jasna-babic

Jasni Babić nije trebao 1 poslodavac, nego 100.000 ili 1,000.000 čitatelja koji bi joj oprostili hrabrost

Na dan odluke da će domaćin Olimpijskih igara ’96. biti Atlanta, a ne Atena, vlasnici restorana i kafića masovno su po Grčkoj razbijali zalihe Coca-Cole. Nekoliko tjedana kasnije Grci su Coca-Colu pili kao i prije.
Cijeli svijet je smatrao da je Don King namjestio meč. Kažete, namjestio sam meč. Nemojte gledati mečeve koje organiziram. Evo, izazivam vas, nemojte gledati revanš. Ali, poznajem vas. Gledat ćete. I ne samo da ćete gledati, nego ćete ovaj put platiti – dvostruko. Gledalo ih je više nego namještenu borbu, platili su dvostruko.
Profesionalnu sudbinu Jasne Babić nije odredio ni jedan od poslodavaca koji je nisu htjeli. Nisu je odredili ni svi zajedno, nego naprosto, publika. I to ne publika koja živi za objave starleta na Facebooku i Instagramu, nego publika koja se klela, kune se i zaklinjat će se u Jasnu Babić.

Facebookom dominira teza da su zlikovci marginalizirali Jasnu Babić, maltene joj zabranili da piše.
Danas je nemoguće spriječiti objavljivanje. Ne možeš zabraniti.
Jedno od rješenja je blog. Čovjek blogom, isključivo od reklama koje mu na stranicu pošalje Google, zarađuje tisuću do dvije eura mjesečno. Piše i o temama koje su zanimale i Jasnu.
Znam najmanje dva medija koji su, ili koji bi objavili što god Jasna napiše.
Dakle, to smo riješili. Nije problem u zabrani objavljivanja, izopćenju, izgonu.

Što je, dalje, s najmanje dva medija koji su objavljivali Jasnu Babić?
Nisu joj htjeli platiti koliko zaslužuje? Ispod maske ljevičara su neoliberalni kapitalisti?
Ili nisu imali para, pa su plaćali koliko mogu?
OK, plaćali su koliko mogu.

Zašto nisu mogli platiti više?
Nisu znali zaraditi, nisu znali ubrati lovu koja doslovce visi na granama?
Ili se, objavljujući teme koje su Jasnu proslavile, danas ne može zaraditi dovoljno da se autoricu pravedno nagradi? Nema dovoljno publike?

Gdje je nestala publika?

Starleta ima dvjesto tisuća followera na Instagramu.
Zoran Gobac mi je davno rekao: Tko jednom na godinu može okupiti deset tisuća ljudi, politička je sila. Dvjesto tisuća svaki dan ili tjedan, starleta je ekonomska, politička, sila. Publika komentira sise i guzice. Starleta od toga živi. Proizvođači masno plaćaju da joj sise ispadaju baš iz njihovog grudnjaka. Da na slici bude čokolada. Dok su gaćice malo manje od dupeta, ona nema briga.
Nećeš valjda reći da najveća novinarka Hrvatske, jedna od najvećih u exYu, ne može tekstom zaraditi koliko starleta guzicom. To jest, ne traži se da srednja novinarska žalost zarađuje kao prvakinja lige sisa i guzica. Samo da žena koju skoro jednoglasno smatraju najvećom živi od pisanja. Za ljude koji vape da netko zastupa njihove interese, a kunu se da ona to radi najbolje.

Da probam kvantificirati. Po mojim proračunima i dosadašnjoj praksi, da Rafineriju ideja čita četrdeset tisuća ljudi na dan, mogao bih preživjeti od off weba. Četrdeset tisuća je 1 posto Hrvatske. Da o ljubavi, zdravlju, lovi i kulturi u najširem smislu riječi kod mene čita 1 posto exYu, to bi bilo dvjesto tisuća. Dovoljno da iduće godine hodajući Camino kad kod poželim spavam u tri ili četiri zvjezdice, a ne u konačištima.
Zar je moguće da Jasna Babić nije mogla naći četrdeset tisuća zainteresiranih za to što piše?
Gdje su njeni štovatelji nestali nakon što su je, kako kažu, izgnali na margine?
Možda ih treba tražiti u rasponu od nezainteresiranosti do nesposobnosti da Jasni oproste što je bila hrabra, što se usudila uraditi sve što oni nisu smjeli ni pomisliti, a kamoli izgovoriti.
Ako si imao nešto protiv Todorića, sve što je trebalo jest novčanikom glasati za njegovu konkurenciju ili izravno za dobavljače. Tu se tražilo malo volje, hodati kojih stotinu metara dalje i platiti koju lipu ili kunu više. Tko je htio Jasnu Babić, bio je jedan jedini klik udaljen od izravne akcije. Možda nije bilo dovoljno ljudi, a možda je bilo kao u pjesmi, svatko gleda, svatko gleda, al nitko ne da, al nitko ne da. Ima ljudi, ali nema klikova.

Nije problem starletina publika, nego 1 do 3 posto samoproglašene intelektualne i kakve već elite. Ta je publika imala moć platiti Jasnu desetak tisuća kuna mjesečno, na rukama je, ili kažiprstom, odnijeti i do milijun čitatelja, ali je novac potrošila na nešto drugo, na nekog drugog.
Publika je Jasnu voljela samo dok je Jasna igrala po pravilima po kojima i publika igra. Publika nije nestala. Ali, teško je voljeti ženu čije je puko postojanje kritika svega što ti jesi. Jebiga.

Foto: Lupiga

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *