Kaže, nije učio za ispite, nego za život. Pokazuje dvije knjižurine od po tisuću stranica. Jednostavno je, to naučiš, i prošao si. Ali, zanimala ga je širina i on bi svaku od knjiga dovoljnih za prolaz okružio s najmanje pet i više komplementarnih. Godinama kasnije, zbog odluke da uči više nego što su profesori tražili mogao je raditi posao koji voli i u njemu izgraditi karijeru…
Završiš Medicinski fakultet i specijalizaciju iz neurokirurgije, kao u slučaju ravnatelja zagrebačke Specijalne bolnice za neurokirurgiju i ortopediju Aksis, doktora Roberta Saftića, i imaš papir da nešto možeš, a u zbilji gotovo ne znaš ništa. Znaš pomoći čovjeku koji pati od običnog problema, riješiti operacijom tumor mozga, ali aneurizmu ne znaš operirati. Nula. U hranidbenom lancu si na dnu. Pokrit ćeš osmosatno radno vrijeme, dežurstvo, popuniti rupu…

Prije petnaestak godina Saftić je shvatio da će broj pacijenata s problemima vezanim uz kralježnicu eksponencijalno rasti. Prijavio je projekt austrijskom Ministarstvu znanosti. U konkurenciji tri stotine kolega, dobio je stipendiju. U Beču se prvi put susreo s minimalno invazivnom kirurgijom kralježnice. “Moji kolege su se smijali, govorili su: ‘Minimalno invazivno, maksimalno nepotrebno’. Ali i profesoru Paladinu su svojevremeno prigovarali što aneurizme operira kroz obrvu. Zato što može, a oni ne mogu, pa ne operiraju”, priča Saftić. Neobrazovani su se rugali obrazovanima.
Na internetu je saznao da Nijemac o kojem je slušao u Beču vodi tečaj za koji stipendiju daje Austrijsko-američko društvo. Prijavio se, otišao tamo i upoznao je tog čovjeka, Rogera Hartla iz Presbiterian Hospital u New Yorku. Sprijateljili su se. “Pozovi me kod sebe”, zamolio ga je Saftić. “Čuj, mogu ja tebe pozvati, sve je to u redu, ali moraš znati da ulazak u operacijsku dvoranu košta”, kazao je Hartl.
“Živio sam od specijalizantske plaće, a edukacija košta, priča Saftić. “I sjetim se naše dobre, stare Katoličke crkve. Mislim, vjerojatno oni imaju neku kombinaciju u New Yorku. U to vrijeme sam radio u Osijeku. Glavna sestra na odjelu bila je časna sestra. Kažem joj, takva i takva stvar, pomagaj. Ona mi da broj čovjeka koji bi mogao pomoći. Kažem mu što želim, pitam ima li koga u New Yorku. ‘Naravno da imam. Nazovi ga, primit će te'”, priča Saftić. Nazvao je dobrog čovjeka, predstavio se, i dobio jednu od soba koje Crkva daje Hrvatima koji su u New Yorku uglavnom na edukaciji. Riješio je smještaj. Ali, ne i novac koji se plaća za ulazak u operacijsku dvoranu… Imao je novca za desetak dana, a došao je na tri mjeseca. I, tu sad dolazi nagrada za njegovu staru odluku da ne uči za ispite, nego za život.
“Operiraju oni neku veliku facu. Komplicirana operacija. Gledam, ne ide to njima. U to vrijeme o tome ne znam ništa, ali razmišljam praktično. Kažem im da se ne ljute, ali da bih to drukčije riješio. Kažem i kako. Dio mojih ideja su prihvatili. Od tada nisam morao plaćati da bih bio u operacijskoj dvorani. Nisam se nadobijao petica na ispitima, jer sam išao u širinu, a nisam imao vremena da širinu poduprem količinom. No, širina me je spasila”, kaže Saftić, inače prvi student medicine koji je specijalistički ispit u Hrvatskoj polagao pred međunarodnom komisijom, na engleskom.

U Americi je upoznao tubularne cjevaste retraktore, shvatio je da se kičma može operirati i drukčije. Filozofija minimalno invazivne kirurgije kralježnice je što je Hipokrat rekao prije dvije tisuće godina: “Prvo čovjeku nemoj napraviti štetu”. Kaže da danas minimalno invazivna kirurgija daje najbolji omjer između koristi i štete. Problem se rješava širenjem strukture, ne rezanjem.
Kad se, 2000., zainteresirao za novu ideju, minimalno invazivna kirurgija bila je u svijetu netaknuto polje. Godinama je išao na usavršavanja, nikad komforno. Za odlazak na prvi svjetski kongres minimalno invazivne kirurgije kralježnice, 2008. na Havajima, bolnica mu je dala slobodne dane, a novac za nastavak usavršavanja je posudio od prijatelja. Shvatio je da je na pravom putu.
Htio je u Vinogradskoj bolnici oformiti tim ljudi koji bi operirali minimalno invazivno, ali je prof. dr. Krešimir Rotim, kaže Saftić, imao druge ideje. Dva potencijalna suradnika počela su se razilaziti.
“Kad radiš u sustavu, i privatno, nužno si u sukobu interesa. Stavljaš pacijenta u loš položaj. Radio sam to godinu dana, pa su zločesti ljudi, znajući da privatno operaciju naplatim, počeli pričati da ne želim operirati i da pacijente šaljem u svoju privatnu kliniku. Počele su se pojavljivati virtualne liste čekanja, vezane uz moje ime. Prekipjelo mi je kad me je pacijent kojemu sam nekoliko puta odbio operaciju jer mi bolnica nije htjela kupiti neke vijke nužne za zahvat pitao: ‘Dobro, doktore, koliko sam vam dužan da vi mene operirate?’. Neki ljudi su mu rekli da uzimam lovu. Puknuo mi je film, dao sam otkaz i osnovao kliniku. Svi su rekli da sam lud, da ću propasti. Ali, išao sam za svojom idejom. Hodočastio sam svijetom i ciljano prikupljao znanja. S obzirom na to da se u to vrijeme metode koje sam želio etablirati nisu izvodile u Hrvatskoj, ustrojio sam svoju piramidu strukturiranja potrebnih znanja i vještina koje moram svladati, svjestan da je znanje jedino što ti nitko ne može uzeti. Učitelji, poput profesora Paladina, rekli su mi da sam spretan kirurg, ali to je bila tek naznaka da imam neke šanse postati dobar, bolji. Prvih godinu dana ja sam gledao vrata, vrata su gledala mene, nema pacijenata. Onda su počeli dolaziti pacijenti. Ali, bilo je to vrlo nezgodno. Ti mu pričaš jednu priču, a pet kolega drugu. Na kraju je sve došlo na svoje mjesto”, govori Saftić.

Znanje koje je godinama stjecao, osim Hrvatskoj, ponudio je i svijetu. Danas je na svim kongresima minimalno invazivne kirurgije kralježnice u svijetu ili predavač, ili član znanstvenih ili tehničkih odbora. Dobitnik je najprestižnijih svjetskih nagrada za minimalno invazivnu kirurgiju kralježnice.
“U Hrvatskoj te sistem ne potiče da učiš, ograničava te. Naša medicina egzistira na malom broju entuzijasta koji pokreću stvari, i velikom broju onih koji se priključuju priči bez stvarnoga angažmana i, posljedično, učinka. A ti, da bi učio, nerijetko moraš ići protiv sistema, moraš biti entuzijast, sam znati što hoćeš. Možda zvuči odveć grubo, ali istina je da moraš pobijediti sustav. Često imaš za šefove ljude ograničenih potencijala, koji sprječavaju tvoje napredovanje, jer tvoje napredovanje ugrožava njihovu poziciju”, kaže Saftić.
Lani je bio među najbojim hrvatskim doktorima po izboru pacijenata.