Iz njemačkog paviljona na Venecijanskom bijenalu ljudi su izlazili plačući, a nekima je i pozlilo

Na ulazu vas dočekuju boksovi s dobermanima i melankolična glazba koja polako izaziva tjeskobu. Eleviran pod i stakleni zidovi omogućuju da doživite petosatni program koji izvode performeri krećući se ispod, oko vas, pred vama. Dotiču vas. Vi se izmičete, ili se drže za vas. Ozljeđuju se metalnim praćkama. Lupaju glavom u prozirne zidove gledajući u prazno. Postaju skulpture ili se pomiču u prostoru. Sve miriše (ili smrdi) na gomilu ljudi u prostoriji, znoj, upaljene svijeće i razbijena jaja. Izlazite uznemireni. Faust Njemice Anne Imhof bavi se otuđenjem, tijelom, seksualnošću, tijelom-robom u kapitalizmu, krivnjom, sado-mazohizmom… za to je djelo Njemačka dobila Zlatnog lava, to je najbolji nacionalni paviljon na Venecijanskom bijenalu.




Pred NSK State (Neue Slowenishe Kunst) upozorili su nas da ulazimo na vlastitu odgovornost. Čitava prostorija je postavljena na kosini nagiba četrdeset stupnjeva. Da biste pogledali izloške verete se po gumenoj podlozi. Na prvi pogled ne doima se naporno, ali izaziva vrtoglavicu i osjećaj da ćete pasti na leđa. Tako smo kod Slovenaca pogledali izložbu An Apology, koja se bavi imigrantima, uloživši fizički napor kao i planinareći po njihovim planinama.

Jedan od najradikalnijih umjetnika današnjice svakako je Tehching Hsieh, Tajvanac nevjerojatne biografije i uznemirujućih radova koji prelaze u mazohizam. On propituje ljudsku egzistenciju, odnos prema sustavima kontrole, dimenziji vremena i prirode. Za njega se zaista može reći da živi svoju umjetnost. Prvi predstavljeni performans Life Image trajao je godinu dana, koju je osamdesetih proveo na ulicama New Yorka ne ulazeći u zatvorene prostore (ulaze, podzemnu željeznicu, restorane, automobile, šatore). Živio je kao beskućnik. Prikazani su odjeća i oprema koju je imao, svakodnevne bilješke kretanja, potrošnje za hranu i fascinantne fotografije. U drugom performansu, Punching the Time Clock, godinu dana je svakih sat vremena disciplinirano udarao u industrijski sat kojim se registrira dolazak na posao i odlazak s posla i pritom se fotografirao. Sve fotografije svakog sata 365 dana postavljene su na izložbi. Originalnost, Tehchingova posvećenost umjetničkim radovima i vrlo opsežno dokumentiranje vrijedno je divljenja.


Recycle group čine dva mlada Rusa impresivne svjetske karijere, Andrej Blohin i Georgij Kuznjecov. Na zadnjem Bijenalu njihova izložba smještena unutar crkve bavila se socijalnim mrežama i virtualnim svijetom kao novom religijom postavljajući Facebookov F poput velikog križa ili smještajući apostole na posljednjoj večeri oko laptopa. Bave se fenomenom virtualne stvarnosti, umjetne inteligencije i socijalnog otuđenja. Ovogodišnji ruski paviljon ugostio je njihove 3D printane radove koji se, inspirirani ilustracijama Danteovog pakla, bave virtualnim paklom osuđenika na blokadu informacija, nedostatak lajkova i komentara ostalih vidova cyber komunikacije ili izolacije, egzistencije ili besmrtnosti. Skulpture ljudi zarobljene su u “santama leda”. Skidanjem aplikacije na smartphone i postavljajući ga ispred izloška termovizijski se prikazuju skulpture “zarobljenih ljudi”.



Najzaigraniji i najveseliji paviljon je islandski. Egillu Sæbjörnssonu su 2008. u atelje upala dva trideset i šest metarska trola Ügh i Bōögār. Htjeli su ga pojesti, ali su se predomislili i postali su prijatelji. Po prvi put su čuli muziku i snimili su CD, osmislili su modnu liniju za žene, oblikovali keramiku i kreirali parfem. Kad je umjetnik dobio poziv za Veneciju, da ga ne pojedu od ljubomore oni su došli s njim, kustosicom i cijelim islandskim timom te se potpuno oteli kontroli. Jedu ljude na Trgu Sv. Marka, posjetili su izložbu Damiena Hirsta. Unutar paviljona na dva suprotna zida visine sedam metara multimedijski su projicirane snimke Ügha i Bōögāra. Kroz rupe u zidu gledate trolove koji pričaju o umjetnosti, užicima, politici u kojoj ne vole Donalda Trumpa i Margaret Thatcher pa se od bijesa pretvore u njih. Pijuckate besplatnu kavu i polako tonete u svijet dva opaka – postoji mogućnost da vas pojedu – ali i simpatična mitska bića uživajući u islandskoj vedrini i nepretencioznosti daleke sjeverne zemlje.


Italija je postavila trilogiju Il mondo magico.
Najšokantniji je rad Roberta Cuogha, koji je pobudio sva osjetila i emocije. Osjet hladnoće, tišina, miris plijesni, osjećaj tjeskobe i duhovnosti, igra svjetlosti i tame. U ogromnom prostoru napravio je tvornicu, odnosno kompletan proces proizvodnje skulptura od organskog materijala inspiriranih Kristom. Potom skulpture pohranjuje u komore koje podsjećaju na medicinske izolacijske jedinice tlocrtnog oblika bazilike. Svaka komora različite je temperature i vlažnosti, te u njima skulpture pljesnive, suše se, raspadaju. Cough istražuje sastavljanje, raspadanje, smrt i regeneraciju. Rad Imitacija Krista budi osjećaj prolaznosti i smrtnosti.



Prema ideji kustosice ovogodišnjeg Bijenala Christine Marcel naslov je Viva Arte Viva, “strastveni krik i izjava umjetnika i za umjetnike u svijetu prepunom konflikta i šokova kao dragocjenost i zadnja utvrda koja nas još čini humanima”. Stotinu i dvadeset probranih umjetnika iz čitavog svijeta okupila je u pozitivnom kontekstu slaveći umjetnost. Christine Marcel, inače kustosica Centra Pompidou iz Pariza, miješajući umjetnike svih generacija i porijekla u devet je transnacionalnih paviljona osmislila “odjek” nacionalnih paviljona. Integracija, povezivanje, susret i dijalog provlače se centralnom izložbom i nizom nacionalnih paviljona koji se bave pitanjima imigranata. To ne čudi, jer je prema podacima UN-a više od dvjesto i četrdeset četiri milijuna ljudi napustilo svoje domove i potražilo utočište u nekom boljem i sigurnijem kutku svijeta.




Tako se u jednom od paviljona možete pridružiti imigrantima iz raznih dijelova svijeta i volonterima te zajedno 3D printati, rezati, bojati, brusiti letvice – izrađivati svjetiljke koje je dizajnirao dansko-islandski umjetnik Olafur Eliasson, ili samo kupiti gotovu svjetiljku i tako pripomoći radu s imigrantima i njihovoj i našoj integraciji.

Paviljon umjetnika i knjiga prvi je u nizu koji “simbolizira promjenu funkcije umjetničkog ateljea kao prostora introspekcije i osame u prostor zajedničkog djelovanja umjetnika, poput laboratorija u kojem se mnogostruke vještine nadopunjuju duhovnim povezivanjem umjetnika, knjiga, tekstova i znanja”. Na ulazu u taj najprestižniji dio dočekao me postav fotografija Umjetnik radi nažalost preminulog Mladena Stilinovića. Bila sam ponosna.

Ona piše. On snima. Oni putuju. Debi Živčić i Domagoj Gračan. Oboje ih je snimio B. Cvjetanović.

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *