zeljko-grabarevic

Željko Grabarević: U svijetu u kojem se laganje uči na fakultetima načiniti svijet u kojem ja ne lažem lakše je nego sam mislio

Izgleda da nam je laž postala način života. Laž se kupuje, laž se plaća, laž se prezentira medijima, o laži se uči, ljudi stječu doktorate iz laganja. Pazite, ne govorim o neistini, govorim o laži koja, svi znamo, predstavlja svjesno izgovorenu neistinu. Kad me je moj djed, seljak iz Čačinaca, uvjeravao da je potpuno nemoguće da su se ljudi spustili na Mjesec, on mi nije lagao, zbog toga što je on je iskreno vjerovao u to.

Svi mi ponekad govorimo neistine, a njihova količina ovisi o skepsi i razini akumuliranog znanja s kojim slušamo informacije, bez obzira o kojoj vrsti informacija se radi. Ja sam se u svom radnom vijeku naslušao i neistina i laži prezentiranih na kojekakvim skupovima. Ponekad sam reagirao, a ponekad, na svoju sramotu, nisam.
Svaki dan smo okupani lažima, i što je najgore, svi to znamo i ništa nam nije čudno. Potpuno nam je normalno da dva javna dužnosnika iznesu dvije dijametralno suprotne tvrdnje o istome problemu, da se reklamira ulje bisera za terapiju toksičnog djelovanja mlijeka, da se mladi školuju za što uspješnije puštanje spinova u javnost kao spin doktori ili stručnjaci za manipuliranje s javnošću.

Problem je što svaka laž korumpira

Svi lažemo. Neki više, neki manje, neki iz potrebe preuveličavanja sebe u kojekakvim društvenim ulogama, neki zbog financijskih razloga, neki iz mržnje, neki iz ljubavi, što onda nazivamo bijela laž, a neki jednostavno stoga što se ne mogu suočiti s istinom.
Nakon nekog vremena laž postane navika. Lažemo o svemu i uopće ne primjećujemo da lažemo. Počinjemo s posve benignim lažima. Na primjer, bili smo na dugoj vožnji koju smo prešli za četiri sata i petnaest minuta, a ne za četiri sata i prosječno smo vozili sto kilometara na sat, a ne istinitih devedeset i pet. Nastavljamo sa svakodnevnim životom pa lažemo o svemu što nas okružuje ili širimo laži koje smo čuli samo zato što je to zabavno iako smo svjesni da ne govorimo istinu.

Međutim, problem s laži je da svaka laž, bez obzira na svoju veličinu, korumpira i zagađuje te se taloži u nama kao nepovratan i nerazgradiv dio svijesti koja se, što je najgore, postupno nakuplja u dubljim slojevima pa je nakon nekog vremena nismo uopće svjesni. Lažemo podsvjesno i stalno i držimo da tu nema ničeg čudnog. Ako smo ponekad  i svjesni da lažemo, onda je osnovna isprika pa što onda ako malo skrenemo s istine ako to nikome ne šteti.

zeljko-grabarevic

Željko Grabarević, profesor na Veterinarskom fakultetu, pjesnik, publicist, autor je najbolje popularnoznanstvene knjige ikad napisane, Dimenzija

Laži prljaju, zamućuju i skrivaju Istinu

Ali, naravno da šteti. Bez obzira što tko mislio o tome, ja znam da smo mi kristalna bića kao uostalom i sav život koji nas okružuje. Zašto kristalna? Zato što naša osobnost reflektira sve ono što je u isto vrijeme i izvan nas i u nama i što je, poput ljubavi, veće od nas. Laži prljaju, zamućuju i skrivaju Istinu. Ovo nije tipfeler. Mislim da se Istina treba uvijek pisati s velikim slovom. Sjetimo se X-Filesa. Istina će nas osloboditi. Ako svjetlost ne može više proći kroz nas, ako nas ne može ispuniti sjajem zbog toga što smo neprozirno uprljani lažnim prikazom svijeta, onda imamo prividni, ali sveobuhvatni, osjećaj samoće, izoliranosti i straha.

Ako se sad vratimo prije spomenutoj tvrdnji o istini i slobodi, onda se neizbježno postavlja pitanje od čega će nas osloboditi. Prije svega to su Isusove riječi, a ne riječi nekog scenarista. Na što je Gospodin mislio kada je to rekao? Prepotentno je tvrditi da sam u stanju protumačiti Božje riječi i nakane, ali samo za probu pokušao sam si načiniti svijet ne bez laži, nego svijet u kojemu ja ne lažem. Nakon cca mjesec dana shvatio sam da je to mnogo lakše nego što sam mislio. U tih mjesec dana sigurno sam rekao neku neistinu ili poluistinu, ali nisam rekao nijednu laž. Nikome. Moram priznati, ponešto sam i prešutio, ali kad se čovjek potrudi, stvarno nije teško ne lagati o bilo čemu se radilo. Ja sam to i nastavio pa i dan danas stvarno ne lažem.

Nusprodukt industrijske financijske potrebe

Osjećam da mi ljudi nekako u početku nisu vjerovali. Čudno su me znali pogledavati nakon neke moje izjave, ali sada je to prestalo i najčešće me jednostavno prihvaćaju kao malo čudnog, ali toplog čovjeka koji ne misli ništa loše i kojega je možda ponekad i vrijedno poslušati. Još je jedna posljedica ovoga eksperimenta. U najvećoj većini slučajeva sada mogu osjetiti laž bez obzira radi li se o medijima ili međusobnoj komunikaciji. Posljedica toga je da mi ljudi manje lažu jer vjerojatno pomoću nekih čudnih senzora osjete da to nema smisla.

Od čega sam se oslobodio? Pa prije svega od laži, naravno, ali stvarno se osjećam neizmjerno slobodnijim čovjekom u svemu što mi čini svakodnevni život. Ne bi čovjek rekao, ali i u struci. Sada čitam znanstvene rasprave na bitno drugačiji način i uvijek mi se više sviđaju iskrene, jednostavne tvrdnje koje donose neku novost ma kako ona sićušna bila, od pompoznih, sofisticiranih metaanaliza koje su najčešće nusprodukt nečije industrijske financijske potrebe i čiji rezultati se vrlo često s vremenom dramatično mijenjaju. Tipični primjeri za to su odnos putra i margarina, biljnog ulja i svinjske masti, uloge statina i kolesterola kod ateroskleroze, crvenog mesa kod karcinoma debelog crijeva i na kraju uloge bakterija kod ulkusa želuca. Mogao bih nabrojiti još desetke lažnih tvrdnji kojima smo zasipani jednako u znanstvenim časopisima, u publicistici i medijima. Moram reći da su mi najdraže tvrdnje po novinama koje počinju s riječima američki (ili bilo čiji drugi) znanstvenici su utvrdili… pa se onda iznosi tvrdnja tipa da muškarci rjeđe peru stopala kod tuširanja od žena.

Čega god se sjetimo ili učimo je povijest laži

Ipak, daleko sam od toga da se osjećam slobodnim u cjelosti. Previše šutim, previše prešućujem, previše pazim što ću reći. Ne zato što mislim da ne govorim istinu, nego zbog toga što se bojim kakvu ću reakciju prouzročiti. Čini se apsurdnim, ali je istina da je najčešći uzrok šutnje strah. Pa u kakvom društvu mi živimo kad se bojimo istine? Kad je lako i socijalno potpuno prihvatljivo lagati cijelom društvu bez ikakvih posljedica za izgovorenu lažnu tvrdnju koja u međunarodnim odnosima prouzroči stotine tisuća mrtvih i raseljenih, a gotovo jedino zbog toga da naftne kompanije dođu do nafte. Sjetimo se Iraka, arapskog proljeća, rata u Siriji, ma bilo kojeg rata u 20. i 21. stoljeću. Usput, sjetimo se Obamine Nobelove nagrade za mir, sjetimo se Bilderberške skupine, sjetimo se naftne krize sedamdesetih i tako dalje. Zapravo čega god se sjetimo ili učimo je povijest laži. Zanimljivo je da ta lažna povijest nastaje i biva zapisana u trenutku kada se zbila, a ne poslije, i ono što zaprepašćuju jest da ako se istina i sazna ona postaje potpuno nevažna.

Ono što me zapravo posebno iritira i budi u meni agresiju i hitnu potrebu za reakcijom jest hipokrizija. Kod dvoličnosti laž se nalazi prvenstveno u motivu, a ne toliko u samoj izjavi, tako da licemjerni ljudi prvenstveno lažu sami sebi i predstavljaju se drugačijim nego što jesu. Laž je također i kada pokušavamo svoj osobni stav o nečemu naturiti kao sveopću istinu, što je posebno prisutno u politici i društvenim mrežama, ali i kod narcističke promjene osobnosti.

Željko Grabarević: A gdje sam tu ja?

Svatko se može pitati a gdje sam tu ja?. Moj odgovor je jednostavan. U svakom trenutku trebamo biti okruženi Istinom.

Osnovno: Ne može gledati u oči.
Zatim: Vikom skreće pažnju.
I još: Maše rukama.
Osim toga: Ne može govoriti o jednoj stvari, već stvara osoku od laži, sjećanja, istine, želja, jala, prošlosti, mržnje, buućnosti, ogovaranja i perverznih devijacija izgovorenog i naslućenog.
Posljedica: U provali smrada, neki put je teško zadržati svoj miris.
Česta poštapalica: Rekli su mi ljudi.
Pitanje: Da li se netko može stvoriti sam, bez unutarnjeg šaptača?

Sve znam, Naklada Ceres, 2003.

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *