barbara-nola

Barbara Nola: Zbog više uloga sam, kad bih morala igrati neke tjeskobe, na pozornici imala napade tahikardije

Hodajući Frankopanskom prema Gavelli korak-dva ispred mene Barbara Nola je izgledala, sve bi dala za pošten odmor. Da stvarnost, nešto, nestane ili samo prestane na pola godine, mjesec, tjedan ili bar na nekoliko-ali-poštenih sekundi, ili da makar na trenutak zaspe. Htjedoh kod ulaza na blagajnu pogledati raspored predstava, a ona je baš tamo stajala i petljala nešto po mobitelu. Izgledala je taman toliko umorno, da bi joj godilo pola minute pauze od ovakvih kao ja, jednog od milijun zaljubljenih u nju, i samo sam prošao. Pogledat ću raspored na internetu, ulaznice ću kupiti drugi dan. (U razgovoru mi koji dan poslije reče da je vjerojatno brinula zbog nekih doktorskih stvari, koje su im se upetljale u život. Na kompliment o fantaziji milijuna muškaraca reče – divno.)
Kupio sam karte za Srce veće od ruku, iznenadio se što sam za Nevidljive Tene Štivičić mogao birati gdje ću sjediti, i Komet. Čim sam pogledao Srce veće od ruku javio sam joj se na Facebooku, poželio sam razgovarati o stvaranju uloge. Nije da sam vidio milijun predstava, no ne vidjeh da se grupa ljudi na sceni ogolila kao što su se dajući što imaju i pokušavajući dati što ne mogu do gola skinuli Barbara Nola, Hrvoje Klobučar, Tara Rosandić i Andrej Dojkić. Da ti u intervjuu kažu ama baš sve što o sebi znaju, da si najbolji psiholog na svijetu pa osjetiš i vidiš što oni sami o sebi ne znaju, ništa je to u odnosu na interpretiranje boja ljubavi i varanja koje otkriva sve o njima kao ljudima i glumcima.
Na pola razgovora bili smo napola na vi napola na ti, na kraju na ti. Da ne bude pola/pola, tipkajući sam simultano preveo na ti.
Ponudio sam joj da autorizira fotografije, samo je odmahnula rukom. (Usput, ili možda nikako usput rečeno, zamolio sam je da u Botaničaru licem izrazi emocije iz predstave. Minuta i pol, deset portreta.)

Da sve ostane u obitelji, da sve ostane u Gavelli… Oko ponoći, Manojlović s društvom u kafiću, dolazi mladi student koji se dvadesetak minuta pripremao da mu priđe. Da može reći da se rukovao s njim, i  da mu zahvali na rečenici Devedeset posto svake uloge sam ja. Je li tako?
Možda ne baš devedeset posto i možda ne baš svake, ali svakako da. To naučiš s godinama, glumačkim iskustvom, da moraš sebe podložiti u ulogu. Nakon Jaganjaca svi su pitali Hopkinsa kako je radio na ulozi. Iznutra? Ulaziš li u glavu tog čovjeka? A on je rekao da je pomiješao gušterov fokus i palacanje jezikom i nekog čovjeka. Neke stvari se sigurno uzimaju izvana, za neke uloge, ali za većinu uloga čovjek ipak treba podložiti sebe. Napraviš neki miks. Dok sam bila jako mlada griješila sam jer sam mislila da svaki put moram napraviti potpuno novu ženu. Tad se još nisu toliko radili suvremeni tekstovi, nego kao, klasici. I stalno imaš neke benigne ženske uloge, koje su meni izgledale kao totalne glupače. I to me je strašno iritiralo. Još sam joj izvana dodavala da pokažem kolika je glupača, a to je bilo totalno pogrešno.
Primjer? Koja uloga?
Radili smo predstavu Kuća & vrt, morala sam biti nekakava sluškinjica. Ili sam u Ernestu bila Cecily, koja je neka dobra djevojka, čak nije do kraja glupača, ali sve su bile naivke. Meni su te uloge tada, jer sam bila mlada i u vlastitoj glavi buntovna, išle na živce, pa sam potencirala koješta izvana. A to je potpuno glupo. To koliko je ona naivka je ionako upisano u tekst, a ti joj samo trebaš dati neku svoju mladost i veselje. Plastiku.
Je li ti za Srce veće od ruku vlastito iskustvo bilo dovoljno? Ili si ipak tražila dalje?
Gledala sam opet Prizore iz bračnog života. Dosta smo pričali na probama, ali sve nas je komad asocirao na Prizore iz bračnog života. Mislila sam o Carveru i toj vrsti tjeskobe. Što se tiče iskustva, sigurno ponore u vezama imaš kao upisano iskustvo, ali moram reći da sam mnogo mislila o nekim odnosima ljudi koje sam vidjela. Koji bi s nama bili na moru. Bavila sam se mojom generacijom. Prije Lukasa nisam baš bila u nekim silnim vezama. Nas dvoje smo počeli vrlo mladi. Više sam krala tuđa iskustva. Naravno, imaš u sebi neki bijes, ogorčenost.

Iz publike, ne iz kritike. Osjetio sam da si najbolja u rezoniranju. Imaš pogled ne znaš ti, nemaš ti pojma što te čeka. Kad bi trebala pokazati bijes, bila si neuvjerljiva. Jednostavno, nisi bijesna. Rekao bih, pa prirodno!, ne možeš izbaciti iz sebe nešto što nemaš. Možeš odigrati bijes, ali nije to to. Dojkić je najbolji u rezignaciji i očaju. Dalje, nije to to. Klobučaru samo daj da bjesni, druge emocije ne igra najbolje. A malena…
(Smiješi se.)
Ovaj smile ti je divan. Smješkaš se kao da s njom ne komuniciraš samo u komadu, nego i kolegijalno. No, ona dobro igra koketu koja će za deset ili petnaest godina vjerojatno imati pogled ne znaš ti. Dobro igra sebe, što je stigla doživjeti do tridesete, ali nema motor za sve što podrazumijeva pogled ne znaš ti. Rekoh što sam osjetio, a ne što znam.
Tara, za svoju dob, ima ozbiljnu i duboku stranu. Malo mladih žena ima njenu dubinu. Ona je užasno inteligentna žena. Znam je od dvadesete i uvijek sam s njom mogla razgovarati na ravnoj nozi. Ni najmanje je nemam potrebu patronizirati.
No, scena svađe, vičeš s raširenim rukama, kao bjesniš, a meni izgleda da mora da je divno biti tvoj muž, jer se s tobom nemoguće posvađati da misliš da si stvarno bijesna.
Da, to je moj maksimum, to sam fakat ja. To je jedini moj izraz negativnih emocija. Nikad ne plačem. Jako malo plačem. Jako mi je teško i na sceni plakati. Negativne emocije izbacujem jedino u napadima koleričnog bijesa, kojeg se očigledno nitko ne boji. I vlastita djeca me ismijavaju. Taj osjećaj ti je dobar. Neki dan mi je kćer rekla, znaš, kad bi se ti užasno razbjesnila na nas, meni je tebe uvijek bilo jako žao, imala sam dojam da te svi previše pritišćemo, previše tražimo od tebe. A ja uvijek mislim da izgledam stravično, da to nije moja priroda…
Ti dok bjesniš izgledaš kao plišani medo koji se ljuti.
To, upravo to mi je i moja kćer govorila! I njena prijateljica.
Što radiš kad ti bijes treba za ulogu, a očito je – kćer ti to kaže, eto i ja – da nisi bijesna, nemaš bijes u sebi? Kako se spasiš? Ne moraš kao Day Lewis ići u zatvor i proći sve što prolaze zatvorenici, ali, kako riješiš problem, gdje nađeš bijes?
Malo gledaš ljude koji su zaista opasni. Na bilo koji način. Ili imaju neki čvrsti autoritet, ili su manipulativni. Bijesni ljudi mnogo manje gestikuliraju, puno su kontroliraniji, i po tome su opakiji. Susretala sam se s time. Sve to vidim i prepoznajem, bilo koji oblik manipulativnosti i zloće. Znam kako se ti ljudi drže, koja su to sredstva. Tako dobiješ opasnost, bijes u ulozi. Bez banalnog bijesa, koji zna djelovati djetinjasto. Ali, u ovoj ulozi sam zapravo bila ja, baš smo se trudili dati devedeset posto sebe. I više. Da, kad je publika tako blizu, sve ima neku prirodnost. Zato volim male pozornice.
Što kažeš na integriranje emocija od kojih si se odsjekla? Integriraš li emociju, ne bi morala tražiti okolo, nego bi igrala iz sebe. Ili je to teritorij na koji ne ideš ni pod razno?
Da, pitanje je što ako je nešto davno blokirano. Mi glumci se toliko bavimo sobom i svojom psihom. Da bi se dovodio u stanja koja moraš proizvoditi stalno uključuješ motore koje imaš kojegdje u sebi. Zastrašujuće mi zvuči da još dodatno nešto kopam po sebi. Što manje se želim baviti sobom. Jer u ovom poslu stalno nešto iritiraš. Kad radiš dovoljno, koliko treba, sve o čemu govoriš je stalno uključeno. Iz dana u dan si u naporu. Tijelo se navikne na iritaciju. Kad previše radiš, to zna biti razarajuće. Opet, kad radiš premalo… Recimo, kad bih rodila, ili se posvadila s ravnateljem, pa opet dugo ne bih radila, kad moraš opet kopati po sebi, to je užasno. Moraš glumiti svađu, imaš osjećaj udaraca u trbuh i glavu, koliko je naporno.

Jesi li zadovoljna scenom seksa s Dojkićem?
Teško je raditi tako nešto kad je publika tako blizu. Kad si na sceni, može se jako lijepo iskoreografirati, da čak djeluje opakije, da ljudima bude Isuse, Bože!, a da se zapravo puno manje toga zbiva. Ali, kad si ovako blizu… Ne znam, meni je OK da smo te stvari radili, onako, malo prljavo. Ne elegantno, nego tako, da u njima bude nešto zbrljano. Možda je to u životu više tako, nego kao što zamišljamo u nekoj idealiziranoj slici, što nam se plasira u filmovima.
Što mi je smetalo… U Ženi, na dva mjesta gdje bih volio da stvar počinje Magelli završava. Sve što mogu voljeti je moja čežnja – i on tu stane. Mislim si, majku mu, Magelli, bar ti smiješ raskopati komad. Raskopaj ga koliko treba, ali time počni. Na kraju, Sreća je moguća samo uz malo sramote. Tu tek počinje zabava, a on staje. Bio sam malo kiseo čim sam skužio da će Srce veće od ruku završiti sa ne znam. Samo to ne. Završava gdje bi trebalo početi, jer su razlozi zanimljiviji od nabrajanja, žongliranja glumom. Em znam kako su dospjeli tu gdje jesu, em mi fali istraživanja. Iritira li vas glumce što biste nekad htjeli pokazati više, kopati dublje, istraživati, a ne daju vam? Koliko se vi glumci možete oduprijeti redateljici, redatelju, i odnijeti stvar dalje i dublje?
Mi smo ovdje, uključujući i Tamaru, to i radili. Tekst je bio dosta drugačiji. Kao da su svi jedno. Mi smo improvizirali neke scene da na početku predstave vidiš da se u brakovima upravo mali pakao rađa. No, teško je to, a da ne interveniraš u piščevu koncepciju.
Pa, rasturite pisca!
Rasturite pisca… Ali, on ne želi odgovoriti zašto se netko od tih ljudi ne rastane. Zašto vara? Zašto netko ne odluči otići, a netko se potuče? Nismo htjeli prejako intervenirati u tekst, nego smo intervenirali više da te ljude napravimo različitijima jednog od drugoga, da se unutar toga držimo njegove postavke. Ako ideš dalje intervenirati, mijenja se tekst.
Niste otišli dalje da se pisac ne bi uvrijedio?
Pa, da. Već i ovako smo daleko odmakli od teksta. Imali smo ideja napraviti završnu scenu u kojoj bi si ljudi međusobno priznali neke stvari, da bude kraval koji bi možda djelovao bergmanovski, možda woodyallenovski, malo autoironije, ali na kraju smo ipak odlučili ne intervenirati previše.

Što si najekstremnija radila pripremajući ulogu? Psihološki, ne fizički.
(Razmišlja oko pola minute.) Neke stvari su mi bile užasno teške dok sam radila, jer su me iznutra razarale. Dok sam s Milerom radila Wojzecka, bila sam užasno nestabilna. Jer je mračno. Ta mračnost, i stalno i stalno rad na tome. Onda, kad smo snimali Nebo, sateliti, 1999. je godina, a još smo bili u izolaciji na Kleku. Bila ja vojska, prava vojska, još je vojska davala support za snimanje. Bilo je toliko stvarno! Bila je mlada vojska, ali došli su i ljudi koji su prošli rat i još su mentalno bili strašno unutra. I međusobno malo nasilni… Cijela atmosfera te stvarnosti, ti kavezi u kojima smo bili zatvoreni, a oni su dobacivali neke stvari…
Što vojska već dobacuje ženama?
Da, da, da. Zastrašujuće. Znala sam se s time nositi, imam tu vrstu socijalne inteligencije. Malo su kretali i na neke kolege, glumce. Sve to zajedno me dovelo u stanje da mogu ulogu povezati sa svojim emocijama, dovelo me u moju zatrpanu traumu. Na snimanju mi je to koristilo. Ali me jako izmoždilo. Opet, to je i ljekovito, jer si na neki način to proživio.
Prorada emocija?
Da. Sigurno!
Ha. Često sam se pitao kako glumcima nije dosadno svaki put igrati istu ulogu. Onda sam skužio, a-uuuu, ne usude li se nešto u životu, jedva čekaju sigurnu situaciju da na sceni to prođu.
Da. Jedva čekaš. To je sigurno tako. To je tako. Apsolutno.
I, što ti jedva čekaš?
(Šuti.)
Ili je to intima o kojoj ne govoriš?
(Razmišlja.)
Šteta što nije video. Sad bi mi dobro došla kamera, da te snima dok šutiš.
Da. Ne znam. Vjerojatnije te negativne emocije čovjek voli tu i tamo… Opet, lijepo je kad imaš neke probleme u životu, malo teže od bezveznih, a moraš svaki dan doći u neku predstavu koja je stravično radosna i šašava, biti neki užasno veseli, budalasti lik. To je jako lijepo. Jako, jako je ugodno.

Frendica u New Yorku uživa u malim teatrima.
Prekrasno. (Rastopila se.)
I, taman prije Srca većeg od ruku mi je ispričala da je glumica na sceni dobila osip zbog uloge. Je li tvoje tijelo ikad tako burno reagiralo na ulogu, na pozornici?
Da. Dobila bih tahikardiju, jer bih se uzrujavala.
Zbog koje uloge? U kojoj predstavi?
Na više njih. Kad bih morala igrati neke tjeskobe, imala sam napade tahikardije.
Više njih? Kojih uloga?
Ali, znaš što…
Je li to opet preintimno, ne ide van?
Dobila bih tahikardiju, ili osjećaj stravičnog nemira, zato što bi mi uloga bila teška i razarajuća. Nekad bih tahikardiju dobila jer mi se podsvijest opirala da uopće glumim u toj predstavi, jer mi se predstava nije sviđala. Na probama moraš sudjelovati, malo i autorski, popravljaš stvar. Kažeš što misliš da je krivo. Ali u nekom času moraš sa svim tim prestati i pokušati to što imamo što bolje odigrati. Prevladaš na prvim izvedbama, ali na desetoj reprizi nešto te iznutra počne… htio bi otići.
Gdje je najveći otpor, najveći je potencijal.
Možda otpor treba prigrliti. Možda treba.

Koja je tvoja uloga najjače djelovala na publiku? Da je mijenjala ljude?
Znam da je na režisere mlađe generacije snažno djelovala predstava Imago. Radili smo s Natašom Lušetić. Deset godina poslije svi, od Olivera, do Darija, do Anice i još nekih ljudi s filma, svi govore da ih je ta predstava promijenila, natjerala ih da se upišu na režiju. To nije uloga, nego cijela predstava. To mi je nevjerojatno drago. Kad sam vidjela predstavu Ludi dani, otvorio mi se svemir.
Karajan to zove kontrolirana ekstaza. Izvedba tako savršena, da bi najradije bacio štapić, otišao, sjeo na pod i uživao. A naravno ne smije, mora dirigirati.
Da, moraš raditi.
Kad ti je na sceni tako bilo?
Znam o čemu govoriš. U Čehovu kojeg smo radili u koprodukciji s Crnom Gorom, to je bio, naravno, Magelli, u Galebu, tamo sam to uvijek osjećala. Najrađe bih umrla od sreće, u tim divnim slikama u kojima sam sudjelovala, tim divnim stanjima i svemu. I još sam glumila Mašu, i divno mi je bilo. To je upravo to. Utapaš se u tome. U toj divoti. U svakom trenutku ti je lijepo i malo ti se plače. Spoj Čehov/Magelli je valjda poklopljen s mojom dušom.
Što je poklopljeno? Što je tvoja duša?
I u drugom Čehovu, Tri sestre, Dario Horjaček, to mu je bila prva režija, Nina, Jelena i ja smo bili divna grupa. Ja sam bila Irina, bilo nam je prekrasno. Isto smo se utapali u divotama. Čehov, i nas tri najbolje prijateljice, a Dario je bio divan četvrti član našeg prijateljstva. Svaki put nam je bilo prekrasno. Još su mladi ljudi dolazili, iz srednjih škola.
Kad ti se plače, pustiš li se? Što god to za ulogu značilo?
Daaaa, ja obožavam te trenutke. Meni je to divno. U životu rijetko plačem. Sretna sam kad se na sceni uspijem rasplakati. U životu premalo plačem, pa mi se to u životu na drugi način manifestira. Nervozom. Uspijem li plakati, uživam, valjam se u toj divoti. Čehov je to, to je Čehov, meni je on moja duša.

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *