Bilo im je dosta pljeska. Sjeli su, a stvarno su mogli uživati još najmanje minutu, možda i dvije. Publika nije znala što sad. Glumci inače trče da im ne bi pobjegao treći naklon, što je u Zagrebu bonton. Četvrti je rijetkost, a samo dva razlog za samospaljivanje. Što se uopće radi ako su performeri na pozornici, ali ne stoje, nego sjede u kutu i iscrpljeni hvataju zrak? Malo pričaju s publikom u prvim redovima. Pola ljudi je odmah prestalo pljeskati, pola se nekoliko sekundi stišavalo, da bi ovacije sasvim utihnule.
Prišao sam Alenu Sinkauzu. Bio mi je najbliži. Pružio sam ruku i pitao koliko košta produkcija predstave. Zadihan, pod naponom, zbunjen, ponovio je pitanje. Koliko košta? Mislim da nije bio siguran da je dobro čuo. Ponovio sam. Reče da ne zna. Stvarno ne zna. Prišla nam je crnokosa. Ona će ti znati reći. Vjerojatno producentica. Pitala je zašto me zanima koliko to što oni rade košta. Ne zna. Oko pola minute, dvije replike, izbjegavala je odgovoriti. Onda reče, koliko predstave i inače koštaju, oko sto tisuća kuna.
Cijena produkcije me zanimala jer Malo je dovoljno nalikuje Evanđelju. Ne samo zato što Delbono i Stojković čitaju s papira.
Poetika Goribora, osvrti na Malo je dovoljno na internetu, publika u kafiću kazališta, sve je to bilo na liniji. Skladno, srodno. Pred kazalištem sam gledao identitete u držanju, odjeći, frizurama, cipelama, gestama, mimici. I naprosto osjetiš da linija završava pljeskom kao da se radi o koncertu. Mlađarija zna zašto je došla u &TD kao što vjernici znaju po što idu u crkvu, a navijači na stadion. Da sam dvadeset godina mlađi pljeskao bih glasno kao mladac do mene, kojem će za dvadeset ili trideset godina ili otpasti rep, ili razlog zašto ga ipak nosi.
Od kazališta zahtijevam istraživanje, da ulaskom u teatar uđem u drugi svijet, i da mi pomogne otkriti što sam o sebi ne znam. Malo je dovoljno ne ispunjava ni jedan od mojih zahtjeva. Jedino, hajde, od samog dolaska pred kazalište do kraja izvedbe vratio sam se u srednju školu i na početak faksa, što jest ulazak u drugi svijet, ali u moje tri kazališne zapovijedi ne misli se na taj ni takav svijet. No, iako je score djela Malo je dovoljno nula od tri, ne samo da mi nije žao što sam kupio ulaznicu, nego bih je da treba platio i više, a kao porezni obveznik bih, da mogu birati, dio novca koji sam uplatio u proračun dao Teatru &TD baš zbog predstava poput Malo je dovoljno.
Stvar ukusa, riječi koje je Stojković čitao su mi prevelike, više volim da efekt postignu male riječi. Dalje, nakon Ljudi od voska sam Kseniji Marinković komplimentirao da bih silno volio vidjeti nju u ulozi Ane. Ne zato što je Ana Begić loša, nego demonstracije vještine radi, čisto za užitak publike; kažu da je Pele bio i dobar golman. Frazetina je da neki ljudi mogu pjevati telefonski imenik. Dok je Stojković čitao, pomislio sam, ha, nema Nataše Dangubić, da spasi stvar. Ona može čitati, izgovarati telefonski imenik. Zvuk, često buka koju su Sinkauzi proizvodili većim je dijelom – što god rekao ne govorim iz kritike, nego iz publike – proteza koja nadomješta okidanje emocija ili senzacija u tijelu suptilnijim podražajima. Sve je to bilo, ako ne srednjoškolski, onda mladenački, i sigurno je da Malo je dovoljno neću gledati drugi put, a preporučio bih predstavu svima od srednje škole do diplome faksa i prvih godina radnog staža.
Ogromna je razlika između Evanđelja u HNK i Evanđelja u Teatru &TD. Jednaka razlika između Evanđelja koje potpisuje Delbono i Evanđelja koje bi potpisao klinac s akademije ili mladi redatelj. Po popunjena tri reda, praznom HNK na Evanđelju, i rasprodanim izvedbama u Studentskom centru na Malo je dovoljno, vidiš čemu ne služi HNK, čemu služi &TD. Autorska mlađarija, po mogućnosti mlađa od Stojkovića, jednostavno treba imati kazalište u kojem će stvarati Malo je dovoljno, a mlada publika mjesto gdje će, hajde, ne ni gubiti, ni mijenjati, nego rafinirati identitet.
(Fotografije ljubaznošću Damira Žižića i Teatra &TD)
