Najavu poreza na nekretnine iščitao sam kao izjavu politike da sa sigurnošću zna da smo mi ovce, ili vlast makar misli da smo nemoćne ovce. Znaš da je najmanje devedeset posto ljudi protiv, ali svejedno ideš s tim porezom jer naprosto računaš da će proći? Ljudi će malo gunđati, ali na kraju će platiti, i plaćati.
“Moraš biti prilično hrabar”, replicira Davor Huić iz Udruge poreznih obveznika Lipa.
“Ili hrabar, ili si možda točno procijenio da su s druge strane ovce. Koje će samo blejati.”
“Gledaj. Mi pokušavamo pokazati Vladi nešto što je poprilično očito, a to je da je ogromna većina ljudi protiv tog poreza i da je možda pametno da to ne provedu. Zakon bi trebao stupiti na snagu 1. siječnja 2018., a mi mislimo da još ima vremena da se nešto napravi. Lipa je reagirala već na prijedlog porezne reforme u kojoj je bio i porez na nekretnine. Taj su porez predlagali već nekoliko puta, ali svaki put je propao zbog velikog protivljenja građana. To je silno nepopularan porez. Zahvaća devedeset posto ljudi. Ovaj put nije bilo protivljenja zbog toga jer je zakon predložen zajedno s nekoliko drugih zakona u paketu porezne reforme. Neke druge teme su iskočile. Smanjivanje stope poreza na dohodak, varijacije u stopama PDV-a, i tako dalje… pa je ova tema u tom trenutku prošla ispod radara.”

Zanima me how to. Imaš građanina koji se nečemu protivi. Međutim, on je u masi koja ne čini ništa. Kako vi to radite, zašto je Lipa uspješna?
Mi smo interesna udruga s jasnom misijom i vizijom, a to je zaštita interesa poreznih obveznika, čime se u Hrvatskoj prije nas nitko nije bavio. Svi su bili na suprotnoj strani. Imaš stotine interesnih skupina koje traže više novca iz proračuna. Ključne skupine su sindikati, javne službe, branitelji, penzioneri, udruge, razne gubitaške kompanije poput brodogradilišta i Petrokemije, njihovi sindikati, i tako dalje. Većina skupina radi pritisak da se proračun poveća, a na drugoj strani nije bilo nikoga – nikoga tko bi brinuo o interesu poreznih obveznika. Porezni obveznici sve to plaćaju, a nitko ne štiti njihove interese.
Fascinantno je da je druga strana brojčano nadmoćnija…
Tako je!
Porezni obveznici ne koriste svoju snagu. Mi porezni obveznici smo kao slon, koji je, dok je bio mali, bio svezan za stupić i nije se mogao osloboditi. Sad smo ogromna i snažna životinja, možemo drvo iščupati iz zemlje, a uvjereni da ne možemo iščupati ni grančicu krotko plaćamo sve nebuloze.
Odlična prispodoba!
Što treba učiniti, što ti i Lipaši radite da organizirate veliku, nadmoćnu skupinu? Daj mi how to.
Pa sve što radimo je komunikacija. Formuliramo stavove i pripremamo argumente, kreiramo poruke i onda to komuniciramo prema našoj publici. Također, često organiziramo okrugle stolove i konferencije za medije o temama koje smatramo važnima, na koje želimo obratiti pozornost. Obično je procedura takva da formuliramo priopćenje ili izjavu za medije, koju stavimo na web stranicu i onda linkamo na Facebook stranicu. Osim medija, Facebook je naš glavni kanal komunikacije s ljudima koji nas prate i podržavaju. Imamo skoro deset tisuća followera.
Znači, nakon kačenja na Facebook, računate na like, share i debatu?
Da. Stavljamo par tekstova dnevno na Facebook stranicu kako bismo inicirali diskusiju i senzibilizirali ljude na probleme kao što su štetno trošenje javnog novca, korupcijske afere, pogodovanja, odluke vladajućih koje su štetne za porezne obveznike, poput povećanja poreza i slično. Ako govorimo o peticiji protiv poreza na nekretnine, bez ikakvog boosta skupili smo trideset, možda trideset i pet tisuća potpisa protiv poreza na nekretnine. Četvrti dan smo počeli boostati. Bilo je preko šesto šeranja. Peticiju je očito mnogo ljudi prepoznalo kao nešto važno. Napraviš kritičnu masu. A na početku nas nije bilo mnogo.

Koliko vas je bilo u startu?
Ideja je rođena i razvijena u krugu od desetak ljudi, četiri su osnivača. Prvo smo definirali viziju i misiju. To je bio dokument od šest ciljeva. Rekli smo da želimo smanjiti porezno opterećenje za građane, smanjiti državnu potrošnju, povećati transparentnost javne potrošnje, želimo da se glas poreznih obveznika čuje, uvažava, i želimo smanjiti javni dug. To je bio jedan od konkretnih ciljeva. I, počeli smo raditi na tome. Prije dvije godine u javnom prostoru nisi mogao čuti porezne obveznike – nisi mogao čuti da voditelj dnevnika pita, a premijer ili ministar odgovara je li ova ili ona politika u interesu poreznih obveznika. Danas je to uobičajeno. Kreirali smo scenu. Prepoznali smo rastuće nezadovoljstvo građana sve većim i većim porezima, nezadovoljstvo sve većom i većom potrošnjom države, a raslo je i nezadovoljstvo načinom kako se taj novac troši, političkim kadroviranjem i tako dalje. Nije samo pitanje poreza, nego je pitanje i što mi dobijemo za uzvrat. Vrlo malo.
Ma, ljudi su nezadovoljni otkako sam se rodio. Međutim, sad vidimo prve rezultate. Nazire se pobjeda nezadovoljne većine. No, opet ja. Kako si, kako ste godinama poražavanu nadmoćnu većinu organizirali u skupinu koja sluti pobjedu? Ili, hajde, masa bar nije inferiorna kao prije.
Porukama. Komunikacijom. U posljednje dvije godine imali smo sedam ili osam jakih akcija. Neke su bile popularne, mnogo ljudi je za njih čulo. Jedna od naših najuspješnijih akcija bio je Brojač javnog duga. Postavili smo panoe s brojačem na nekoliko ključnih zagrebačkih trgova i to je imalo ogroman medijski i politički, društveni odjek. Sve što radimo, radimo s vrlo malo novca. Kampanja protiv poreza na nekretnine zasad košta nula kuna. Pardon, košta petsto kuna, za boost Facebook stranice, što nam je donirao prijatelj. Brojač javnog duga nam je također doniran. U usporedi s udrugama koje izvlače novac iz proračuna naši su budžeti vrlo mali. Mi se financiramo isključivo privatnim donacijama i članarinama. Smatramo da je to najpoštenije i da bi se sve udruge tako trebale financirati. Vjerojatno ćemo u budućnosti predlagati i promjene zakona o udrugama, da postupno naraste udio koje udruge moraju same osigurati da bi dobile potporu iz proračuna. Dakle, na nekoliko mjesta smo postavili Brojač javnog duga i uspjeli smo dobiti podršku medija. Mediji su nas od početka prepoznali.
Kako ste natjerali medije da vas vide? Like i share na Facebooku?
Mediji su prepoznali da smo novi glas. Na sceni imaš sto glasova na jednoj, i nikoga na drugoj strani. Odjednom se pojavi glas na drugoj strani. Naravno da je to medijski zanimljivo, jer dotad nisu imali drugu perspektivu. Prvo su našu perspektivu počeli prepoznavati kao relevantnu, legitimnu i tako dalje, a potom koristiti za komentare kao svojevrsni balans, kao relevantan zdravorazumski kut gledanja koji im je do tada nedostajao. Inicijalni i zapravo kontinuirani interes medija nas je ohrabrio. S druge strane, imaš Facebook i druge društvene mreže. Sam kreiraš i sadržaj i kontroliraš kanal. Imamo vlastiti kanal komunikacije s ljudima koji misle isto ili slično nama, i to je vrlo vrlo jak alat društvenog aktivizma, alat demokracije.
Kako ste, u gomili propovjednika, postali predvodnik kojem se vjeruje?
Mislim da smo se nametnuli izborom tema, dakle relevantnošću tema koje smo gurali u prvi plan, te kvalitetom obrade teme – od početka smo na svojoj strani imali top hrvatske ekonomiste koji su nam davali analitičku podlogu za formuliranje stavova i političkih zahtjeva. To se vidjelo na primjeru Brojača javnog duga. Mi smo ga postavili u izbornoj godini. Tri mjeseca prije izbora. U kampanji su svi govorili o problemu javnog duga. Nametnuli smo temu. Ne samo u izbornoj utrci, nego i nakon nje – glavni cilj Oreškovićeve Vlade bio je smanjenje javnog duga, a to je ostao i cilj Plenkovićeve Vlade. Imamo stvarni sadržaj. Imamo prave analize, ozbiljne prijedloge poboljšanja. U timu su nam ozbiljni ekonomisti. Radimo na analitičkoj razini koju udruge često nemaju.

Imaš kapital koji financira plave i crvene. Dug je od četiri milijarde dolara narastao na šezdeset milijardi eura, svejedno mu je tko je na vlasti. Narod izlazi na izbore, svejedno je tko će pobijediti, jer se i jedni i drugi zadužuju. Kako stvoriti trećeg igrača, koji će raditi za narod, a ne za sponzora plavih i crvenih? Jedno je ovo što ti i tvoji radite, namećete plavima i crvenima da paze što rade, a drugo je stvoriti treću stranu, koja nije ni plava ni crvena, nego baš igra za narod.
Bilo je nekoliko pokušaja. Zadnji je Most. Vjerujem da postoji prostor za treću stranku, s tim da ona mora imati jasnu sliku što želi, jasnu političku platformu.
Imaš li ambicije stvarati treću stranku?
Ne.
Vi želite stvoriti preduvjete da netko osnuje treću stranku?
Da. Ili da se jedna od ove dvije promijeni, ili da se obje stranke dovoljno promijene, da se natječu tko bolje radi za Hrvatsku. Ideja je da promijeniš način na koji birači gledaju što se zbiva u državi. Kad to promijeniš, onda će se i stranke promijeniti, jer ne mogu ignorirati birače. Što mi želimo postići s peticijom protiv poreza na nekretnine? Želimo političarima reći: Gledajte, evo tu vam je sto tisuća ljudi (sad smo na više od pedeset tisuća, ali vjerujemo da ćemo doći do sto tisuća) koji su jako protiv poreza na nekretnine, a vi samo nastavite dalje gurati taj porez, pa da vidimo kako ćete proći na sljedećim izborima.
Ponašate se kao Di Caprio u dokumentarcu o klimatskim promjenama? Američki predsjednički kandidati su po potrebi mijenjali mišljenje o pobačaju, u skladu s istraživanjem tržišta. Većina birača za pobačaj, kandidati za pobačaj. Većina birača protiv, kandidati protiv. Teza je ne mijenjaj političara, to je nemoguće, mijenjaj birača?
Tako je! Promijeni način na koji birači razmišljaju o svojim problemima u relaciji s politikom. Moraš biračima objasniti da moraju tražiti, zahtijevati. Inače neće dobiti to što žele.
Misliš li da je treća stranka moguća bez jake podrške kapitala? Ne misliš valjda da je Facebook dovoljan?
Mislim da je za treću stranku najvažnije da ima jaku političku platformu. Jaki politički sadržaj. Da bude apsolutno jasno za što se zalaže. Volio bih da ta treća stranka bude fiskalno konzervativna, protržišna, da se zalaže za to da Hrvatska ubrza tranziciju i da se krenemo približavati zapadu umjesto da se od njega udaljavamo. Mislim da je to jedini put za Hrvatsku.
Ma, da, ali da banaliziramo, u dokumentarcu koji bih nazvao democracy for dummies J. P. Morgan kaže – jao, ovaj predsjednik će nam stvarati probleme, moramo si kupiti predsjednika. Je li na kraju jedini način da se vas nekoliko skupite, i dobro, ne morate ga kupiti, ali si isfinancirate fiskalno odgovornog premijera? Možda je lakše posao obaviti čvrstim kapitalom, nametnuti odozgo, nego nagovoriti odozdo?
Znaš što ti je s poduzetnicima? Oni ne vole politiku.
Poduzetnici nađu nekoga tko to radi za njih.
Mene zanima civilno društvo. Služiti se metodama civilnog aktivizma. Klasično udrugaško ponašanje.
Ti bi mijenjao društvo, a pojavi li se taj treći, Fiskalno odgovorna stranka, dobro bilo?
Mi podržavamo sve što mislimo da je dobro kod bilo koje stranke. Svejedno nam je tko će provesti naše ideje. Pokušavamo utjecati na politiku Vlade. Važno je naglasiti – mi smo politički neutralni. Mi uvijek razgovaramo s onima na vlasti, s onima koji u tom trenutku imaju odgovornost za upravljanje zemljom. Milanovićevu Vladu smo krtizirali zbog rasta javnog duga. Recimo, oko Lex Agrokora smo ovoj Vladi rekli da mislimo da je postavljanje prinudnog upravitelja u Agrokor silno opasno jer postoji opasnost da odgovornost za eventualnu štetu u budućnosti padne na državu – dakle da to sve na kraju moramo platiti mi, porezni obveznici. Mi komentiramo poteze vlasti isključivo iz perspektive poreznih obveznika.

Kako birate bitke? Da se ne potrošite na glupost, a i da ne dosadite svakodnevnim zanovijetanjem.
Intenzivno razgovaramo. Facebookom, mailovima, na sastancima, telefoniramo… Jezgro udruge, nas desetak, petnaestak razgovaramo i odlučujemo konsenzusom.
Konsenzusom? Ne preglasavanjem? Atenska demokracija?
U fazi kad odlučujemo što ćemo napraviti važno je da svatko kaže svoje mišljenje, svatko ima neku svoju perspektivu, viđenje stvari zašto je nešto važno, viđenje mogućnosti i rizika. Nakon što se dogovorimo, kad smo u operativnoj fazi, kad provodimo nešto, odredimo nositelja projekta koji onda vodi stvari.
Tko je napisao peticiju protiv nekretnina?
Nema veze tko je pisao. Nije bitno. Nije pisala jedna osoba.
Što je presudilo da se u Lipine akcije ljudi uključuju, dok bi, da sam isti tekst peticije ja okačio na Facebook, akcija propala?
Lipa je izgradila reputaciju jer smo neke stvari uspješno odradili. Na tapetu smo stavili neefikasnost javnih kompanija. Danas svi znaju da su javne kompanije problem i da je stranačko upravljanje javnim resursima tragedija za državu. Reforma javne uprave tema je koju smo mi nametnuli. Isto kao i činjenicu da smo jedna od zemalja s najvećim udjelom poreza u ekonomiji. Napravili smo kalkulator plaća, gdje svatko može izračunati koliki dio bruto plaće odlazi državi. Ljudi su to prepoznali kao naš uspjeh.
Nakon informatički pismenih, idete li i po babe pred crkve?
Nismo ponudili ljudima da potpisuju peticiju na papiru, ali mislim da ćemo to učiniti. Da se priključe i ljudi koji nisu na internetu.
Referendum?
Teoretska mogućnost o kojoj trenutno ne razmišljamo.

Smatraš da je rješenje problema nezadovoljnog građana kao i drugih problema – na tržištu? Ako si pronašao anomaliju, okupi krug suradnika koji će investirati svoje vrijeme, znanje, ako treba i nešto novca, izađi sa svojom idejom na tržište i, ako si dovoljno dobar, možda i pobijediš? Bilo da se radi o proizvodu, bilo da se radi o ideji.
Da. Poduzetnik sam, navikao sam tako funkcionirati. A poduzetnici upravo to rade. Vide problem i pokušaju ga riješiti. Ponude na tržištu rješenje, a ljudi ga onda prihvate ili ne. To je vrlo pošteno i demokratski.
Znači, naslov teksta mogao bi biti: Narode, pravdu ti neće donijeti sindikat, nego poduzetnici?
Mislim da su uspjesi Lipe i inicijative obitelji Bakić, STEM revolucija, uvođenja robotike u osnovne škole, pokazali kako treba raditi u civilnom društvu. To je vrsta poduzetništva u kojem ne prodaješ stvari, nego ideje. Koncepte. Bottom line je da se mnogo može napraviti, ali za to je potrebno malo više od gunđanja na Facebooku.