkog karikiranja oba glavna lika. Enzo Maiorca je uvredljivo, čak skandalozno prikazan kao priglup, divlji, proždrljivi, upravo groteskni lik nekog zatucanog sicilijanskog ribara. Sve ono što Enzo nikako nije bio. Posve suprotno, bio je tolerantan, skroman, načitan i uljudan ljubitelj mora i života u njemu, prema suparniku gentleman i uvijek spreman na dijalog. Mayol je imao daleko više negativnih osobina koje su u filmu pripisane Enzu.
U Parizu sam nekoliko dana ostao kod sestrične. U novinama sam vidio da Le grand bleu nije nekakav drugorazredni jeftini film za prikazivanje u autobusima i avionima za vrijeme dosadnih putovanja, nego da je na festivalu u Cannesu postigao senzacionalan uspjeh i dobio nekoliko ključnih nagrada. U ono doba, telefonski su se brojevi još držali u notesićima i nisu se mijenjali svakih par mjeseci, tako da sam našao broj i nazvao Enza. Pitao sam ga je li gledao Le grand bleu. Odgovorio je da nije. Ispričao sam mu kako je idiotski prikazan i da ja na njegovom mjestu ne bih to pustio samo tako. I nije pustio! Postigao je da se zabrani prikazivanje u Italiji. Druga opcija je bila da se negativna konotacija njegovog lika izmjeni, ali Luc Besson na to nije pristao.
Jacques Mayol se zbog depresije ubio 2001. godine. Enzo je tada u znak pomirenja odustao od zabrane, a Besson je neke scene izmijenio i izbacio.

Enza sam posljednji put vidio u Zagrebu u jesen 2006., kada je s delegacijom Talijanske ratne mornarice posjetio talijanska vojna groblja. Pričajući o svemu i svačemu spomenuo je i film. Rekao je da su ga advokati napuntali da traži tako drastičnu “kaznu” za film, a da bi on bio zadovoljan s isprikom. Ali, kad je čuo da je u pisanju scenarija za film sudjelovao i sam Mayol, te da je on inzistirao da se Maiorca prikaže takvim, onda se naljutio i postao nepopustljiv. No na kraju je ipak popustio.

(Na gornjoj fotografiji Jacques Majol i autor Dubravko Balenović na Ustici 1978. godine, na donjoj je Balenović (desno) s prijateljima, snimljen u Malom Lošinju. Na stolu je fotografija pronalazača Apoksiomena s glavom kipa. Nadam se da će Dubravko i prijatelji ili napisati tekst ili za Rafineriju ideja razgovarati o nepoznatim i manje poznatim detaljima pronalaska najvrjednije umjetnine izložene u Hrvatskoj – op. T. B.)

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *