Ona piše tekst o Herbalifeu, a ja sam upravo idealan sugovornik. Objavio sam knjigu Smršavio sam 40 kila i ne debljam se (a povremeno ne da jedem, nego žderem). Dioničar sam, prodajem Herbalifeove proizvode.
Tako, sjednemo na cugu na kojoj ću dati nekoliko izjava, stavim diktafon na stol. Kažem joj da ću na blogu objaviti tekst o njenom tekstu. Pa da imam dokumentiran cijeli proces. Kako? Zašto? Otkud sad to? Ha, rekoh, godinama čitam o Herbalifeu, i bilo je tu svakakvih gluposti. Pišem blog o ljubavi, zdravlju, lovi i kulturi, i za mene je tvoj tekst o Herbalifeu tema. Čovjek se protiv moje kompanije okladio za milijardu dolara. Posljedica oklade bit će i tvoj tekst, pa… Reče kolegica da joj to ne odgovara, ipak će pronaći nekog drugog za izjave. OK. Već drugi tren se sjeti. Hej, pa ti ćeš svejedno pisati o mom tekstu? Da. Dao izjave ja, ili netko drugi, tvoj tekst mi je tema. Još sam dodao da će njen članak i urednička oprema utjecati na živote nekoliko stotina, a možda i tisuća obitelji.
Nismo se vidjeli valjda deset godina. Dva sata smo sjedili, smijali se svemu što smo prošli, pričali kako je danas u kojoj redakciji. Kraj našeg stola prolazi troje od kojih dvoje poznajem. Ne pozdrave. Pola minute kasnije: Birtiću! Pa to si ti! Toliko si smršavio, da te nisam prepoznao! Baš mi je drago da te vidim.
Evo zašto me nisu prepoznali.
Rekoh kolegici da je upravo svjedočila što je Herbalife, i da me sad baš zanima njen tekst, jer meni bi upravo ova scena bila uvod iako je povod za njeno pisanje dokumentarac koji loše govori o mojoj kompaniji, film koji kao da je financirao tip koji se protiv Herbalifea okladio za milijardu dolara.
U nedjelju uz kavu čitam tekst kolegice Vanje Nezirović. I vidi opreme.
Članak počinje podužom listom proizvoda koje je distributerka Herbalifea preporučila 44-godišnjoj Zagrepčanki, majci četvero djece, kućanici. “Kći je imala bolne mjesečnice te mi je distributerka preporučila da koristi guaranu, jer da će joj bolne mjesečnice kroz neko vrijeme prestati, ali nije joj bilo bolje. Distributerka je čak tvrdila da će se kćeri izravnati i nešto iskrivljena kralježnica upornom primjenom Formule 1, vitamina i proteina, što se isto nije dogodilo. Herbalifeove proizvode počela je kupovati i koristiti 2013. godine te je za više od godinu dana s obitelji na njih potrošila ukupno, kaže, 35.000 kuna. Proizvode nije željela distribuirati nego je, priča, povjerovala da su oni ‘zdrav obrok za njezinu obitelj’. Ali, razočarala se. Tražila je povrat novca koji Herbalife garantira u određenom roku, ali nije to uspjela ostvariti te je tužila zagrebački Herbalife za iznos od 1977 kuna (u protuvrijednosti vraćenih proizvoda). Spor je u tijeku, pa ga u Herbalifeu nisu željeli komentirati”, piše Vanja i nastavlja. “Jedina je to tužba na zagrebačkom sudu protiv Herbalifea, ni u udrugama za zaštitu potrošača, kažu, nemaju pritužbe na račun Herbalifea, i nitko ih, osim naše sugovornice, nije prijavio ni inspekciji Ministarstva zdravstva. Ta tvrtka nutritivnih proizvoda u nas bilježi rast prihoda. Prijavili su 2015. godine ukupne prihode u visini 36 milijuna kuna”.
Idemo.
U naslovu je 35.000 kuna, a tužba je na 1977, recimo da je naslov prebrijan za 33.000 kuna. A 1977 kuna je 0,005 (slovima: nula cijelih nula nula pet) posto prihoda firme. I to je onda, u opremi teksta – otkriće. Rezime. Jedna jedina sudska parnica, udrugama za zaštitu potrošača nitko se nije žalio na Herbalife, žena koja je tužila jedina se žalila Ministarstvu zdravstva, sporno je 1977 od 36,000.000 kuna ili 0,005 posto prihoda.
Preporuka Herbalifeovih proizvoda jer će prestati bolne mjesečnice i izravnati kralježnicu…
Evo što sam napisao na zadnjoj stranici korica moje knjige. “Zbog debljanja i, općenito, načina života umalo sam umro. Hajde, ako ne umro, malo je nedostajalo da se ozbiljno razbolim. Zbog nestručnog mršavljenja zamalo sam postao invalid. ‘Savjetujte se s liječnikom’ ne ispisujem da bih izbjegao eventualne sudske tužbe, nego zato što sam zdravljem platio što se nisam savjetovao s liječnikom, liječnicima. I, da odmah raščistimo neke stvari. Ne jamčim ni da će sutra Sunce izaći, a kamoli da će vam moja priča pomoći da smršavite…” I tako dalje.
O čemu se tu zapravo radi. Pero prodaje Herbalifeove proizvode. Kupi po pedeset, proda po cijeni po kojoj već proda, i to je njegov prihod, na koji će platiti poreze. Kaže li ti Pero da ćeš, budeš li jeo Herbalife, izliječiti neku bolest, dobiti Nobelovu nagradu za fiziku, to ti nije rekao Herbalife, nego Pero. Kaže li ti prodavač čokolade ili čipsa da ćeš smršavjeti budeš li jeo kilu čokolade i pet vrećica čipsa na dan, nije kriva firma koja proizvodi čokoladu i čips, nego taj koji ti je rekao da se od čokolade i čipsa tope kile. Međutim, to nije kraj priče. Herbalife kontinuirano podsjeća distributere na etička pravila i s prekršiteljima prekida suradnju. Izbacuje ih.
I zato, ja, dioničar Herbalifea, bivši buco koji prodaje Herbalifeove proizvode, molim sve vas kojima Pero obećaje što nema veze s mozgom – prvo ga prijavite Herbalifeu. Ako ćete ga tužiti sudu, u redu, ali meni i ogromnoj, ogromnoj većini poštenih, korektnih i dobronamjernih herbalajfovaca više znači da ga prijavite kompaniji, koja će onda prekinuti suradnju s njim. Što jedan kvaran pokvari nekad stotinu dobrih teško popravi.
OK, idemo dalje po Vanjinom tekstu, na redu je William Ackman, za prijatelje Bill, velika faca s Wall Streeta. On se okladio protiv Herbalifea u milijardu dolara. U priču uvodimo pojam short. Ili, fonetski, šort. Trebat će nam kvačica.
Smatraš li da će cijena neke dionice pasti, nemaš tu dionicu, a htio bi se okladiti na pad, posudiš je. Posuđenu dionicu prodaš po 100 dolara, šortaš je, pričekaš da cijena padne, kupiš po 50. Vratiš dionice onome od koga si ih posudio, platiš mu iznos koji si s njim pogodio za posudbu. I to je to.
Ackman je šortao Herbalife u trenutku svoje možda i najveće slave na Wall Streetu. Ali, nije ga samo šortao, nego je javnom trosatnom prezentacijom na 300+ slajdova obrazložio zašto se okladio protiv Herbaliefa; bio je to spektakl za kakvim mediji žude. Na tržištima kapitala dojam na cijenu dionice često jače utječe nego poslovanje i vrijednost kompanije. Kako se to kaže, fundamenti. Ackmanow show je na cijenu dionice Herbalifea djelovao kako bi, vjerujem, na ljude koji se klade na nogomet djelovalo trosatno Ronaldovo objašnjavanje zašto je stavio milijardu dolara na poraz nekog kluba, ili Messijeva izjava da ima dokaze zbog kojih će neki klub izbaciti iz lige. Cijena dionice je dramatično pala. Da je htio, Ackman je mogao jeftino kupiti, vratiti dionice onome od koga ih je posudio, i bila bi to još jedna trijumfalna akcija kojom bi učvrstio svoj bogovski status. Međutim, Ackman se okladio na propast Herbalifea, da će cijena pasti na nulu. Odatle i naslov dokumentarca Betting on Zero.
Nisu svi mislili kao Ackman. Drugi veliki igrači počeli su kupovati dionice, cijena je rasla. Nevolja sa šortanjem je što je potencijalni gubitak – neograničen. Ako si nadajući se da će cijena rasti kupio dionicu po 100 dolara, a firma je propala, izgubio si 100 dolara. Najviše što možeš izgubiti je koliko si uložio. Ako si vjerujući da će cijena pasti posuđenu dionicu prodao po 100 dolara, a cijena je skočila na 200, da bi je vratio moraš je kupiti po 200. Skoči li cijena na 1000 dolara, gadno si stradao, nema ti druge nego platiti 1000, ili ti plijene imovinu. Ne znam je li Ackman dionice kupovao po većoj cijeni od cijene po kojoj ih je prodao da smanji rizik, ili ga je na to natjerao onaj od kojega ih je posudio, no, da ne duljim, Ackman je priznao da je na okladi protiv Herbalifea zasad izgubio 400 do 500 milijuna dolara. Ali nije predao meč, dio love je još na stolu, a dio utakmice je i dokumentarac.
Opet smo na Vanjinom tekstu. “Jutarnji list na istraživanje o poslovanju Herbalifea u Hrvatskoj potaknula je situacija u kojoj se ta kompanija nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama: ondje trpi žestoke udare, od optužbi da posluju na principu piramidalne sheme (utvrđeno je da se ipak radi o direktnoj prodaji), pa do dokumentarnog filma Betting on Zero, čije je prikazivanje počelo ovih dana, a za koji analitičari predviđaju da bi mogao utjecati na vrijednost njihovih dionica … Herbalife tvrdi da iza dokumentarca financijski i idejno stoji William Ackman, koji se već godinama kladi protiv Herbalifea. Ackman ih je još 2012. godine prozvao da posluju na principu piramidalne prevare te da kupce dovode u zabludu. Dokumentarac se bazira na priči kako u SAD-u Herbalife dovodi u zabludu pripadnike latinoameričke zajednice koji su slabijeg imovinskog i obrazovnog statusa, a bore se protiv prekomjerne težine. Američka Federalna trgovinska komisija 2014. godine protiv Herbalifea je pokrenula istragu, i u konačnici su se nagodili plativši lani 200 milijuna američkih dolara, ali ne zbog piramidalne prevare, već sumnji za krivo predstavljanje. Američki regulatori žestoko su se tada obrušili na njihov poslovni model, navodeći kako su ljudima obećavali da će se obogatiti ako postanu distributeri njihovih proizvoda, zavodili su ih brošurama punim vila, luksuznih automobila i brodova te govorili da će moći dati otkaz na prijašnjim poslovima”.
Ackmanov utjecaj na cijenu dionice…
Nakon što je Ackman dobio po lampi najavio je nešto tipa sad ih imam. Cijeli burzovni svijet napeto je čekao novu prezentaciju. U prvoj minuti njegova izlaganja cijena dionice je skočila, sjećam li se dobro, 25 posto. Njegove akcije odavno ne izazivaju nikakve reakcije, ne utječu na cijenu. Film Betting on Zero nije utjecao na cijenu dionice, a kamoli na poslovanje ili vrijednost kompanije. (Cijena i vrijednost su različite stvari. Plaćaš cijenu, a dobivaš, kupuješ vrijednost. Ili, kako je rekao Joel Greenblatt: Treba procijeniti koliko nešto vrijedi i platiti značajno manje. Iliti, vrijednost i cijena su dva pojma.)
Objavu da se kompanija nagodila s regulatorom i platila 200 milijuna dolara mi dioničari smo slavili. Cijena dionice je opet dramatično porasla. Ne zamjerite što sam zaboravio koliko, a ne da mi se guglati. Naglašavam da ne govorim u ime Herbalifea, jer nisam ovlašten, niti sam zaposlen u kompaniji. Ovo je samo moje mišljenje. Dakle, imamo tipa čiji fond barata s oko 20 milijardi dolara, koji se za milijardu okladio protiv Herbalifea, i stalno radi neku dževu. Ni jednu jedinu sekundu se nisam bojao da je on u pravu. Jedino me malo bilo strah da će možda izlobirati presudu protiv moje kompanije, uvjeriti sud da je on u pravu. Mislim, zamisli situaciju u kojoj netko malo manji od Todorića godinama pritišće hrvatske regulatore da istraže neku firmu. A što ćeš, ako si regulator – pokreneš istragu. Ako si vlasnik firme, možeš birati između duge parnice u kojoj ćeš pobijediti, ali sam vrag zna koliko ćeš energije, para i svega ostalog potrošiti dok ne pobijediš, i nagodbe. Vidjeli smo to u tisuću filmova. Nagodiš se.
I, ponavljam da bi za istinu o kompaniji jednako nevažno bilo da je dva dana prije Vanjina teksta cijena dionice pala 12 posto, ali eto, upravo suprotno, dva dana prije objave članka u Jutarnjem cijena dionice je skočila 12 posto.
Ostaje zavođenje potencijalnih kupaca. Brošure, vile, auti, ukratko piramida. Pusti sad virtualni svijet tržišta kapitala. On the ground, na terenu priče o piramidi znaju zasmetati. Ne vole ljudi previše razmišljati, lakše je naprosto samo reći aha, Herbalife, piramida, i diskvalificirati. Ne znam kako je u Americi, jer nisam u Americi, ali reći ću vam kakva je moja praksa.
Četrdeset i šest mi je godina, recimo da sam naučio da ne mogu mijenjati ljude. Jedino što mogu je biti kakav jesam, a poželi li netko biti kao ja, želi li da mu pomognem, mogu mu pokušati pomoći. To osobito vrijedi za mršavljenje. Hej, imao sam 134 kile, godinama su ljudi koji su me voljeli činili sve što je bilo u njihovoj moći da me uvjere da moram smršavjeti. Džabe. Volio bih da mogu reći da je netko od njih utjecao na mene, ali nije. Tek kad sam se uplašio da bih mogao umrijeti, a fakat je bilo tako gadno, počeo sam se boriti protiv kila. I tako, ili me netko od ljudi koji me znaju oduvijek pita kako sam istopio 40+ kila mašćuvare, ili netko vidi moju stranicu na Facebooku pa mi se javi, ili me netko preporuči. Priča često ide ovako.
“A vi, Herbalife, vi ste piramida?”
“Znaš li što je piramida? Ponzijeva shema, piramidalna šema?”
Većina ljudi nema pojma. Slegnu ramenima. Postoji samo ta grozna riječ, piramida, to je nešto grozno, a to je Herbalife. Nekima bude i neugodno.
OK, krenimo dalje od točke od koje znaju što je piramida, bilo da su to već znali ili sam im objasnio prije nekoliko minuta.
“Odakle ti ideja da te ja sad uvlačim u piramidu?”
“Ma, ne ti, ne optužujem tebe, ali…”
“Ali što?”
“Ali čuo sam da ste vi herbalajfovci piramida i skoro pa sekta.”
“Djelujem li ti kao pripadnik neke sekte ili kulta?”
“Nisi sekta, a nosiš njihov bedž.”
Nosim bedž na kojem piše I love Herbalife.
“Zašto je to problem?”
“Nije ti to malo neozbiljno? Odrastao čovjek, a nosiš bedž kao srednjoškolac ili pripadnik sekte.”
“A tebi nije neozbiljno da nosiš odjeću na kojoj je jasno istaknut brend? Ti upravo sad, kao ja Herbalife, reklamiraš”, pa kažem koju sve odjeću, cipele, često cigarete, naočale čovjek nesvjesno reklamira jer su brendovi istaknuti da se vide i s nekoliko metara. “S tim da ja bedžom reklamiram kompaniju čiji sam dioničar i čije proizvode prodajem, za svoju korist, a ti reklamiraš tuđe kompanije, od čega nemaš ništa. Osim slike koju o sebi gradiš. Plus, neki ljudi ne bi istopili 20 ili 30 kila da nisam nosio bedž na košulji ili jakni. Ne prilazim ljudima i ne vičem obratite se!, ali, čuli su za Herbalife, znali su čemu služi, zbog bedža su znali da me mogu pitati što ih zanima. Što je tu loše?”
Ili…
“Čuo sam i da vi herbalajfovci govorite ljudima da će se lako i brzo obogatiti.”
“Jesam li ti ja rekao da ćeš se brzo i lako obogatiti?”
“Nisi. Koliko ti zarađuješ prodajući Herbalife?”
“Već godinama mi Herbalife plaća sve režije, plus sve planinarske izlete.”
E, tu se gotovo svi zamisle, a ja malo dodam.
“Zamisli da više nikad u životu ne moraš platiti režije, da su struja, plin, telefon, telka i komunalije zavijek plaćeni.”
“Uh, to bi bilo lijepo.”
“Vidiš, ja to ne moram zamišljati. Imam prekrasan hobi, pomažem ljudima da skinu kile i još nešto sitno zaradim.”
Jedan od mojih poznanika je rekao da sam najbolji trgovac kojeg je u životu vidio, jer ne mamim bogatstvom, ne lovim na pohlepu, ne pričam o vilama, autima, jahtama, nego – mamim na malo. Ali, ne mamim. Uopće ne mamim. Svima kažem iduću liniju dijaloga.
“Ne jamčim ti da ćeš smršavjeti, niti da ćeš lipu zaraditi. Ali, ako te zanima, mogu ti ispričati kako sam ja smršavio, i mogu ti reći kako sam hobi razvio do točke u kojoj mi Herbalife plaća sve režije i putovanja. Kao što ti ne mogu jamčiti da ćeš ikad u životu igrati prvo kolo Wimbledona ili Umaga, ni da će sutra Sunce izaći, ne jamčim ti ni ovo.”
“Znaš li ikoga tko živi od Herbalifea?”
“Znam dosta ljudi kojima je Herbalife kruh i mlijeko, znam ih i nekoliko kojima je Herbalife mrcina od auta, highlife.”
“A zašto ti nisi kao oni?”
“Nisam ni Messi, ni Federer. Opet ne vidim gdje je problem.”
I sad, nakon što smo skoro deset kartica vi čitajući a ja pišući potrošili ne sve ovo, da se vratimo na fotografiju mene prije i poslije. Na suštinu. Pitate li se kako je moguće da Herbalife eto već više od trideset godina napadaju i napadaju, a kompanija ne samo da je preživjela, nego napreduje i napreduje, eto, stavljam na stol ideju, tezu, mogućnost da napreduje naprosto zato što prodaje sjajne, fantastične proizvode, koji pomažu ljudima. Opet vas potičem da mi ni riječ ne vjerujete, savjetujte se s pedeset eksperata najrazličitijih disciplina. Nobelovcima idite, ako su vam nobelovci dostupni. Nama herbalajfovcima je zasad dostupan samo jedan nobelovac, Louis Ignarro. On igra za Herbalife.
Da se vratimo na suštinu, evo kako stvar funkcionira na primjeru mog najvećeg uspjeha. Posljednju godinu skidanja kila, kad sam naučio što trebam jesti da bih istopio mašćuvaru, ohrabren napretkom iz tjedna u tjedan godinu dana gram kruha nisam pojeo, ni jedan jedini kolač, kap alkohola nisam popio. Nije nužno biti asket, ali eto, kad me je krenulo tako sam se oduševio da porazu nisam htio dati ni najmanju šansu. Društvo s kojim se sastajem skoro svaki tjedan – klopa i cuga – me je ubilo od zajebancije. Da kakav je to život, pa što mi je od života ostalo bez užitaka kojih se odričem. Da sam sve pobrkao. Taj prah koji ja miješam sa sojinim, bademovim i kojim već mlijekom, s kefirom, pa to se ne miješa s tekućinom, to se šmrče. Godinu dana moja se ekipa kidala od smijeha. Iako sam topio mašćuvaru.
E, dođem ja na kilažu koju sam si poželio, 94 kile, i na druženju mrknem dva tanjura tjestenine, za predjelo. Sjećam se kao da je jučer bilo, i glavno jelo je imalo tijesta, pašticada s njokima. Zalijevam vinom, na kraju sam popio butelju i pol, a kad je došao red na desert nisam kolače jeo s desertnog tanjurića, nego sam naslagao koliko je stalo na veliki tanjur za glavno jelo. Buco iz društva je skoro suzu pustio gledajući kako žderem.
Smijulje se moji prijatelji, jer eto, posrnuo sam, sigurno ću se opet udebljati. Ali, prođe od tad tri-četiri godinice, a ja se ne debljam. Vide me kako tu i tamo otvorim balkanijadu, žderem, a stalno vitak. Tu me moj prijatelj kirurg pozove na stranu. Dubit ću na glavi ako treba, samo da skinem kile. Daj mi taj tvoj Herbalife! Pitao sam ga zašto se baš sad odlučio na Herbalife. Smršavjeti. A on na to da mu je svejedno hoće li morati šivati pet odijela i kupiti dvadeset novih košulja, ili će dati lovu za taj moj Herbalife. Zapravo nije svejedno, jer radi se o zdravlju.
Za početak, zanimalo ga je čemu Herbalife služi. O čemu se tu radi, zašto shake?
Citat iz mog, kako ga zovem, romana o mršavljenju, Smršavio sam 40 kila i ne debljam se. Usput budi rečeno, knjiga ima mrvu više od 160 stranica, a poglavlje o Herbalifeu samo sedam.
“Prijateljev prijatelj, moj znanac živi u Londonu. Poput mnogih, žudi za nekretninom u zapadnom Londonu. Stančići, doista mali stanovi, tamo koštaju po nekoliko milijuna funta. Želeći mu objasniti zašto jedem Herbalife, rekoh mu… Zamisli da ti se ostvario san. Imaš stančinu u zapadnom Londonu, i u banci nekoliko milijardi funta, dolara, ti biraš valutu. Dakle, možeš jesti što god želiš. Odakle ćeš nabaviti mrkvu? U očima sam mu vidio da počinje shvaćati. Eto, helikopterom će ti dostaviti mrkvu na krov ili u dvorište tvoje kuće. Svaki dan do kraja života, da bi jeo najbolje, plaćat ćeš dvjesto funta za kilu najbolje mrkve. Ali, odakle će ti je dostaviti? Za razliku od moje mame, čiji je vrt nekoliko koraka daleko od kuhinjskog stola, i koja otkad zna za sebe jede zdravu hranu, stanovnik zapadnog Londona je, reklo bi se, u nepovoljnom položaju. A sad, nakon što se složimo da će milijarder ili milijunaš iz zapadnog Londona ipak jesti zdravu hranu (možda ne kao moja mama, ali ipak zdravu), pitanje je što će jesti sirotinja i srednja klasa. Jabuku koja ima osam puta manje nutrijenata nego prije dvadeset ili trideset godina? Povrće i voće koje dozrijeva na policama? Kakvo meso? E, tu smo, zato ja koristim dodatke prehrani. Odabrao sam Herbalife. Kao tinejdžer nabasao sam na Fleetwood Mac i slušam ih cijeli život. Prvi dodatak prehrani za koji sam čuo bio je Herbalife. Svidio mi se, pomogao mi je, i to je to. Možda na cijeloj kugli zemaljskoj pomaže samo meni. A možda sam si to samo umislio, možda ne djeluje ni na mene. No eto, jedem ga svaki dan.
Prije nego što je Herbalife za mene prestao biti eksperiment, s Herbalifeom sam eksperimentirao tri godine. Prvu godinu sam mršavio, pa se zbog nestručne prehrane, za što nije kriv Herbalife, debljao. Cijelu drugu godinu pokusa, bez Herbalifea u prehrani, sam se debljao, ili jedva, na jedvite jade održavao kilažu. Da bih u trećoj godini, uz Blanku Perše, metabolički balans, i Herbalife, konačno, nakon sedam godina lutanja, pronašao svoj put. Smršavio sam, odlično se osjećam, i ne debljam se”.
Objasnio sam prijatelju zašto je svako malo gladan. Predložio sam mu hranu od koje neće brzo ogladnjeti, hranu od koje će biti i nutritivno sit.
OK, ne može bez ometanja. Svaki put kad netko objavi tekst protiv Herbalifea nađe nekog tko kaže nešto poput magistra kineziologije i osobnog trenera Gorana Sajka, kojeg je u priču ufurala Vanja. Naslov okvira uz Vanjin tekst, Nikakvi dodaci prehrani neće vas promijeniti niti obogatiti. Lead, Zvali su me da im se priključim, ali ja sam trener, a ne prodavač snova. To je jedna od tisuću varijacija ne treba ti Herbalife da bi smršavio/bio zdrav/što već. Na to kažem, pazite sad– ne slijedi nikakvo iznenađenje, nikakav obrat: Točno, ne treba ti Zirodent da bi ti zubi bili zdravi. Signal, Plidenta, Aquafresh… bilo koja zubna pasta će pomoći. Korak dalje, nikad nisam rekao da se bez Herbalifea ne može, ni da je Herbalife bolji od hrane. Kažem da je Herbalife, engleski izraz, second best to nature, i super je možeš li sve što tijelu treba dobiti iz mesa, voća, povrća… Ja ne mogu. Taj meč sam predao, a problem sam riješio dodacima prehrani, odabrao sam Herbalife.
Iako je moj prijatelj doktor, i njemu sam savjetovao da se konzultira s ekspertima. On pak reče da ga je zaprepastilo koliko laik može znati o prehrani i koječemu, a doktor malo.
Rekreaciju si je sam odabrao.
Epilog, za dva mjeseca je sav sretan došao na druženje u odijelu iz 1998. godine i iz štosa uzviknuo – Vidim ga! Kužimo se, neki ga vide samo u ogledalu…
U Vanjinom tekstu piše i… “Cilj moje distributerke bio je da proda što više proizvoda”, opisuje mi jedan sugovornik. Drugi pak smatra da je njegov distributer bio korektan te da ga nije nagovarao na ono što mu nije bilo nužno. Ali znam da su neki toliko bili uporni u prodaji da su ih na kraju i prijatelji počeli izbjegavati…”
Izgubio sam prijatelja zbog Herbalifea. Moj prvi distributer i upline toliko je htio zaraditi na meni ne mareći za moje potrebe, toliko me je forsirao, da sam ga jednostavno otpilio. Ali nije to krivica kompanije. On je zaribao, nas dvojica više ne razgovaramo, ali – Herbalife je super. Stvarno sam idealan za priču o Herbalifeu, jer sam jedan od rijetkih koji je prišao aplajnici i rekao joj da želim da me učlani u Herbalife.
Neki moji klijenti kupuju samo shake na mjesec. I super im je. Kad sam razgovarao s top menadžericom koja je htjela smršavjeti samo tri kile, objasnio sam joj koji proizvod čemu služi i ona je za skoro pet tisuća kuna naručila čuda Herbalifea, za cijelu obitelj. Ali to je nebitno.
Herbalife nije priča o milijunima, vilama i jahtama. Student proda dvije ili tri kantice shakea i zaradom kupi pokaz za podzemnu željeznicu. Kupi knjigu. Latinoamerikanka iz Los Angelesa pomažući drugima da smršave, općenito da žive zdravije, zaradi 400 dolara na mjesec, što je mjesečni trošak za auto. Ima li auto, vozi djecu školu u boljem kvartu. Ako su djeca u boljem kvartu, u školi su, a ne u gangu. Ili ti Herbalife plaća režije.
Filozofiju sam pokupio od Googlea: Fokusiraj se na korisnika i sve ostalo će doći samo po sebi. Točno to radim. Fokusiram se na to da buco ili bucka skinu kile, a sve ostalo dolazi samo po sebi. Ako je to sve što dolazi samo po sebi zarada, eto, samo po sebi je došlo da mi Herbalife plaća režije i sva putovanja. Ali, nije samo zarada. Subotnja jutra su divna. Ne znam zašto, ali ljudi se najčešće važu subotom ujutro. Probudim se, često mi prijatelji, klijenti, zahvale što sam im pomogao skinuti kile. Najčešće se, sve što dolazi samo po sebi su i subotnja jutra, hvale subotom ujutro.